LUX MUNDORUM (O Zelen Panu i velikoj tajni)

Dragi prijatelji, imao sam komentare da mi je tekst ove bajke razbacan pa s toga je teško shvatljiv, zato evo ga za one kojima ne bude dosadno čitati bajku. Tekst je malo duži a ja ne znam bi li imao vremena da ga kontinuirano objavljujem u nastavcima pa ga vama nudim u jednom komadu , a čitajte ga u nastavcima. (radna verzija) molim vas za mišljenje.

L U X M U N D O R U M*

(O ZELEN PANU I VELIKOJ TAJNI)

Uvod

U rudarskim krajevima odvajkada postoji legenda o malim zelenim ljudima. Oni zalaze po rudnicima i kopovima i susreću se s rudarima. Vjeruje se da kad ih rudari sretnu nije dobro s njima govoriti, jer će se, u protivnom, zarušiti okno ili će se dogoditi neka druga teška nezgoda.

*Lux mundorum – most svjetova, lat.

Legenda o malim zelenim

Duboko u tami ispod nama znanog svijeta, nalazi se svijet u kojem žive patuljci tame. Njihov je posao da kopaju blago, kristale, drago i poludrago kamenje kako bi ga što više sakupili na jedno mjesto i lakše sačuvali od ljudskih želja i pohlepe.
Žive u tišini ljubomorno čuvajući znanje o mjestima na kojima se nalazi najveće bogatstvo. Jedno od tih mjesta je odmah ispred njihova prebivališta. U jednoj sjajnoj udubini, optočenoj kristalima čadžavog, ljubićastog i žutogu kremena, crvenih i zelenih smaragda i rubina, desetak koraka odmaknuta od njihova prebivališta nalazi se, odnedavno, jedna posebna škrinjica u kojoj je bio kristal s tri kraka, a u njemu je najjače čuvana tajna – velika tajna.
Tajna je smještena u kristalu s tri kraka u jednostavnom sanduku napravljenom od korijenskog čvora drveta tise, koji može trajati vječno. Na sanduku koji je po bravici i šarkama ukrašen mjedom i srebrom na sred poklopca je izrezbarena divna djevojka u bijelom plaštu poput vjenčanice duge lepršave kose s rubincrvenim cvijetom u kosi, čiji sjaj i ljepotu još jače dočarava mirisa livada i cvijeća koji nitko nikada na ovom svijetu neće osjetiti.
Ista ta djevojka s čarobnim osmijehom na licu je bila u kristalu s tri kraka.

Kako je velika tajna izašla u svijet ljudi

Ćorić Anto domaćin iz Srednjeg Čela koračao je uz fratra niz Crkveni put:
– Moj brazer Mijo mi reče da samo što se pomako stijena se odronila i otisnula se pravo njem na nogu. Kaže da nije imo kade ni jeknut.
– Jaki je Mijo, znadem ja njeg još od mojizije malih nogu – fratar će.
– Ivo i Juro, njegovi pomoćnic, jutros rano kad su došli na posao u majdan u Crnu Rijeku našli su ga di leži skršene noge. Kažu da je bijo pri svjesti kad su ga našli i kad su ga nosili do kola nije ni zastenjo. Ono koliko mu je skršena noga, a izdurat da ne jekneš bar malo, mnijem da obični čojek nije kadur to izdurat brez glasa. I kad sam ga vidio samo se molijo, moj Mato*, i cijelim putom, svo vrijeme je bijo pri sebi. Tek kod kuće je počeo drijemat. Potkoljenica mu puno krvarila, pa su mu nogu stegnuli iznad koljena.
– Sreča je da su jutros došli pomoćnici inače ne bi dočeko drugi dan ako puno krvari – i onda poluglasno, više kao za sebe – da je liptila krv, već bi bilo prekasno za njega, ma kakvi, pa ni pomoćnici ga ne bi zastali živa – zabrinuto će fra Mato, pa ubrza korak.
– Krv mu je lagano curila, ali nikako nije htjela stati. Htjeli su spaliti krvnu žilu, a ja njesam dao brez tebe.
– Dobro si učinijo, moj Anto, sade je na mene red ja ću to kako treba učinit.
Zaškripi kapija jer su stigli u dvorište.
– Odmah iđemo njemu. Đe je, je li u kući?
– Evo u kujini, leži na sećiji – kaza žena koja se zadesila pokraj vrata i ukloni se da mogu ući. U prostoriji se čuo žamor ženâ koje su odnekud donijele klupu smjestile je nasuprot povrijeđenog i zapodjenule molitvu, htijući tako pomoći, mada su činile još veću pometnju.
– Daj se malo raziđite da projem i otvorite penđer neka imamo zraka – prvo je što je fra Mato rekao nakon ulaska u prostoriju – njeka, sade nas dva ćemo bit ovdi.
_________________
*fra Mato Nikolić – *Kreševo 1784.g + Žepče 9.XII.1808. godine. Prvi školovani liječnik u Bosni i prvi koji je primjenjivao akupunkturu.

Okrenu se okolo pa će oštrim glasom: – Svi vani! I, pošaljite nam jednog dobro jakog muškog. Pošaljite mi Peru Strukića, on je mlad i jak – pa se okrenu Miji – Mijo, junače moj, sade ćemo mi to ured učinit.
Nadalje je ubadao igle da lokalizira, zapravo umrtvi nerve za mjesto prijeloma kod Mije kome je u majdanu u Crnoj Rijeci otisnuta stijena prelomila nogu na dva mjesta.
– Evo da ti ovdi ubodem iglu – ubadao je tanku dugačku čeličnu iglu u točku na uhu. – e, sad još ovdi … – ubadao je iza uha pa po cijelom tijelu. -Takooo… još ovdi … sade je dosti. Tako će, s Božjom pomoći, da ti budne bolje.
Nakon kraće stanke upita: – Kako to bijaše moj Mijo?
– Sâm sam ti jutros uranijo da pomaknem jednu stijenu kako bih mogao otvoriti
veliku žilu crvenice* i tetraedrita* što se pojavila i zalazila za tu stijenu.
– Ih, pa ti, Mijo, ko dijete, di ćeš sam u majdan?
– Eh, moj ujače, da zna čojk di će ga belaj dočekat nikad ne bi išo tamo.
– Ma ja, tako je. Sve je Božja volja. Sve je porad nečeg neki nauk. Ko zna zašta je
ovo dobro što se desilo?
Noga je na posječenoj natkoljenici krvarila, što je fra Mato brzo zaustavio povezujući krvni sud. Kost na tom mjestu je bila čitava. Ispod je bio vanjski prijelom potkoljenice. Kost se bjelasala i virila je špicom naprijed kroz probijenu kožu na cjevanici. Fra Mato je to doveo u red, na čuđenje braće Ćorić i Pere Strukića njihovog susjeda u Srednjem Čelu, kojeg je on maloprije pozvao da ako zatreba pomogne pridržati Miju, ali dok je fratar namještao kost, povrijeđeni Mijo se nije ni pomaknuo. Kad je na tom dijelu noge sve bilo gotovo, Strukić i Anto, Mijin brat nisu se mogli načuditi pitajući se kako to da Mijo nije ni jednom ni zastenjao niti bar prigušeno jeknuo. Nikako im nije bilo jasno kako to da je imao mirno lice kao da ga uopće ništa nije boljelo, a mora da su bolovi bili užasno jaki. Nadalje, na nozi je dolje bio drugi prijelom, zapravo, bio je to čitav niz sitnih prijeloma na koščicama prignječenog stopala i vjerojatno mu je bila oštećena petna tetiva.
__________
*Crvenica – ruda žive je zemlja crvene boje HgS.
*Tetraedrit- zlatonosna olovna ruda Cu3(Sb,As)S3, 25

Dok je fratar obavljao zahvat Miji se, kao nekim čudom, pojavio blagi osmijeh na licu i on je utonuo u san, koji i nije bio čisti san, nekako na rubu svijesnog i sna dolaze mu slike, nižu se kroz izmaglicu kao u slajdu smjenjujući jadna drugu brzo i sve mu se čini da mu to s ruba svijesti dolazi ono što se toga jutra dogodilo.
Otišao je prije zore iz čaršije kako bi pripremio teren za eksploataciju nove žile crvenice. Naime, dok dođu pomoćnici mogao je nesmetano urediti teren, poduprijeti gredama tamo gdje je vidio ranije opasnost od odrona i osigurati momcima kad počnu raditi da nema opasnosti od stradavanja.
„ Mladost ko mladost, oni kakvi su namah će prionit na posao da kopaju neće ni pogledati visi li im šta nad glavom“ razmišljao je dok se po mrklom mraku peo putom ka Blinjama, prijevoju što se izdiže iznad same Crne Rijeke.
Kad je na istoku zarudilo on se već počeo spuštati od Vidovića (Vidosovića) vododerinom ka sastavu Crne i Bijele rijeke odakle je imao cigar duhana do majdana. Nestrpljenje ga je tjeralo, ni odahnuo nije. Čim je stigao samo što je odložio gunj u kram, potegnuo malo veči cug rakije iz čuture, pa je odložio na gredu iznad ulaza, uzeo je alat, čuskiju, kramp i veliki čekić, i odmah prionio na posao. Majdan je bio s desne strane rijeke uz strminu planine Tmor nekih dvadesatak metar dalje od puta. Obilježavao ga je, podno razgranatih bukovih krošanja, proplanak dugačak desetak metar, s gornje strane obrubljen zidovima isklesanih stijena visine pet-šest metara. Treća je godina kako je Mijo dobio tapiju i počeo raditi u ovom majdanu. Zimi, odnosno od jesenjih kiša pa do proljeća radi mogućih odrona a i studeni, nisu radili. Tada su obavljali ono šta su mogli kod kuće. Topili živu, odvajali zlato i srebro od jalovine. Mijo je tad uglavnom pomagao bratu Anti u njegovoj duganji koja je bila uz kuću u čaršiji. Tako je radio i čekao pomalo se pripremajući za vrijeme kad može ponovno na rad u majdan.
Iz majdana u lijevom uglu je jedna pinga*, a desno, jedna iznad druge, u dva hvata bile su još dvije. Donju su tek počeli kopati pa im se oveća stijena ispriječila tako da je nisu stigli prošli put ukloniti i, upravo nju, jer je između donje i gornje rupe ispucano stijenje, je Mijo tog jutra htio odvojiit, pa zatim obaviti podgrađivanje kako bi, kad stignu momci, sve
_____________
*Pinga – uska rupa, karakteristična za rudare Sase, kopajuči rudu samo su kopali koliko da bi mogli pratiti žilu, bez suvišnog kopanja okolo. Tako su rupe često bile i toliko male da su se samo djeca mogla uvuć u njih.

