KRUH

Oče naš …

Kruh naš svagdašni daj nam danas…

Ova me misao u Očenašu oduševila i do današnjeg dana joj se divim. Divim joj se od onog momenta kada sam shvatio da kruh u njoj, zapravo, ne znači kruh.

Pitam se – Kako je na tako jednostavan način, toliko ljudske skrušenosti rečeno, i s toliko poniznosti (negdje sam pročitao « poniznost je zla sjena veličine») zamoljen Gospod, da nam dâ snagu kako bismo išli Božjim putom. Tada sam zapravo tek počeo shvaćati da riječ kruh može značiti i puno toga još i osim onoga što mati svaki dan mijesi i peče u tepsiji u rerni stare fijaker peći. U to sam vremenom postajao sve sigurniji i pomalo sam počeo uživati u otkrivanju tih drugih značenja. Postajalo mi je sve jasnije kako je, zapravo, u kruhu iz Očenaša ogromna karizma, u njemu je i tjelesno i duhovno okrepljenje, i nadahnuće, pa snaga za nadjačati bol, utjeha za tužnog, nada za očajnika…

Kad sam imao sedam-osam godina imali smo u kuhinji radio aparat. Kutija svijetle boje drveta, veličine teke A/4 formata, na platnenoj mreži iznad stakla skale je nekakvim kosim slovima pisalo Tesla. Na njega je mati, čim smo ga donijeli, odmah stavila svoj najdraži milije, vlastiti rad. Prostrla je još jednu čipku ispod na policu koja je bila na željeznim nosačima što su učvršćeni na zidu odraslim za pedalj iznad glave kad sjede na sećiji.

Radio je radio po cio dan, od jutra do mraka. Svirao, drndao i tresao bi se pojačan skoro do daske, ako smo mi u dvorištu ili u drugoj prostoriji. Taj se lampaš nije mogao pokvariti. Tako je, preko taraba, visoke drvene ograde, iz susjedova dvorišta treštalo, pa i iz dvorišta susjedova susjeda, i po cijeloj čaršiji je po cio dan treštalo od glazbe. Pa smo, mi djeca, više osluškivali što svira u susjeda, a on bi ćulio uši čim bi čuo da u drugom dvorištu zapjeva sevdalinku Zora Dubljević ili Nada Mamula ili dr. Polovina zapjeva neku pjesmu Joze Penave, pa bi odmah prilazio aparatu mijenjao stanicu, na aparatu bi zacvrčalo i zapištalo pa smo po tome znali da susjed opet prebire po skali.

I tako smo mi, zapravo, više osluškivali što kod drugih svira  nego vlastiti radio.

A većina svijeta u čaršiji su slušali u isto vrijeme istu radio stanicu.

U to doba, jednom dok sam sjedio na sećiji točno ispod radio aparata, bile su vijesti, pa čujem kako spiker kaže da rudari i topioničari u željezari u Zenici jedu kruh sa sedam kora.

I, bez nekog ‘velikog’ razmišljanja,  bez oklijevanja, upitah mater :

–   Kad ćeš nam, mama, napraviti kruh sa sedam kora?

Bili su tu na popodnevnoj kavi susjed i njegova supruga pa se nasmijaše i objasniše mi da se radi o kruhu koji se teškom mukom zarađuje. A kada sam upitao susjeda, što su to topioničari, samo mi je rekao da je to onaj čiko što na smeđoj papirnoj novčanici od hiljadu dinara nosi kacigu i očale.

Poslije sam  ponekada nosio hiljadarku kad bih išao u trgovinu po kruh i stiskao je svom snagom sve dok mi prsti ne utrnu, da bih je u džepu što više zgužvao. Starija djeca iz čaršije zezali su nas da ta hiljadarka može biti lažna, i da se zbog toga može u zatvor, pa da je treba dobro zgužvati i kada je ispraviš ako kod topioničara na očalama nije puklo staklo, onda nema bojazni, prava je.

Tada nisam mogao ni zamisliti koliko se posla mora uraditi da se dođe do kruha.

Na kraju ulice je bila pekara i baš sam pošao da pomognem pekaru istovariti brašno. Tih sam dana počeo zarađivati svoj kruh. Prolazeći ulicom, uz tarabe kod rane jabuke, stajala je mati sa susjedom i čujem kako razgovaraju :

Ne znam što da radim, govorila je mati,  u špajzu imam još sasvim malo mliva, a onaj moj, kako je stigla nova pjevačica u Hotel, sav kruh gore ostavi. ..

Počeo sam ljeti odlaziti kod prijatelja u selo Podastinje u Kiseljaku. Njegovi su mnogo radili, imali su velike njive i sve su domaćinski korištene. U štali je bilo pet-šest krava, dva vola i pored na gumnu nešto ovaca. Domaćinstvo djeda Pere Oroza je za ovaj kraj imućna obitelj. Mada su u kući živjeli skupa pored djeda i bake Jelkice njihov sin Ilija i supruga mu Kate u kući se znalo tko daje naredbe i koga se treba slušati. A zapravo, djed nije naređivao nego je raspoređivao svako jutro tko što treba taj dan raditi i gdje tko treba otići.

– Ti Zvonko idi u štalu pokidaj i položi ajvanu. Ivanka je još mala ona će s Jelkicom pospremati po kući. Ti Božo ideš sa mnom u Krčevinu u drva. Ti ćeš, pokazao je na mene, otjerati ovce na kraj vinograda.

Tako su zvali njivu iznad štale u kojoj ja nikada nisam vidi ni jednu vinovu lozu.

Kad bi zapalo nas da gonimo stoku u Krčevinu mi bismo ponijeli nožiće i od drveta bismo pravili male točkiće s lopaticama i vodenice na obližnjem potoku, oko tih svojih maleckih imanja pleli plot, natjecali se tko će bolje, tako bi nam brzo prolazio dan.

Jozo i Pero stariji Ilijini sinovi bili su u školi, zapravo na praktičnom radu, pa su pošteđeni poslova kod kuće. I usprkos teškom životu i napornom radu, jer većina seoskih poslova se rade po vrelom sunčanom danu, ja sam uistinu u tom životu uživao. Zapravo, bilo mi je lijepo kad se navečer, nakon svih obveza, s prvim mrakom u nekoj od kuća u selu okupi omladina i uz gramofon se napravi sijelo i ples. Najčešće bismo u podrumu što je kamenom ozidan, improvizirali stol i klupe, u kutu na bačvi koja čeka da se u njoj pokisele šljive za rakiju, na poklopac stavili gra- mofon, prigušili svjetlo žarulje i družili se i zaba- vljali. Neki su sjedili i razgovarali, izlazili vani na mjesečinu, da se ‘rashlade’, ja sam volio plesati.

Plešući u svježem podrumu uz prigušeno crveno svjetlo žarulje, prvi put u životu osjetio sam istinsku strast. Prvi put sam osjetio što to znači kad vas prođu srsi od dodira ženskog tijela. Prvi put sam tada osjetio dah na uhu, i uzdrhtao od dodira njezine kose što mi se lijepio na oznojeno lice. Tu sam prvi put poljubio, i zaljubio se. Ta djevojka mi je bila, dobra ko kruh. Samo, ta naša sreća nije dugo trajala, nakon te večeri, za mjesec dana, nje- zin stari odvodeći obitelj sa sobom odselio je negdje u inozemstvo. Kažu, otišao je trbuhom za kruhom.

U vrijeme žetve, za vrela sunčana dana, radilo se ručno, žene bi srpovima odsijecale pri zemlji stabljike pšenice i slagale stručke na jednu hrpu. Mi bismo nailazili skupa sa starijim muškarcima i vezali gužvama, konop napravljen od usukanih grabovih mladica, u snopove i pjevali skupa s njima  « Moja mala žito žela, a ja za njom vezo…» i slagali smo snopove na stožer.

Za nama su išli drugi s traktorom i tovarili na prikolicu i odvozili redajući snopove gore uz gumno, da su blizu kad počne vrševina.

Radilo se ubrzano, jer je nakon što se žito uredi, trebalo kositi travu i kupiti sijeno, a zatim odmah početi sječu drva za ogrjev. Jesenje kiše već po malo trepere u zraku, govorili su stari. Samo što se po selu završi žetva krenulo bi se od kuće do kuće, od gumna do gumna, da se odvaja zrno od stabljike.