bilo sigurno i kako bi mogli nastaviti kopanje.
Činilo mu se, tako je izgledalo po onome šta se vidjelo s vanjske strane, da je iza te stijene jako bogata žila crvenice i zlatonosnog tetraedrita koja, bio je siguran, tu ne prestaje nego se tko zna koliko duboko pruža u planinu.
I nije mu bilo uopće teško. Tek što je malo zavro čuskijom stijena kao da je samo čekala da se malo upre u nju pomjeri se i skotrlja da bi se dva metra niže zaustavila u uvali. Pred Mijom se ukaza otvor, taman toliko velik da se on može bez po muke uvući unutra. Kad je zavirio vidje da rupa što se otvorila njemu pred očima nije samo mala pukotina, nego je to crno usko i dugačko grotlo. Koliko je mogao vidjeti golim okom, bez svijetiljke, rupa ide dublje i ne vidi joj se kraj. Pod je posut sitnim kamenjem pomiješan s ilovačom i suh je. Iz rupe zrači studen i neka mistična tama. Eh, to je već izazov. Mijo je radoznao, sve u njemu trepari od neizvjsnosti koja zjapi s tamom te crne rupe koja mu se ko najbolja djevojka nudi i izaziva pa ga nešto u njemu tjera da ispita to šta je otkrio. Brzo ode do krama po lojanicu i čakmak, ukresa trud, zapali lampu i bez velikog razmišljanja uđe. Mogao je bez većeg napora puzati. Nakon nekih desetak metar rupa se spuštala, blago je savila desno i činilo mu se kao da je odatle šira. Budući je bilo vrijeme jakih ljetnih žega, već duže bez kiša, po zidovima rupe nije bilo velike vlage…
Štrecnu ga oštra bol, samo nakratko kako bi ga podsjetila na trenutno stanje. Mijo se prenu. Fratar je bio završio namještanje kosti i počeo se pripremati za šivati ranu na potkoljenici gdje je bio vanjski prijelom. Potom će kudeljom umočenom u jaje stegnuti mjesto prijeloma i gotovo. Taman što je fra Mato udio konac u iglu kad se začu iz avlije vika i zapomaganje.
Muški bariton zove doktora.
Izađe fra Mato brišući krpom ruke od ulja kojim je mazao i ruke i oboljelo mjesto kako bi mogao lakše tretirati povredu pa nakon zamračene prostorije na suncu zaškilji na oči gledajući kroz trepavice po narodu koji je čekao da vidi što će biti s povrijeđenim.
– Šta je bilo? Nješta …
– Pomagaj – prekide ga onaj bariton – dina ti fratre, umrijet će mi sin!
Kad mu se oči privikoše na danju svjetlost, poznao je vrijednog i radišnog Omera Skopljaka iz Mahale, čija je kuća bila druga u nizu kod jednog od tri mosta preko rijeke, naspram Džamije. Vidi preplašenog Omera kako u naručju nosi dječaka od desetak godina i samo što ne grune u plač. Držao ga je blijed ko krpa, koliko se prepao i zamorio trčeći. Izgledao je kao da nije imao kapi krvi u sebi. Dijete je svo nateklo i pomodrilo napinjalo se udahnuti stisnutih očica, i pri svakom udisaju puštalo neki prigušeni pisak.
Rekoše fra Mati da su neki njegovi vršnjaci vidjeli kako ga je na livadi blizu kuće ujela pčela. Mato je odmah, onako za sebe, konstatirao da je u pitanju alergijska reakcija i naredio :
– Čim prija mi donesite tri žive pčele – i dodao – nemojte da i´ oštetite prilikom lova.
I zađe u kuću vrativši se Miji kako bi završio započeti posao, smiren kao da se vani ništa ne događa.
Omer, sada više zbunjen nego uplašen, ostavi dijete u vrtu iza kuće pod jabukom nekim ženama na skrb, ko oparen izjuri iz dvorišta. Do tada su oni koji su bili alergični umirali od ujeda pčele. Sreća pa je Omeru lov pćela lako išao. U Buljanovoj njivi, s onu stranu ceste, pod Turanjom, kod prve košnice, bez poteškoća, naravno pomogao mu je Ivo gazda pčela, uspio je u maramicu od fina sukna uloviti tri pčele. Kada su stigli u dvorište dječak je sada jedva čujno disao, a grudi mu se skoro neprimjetno pomjerale. Fratar je iz kuće izašao s keramičkom čikarom* u ruci i u njoj je izgnječio insekte dodao malo vode i ulio malom u grlo i opet pošao u kuću rekavši :
– Eto, što je do mene ja sam učinijo, nosite malog kući, i molite se Bogu, sada je sve u Njegovim rukama.
Vidjevši kako su svi zbunjeni na tako kratkom tretmanu za tako strašnu stvar ponovio je još jednom: – Molite se Gospodinu jer on odlučuje o svemu!
A znao je, da će mali za sat-dva biti kao da ništa nije bilo.
Mijo je opet zapao u san.
Puže Mijo hodnikom rupe, studen mu obuzima tijelo, ali opet ga nešta tjera da ide naprijed. U nekim trenutcima mu se čini kao da je zrak rijeđi, tada teže dolazi do daha, ali samo tren kasnije opet mu se vraća snaga pa lakše diše. Čas mu je toplo pa čas hladno, sad jedno pa onda drugo naizmjence obuzima mu cijelo tijelo, ali on kao u grču želi i nepoko-lebljivo puže kroz rupu sve dublje i dublje. Koljena su ga već zaboljela od puzanja, dlanovi otrnuli od sitnih kamenčića koji ga bodu dok se odupire o tlo, znoj ga probija od napora. Prije
_____________
*Chicara – tal. šolja

samo pet minuta mislio je kako će mu srce iz grudi iskočiti koliko se bio zadihao i koliko god
je jače udisao sve mu je više nedostajao zrak, a sada, za veliko čudo, sve je to ko nekom čarolijom nestalo. Osjeća se kao da je tek krenuo, i može pun snage ići dalje. Tu i tamo na zidovima rupe su ukrasi u obliku draperija, kamenih curaka, manjih stalaktita i stalagmita, u raznim bojama; bijeloj, žutoj, crnoj i crvenonarančastoj. Na nekim mjestima se jedva provlaći kroz splet tih ukrasa kako bi mogao nastaviti. Kapljice vlage sijaju na zidovima poput sitnih dijamanata. Nadlanicom briše znoj s čela i puže dalje.
Nešta ga vuće da puže, puže i, puže i ni u jednom trenu nije pomislio da se okrene i vrati, dok nije zaglavio negdje u nekom uskom prolazu.
Čini mu se da otuda odnekud dolazi blaga svjetlost, skoro da vidi i bez njegove lampe.
Onda, nakon sveg napora, povuklo ga toliko da nije ni lojanicu nosio sa sobom i vrlo brzo se nije više ni sjećao gdje ju je i kada ispustio. I ovako vidi posve dobro. Oko njega je blijeda svjetlost, ko večernji sumrak, dovoljna da vidi kuda ide. Pa onda, u neko doba, nakon što je spuzao niz jednu okomitu stijenu pa upao u vodu do pojasa, ugledao, desno od njega, hodnik kojim može komotno hodati. Može ići uspravno. Otamo izdaljeg je čuo slabi zvuk, dolazio je muklo, kao da je iz velike dubine ili iz velike daljine, šum potoka i nekog slapa. Vuklo ga je dalje ispitati šta je to tamo, negdje iza, na drugom kraju hodnika što jako sja. Stresao se na pomisao, da sad ide bez lampe. Tijelom mu prostruja jeza od straha : „Kako ću izaći ako ova svjetlost zgasne ili se bude utušila lampa koju sam ostavio? Zašto sam samo ostavio svoju lampu?“ Nije znao odgovor. „Šta ako je u povratku ne mognem naći? Kako ću vani?“
Nižu se pitanja i sumnje jedno za drugim, ali svejedno, sve njegove misli ne mogu ga navesti da se okrene i vrati dok može i zna put nazad. Na koži osjeća studen podzemlja, kroz nos ga para miris zemlje i vlage, onaj miris podzemlja koji znaju samo rudari i ljudi koji svako malo zalaze u pećine i rupe.
I što ide dublje postaje mu sve lakše. U njemu nestaje napetost, osjeti kako mu je snaga ponovno nadošla i može lakše disati. Koraca lagano kao da je u šetnji poznatom stazom pokraj potoka uz miris lipova cvijeta.
Tko zna koliko je dugo tako išao, skretao lijevo pa desno i peo se uz stijene i spuštao niz litice.
Dok, odjednom kao neka smjena slajda pojavljuje se nova slika, na jednom mjestu gdje u dvorani veličine dvije spavače sobe prođe pokraj slapa potoka čiji je huk bio još odavno čuo. Odmaknuvši nekih desetak minuta hoda skrenu iza oveče izbočine pa se spusti nekih pet metara niz liticu s desna se do njega probi slabašan zvuk udaraca pijuka o stijenu i čekića o špic. Čak, u jednom trenu ču neki govor, jezik nerazgovjetan, ali bio je to ljudski glas. Bio je posve siguran u to da je čuo neke ljude. A onda ga prožme jeza: „Da to nisu mali zeleni?“ I usprkos osjećanjima, jezi i strahu, suhom grlu i okusu gorkog, što čovjek osjeti kad mu je muka, ono unutarnje je jače od svega toga pa ide kao u transu dalje i dalje, dok nije stigao do jezerca koje se ispriječilo i prosulo od zida do zida hodnika u kojem je sada stajao. Bilo je bistro ko suza, dugačko nekih destak metara i nije bilo dublje od njemu do koljena…

U trenutak stvarnog stanja vrati ga ubadanje na nozi.
Fra Mato je bio ušao u kuću, zašivao je ranu na Mijinoj cjevanici.
Mijo rukom pod jastukom opipa zamotuljak. Želio se uvjeriti jeli kristal tu. Nije ga dao nikome, iako su mu, dok su ga stvaljali na kola, htjeli uzeti kako bi ga riješili bar te brige, on ga nije dao. Vjerojatno mu je briga da sačuva kristal što ga je umotao u košulju i dala snagu da i u najtežem trenutku bude pri svijesti.
Kad je fratar završio šivanje zagnjurio je kudelju u razmućeno jaje i ovio nekoliko puta imobilizirajući mjesto gdje je namjestio kost. Zatim je petu nježno masirao i tko bi sa strane gledao rekao bi da je samo onako blago gladi. Onda ju je ojačao opet kudeljom umočenom u jaje, tako da se stopalo ne može pomjerati i tek tada je iz bolesnikova tijela izvadio, jednu po jednu svoje čelične igle i spremio ih u kutijicu.
– Eto, ja sam kosti doveo u red kako je po Božjoj volji. Ne dajte mu da se preveć pomjera i sve će, uz Božju pomoć, za koji tjedan ići nabolje.
Zatim se pozdravio s Mijom, Antom i Strukićem, blagoslovio ih i izašao.
Još je nešta doviknuo izlazeći iz dvorišta u glavnu ulicu, što oni nisu razumjeli. Nakon toga se nije uputio kaldrmom ka samostanu nego je krenuo na drugu stranu, kroz Široku ulicu, pa Rijekom dolje, ka Međumostinama, Skopljakovim u Mahalu, da vidi kako je dječak. Kad su mu otvorili mandal, odmah s vrata, vidio je radost na licima ukućana i njega obuze blago zadovoljstvo.
„Mogle su stvari krenuti i drukčijim smjerom, hvala Bogu ovaj put nijesu“ razmišljao je.
Dječak je već bio na nogama i igrao se, tko zna gdje, s prijateljima. …
Kad je fratar izašao i narod se razišao Mijo je u povjerenju bratu Anti ispričao što se dogodilo, zapravo ispričao mu je ono čega se sjećao, nakon čega mu je dao zamotuljak kako bi ga Anto sakrio u magazu u kameni zid.
– Turi ga u onu rupu iza kamena na malom zidu, ma znaš di smo ko djeca sakrivali naše stvari, pa kad bude prilike onda ćemo proviđat s njim – rekao je. – Meščini da je to kamen nekako drukčiji od drugih. Morebit ćemo jednom na njemu moći dobro zaraditi.
– Ali – čudio se Anto – kako se dogodilo da ti stijena nogu skrši, a da se ničega ne
sjećaš?
– Mora da me zakačila neka od onih što su se obrušile nakon mog izlaska. Bi´će, ono
kad me umorna svladao san, nisam se bio odmaknuo od mjesta gdje se odronilo. Ma nešto mi se sve čini, ko kroz maglu mi nadolazi, da sam čuo tutanj, ono samo tren prije nego me san svlado ko da se zemlja zatresla. Ne sjećam se, ni kad me pritisnulo, ni kad sam se izvukao od stijene i oslobodio iz odrona. A opet, ko da sam stalno bio budan i da mi se učinilo dugo-dugo, ko godina, dok su jutrom došli do mene. I za veliko čudo, noga me tek na kolima počela boljeti.
Anto je odnio zamotuljak u magazu, rekavši da će nakon toga u radnju ima neki neodgodiv posao. Znao je da je sad njabolje pustiti brata da dobro odspava kako bi se odmo-rio.
Napokon opušten, ostavljen sâm, kao preporođen, bez velikog tereta, Mijo zaspa slatkim snom.

Ober_4

Na drugom karaju jezerceta, na zidu, malo iznad vode je udubina. Koliko može vidjeti s tog mjesta gdje stoji optočena je kristalima svih boja, pa iz nje dolazi neobična svijetlost. Zapravo otuda dolazi blještavilo u paleti svih duginih boja. Od te ljepote obuze ga toplina. Tijelom mu od glave do pete prođe blaga jeza radosti, obuze ga osjećaj kao da mu mravi projuriše svim mišićima, svakim nervom. Divi se ljepoti i čudi kako kamenčići tako čarobno blješte, kao da su same zvijezde nebeske.
I, da li mu se učini…
ili je vidio da u toj udubini ima nekakva škrinja?
„Odkud ovdje škrinja? Tko ju je mogao donijeti? Jesu li ljudi već bili ovdje?“ Nameću se pitanja jedno na drugo. Na njih on ne zna, a i ne može znati odgovor.
Stoji kao kip, nakratko, ukočen, nepomičan. Osjeća da je blizu kraju puta. Sada između njega u tom svijetu tame, glasova koje je čuo, zvukova udaraca pijuka o kamen, čarobne svjetlosti i škrinje koju je nazreo u udubini optočenoj draguljima i njega isprječilo se još samo jezerce dugačko nekih desetak metara, i duboko njemu do koljena. Još jedino ono mu stoji na putu da sazna sve odgovore pa da izađe u stvarni svijet, da se vrati na površinu u svijet neba i sunca i svježeg zraka ispunjenog mirisom šume i rijeke i slobode dokle ti pogled doseže. „Pa neću valjda sad odustati?“ razmišlja pokolebavši se na tren. „Prešavši sve prepreke do sada, našavši se tako blizu svim odgovorima, da sad ne pređem jezero bilo bi van pameti.“
Onda, ne čekajući više ni trena, zagazi u mirnu poput zrcala blještavu vodu.
Došavši do udubine zagleda se u škrinju koja je optočena mjedom i srebrom, a na sred poklopca se zrcali figura prelijepe djevojke u bijelom plaštu i s divnim rubincrvenim cvijetom u kosi. I čudno, ali kao da osjeća divan svijež miris cvijeta i livade. Mijo je u transu, kao omađijan, otvora škrinju. U njoj mu pred očima bljesnu medenožuti kristal nalik zvijezdi s tri kraka, predivnog sjaja, u čijoj formi je zatočena ista ona figura one djevojke s poklopca, čarobno lijepa djevojka u bijelom s divnim rubincrvenim cvijetom u kosi.
Okreće kristal pažljivo ga premještajući iz jedne ruke u drugu, zagledajući ga sa svih strana, prevrče ga čas lijevo čas desno, pa ga zatim okreće i zagleda odozdo i odozgo, dok se napokon ne dosjeti pa skinu košulju i u nju umota kristal i pođe dalje.
Krenu ka glasovima, tamo otkuda su dolazili zvuci kopanja kamena, kuckanje pijuka o stijenu i čekića o špic.
Nakon nekoliko koraka …
Odjednom, onako, samo se okrenu, pregazi namreškanu vodu jezrceta i uputi se nazad putom otkuda je došao.
Na rubu svijesti od iscrpljenosti i studeni zadnjom snagom ispuza vani. Odmaknu se nekih tri-četiri metra od izlaza i klonu. „Da samo malo odahnem“ misli „da dođem do daha pa ću onda na poso podgrađivanja.“ Stisnuo je smotuljak košulje uza se i nakon nekoliko udisaja, odjednom kao munja iz vedra neba, prolomi se tutanj, došao mu je do svijesti kao udaljeni potmuli udar groma i kao da osjeti kako se zemlja pod njim stresla. Bio je preumoran da bi razmišljao šta se dešava, posve se prepusti blaženom stanju opuštenosti, i smrači mu se, kao da i zadnji tračak sunca za oblak zađe.
Sve mu se izgubi pred očima.

Perun je prognao rusalke s ovog svijeta

Vidjevši kako je Mijo došao da ukloni stijenu, da bi razbile jednoličnost vremena jedna od rusalki, vodenih vila, predloži, a ostale prihvatiše, da se našale s njim pa mu pred oči ponudiše veliku tajnu. Zapravo da bi se zabavile otvoriše starom majdanđiji i ruparu pukotinu i hodnike koji su vodili do velike tajne.
Kada su shvatile kako Vodeni duh koji je pazio na njih, nije opazio rupara kada je uzeo veliku tajnu, nisu se zabrinule, čak ih je to veselilo, jer sigurne u svoju moć i slabost ljudsku, mislile su kako će starog rupara lako zaustaviti i uzeti mu kristal s velikom tajnom čim im se za to ukaže potreba. Mogle su mu i postavljati svakakve zamke, ali nisu mu smjele uzeti život.
Pravo da određuje između života i smrti imao je samo vrhovni Bog, Perun.
Vraćajući se Mijo je išao iz hodnika u hodnik, peo se liticama, pa kroz pukotinu provlačio se zadnjom snagom koja je tko zna otkuda nadolazila u njemu.
Rusalke ga nisu ometale. Pustile su ga da se dobro namuči pa će ga onda zaustaviti pred samim izlazom i uzeti mu kristal.
Ali…

– VODENI, VODENIIII!!! – Zaorilo se podzemljem jače od najjačeg gorskog udara.
– DJECA VAM ODNESOŠE VELIKU TAJNU!!!
Zatreslo se tlo. Zrakom u tami podzemlja strujalo je poput najžešće oluje. Svaka riječ je bila jača od najjačeg udara groma. Zvučalo je tako da se i Vodenom i rusalkama, ljudski rečeno, dah zaustavio i kosa digla na glavama od jeze.
Patuljci su, ne znajući o čemu se radi zbunjeni stali s poslom, stvorio se prostor pun mira i tišine u kojem se osječa jeza kao nakon prodornog bolnog ljudskog krika u tišini noći. Tišina puna jeze i mira kada se osjeti kako se desilo nešta užasno.
Kad je Perun zagrmio Mijo je već bio izašao. Iscrpljen legao je na tlo nekih tri-četiri metra od ulaza i činilo mu se da je čuo neku tutnjavu i da se tlo pod njim zatreslo, ali bilo je to kao u transu jer je umoran klonuo shrvan snom.
Kada je Vodeni čuo tutnjavu Perunova glasa, shvativši šta se dogodilo, odmah je poslao bujicu potokom na slap pokraj kojeg je Mijo davno prošao. Bujica je prvo s teškoćom probila branu koju su, na jednom uskom dijelu napravile rusalke pa je velika količina vode skrenuta s uobićajenog toka. Tada je Vodeni shvatio kako su to sve iz njemu nepoznata razloga načinile rusalke. One su zagradile tok kako bi se poigrale s Mijom, inače na slapu je voda toliko jako tekla da ni jedan čovjek ne bi mogao tuda proći. I dno jezerca ispred škrinje je bilo puno kao igle oštrog kamenja, tu su rusalke nabacale veće kamenje i tako omogućile ruparu da bos bez problem pregazi jezerce.
Dok je Vodeni pokušavao shvatiti šta da učini jer je rupar već bio izašao vani. Perunov gromki glas je orio podzemljem.
– Vodeni! Nakon što su nam djeca uzeli tajnu vatre, pa tajnu obrade metala, nakon
toga, veliku tajnu zlata, pa tajnu baruta, ovu veliku tajnu nikako ne smijete ostaviti kod njih u vlasti. Veliku tajnu morate hitno vratiti! Zapamtite, velika tajna ne smije ostati u vlasti djece!
Jedini pokušaj koji su poduzele rusalke, kako bi spriječile starog rupara da iznese veliku tajnu je bilo to da se, uz izlaz, stijene odrone, ali i njima je Mijo izmakao. Slomljene noge je pokušao dopuzati do krama i skloniti se unutra, ali je na pola puta klonuo izgubivši snagu. Tako je on i ne znajući da je sva zbrka u podzemlju samo zbog njega zaspao djetinjim snom.
Perun se rasrdio te istog trenutka protjerao rusalke u podzemlje odakle im je zabranio izlazak sve dok se velika tajna ne vrati patuljcima.
Čim je Zora* pozvala trubom sve noćne duhove i vile i vilenjake u okrilje tame, u majdan sa zapregom su stigli Mijini pomoćnici. On se čim je čuo kola prenuo iz sna. Pomočnici mada iznenađeni zatečenim nisu se dali smesti, žurno su ga stavili na kola i odvezli u Kreševo.
Odlazak Mije iz majdana koji je sa sobom odnio veliku tajnu u kristalu koji je umotan u košulju dalo je svima u podzemlju na znanje da neće biti lako naći i vratiti veliku tajnu. Patuljci su čuli Peruna kako svojim glasom nalik grmljavini doziva Vodenog.
Kad je napetost splasnula, odnosno dok su se organizirali patuljci su škrinju donijeli i smjestili u udubinu pokraj svoga prebivališta, a potom su se obratili svom mudracu.
– Prazna škrinja, hmmm… – zamišljeno se počešao po bradi mudrac – ništa materijalno
_________________
* Perun – u Slavenskoj mitologiji Bog neba, zemlje i zraka
* Vodeni – Bog voda u Slavenskoj mitologiji.
* Rusalke – kćeri Vodenog, opake i zle ili dobre vile, (ovisi od teritorija gdje se pripovjeda o njima) borave u vodi. Samo za Rusalnu nedjelju izlaze u ovozemaljski svijet
*Zora – kraljica jutra, trubom poziva vile, vilenjake i sve noćne duhove na počinak.