Konju bi na glavu stavili povez na oči, da ne vidi, (kazali su mi da ako bi radio bez pokrova za oči da i kad bi ga pustili na kraju dana konj bi i dalje išao u krug) Tako zaštićenog konja, vezanog dugačkim konopom za stup u sred gumna, tjerali su da cio dan hoda i kaska u krug, navodeći ga tamo gdje nije prošao. Povremeno su pravili stanke kako bismo sklonili slamu i pokupili zrnje. Metla- ma i lopatama smo kupili u vreće žito, samo ponekad bacajući na stranu veće komade slame. Na kraju bismo slamu vilama nabacili na pojatu i mi djeca svi skupa bismo trkom silazili u Podu- mače na kupalište na rijeci Fojnici.

Narednih dana kad je povoljno vrijeme, kada je blagi vjetrić, žene bi, po potrebi, onoliko koliko su odredili za mlin, istresale iz vreća žito, i izčinjale na povjetarcu. Načvama, drvena posuda nalik plićoj tepsiji, bacale bi zrno u zrak i lovile opet u načve okrećući se niz vjetar kako bi on otpuhao prašinu i sitnu slamu.

Onda smo mi mlađi, Zvonko, Božo i ja bili na redu. Nas trojicu, iz te kuće, bi poslali da na leđima odnesemo žito u mlin koji je bio na Gromiljaku, oko tri kilometra uzvodno od sela.

Jednom smo se dosjetili, ne znam sada tko je to predložio, pa smo uz vreće pšenice ponijeli po jednu  praznu unutrašnju gumu od traktora. Pa kad smo starom mlinaru, bijele kose što je preko ušiju virila ispod ubrašnjenog crnog kačketa, predali žito u mlin, i nakon što je on stavio ceduljicu s imenom djeda Pere, požurili na rijeku, napuhali zračnice i spustili se niz pjenušave talase, uživajući na dijelovima gdje nas je  rijeka svojim brzakom vrtjela i zanosila, kovitlala svojim virovima, bacakala nas bijelom pjenom lijevo desno, igrajući se s nama. Ondje gdje bi brzak udarao u obalu i skretao tu smo se svom dječjom snagom borili sa silinom divljeg brzaka, cerekajući se poslije, oduševljeni što smo bez problema prošli i tu etapu …

Navečer bismo ushićeno prepričavajući dojmove, kao da smo se spustili, u najmanju ruku, splavom niz Cetinu ili Taru.

Kako vrijeme prolazi, počinjemo svaki porok zvati kruhom, pa tako idem na trafiku kupiti kruh: – Molim Vas Opatiju, dvije kutije.

Ili drugi put opet idem po kruh:

– Molim Vas,- obraćam se trgovkinji za pultom,- tri piva.

Noću u to vrijeme srijedom je na radiju bila emisija ‘zvjezdana prašina’, počinjala je oko pola noći i trajala bi dva sata. Mi smo s radionom u ruci odlazili van naselja i slušali stare i nove rock hitove, The Rolingstons, The Doors, Swit, Dip Parpl, Zepelin… i uz zvuke još mnogih svjetski poznatih grupa smo uživali za vedrih toplih noći u šetnjama praćeni magijom zvjezdane prašine, pokriveni nebom zvjezdane noći, praćeni  toplinom Mjeseca.

Nakon što se emisija završi odlazili bismo u pekaru. Tamo nam je radio jedan prijatelj, koji bi, često, pekao pile, pa bismo sjedili pijuckali piva koja bismo prije ostavili tu i čekali  prvi rumeni vrući kruh.

Odlazili bismo tek u zoru kad stigne kombi za distribuciju kruha i peciva.

A danas…,

ovi dani su mnogima izbili kruh iz šaka.

Pekar je s obitelji završio u Americi.

Prijatelj mi je, nezadovoljan dobrim pos- lom koji je imao, po meni,  tražeći kruha nad poga- čom, završio u Njemačkoj.

A na selu?…

Čekaju jutro da se otvori trgovina kako bi kupili kruh.