ne donosi prosvječenje, mada ono zna biti upakirano u znane oblike i predmete kako bi ga lakše našli. Samo ljudi neće to da znaju. Prosvječenje je uvijek u praznini. U obliku nez simpatije, šarm služi da zavede kako bi skrenuo s puta onoga tko traži. I eto, tko zna tko se prvi sjetio i zašto da ljepotu kristala, boju, sjaj i oblik zatoči u zlato i srebro, u oblik i formu dragocjenih predmeta, kraljevskih kruna i ogrlica, narukvica i prstenja, i ukrasi njegovom ljepotom i najsvetije predmete crkvenih obreda i prostora? Sve to zbog vlastite koristi. Ljudi bi za vlastitu korist uništili i vodu i zrak i ovaj naš svijet. Zar nije lijepo kad je sve na svom mjestu i ove kapljice vode sa stropa i šišmiš i leptir i stablo u šumi i vuk u gori i nebo i zvijezde i cvijeće na livadi i riba u vodi, sve lijepo izgleda kad je na svom mjestu. (Mudrac ne bi bio mudrac kad ne bi znao i svijet ljudi) – I… – tu je malo zastao – Sol u moru i kristal u zemlji, sve mora biti na svom mijestu. Zato treba kristal s tajnom vratiti što prije u ovaj naš svijet. Misliš li da ne bi čovjek, kad bi samo mogao, sjaj Perunovih zvijezda nosio kući pod svoje okrilje stavljao? Svu ljepotu i sjaj Svevišnjeg bi u mali prostor zatvarao samo radi vlastite koristi.
Onda je kao trgnut iz transa nekom samo njemu znanom mišlju upitao, ma zapravo je povikao da se sve zaorilo: – Gdje je taj trkopiš, Zelen Pan*!? Treba mi, hitno! Idite ako treba u vatreni oganj, ali mi ga odmah dovedite!
Zelen Pan kojeg kad bi ljudi mogli vidjeti ne bi mogli razlikovati od obićnog svjetskog nestaška. Jedino on je imao odobrenje u svrhu naukovanja da može izaći nakratko u izvanjski svijet, ovamo do pod Vidoviće na Šarin dol i u krug ne predaleko od izlaza podno planine. Dovoljno da bi se on svaki dan divio nanovo ljepoti kao da je prvi put vidi.
I baš je sjedio na grani u vršici jedne jelike visoko pod oblacima, otvarao šišarke i davao sjemenke pticama i, na sav glas razgovarao sav ozaren ljepotom vidokruga sa šumskim golubovima kad mu je doletjela siva golubica i donijela glas kako ga stari mudrac hitno treba.
U trenu je Pan bio u podzemlju veseo kao i uvijek i ne sluteći šta se dogodilo.
Nakon kratkog upoznavanja sa nevoljom koja je zadesila njihov svijet upitao je
Mudraca : – Kako ću prepoznati kristal ako ga ljudi isjeku i obrade za te njihove ukrasne predmete ili nakit?
Zelen Pana su Vijeće mudraca, davno nekada, odredili da bude uz Starog i uči od njega znanje i tajne mudrosti.
– Svaki pa i najmanji komdić – rekao mu je – ima u sebi oblik djevojke, kraljice velike
tajne. Taj kristal ima tako jaki sjaj da ga mi nikako ne možemo ne zapaziti. Neke od tih komadića ne moramo donijeti nazad, bit će dovoljno da ih samo dodirne onaj tko ih bude našao, a opet, neke druge komade će morati donijeti. Ja mislim da si ti, Zelen Pane, jedini sposoban otići u svijet ljudi tamo naći i vratiti kristal s velikom tajnom. Najbolje je da –
napravio je kraću stanku pa onda rekao: – Idi Vijeću mudraca! Oni će ti sve objasniti.
_____________
*Zelen Pan – Pan utjelovljuje najviši stupanj svijesti među bićima elementa zemlje. On povezuje u cjelinu sitne čestice svijesti bića na nekom području i upravlja tim područjem. On je svugdje prisutan svojom sviješću. Panovi nekog područja su međusobno povezani u šira područja, pa sve do svijesti planeta Zemlje. “U tihoj osviještenoj prisutnosti u životnim procesima njegovog područja on ispunjava prirodu smislom postojanja.” (citat iz knjige Marka Pogačnika “Elementarna bića – Inteligencija Zemlje i prirode”). Pan predstavlja muški aspekt. Ženski aspekt Pana je Nimfa. (U ovoj priči je radi tijeka priče i događaja uloga Pana izmjenjena od onoga šta on uistinu jeste)

***

Vijeće mudraca nakon kraćeg dogovaranja, (u isto vrijeme dok Pan nije ni stigao u podzemlje, stanje je bilo hitno, nije se imalo šta odugovlačiti) donesoše odluku, u ovaj svijet će poslati Zelen Pana, onoga koga su obućavali za izvanjski svijet. Po njima najsposobnijeg i najodanijeg, nestašnog koliko treba i svojeglavog kakav treba biti. On je jedini trenutno spreman izaći u svijet ljudi i, dok tražio kristal s velikom tajnom, sposoban je nositi se sa svim nedaćama i kušanjama koje ga čekaju u njihovom svijetu. Ako itko može vratiti veliku tajnu to je onda on, Zelen Pan. Uz pomoć svih sila koje su im naklonjene, vile i vilenjaci, kućnih duhovi, mravi, šišmiši, leptiri i komarci i pauci, svi oni kojima oni zimi pružaju utočište u svijetu tame opet i jedino Zelen Pan može naći kristal. Onda su se dok on još nije bio stigao dogovorili kako će mu uzeti sposobnost da ima kontakt sa svim bićima s intuitivnog nivoa vibracija. Samo one zle, enetrgije nižih frekvencija, će moći i mora moći opaziti i na njih će ga posebno upozoriti.
Na poslijetku nakon dugačkog glasnog promišljanja o idejama kako bi to trebao napraviti, objašnjavali su mu šta ga to čeka u ovom svijetu i šta i kako treba on činiti u određenim situacijama.
Uglavnom objašnjavanje se svodilo na nekoliko naputaka koje su mu dali:
Prvo je: – Moraš znati slušati ušima ljudi, gledati njihovim očima i misliti njihovom savješću, a ipak ne smiješ biti kao oni. Ljudi su naučeni da slušaju svoje misli i unutarnji glas koji je posljedičan kao i misao, zaboravili su da je pravi odnos zapravo samo preko srca, samo osjećanjima. Kloni se njhovih emocija, jer ako budeš radio kako smo ti rekli, a drukčije ne može, biti ćeš u stalnoj opasnosti da podlegneš emocijama. Dat ćemo ti ego, njime moraš naučiti vladati. Naš savjet ti je još i to da budeš samo promatrač i sve što se događa ako nije vezano za kristal ne tiče te se.
Drugo: – Ako te u zanosu nekada ponese: naslada, zavist ili pohlepa, ili samo u trenu prihvatiš jedan od ova tri karaktera, onda padaš i počinješ sve ispočetka.
Treće: – Umanjit ćemo ti sposobnost opažanja energetskih bića i bića našeg elementarnog nivoa, ne ukidamo ti tu sposobnost kako bi se nekada mogao vratiti. Sposobnost kontakta s nama i ostalim bićima našeg svijeta samo ćeš imati uz naše odobrenje. Kad izađeš u svijet materije, iako si pod našim nadzorom otad bit ćeš prepušten sam sebi. I, s lakoćom ćeš i dalje moći prepoznati i osjetiti zla bića podzemlja. Zamolili smo vilu Ladu da ti prenosi poruke. Ona će bdjeti nad tobom.
Sve će to početi onog trena kad po zadatku izađeš u materijalni svijet.
Dalje: – Ako šta od tajne krene u narodu kao trač, a da bi tvojoj misiji moglo nauditi, mi ćemo ti biti na pomoći. Poslat ćemo po šišmišima do noćnih leptira i vila i vilenjaka i kućnih duho-va pa ako treba i Baguna ćemo zamoliti za pomoć, kako bi ti uspio demantirati glas. Tada će ti, možebit, trebati Šaputko, kako biste brzo našli izvor te priče te ušutkali glasine ili vratili tajnu nama. Već smo poslali glas da nesmetano možete izaziti kroz rudnike, skupa s rudarima.

Priča koju su pustili bila je glas o malim zelenim s kojima kad ih sretnete ne smijete pričati, samo ih pustite da šutke prođu i sve će biti dobro. U protivnom može se zarušiti cijelo okno.
Elem, tako su male zelene rudari viđali kako izlaze skupa s njima iz jame,(samo na haldište*) kako ulaze u jamu skupa s njima kad pođu na kopanje. Zelen Pan se petljao oko njih i zavirivao u rudnjuše dok oni rudu izvlaće na površinu, pa čak i u rudnjuše u kojima momci, dimači, nose rudu u rudnice kako bi je poslije istopili. Stalno je prisluškivao razgovore, rudara i mještana koji su se zadesili blizu rudnika. Dalje nije išao, mada je već prije izlazio nakratko, ovaj put još nije dobio dozvolu da se posve otisne u vanjski svijet. Svuda je tražio ili kristal ili bar nekoga tko zna nešta o rudaru koji je iznio kristal s velikom tajnom.
Naravno nije bio sam. U pomoć su mu stigli patuljci: Kolutko, koji je neprestano kolutao očima i nije mu ni najmanja sitnica mogla promaći, Crnutko, uvijek namrgođen, pojavom daje ozbiljnu crtu situaciji i pomalo ulijeva strah rudarima. A strah ih čini slabim i navodi ih da se otvore i kažu jedan drugome šta znaju. Smijuljko, ima konstantan osmijeh na licu, umije se našaliti, a humor opusti i otvori ljude da kažu šta znaju. Šaputko, može s velike udaljenosti čuti ljudski šapat, ali isto tako može svojim šapatom sugerirati ljudima da nešta urade.
Sve te osobine imao je Zelen Pan. Jedino nije imao Šaputkove moći, zapravo imao je ali ni blizu jako kao Šaputko.
Skupa su se vrtili oko rudara, rupara, majdanđija i dimača, zavirivali po rudnicima, neki rudari su ih vidjeli, neki ih nisu vidjeli, ali su nekako znali da su oni stalno tu pokraj njih.
Tako su Crnutko, Smijuljko i Šaputko, Zelen Panovi prijatelji dobili epitet mali zeleni, koji je ostao u narodu zauvijek, da bi oni mogli nesmetano zalaziti po ruduštima i majdanima i nadgledati kopove.
Onda jednog dana je stigao glas o jednom momku, dimaču iz varoši koji je nešta znao o rudaru koji je stradao u majdanu i da je moguće on taj koji je uzeo taj nekakav kristal o kojem se pričalo. Naravno, među ljudima se nije spominjala velika tajna.
To je valjda, bio taj trenutak, koji su čekali.
Zalen Pan je hitno morao otići do momka dimača i poslušati šta on zna.
Tada je, konačno napustio tamu i izašao posve u ovaj svijet. To njegovo putovanje mjereno ovozemaljski trajat će stoljećima i stoljećima.
__________
* Bagun – (slav. mit.) čuvar ognjišta.
*Haldište – mjesto gdje se odlaže jalovina, materijal u kojem nema rude.

Novajlija u čaršiji

Jutrom samo što je sunce granulo pojavio se okićen i ukrašen srebrom i sedefom, šepurio se na bijelom arapu poput tetrijeba u proljetnom pjevu dok je prolazio glavom ulicom praćen trojicom kavaza. Za bensilahom su zadjenuti handžar, barešinc, samokres bogato urešenih drški, a posebno mu se za pojasom uz tutunkesu*, isticala ukrašena čanta* u koju je sigurno mogao staviti i više od pet britvi.
Za njim su lagano koračali kavazi kolutajući očima po narodu kao da će ih iza prvog čoška netko zaskočiti.
Svijet je provirivao kroz penđere i ispod čepeneka čudom se čudeći ko je sad ovaj lojo*, u onako ukrašenom sedlu na onako lijepom konju i s kavazima u pratnji. Pomišljali su, da nije neki carski izaslanik, ili možda neki vezirov kontrolor i sliježući ramenima zatvarali se u svoje odaje nastavljali započeti posao i čekali da se pročuje tko je taj i otkuda je došao i kakvim poslom u ovaj mali dunjaluk.
A lojo se s pratnjom zaputio pravo ka Samostanu kako bi u musafirhani posjedio prodivanio s fratrima i vidio kakvo je stanje u narodu pa skontao šta će i kako dalje.
Kojim je poslom došao to je samo on znao.
Prije nepun mjesec dana, u Travniku je zbog pronevjere i šlampavosti u poslovanju po naredbi sultana smjenjen vezir i po pričama poslat u hapsanu, pravo na Bosfor.
Narod je strahovao i na svako novo lice upirao pogledom misleći kako je ovaj neki carski špijun ili u najmanju ruku, doušnik novog vezira, pa s oprezom postupao i ne pitajući puno.
Idealna prilika za prevarante i lopove koji ne prežu od toga da još više zagorčaju život običnom svijetu.
Drugi dan po dolasku lojo je s kavazima izašao iz samostanske musafirhane*. Fratri su konačno mogli odahnuti. Odmah po izlasku iz Samostana taj, u narodu će mu ostati ime, Lojo, prošao je čaršijom uzduž bez kavaza na istom onom arapu.
Međutim, Lojo nije otišao daleko, ostao je u čaršiji i kad su kavazi otišli, smjestio se u han u
Srednjem Čelu.
Ispred hana na nekih dvadestak koraka, s druge strane ulice prema Džamiji u Gornjem Čelu bio je binjektaš*, kamen s kojeg su buduće hadžije polazile na Ćabu, mimo tog vremena malo je bilo onih koji bi uzjahivali konja s tog kamena poštujući vrijeme i namjenu mu kao veliku svetinju. Lojo će kasnije svaki put kad bude konjem polazio negdje na teren oko čaršije uzajhivati s binjektaša, tako će sam sebi pridavati veliki značaj.
Počeo je zalaziti po birtijama, zavirivati po dućanima i radnjama pod čepeneke i pokazivati radoznalost za poslove zanatlija i malih trgovaca.
Najviše su ga zanimali radovi rudara, gdje su kopovi, gdje su majdani, šta se gdje kopa ima li zlata, koje je nalazište najbogatije zlatom i srebrom?
A kada je tih dana urbarer* skupa s hutmanom, mjesnim rudarskim povjerenikom, pozvao naiba, zastupnik sarajevskog kadije, kako bi se otišli na teren da se odrede mjesta za koncesiju ruparima* i majdandžijama* te im se izdaju tapije za rudarenje, Lojo se, a da je to malo tko opazio, negdje izgubio i dok komisija nije otišla iz čaršije nije se pojavio.
Nekima od muslimanske gospode je to bilo sumnjivo, ali nisu se usuđivali ništa pitati. Još je rano, nije se naviklo na novu vlast. Tek tu i tamo, po kućama na minderiam bi ponekada nešta prošaputali o Loji i tome kako je sve to s njim sumnjivo.
Lojo se udomaćio, i kahvu je ispijao u Donjem Čelu s nekoliko čaršijskih dobrostojećih domaćina. Ni tada nije govorio ništa o sebi.
Nakon nekoliko dana pročut će se glas, prvo unutra obitelji samo u kućama, a onda krene kao i svaki glas poput daška vjetra prenosit će se šapatom od uha do uha, kako je Lojo bio tamo negdje u Sandžaku emet paša* nekom diplomati iz Carigrada, ali kako je i kad su bili nasamo, Lojo stalno bio šutljiv i zabrinuta izgleda, i taj, tamo neko, pomislio je da i njemu nešta mulja pa ga otpustio.
Tako se počelo pričati kako nije s čistim poslom ni ovdje došao. Šaptalo se jedno vrijeme pa prestalo. Lojo se povremeno nakratko izgubi iz čaršije pa ponovno pojavi. Nitko nije znao gdje i kuda je otišao i kad će se ponovno pojaviti. Nekoliko puta je s karavanima otišao prema moru i vraćao se s trgovcima kad bi oni stigli nazad.
_____________
*Tütün kesesi – duvankesa, tur.
*Čanta – futrola za britve, njezina ukrašenost i veličina je značila bolje stoječeg gospodara
*Musafirhana – prostorija ili objekat uz samostan, a izdvojen od njega, gdje se može posjeliti i razgovarati.
*binjektaš (tur. binsk taši) veliki kamen da je lakše konjaniku s njega popeti se na konja s tog mjesta su buduće hadžije polazile na Ćabu.
*Urbarer – povjerenik kraljevske vlasti za rudnike.
*Lojo – krupan čovjek
*Emmet pasha*- pratilac Turskih velikaša, daje svojom pojavom ozbiljnost situaciji, zabrinut, šutljiv, nemirna pogleda.
*Rupar – rudar koji kopa rupu da bi došao do rude.
*Majdanđija – rudar površinskog kopa.

Zelen Pan i zli duh iz podzemlja

Kad su mu nad glavom punim sjajem zasjale zvijezde i mjesec Zelen Pan se zadesio u šumi nadomak jednog mlina. Jasno je čuo bućkanje vode o mlinsko kolo i kloparanje žrvnja. Mislio je kako će prenoćiti u mlinu. Onda, iz njemu ne poznatih razloga, zvuk žrvnja postaje tiši, iako je on sve bliže mlinu, nadjačava ga divna melodija, što dolazi iz dalje pa se probija kroz šumu sve bliže i postaje sve glasnija. Nije znao otkuda dolazi melodija što mu zalazi u svaki nerv, od miline njezina zvuka se sav najezio, uztreptao je od glave do pete.
Nešta ga je povuklo pa je sišao s puta i zašao u šumu. Nije znao zašto je skrenuo, ali je koracao opčinjen ljepotom nečega što je dolazilo uz melodiju, možda miris ili svježina zraka, ili ona obična ljudska crta radoznalosti. Išao je sve dublje, probijajući se kroz trnje, provlačeći se bez ikakvog napora kroz šiblje, pa ispod porušenih debala da bi stigao blizu proplanka s kojeg je dolazila ta divna melodija, djevojčki smijeh i cikot i divna, predivna pjesma. Cio proplank je okupan mjesečevim zlatnim sjajem, pa sve izgleda kao iz nekog drugog svijeta njemu do tada neviđenog. Vile obavijene zlaćanim sjajem mjesečine u haljinama što su posute srebrnim prahom izvodile su plešući jednu od svojih igara. Sav u zanosu divio se njihovoj ljepoti i izvijanju tijela u ritmu glazbe.
Iz transa ga prenu figura što se odjednom stvorila pred njim, biješe to figura djevojka zlatne lepršave kose kojom kao da se poigravao povjetarac iako ga nije bilo, djevojke vitka struka, zadihana, oblih nabreklih grudi, dugih vitkih nogu čija stopala nije vidio, iz očiju joj izbija sjaj i nema toga tko može odoljeti ljepoti tog pogleda.
Pan je shvatio da je pred njim vila, a mislio je kako ga, dok su u zanosu igre i plesa, ne vide i ne znaju da ih gleda.
– Ne boj se! Ja sam Lada*, – smijala se nekako prigušeno, ali opušteno i veselo, a onda
glasom koji kao da zamire u daljini – Budi oprezan! Ne idi u mlin! Ne smiješ biti ni blizu vode, a kamo li na vodi! Stigao je Pokola* i on traži veliku tajnu.
Pan ju je htio upitati gdje ga smije dočekati i zašto ga proganja i još što-šta je htio pitati, ali odjednom je mjesec zašao za oblak, nastala je nestvarno jeziva tama. Više nije osjetio zanos nit išta od malopređašnje ljepote. Znao je da je Lada otišla.
Mnogo se namučio dok je, iako je bio biće tame, izašao do ruba šume, a onda sjeo na oboreno deblo, odahnuo i počeo razmišljati: „ Kuda da idem? Šta me to čeka sutra? Kojim putom krenuti?“
Dvoumio se da krene odmah prema planini Visočici ili da zanoći tu kod debla na kojem sjedi pa sutra danju može do mlina.
„Šta god me čeka sutra ne može bit loše danju kao noću. I eto, opet sam u dilemi, kad god razmišljam kuda krenuti, uvijek su preda mnom tri puta, tri odluke – jedna je prava, druga kriva, a treća je ona koja me dovodi ponovno na raskižje.“
Ujutro samo što je svanulo vidio je ispred mlina mlinara i riješio je prići, ali kad se primaknuo opazio je u njegovom pogledu snagu zla. „Ne, ovo nije mlinar“ pomisli „ovoliko zla u pogledu ne može imati običan čovjek.“
Zatim je čuo unutarnji glas koji mu kaže: „ To je Velesov* sluga Pokola.“
Istog trena je prestao razmišljati, jedino tako može blokirati Pokola da mu ne pročita misli. Okrenuo se i bez zaustavljanja uputio otići što dalje i dok se duh snašao on je bio već zašao duboko u šumu ka Visočici.
Ovaj put se Pan izvukao, a znao je da mu kad-tad prestoji velika borba s duhom zla. Možda već sutra?
Sad mu je postalo jasno, nije prije o tome razmišljao, da će još neki iz paralelnog svijeta, osim duha zla, doći u lov na kristal s velikom tajnom i to ga je zabrinulo. Iz tog razmišljanja se nametao samo jedan zaključak – stvar je hitna, mora što prije nači tajnu, jer što više vremena prolazilo zlo će biti veće, povećavati će se broj onih koji će htjeti veliku tajnu za sebe, a njemu će biti teže doći do nje.

***
Staze u podnožju Visočice nije bilo, ili možda jeste, ali je on nije našao pa se sporo probijao kroz bujnu vegetaciju. U većem polukrugu je zaobišao močvaru Žuto blato, čije blato ima narančastožutu do crvenu boju zbog oksida željezne rude po čemu je dobila naziv. Na rubu močvare naišao je na jedno jezerce pogledao pa kad u bistroj vodi nije vidio vlastiti odraz zastao. Iako se bio nagnuo da se napije vode u njoj se samo vidio odraz neba. Pomislio je: „Pa dobro i dolazim iz drugog svijeta pa možebiti zato mi nema odraza u vodi.“
Onda je, podignuo pogled, prenuo ga cvrkut ptica koji je u tom trenu postao življi, pa se okrenuo tamo otkuda je taj cvrkut dopirao i ugleda još jedno jezerce. Nekih desetak koraka udaljeno odatle, obraslo niskom šaši, jezerce je skoro iste veličine kao i ovo na kojem sad stoji pa pomisli: „Svejedno mi je voda je voda“, i pređe do njega da se tamo umije i napije.
Kad se nad njima nagnuo kako bi se napio vode vidio je vlastiti odraz i bijeli oblak na plavom nebu i nekoliko ptica u letu iznad glave mu i dva vilinska konjica iznad vode. U tom trenu je osjetio neku radost kao da mu se jezerce smiješilo i sve se okolo obradovalo što je došao. Pljusnuo se vodom, napio se i uputio dalje ka vrhu. Još neko vrijeme je razmišljao o tome kako u vodi onog prvog jezerceta nije vidio vlastiti odraz niti odraz ičega drugog, kako tamo nije bilo živahno i na njemu nije osjetio nikave emocije, kao da je bilo mrtvo jezerce, a na drugom je ugledao vlastiti odraz i odraz ptica u letu i vilinskih konjica u igri. Vidio je odraz života i sreće od toga ga svega obuzela neka milina. Razmišljao je neko vrijeme o tome pa onda zaboravio, jer kad je prošao kroz šaš i trstiku počeo se poskakujući poput dječarca u igri penjati pokraj strmih litica niz koje bi se ako bi bio imalo nepažljiv lako mogao stropoštati, nije se prestajao diviti ljepotama koje su se smjenjivale jedna za drugom.
Dan je bio sunčan i gdje god je imao čisti pogled kroz granje krošanja crnogorične šume, viskih, u nebo propetih jelika i smrče, zastajkivao je i divio se ljepoti osječajući kako i on putuje skupa s pogledom kroz plavetnilo neba sve do na kraj, tamo daleko, dokle pogled doseže. Kad bi ispred ugledao srne i jelene i ptice na granama ili bi nešta drugo od divljači izašlo pred njega nitko nije bio sretniji od njega što je to vidio.
Podno samog vrha planine, na rubu šume, slijedilo je naporno izvlačenje kroz trnje maline i kupine pa kroz koprivu što je bila visočija od njega.
Zalazak sunca je dočekao očaran sjedeći na vrhu Visočice diveći se ponovno ljepoti i čudeći se kako u tako divnom svijetu punom ljepote, kažu mu mudraci obitava puno-puno nesreće.
Penjući se uz planinu i sjedeći na vrhu, diveći se svemu što mu je na vidiku nije bio svjestan kako je pao u zamku ljudskog ega, dopustio je da ga ponesu emocije. Više nije bio samo promatrač na što je posebno upozoren, nego i sudionik u događajima. Kako će to utjecati na njegovu istragu i borbu u ovom okrutnom svijetu to ćemo kasnije vidjeti.
Nakon što se odavno smračilo, spustio se niže do jednog proplanka među stablima šume, zavukao se u zavjetrinu u šipražje i usnuo.
Sanjao je kako se sa zlim duhom probija kroz šaš u nekoj močvari i kako on upada u blato i davi se dok čitav svijet odzvanja smijehom zlog duha.
Kad se od uzbuđenja skoro probudio, u san mu dođe lijepa Lada. U ritmu neke čarobne melodije izvijala je tijelom, na tren jasna figura vile, na tren kao da je ovijena nekakvom omaglicom, polako prilazi korakom u ritmu plesa, da bi mu rekla kako Pokola mora navući u Žuto blato. U toj močvari dovoljna je kap blata da on i svo njegovo zlo nestane i, upamti da sva snaga zla iz njegove sjekire izlazi. Nju moraš uzeti!
Istog trena u svijest mu dopire užasno jaki sovin huuk. Kao da je kroz taj huuk čuo još ladin glas:“ U toj močvari vladaju Slava i Stribor. Tu Pokola i njegovi nemaju moć.“
Još je čuo glas koji kao da zamire u daljini: „Okupaj se u svojem odrazu.“
Ovo mu nije bilo jasno ali, gotovo je, probudio se, možda mu odgovor dođe kasnije. Nakon što mu je trebalo malo vremena da se pribere, iako je mjesečina bila slaba, ugledao je kako mu prilazi neki čovjek. Imao je micu nabačenu nisko na čelo tako da mu lice nije mogao vidjeti. Skrivanje je samo po sebi sumnjivo. Išao je pravo njemu kao da je znao da je on tu. To je Panu pojačalo sumnju. Na nekih pet šest koraka od njega se zaustavio i podignuo kapu s čela. Zbog pogleda koji je Pan tada ugledao došljak mu se nije morao predstaviti.
– Pokola! – viknu, a pomisli „Stigao me.“
– Da, eto stigao sam te. Hajde da se ne nadmudrujemo. Znamo zašto smo u ovome
svijetu. Oba nas veže isti cilj. Hajde lijepo da uzmemo kristal pa ga možemo na miru podijeliti. Bit ćemo …
Pričao je Pokola kao mlin, nije uzimao daha.
„Ako hoćeš nadmudriti protivnika“ govorio bi mu mudrac „pusti ga neka priča. Neka misli da on vodi. Ti ga samo sitnim detaljima navodi na smijer koji tebi ide u prilog.“
– Pa ako si za diobu, nemam ništa protiv. Kristal je blizu, baš sam mislio ujutru
krenuti dolje u močvaru da ga uzmem.
– Kakvu močvaru? Šta me zezaš!? Zar ga nije rupar iskopao i odnio kući.
– Jeste, ali ja sam saznao da ga je nakon što mu je obitelj zadesila velika nesreća
donio u Žuto blato, močvaru podno ove planine i tu ga bacio. Saznao sam čak i gdje ga je točno bacio. (Ovo mu je bilo mnogo teško jer je morao sakriti i ono što je u njemu iza izgovo-renih riječi.)
– Ma kakvi ujutru, moramo odmah. Stvar je hitna, zar tebi to nije jasno. Šta ako nam
ga noćas tko uzme? Ti misliš da s tim treba čekati? Ništa!, ako hočeš idemo odmah, ako nećeš ti sa mnom, ja odoh sam.
Pan se dignuo i koracio.
– Idemo onda i da znaš da bismo vidjeli odakle sja, to je mjesto gdje je kristal
moramo stići prije nego Zora* pozove sve noćne duhove i vile i vilenjake u okrilje tame, ako okasnimo moramo čekati drugu noć.
– Ih, pa to je super, lako ćemo ga naći. I onda možemo svak svojim putom.
Krenuli su jedan za drugim stalno se osvrčući, jer svaki se bojao onoga drgugog da ga ne gurne niz litice.
Na bezbroj mjesta te noći Pan će se uvjeriti da je od Pokola jako teško sakriti misli. Sumnja u sebe mu se pojačala. Možda je to bio jedan od Pokolovih sitnih trikova zla.
„Kad sumnjaš u sebe to je pola puta ka porazu“ sjetio se kao mu je govorio učitelj. Izgubio bi snagu da tada nije dobio u slici obrisa figura na horizontu likove Šaputka i Smijuljka. Odahnuo je, znao je da će oni svojom igrom oko Pokola uspjeti ga zbuniti da njemu neće biti teško pobjediti.
I sve bi bilo drukčije da se on usljed oslanjanja na svoje prijatelje nije posve opustio. Već su stigli na rub močvare trebali su sići samo još niz jednu liticu, kad je Pokola prišao i sapleo ga, a on više od iznenađenja nego što se uistinu nije mogao održati, raširi ruke i svom silinom s visine nekih desetak metar pljusnu u blato močvare.
Šaputko i Smijuljko se nisu snašli, a Pokola je već bio dolje čekao kad ovaj izviri iz blata da ga udari sjekirom, a ukoliko ne uspije tako gurnut će ga u blato tako da više nikada ne izađe na svijetlo dana.
Samo što je Pan pomolio glavu Pokola je zamahnuo sjekirom da ga udari po sred glave. U zadnji tren se Zelen Pan izmaknuo, sjekira pljusnu u blato od kojeg nekoliko kapi dopre do Pokolove noge. On odmah osjeti strašan bol, kao da je nogu u vatru gurnuo. Tad je shvatio da je na krivom mjestu, možebiti da je pročitao Panovu misao. „Ovdje on ne prima snagu iz vode i blata nego je u ovoj močvari gubi“ pomisli Pan.
Pokola uporan u namjeri utopiti Pana, obuzet jakom nasladom zanemaruje moć blata, zamahuje nogom kako bi gurnuo Pana dublje u blato. Toliko ga prvi uspjeh ponio da nije shvatio kako je blato s Panova tijela isto ono koje mu je malo prije palo na nogu i opeklo ga. Samo šta je dotaknuo nogom Pana blato ga je povuklo k sebi u močvaru.
Noć je proparao strahovito jaki krik bola.
Pan je izlazeći iz blata samo konstatirao onako za sebe, poluglasno:
– Šta drugom činiš sebi činiš.
Dohvatio je sjekiru što je ostala na obali. Iscrpljen stalnim nadmudrivanjem niz planinu i ovom borbom u blatu, krenuo je izaći iz močvare ka planinskom usponu kad ga prenu Šaputkov glas:
– Okupaj se u vlastitom odrazu!
Odmah mu je sinulo, pa da, okupat će se u jezercetu u kojem je vidio vlastiti odraz.
Nakon toga se osječao jači nego prije borbe, iz te vode je dobio veču snagu i jaču moč. Osječao se jako radostan i znao je da ga nitko više ne može zaustaviti na njegovom putu.
Dva njegova vjerna prijetelja povukli su se u svoj svijet.

* * *
Zelen Pan je tada brzo prešao planinu i sa Pokolovom sjekirom u ruci stigao u Kostajnicu gdje je dimač* Perkan imao kolibu*. On je bio sin kovača Mate iz čaršije, iz Srednjeg Čela, što je kad se oženio radi blizine posla odselio u Vranke gdje su tad uglavnom živjeli rupari i mjadanđije i dimači koji su ujedno bili i kovači.
Panu je unutarnji glas govorio kako je Perkan pouzdn, pošten i radišan majstor i uradit će onako kako mu se kaže. Jedino on neće popustiti pred naletom pohlepe zbog izuzetno dobra kvaliteta komada čelika od kojeg je bila iskovana Pokolova sjekira. Naime, sjekira je imala jaki sjaj i vidjelo se odmah da nije od običnog komada željeza.
Kad je stigao Perkan je radio nešta ispred kolibe prišao mu je s leđa ga potapšao po ramenu: – Kako ide majstore?
– Iznenadi me čovječe – trgnu se Perkan – dobro, hvala Bogu za sad je sve kako spada.
– Evo sam ti donio komad koji je uzrok velikog zla – malo je zastao ispitujući reakci-
ju na licu majstora koji nije pokazivao nikakvu emociju, onda je nastavio – dobri dusi su mi rekli da si ti jedan od onih koji će uraditi kako ti se kaže. Ovo nije obično željezo! Istopi ovu sjekiru u grnu uz jako upuhavanje iz mijeha i pusti neka ishlapi! Nikako ne smije doći u kontakt s drugom rudom u rudnici! I nipošto nemoj od toga nešta od alata napraviti! Sve što od nje napraviš donijeti će zlo svima ovdje, i puno dalje će odnijeti zlo, svima koji se bave preradom metala!“
Ponovio mu je to još jednom i u prisustvu mlađeg pomoćnika, jasno i oštro.
Kad je otišao Perkan će odmah prionuti na posao. Tako važan posao bolje je što prije skončati, ali kako to biva obično stvari ne stoje kako treba da bi sve išlo glatko i bez problema. Perkan će budući mu sjekira bude prelazila krajevima preko ognjišta pokušati je raskovati, smanjiti površinu tako što će je kovanjem presaviti nekoliko puta da bi ju lakše istopio. Baš kad je pokušao da je prvi put prekuje, odnosno previje uvjerio se kako je sjekira zapravo sućelica*, pomisli da je varenjem* presavije, ali u tom trenu mu odozdo od sela uz potok dolazi sin susjeda Jure. Dječak svojih šest sedam godina star i sav zadihan, usplahiren, čim je odozdo ugledao majstora doviknu:
– Žena ti se rađa, Perkane!
Majstora odmah nešta štrecnu po dnu stomaka, shvati da mu se žena porađa zatim uzdrhta od glave do pete, pa ga obuze neka slatka jeza, i on bez oklijevanja, žurno, na granici između radosti i zabrinutosti, baci, bolje reči zafrljači sjekiru i ona upade u rudnicu. I ne obazirući se ogrnu košulju i neopravši ruke od čađi i dima kovačke vatre s dječakom krenu niz potok kući u selo.
Na polasku samo doviknu pomoćnicima da on ode, a neka oni rade kako i do sada.
Jedan će od pomoćnika, samo što je Perkan zakoracio strmu ka selu, nadviriti se nad vatru da vidi kakvo je to željezo koje je onaj donio pa kad bude vidio oko sjekire neku čudnu svjetlost i neobičan prasak iskri što frču iz nje dok se ona topi uspjet će iz vatre kliještima izvući poveći komad tog neobičnog željeza.
Taj će kasnije kad bude samostalan mjastor kovač u svojoj duganji odsjecajući komde praviti noževe i još kojekakvo oruđe i oružje koje će biti poznato i ne samo u tom kraju nego i daleko-daleko u svijetu. U duganji će imati uvijek isto veliki komad onoga čelika od sjekire, ma koliko od njega odsjecao za kovanje.
Kujući i prodajući ono što napravi od komada Pokolove sjekire mjastor će širiti, a da toga i nije bio svjestan, zlo pohlepe među ljudima.
Ono što se od sjekire istopilo u rudnici biti će druga vrsta zla.
Iz onoga koliko se uspjelo istopiti dok pomoćnik nije izvadio sjekiru iz rudnice, a radi Perkanove nesmotrenosti zlo iz sjekire će zaći u svaki atom te ture željeza kojeg će biti više od deset kabala*, nekoliko stotina oka*. Nadalje sve što bude od te sirovine otkovano sa sobom će nositi težinu življenja, znoj, krv i bolesti, jad onome tko imao nešta otkovano od tog željeza. Bit će vrijeme da će se u tom kraju kovati najviše oružje, mačevi i vrhovi strijela i koplja. Čak i ono što od oruđa neki od majstora uspije ponekad da otkuje nekom seljaku, na brzinu, bilo bi takvo da onaj dio zemlje koji je obrađen tim alatom donosi jako slab ili nikakav urod.
Naravno tu se pojavljuju trgocvi i nakupci. Svi oni koji budu trgovali kovanim proizvodima uvijek će puno više zarađivati od onih koji vade rudu, tale je, prerađuju i konačno otkivaju gotov proizvod.
Razlog je jednostavn, trgovinom šire zlo Pokolove sjekire.

Opaska
Dugo-dugo vremena kasnije kad nedaće počnu pogađati narod iz tog sela i cijelo područje okolo i šire, skoro svakodnevno, Perun će, jedne olujne noći, da bi umanjio prokletstvo željezne rude koju je Perkan talio, poslati munje na svaku kovačku vatru, koja je bila upaljena u to vrijeme. Munje će jedna na drugu odjekivati i odzvanjati kotlinom narod nikada prije a ni poslije neće vidjeti oluju s više munja u jednoj noći. Perun nije slao munje na ugašena grna taj mali dio prokletstva ostavio je narodu za nauk kako se plaća nemar i nepažnja.
______________
*Lada – (slav. mit.) boginja ljubavi, ljepote i proljeća, u ovoj priči se pojavljuje kao vila.
*Veles – (slav. mit.) Bog tame i podzemlja, vječiti Perunov rival. Žestoko su se sukobljavali.
*Pokola – (slav. mit.) Zao duh iz podzemlja.
*Slava – (slav. mit.) boginja časti, junaštva, slave i pobjede.
*Stribor – (slav. mit.) (Stribor), bog vjetra i šume.
*Koliba – nadstrešnica uz rudnicu u kojoj je kovačko grno i oprema za taljenje
*Rudnica – peć (ili radionica) za taljenje željezne rudače.
*Sućelica – tvrd komad željeza koji se ne može kovati bez dodatne termičke obrade.
*Kabao – mjera za rudu koju nose dva konja (što bi bilo dva tovara, a tovar je oko 100oka )
*Oka – mjera za težinu (oko 1,28 kg)
*Dimač – majstor za taljenje rude, talioničar,ljevač.
*Varenje gvožđa – žarenje komada sirovog željeza (teklaca) u kovačkom grnu pod jakim zapuhom mjehova.

Pan i zli duh među svijetom

Ima godina kako je Pan stigao u čaršiju. Pokola je već odavno ušao u narod.
Pan je čas u čaršiji čas na Brdu odakle baca pogled na cijelu varoš, a njaviše ga zanima kuća Mije Ćorića iz Srdnjeg Čela iz koje mu je dolazila energija kristala ali nije mogao odgo-netnuti točno iz kog dijela kuće. Mogao bi, bi sigurno odgonetnuo, da nije bilo energija druge strane koja nastoji da on ne dođe do kristala. Dolazio bi on Miji u san i pitao za kristal, ali u isto vrijeme u Mijinu snu bi se odnakud stvorio još i Pokola koji bi došao s istim pitanjem pa nit je Mijo jadnik znao kome da odgovori i da li uopće da odgovori niti bi tada Pan htio odgovor, šaputao bi tad Miji da ne kaže jer je ovaj naopak i tako uspio nekoliko puta Miju natjerati da se probudi i spasi kristal od zla.
Mijina žena, sitna stasa, a vrijedna i radišna iz kuće roda Ribičića, preko puta, tamo pod Turanjom. Bijaše sva brižna, brinula o kući i o Ivuši, jedinici kćeri, koja uz to što je bila dobro odgojena bijaše lijepa naočita, bijaše odgojena u radišnu, hitru, okretnu i snažnu djevojku. Dok je Mijo ležao bolestan, koliko je puta samo znao gubiti volju za životom, Kata, žena mu, vraćala je ljubav za životom, vraćala mu strpljenje i vjeru u bolje, davala mu snagu i nadu u brz oporavak, a u njezinim očima je zamirao sjaj. Mijo je zapazio da mu ona nekako drukčije izgleda, da je svaki danom blijeđa, ali ona nikada nije davala na znanje da je nešta boli. Onda jednog dan kao grom iz vedra neba, prošle jeseni, pala na postelju i tako reći preko noći je okopnila. Sjaj u oku joj nestao, utonuo negdje unutra. Trećeg jutra nije se probudila.
Ostala je, doduše, već velika Ivuša, punih petnaest će imati za koji mjesec.
Mijo se od gubitka žene teško oporavljao. Sve više se povlačio u sebe odlazio i na groblju znao sate i sate presjediti u razgovoru sa pokojnicom.
Zimus mu, povrh svega, još i kuća planu. Krov se zapalio dok je on jutrom rano otišao po smreku kako bi meso što se sušilo na tavanu nakadio njezinim mirisom.
Sreća je bila da su ljudi na vrijeme reagirali, sjatila se sva čaršija, ljudi su, jedni pružili lanac od rijeke do kuće i vodom polijevali vatru, drugi su čakljama što su stajale okačene na zidu hana u Gornjem Čelu baš za ovakve nevolje, razgradili krov te je gašenje bilo brzo i efikasno.
Pan je znao da je to posao Pokola koji hoće po svaku cijenu natjerati starog rupara da izvadi kristal kako bi ga on mogao uzeti, ali uzeti ga i on i Pan mogu samo kad ga vide, a da ga rupar ispusti iz ruke bar samo za treptaj oka.
Potom, kako to biva, nikada jedna nevolja ne dolazi sama, krenu čaršijom i okolinom neka pošlica pa okrenu na gadnu bolest. Toliko zlo da za tri dana i tri noći što u čaršiji što u okolici umrije osamnaestero djece sva mlađa od tri godine. Pričalo se da bi navečer zdrava djeca zaspala, a jutrom osvanjivala s mrtvačkom maglom na očima. Neki su roditelji govorili, koji su vijdjeli šta se događa s djecom, da jednostavno bez ikakva razloga djecu uhvati grč i samo zavrnu očima i prestanu disati.
Kako cijelom svijetu tako i Miji bilo je nevolja dosta preko glave. U crkvi se molilo skoro neprestano čak su fratri odlučili proći još jednom i mimo redovnog blagosova kuća obaviti još jedan.
Mijo je sve više osjećao grižnju savjesti, pritiskala ga ko da mu se čitava planina na pleća svalila. Teško bi disao u napadu osjećanja krivnje i to stanje ga lovilo sve češće. Skoro je bio siguran kako zlo dolazi od kristala i da je on krivac za sve što se događa. Po njemu je sve počelo kad je on kući donio taj prokleti kristal.
Noću je molio da mu u san dođe bilo koji od ona dva lika što su ga jedno vrijeme proganjali pitajući za kristal, a sad kad mu trebaju nema ni jednog. Trebao ih je kako bi ih upitao šta mu je činiti i kako to riješiti, da narod više ne strada.
Ne dobivši odgovor niti mu se pokaza ni jedan od likova koje je prizivao čim bi oka sklopio. Zapravo i nije spavao, padao je u stanje transa na granici sna i jave i nastojao se održati što duže u tom stanju i prizivao jednog ili drugog neznanca.
Onda vidjevši kako ni jedan od prizivanih neće doći odlučio je, jednom će kad ga nitko ne vidi odnijet kristal nazad u rupu u kojoj ga je našao.
Spakirao je sve i krenuo za vedre noći jake mjesečine, vidjelo se ko da je dan. Da je bila i mrkla noć, ne bi mu nimalo smtealo, znao je put žmireći jer je godinama išao tim putom.
Kad je bio skoro došao do rupe blizu svog majdana kao da ga nešta podiglo, zanijelo zaljuljalo, zamutilo mu se u glavi, našao se na posve nepoznatom terenu. Ništa što je vidio tada nije mu bilo poznato, nikako se nije mogao orjentirati, vidio je rijeku, stajao po treći put na mostu gdje se Bijala ulijeva u Crnu rijeku, mislio kako treba ići uzvodno do majdana a onda bi se negdje izgubio i nije znao ni gdje je ni kuda krenuti. Tako je cijelu noć hodao nekim nepoznatim terenom, probijao se kroz šipražje, kroz tnje, provlačio nekim uskim pukotinama u stijenama koje mu nisu bile poznate. Jedino čega se ujutro sjećao, kad je u sami cik zore došao sebi, bilo je da je pošao vratiti kristal tamo gdje ga je našao. Sjećao se kao kroz maglu da je bio na mostu gdje se ulijeva Bijela u Crnu rijeku što je jako blizu majdana, a da odatle nije našao put, negdje je skrenuo i da se iz tog transa probudio tek kad su se oglasili pijetlovi. Sada je bio odmah iza prve krivine iznad čaršije, kao da dalje nije ni išao.
Onda osjeti pod pazuhom kristal umotan u krpu od gruba sukna.
Osjećao je strahovit teret i veliki umor.
Iscrpljen nije više htio čekati zaputio se kući pravo u duganju brata Ante. U čaršiji gužva što je bivala samo kad su ljudi tovarili konje spremali karavan, čula se psovka kočijaša, vika na konje, ljudi se dozivaju pakuju šta kome treba za put, tovare robu.
U duganji je bio stigao i Zelen Pan, najme tog jutra je našao Miju dok je on još spavao u šumarku iznad Špilje. Pokraj njega je sjedio Pokola, sretan što je uspio smesti rupara da ne vrati kristal patuljcima. Kad se Mijo uputio u duganju bratu Anti oni se nisu odvajali od njega.
Na vratima duganje jedva se provukao pokraj krupna Loje koji se spremao tog jutra poći s karavnom. Kad su ga onakvog izbezumljena svega izgrebana i pokidane odjeće vidjeli Anto i Lojo nisu se mogli čudom načuditi pitajući se više svaki za sebe šta se to desilo. Pokola na njegovom ramenu je slinio od dragosti slaveći zbunjenost rudara. Mislio je da sad kad Mijo spusti kristal nitko ga neće spriječiti da ga uzme. Cvilio je i cvrčao srkajući slinu koliko se radovao govoreći neprekidno sebi :“To, tako treba, sad ćeš ga ostaviti, ovdje ga spusti!“ Kako se Mijo nije više osvrtao na unutarnji glas koji ga je vodio cijelu noć Pokola bi nastavio: „E, dobro eno , tamo ga ostavi, he, he, he“ cerekao se zadovoljan sobom.“ Kad ga ispustiš kristal će biti moj! Samo moj. Hajde ostavi ga, eno, tamo u onja ćošak!“
Mijo je, dok je Anto oko grna potpirivao vatru što ju je tek upalio, dograbio čekić što mu je bio na dohvat ruke, od dvi oke težine, iz krpe izvadio kristal i na oči dva svjedoka, dva ovosvijetska i dva onosvijetska, svom silinom udario čekićem po kristalu. Frciše iskre na sve strane i kristal na tren bljesnu te se rasu u stotinu i stotinu komada što se rasuše svuda po duganji.
Kao da mu je tim činom kamen pao sa srca sav ozaren Mijo će:
– Evo vam ga vala! Men ne treba ni trun njega! Mnijem da je svo zlo izašlo iz njega.
Zelen Pan skoči, kao da je to čekao i prva dva veća komada što mu se nađoše na dohvat ruke gurnu i zatrpa u pepeo ispod grna. Dok je Pokola stajao iznenađen, ovo nije očekivao, Pan je još tri sjajna medenožuta komada uspio zavući pod prag da bi ih kasnije pokupio. Iako je kristal bio žutomeden sad se rasuo i svaki komad je u nekoj svojoj nijansi jarko zasjao, od blijedoplave, preko smeđe, crne, žute, crvene i ljubićaste nijanse.
Još bi Pan uspio koji komad sakriti ali Lojo se odmah snašao, navalio je brati komade u krpu u kojoj je bio kristal, i vrlo brzo svi djelići što ih je mogao naći bili su u njegovoj torbi.
Mijo je, ne okrenuvši se, otišao u kuću odmoriti od silna napora i neobićne noći.
Anto je kao da ništa nije bilo nastavio kovati
Karavan je već oko podne bio na Bitovinji planini na putu ka Hercegovini.
Pan je kad je pala noć pokupio komadiće kristala što ih je uspio sakriti i odnio u podzemlje.

Kehara

Živjelo se uobičajenim tempom i godina prošla i počeli se spremati svati za Mijinu kćer Ivušu. Cura je napunila šesnaest i udaje se za Franju Miloševića što živi iza rijeke blizu Banove kavane.
No kako se u čaršiji pojavio Lojo cura od njega nije imala mira. Zagledao se nalet u nju pa je gdje god stigne, a da nitko ne gleda, napastuje i jedva mu se ona nekoliko puta otela. Ali nikada prije nije bio oštar i opasan kao ovo kako se zadnji put vratio s puta na koji je odnio komadiće kristala. Postao je više napasan, postao je agresivniji i Ivuša nije u njegovim očima vidjela ništa od priješnje strasti sada je to bilo veliko zlo, veliko i jako da joj jeza i užasan strah nadire tijelom.
U svezi komadića dragulja pričalo se da je od splitskih i dubrovačkih i još nekih turskih filigrana što su se poslom dolje u Dubrovniku zadesili izvukao velike novce za kamenje. Čak je neki od njih, tako su pričali oni koji su bili očevidci prodaje, rekao da je toliko lijepo da on u svojoj praksi nije vidio ljepše i čistije kristale.
Elem, Ivuša je s Lojom imala problema i čak se zadnji put jedav istrgnula iz njegovih šaketina. Uplakana, sva u suzama je stigla kući. Mijo je mislio: „Posvadila se s momkom pa proći će je, mladost je to.“
A Ivuša je opet mislila, kad se uda Lojo će je pustiti na miru.
Vrijeme je prolazilo uobičajenim tijekom. Mijo i Anto kovali u duganji. Cura oko ognjišta, ako je šta morala obaviti van kuće gledala je da izbjegne napasnika. Laknulo joj je kad bi čula da je Lojo s karavanom otputovao. Znala je bit će mirna bar mjesec dana.
Lojo je još uvijek bio tajna za mještane. Otkupljivao je nešto rude, nešto gotove otkovane robe i vozio uvijek u karavani, priključujući se kad bi naišli Posavljaci ili iz Srebrenice ili Soli, bilo koji karavan da bi naišao on bi odlazio s njima put Dalmacije.
Mještani su o njemu zaključili kako je vješt u govoru, valjda naučio uz onoga u čijoj je pratnji bio kao emetpaša. Otud mu išlo u sklapanju trgovine. Pare je imao. Bio je tvrd na pogađanju malo potežak ali ipak pošten na plaćanju. Ali, i opet se narod ustručavao jer je Lojo imao nešta mračno u pogledu, iz njega je izbijala studen, nešto što je ljude upozoravalo na oprez. Posebno im nije išlo u glavu, zašto se onomad pojavio onako teatralno, na bijelom arapu, u pratnji kavaza od kojih ni jedan nisu više nikad viđeni u čaršiji? To im je davalo sumnju da Lojo nešta zlo, ali veliko zlo sprema, a šta i kako i kome, e, to nisu mogli dokućiti.

* * *
Kad je Ivuša, prve zime po udaji, krenula kroz snijeg do koljena po naramak drva u Meoršje, planinu što se nadnijela nad čaršijom, kad ju je ugledao izlazeći iz birtije u Širokoj ulici, Lojo nije mogao odoljeti svojem nagonu i krenuo je u šumu prateći njezine stope čeakjući dok zađe toliko da ih nitko iz čaršije ne vidi. Čekao je dok ne odmkane od naselja toliko daleko da je nitko ne može čuti ako zvala u pomoć.
No, s druge strane, na Ivušinu nježnost i ljepotu ni Pan nije bio ravnodušan.
Ovaj put neopaženo je išao za Lojom, sluteći šta je gurbet naumio.
Kad je Ivuša odmaknula dovoljno daleko od naselja Lojo je (morebit i sangom Pokola potpomognut) snagom koju dobije čovjek kad mu je na umu kakvo zlo načiniti, obišao u velikom luku taj dio kose, skoro ustrčao uz brjegić kako bi stigao pred Ivušu i u jednoj uvali se šćućurio i sačekao da se ona primakne. Iskočio je pred nju, kad je bila na samo dva koraka od njega, zgrabio ju i odmah počeo čupati joj garderobu i ljubiti joj njedra. Uhvatio ju je za kosu i povukao toliko jako da je bila na rubu svijesti. Kad se oporavila od početnog šoka otimala se svom snagom, vrpoljila, cviljela moleći da je pusti.
Gledajući je kako se otima, kako izvija tijelom, klizi iz obuhvata nasilnika pa ju on opet ščepa, Pan se divio Ivušinoj ljepoti morebit više no itko u čaršiji i više no ikada prije.
Potom Ivuši u svijest dođe da ima malu sjekiru u ruci. Dođe joj snaga iz svakog nerva i skupi se u plućima te ona duboko udahnu podiže sjekiru i svom snagom udari Loju po sred
sljepoočnice. (Pan*)
Lojo ukoči očima, ni glas nije pustio, stajao je nepomičan kao da se čudi šta to bi. Nakon nekoliko trenutaka ukočenog stajanja koljena mu popustiše i skljoka se u snijeg a da više ni trepnuo nije.
Ivuša sva sleđena od straha. I sama iznenađena vlastitom snagom, na rubu plača što joj se to dogodilo i sretna što se spasila. Tijelo joj ko okovano, sva otrnula, polako joj se vrača svijest, prvo joj se oči pomjeraju pa prsti, zatim podiže ruke, do svijesti joj dopre da mora što prije skloniti i dobro sakriti Loju. Svuče ga po snijegu pod put, uvuče ga dublje u stranu, zatrpa snijegom pa jelovom granom zamete tragove. Ondje gdje se borila s njim više nabaci snijega progaza pa opet nabaci snijeg da prikrije kako krv ne bi izašla na površinu i opet onom istom jelovom granom zamete trag.
Dok je nagrtala snijeg i prikrivala trag, sve je manje drhtala, posve se pribrala i sad je u njoj jače od straha nadolazila radost što je izvukla živu glavu od napasnika. Došlo joj je u svijest kako je Lojo ovaj put posve sigurno bio naumio snjom skončati za navjeke.
Malo zatim, nedaleko iznad tog mjesta nakupila je suvarika, više nije bila u velikoj panici, nabacila naramak na leđa i vratila se kući.
Đaba to što je bila smirena, barem je tako mislila, pet noći nije mogla oka sklopiti.
Pet dana je hodala kao opčinjena, automatski obavljala poslove, mislima bila odsutna.
Kad su šestu noć lampu utrnuli i legli na počinak Franjo nije više htio čekati da mu ona sama kaže, stade je ispitivati:
– Šta ti je? Od nekidan nijesi nikako dobro. Da te šta ne boli?“ bio je uporan, dok ona nije popustila. Rasplakala se i iz nje je grunula bujica kajanja, kroz jecaje mu je rekla kako ju je Lojo pratio kad je pošla u drva, te je gore napao i počeo joj skidati odjeću, htio ju je silovati. Ona je, braneći se od njega, udarila ga sjekirom htijući samo da ga omete kako bi se izmigoljila iz stiska i pobjegla, ali belaj je to što ga je udarila na zlo mjesto te ga umrtvila.
Muž je prvo planuo, sav se zajapurio, udarila mu krv u lice. Da mu je Lojo tu na dohvat, čini mu se da bi ga jednom rukom ko muhu podignuo u zrak i tresnuo o zemlju.
Nastupila je šutnja dugačka desetak minuta, a svaka minuta duga ko godina.
Počeo ju je smirvati, zapravo govoreći njoj sebe je smirivao, a onda posve priseban rekao je:
– Moramo, prije nego itko u čaršiji ustane, nas dvoje krenuti gore te ga sakriti kako
ga nikada nitko ne bi našao.
– Najbolje je baciti ga negdje u jamu.
– Da, znam ja gdje ima jedna stari šaht*. U njeg ćemo ga ubaciti, a sve mi se čini da je to bio neki skitnica i da ga nitko neće ni tražiti.
Tako su i uradili. Izvulki su se iz kuće i iz čaršije da ih nije nitko ni čuo ni vidio.
– E, evo ovdje ga u ovoj rupi nitko više nikad neće naći.
Samo što su ga ponijeli ka otvoru rupe Franji ko da nešta šapnu te on spusti tijelo dok ga Ivuša začuđeno pogleda pitajući se šta mu je.
– Hajde kad ga već hoćemo bacit da ga pretresemo, morebit da nalet ima nešta
vrijedno uza se.
Za pojasom bijaše zadjenuta kehara u kojoj bijaše dvadesetak dukata, pismo o nekom mjestu, mapa puta ka nekom tajnom mjestu i jedan brilijantno ispoliran medenožut komadić dragulja.
U narodu čaršije ostala je priča kako je tih dana Lojo otišao negdje, temo za pare od kamenja kupio imanje i smirio se.
Po kakvu je poslu Lojo bio došao u ovaj mali grad samo se još neko vrijeme nagađalo. Nagađalo pa se ušutjelo.

*Ovdje se umiješao Pan. Upao u zamku ljubavi kroz ljepotu još otkako se počeo penjeti uz Visočicu. Nije više u ovom svijetu bio samo promatrač na što je bio strogo upozoren, ne smije se miješati bilo šta da se događa, a nije vezano za kristal. Nikako ne smije podleći ljudskom egu mada ga mora imati. Ne smije biti sudionik u događajima. To je značilo samo jedno, Pan je pao, morat će posjetiti svoje u podzemlju.
***
Dok je Pan osjećao kako tone, mada sve traje samo tren, u svijest mu dođe lik Lade, bijaše ljepša nego ikad do tada te mu reče: „Ljepota je za ljude, ona u njima budi ljubav koja je bezuvjetno put ka sjedinjenju sa cjelovitošću. Tebi je, za sada, taj osjećaj zabranjen.“
___________________
*Šaht – okomito rudarsko okno.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s