KREŠEVSKI ZAPISI

Graphic1

Stjepan Zelenika

KREŠEVSKI ZAPISI
Nesvršeno!
Vrijeme!
Trpno!

Kreševo, 2010.

Vrijedan prilog povijesti
ratovanja na ovim prostorima
Recenzija, Marko Martinović

Ova knjiga iznenađuje zapisničkom svježinom kazivanja o ratnim događajima u kojima je sudjelovao i sam autor. Podijeljena na tri dijela uspio je pokušaj sistematiziranja materijala s kojima se Zelenika uhvatio u koštac.
Prvi dio je kratka povijest Kreševa, od osmanlijskog vremena do današnjih dana.
Drugi dio počinje rođenjem autora koji će ukratko izložiti svoju romantičarsku narav, a onda, kada je trebao pisati pjesme i voditi mladenačke ljubavi, dolazi ovaj posljednji prokleti rat. Kada kažem ovo o pjesmama tvrdim kako se u priloženoj knjizi očituje neosporan talent; jezgrovito, lapidarno ispovijedanje, dječačka začuđenost pred okrutno- šću i strahotama rata, dječačko sazrijevanje i uozbiljenje, vrijeme kada se postaje ratnik a ipak neiskvarenost ljudske psihe, snaga da se još može sanjati i zapisati sve okolo sebe. U ovom dijelu knjige je vrlo uspjelo ukomponirano kazivanje izvjesnog Stipe Grgića koji će završiti u kninskom zatvoru, kod četnika. Inače, kazivanje samog autora u i oko bitke za Kupres najbolje su stranice ove knjige.
U nekoliko poslijeratnih knjiga sa ovih prostora nisam našao uspjeliju prozu kombiniranu dokumentarnošću i čisto beletrističkim segmentima.
Opisujući svoj ratni itinirer autor kao da nas uvodi u slijedeća događanja, u ratni plamen koji će obuhvatiti i njegovo Kreševo. Vihor u kojem je trebalo obraniti hrvatske prostore i vlastiti život.
Poslije isčitavanja Drugog dijela knjige dolazimo do zaključaka da smo mi Hrvati bili napadnuti sa svih strana. Povijesno gledano možemo lako utvrditi da granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu ni postojale: išlo se ratovati i tamo i ovamo, jer , bio je samo jedan neprijatelj, a to je dobro naoružana srpska armada sa pretenzijama stvaranja Velike Srbije. Zar nije na stotine Muslimana stalo pod oružje hrvatskih ustaničkih snaga, od Vukovara do Čepikuća i Kupresa?
Zašto se onda stvarao novi front?, pisac direktno ne odgovara, ali se implicite može doći do relevantnih saznanja o prirodi i jednog i drugog naroda koji su ovdje zaratili. Zato je ova knjiga koristan doprinos povijesti ratovanja uopće. Pišući živim, osjećajnim jezikom, bez naboja mržnje, autor nas ne ostavlja ravnodušnim ni jednog trenutka.
Knjigu će jednako prilježno čitati mještani, rodbina poginulih, živi sudionici i svjedoci rata, kao i vojni stručnjaci i povjesničari Bosne i Hercegovine.
Ma koje nacionalnosti bili.
Treći dio knjige je svojevrsni žrtvoslovnik općine Kreševo.
Obogaćena sa osamdesetak fotografija poginulih bojovnika, saznat ćemo da je, uglavnom, ginula mladost. Ginuli su vršnjaci ovoga pisca, mladići na pragu života i početku ostvarivanja svojih životnih snova. Ginuli su za svoj narod, svoju rodbinu, svoje Kreševo. Ova knjiga je najbolji način da se poginule ne zaboravi, od strane onih za koje su dali svoje živote.
To je najbolji spomenik grada svojim junacima.
Dok opisuje svoja ratna motanja po selima i brdima oko Kreševa pisac vješto ubacuje imena stradalih tako da je izbjegao suhoparnost kazivanja kroničara koji su pisali slične knjige. On od sebe nigdje ne pravi heroja, Zelenika samo prikazuje činjenice i to jezikom koji često sugerira dramatiku događanja. On je kroz čitavu knjigu na simpatičan i realan način subjektivan što je, opet, odlika literarnog dara i jedne, više objektivnosti.

Zbog svega navedenog općina i udruge branitelja morale bi više pomoći da ova knjiga dođe u što širi krug čitatelja, a ujedno omogućiti Stjepanu Zeleniki nove projekte za koje je on neosporno talentiran i sposoban.

Marko Martinović

spomenik 1

Graphic1
Panorama Kreševa (1900. godine)

O Kreševu

(Ulomci iz knjige fra. Stjepana Buljana Povijesne crtice Kreševa i franjevačkog samostana 1897 – 1997. g. )

Općina Kreševo nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Smještena je oko pedeset kilometara jugozapadno od Sarajeva. Prostire se na 150 km2 . Po posljednjem provedenom popisu stanovništva (1991. godine), na području općine živjelo je 6 699 stanovnika. Od toga broja, najviše je Hrvata (4 738), zatim Muslimana (1 527), osoba koje su se očitavale Jugoslavenima bilo je 249, pripadnika ostalih nacionalnosti bilo je 152, dok je osoba srpske nacionalnosti bilo 33.
Ovdje je tendencija smanjenja stanovnika, mnogo ljudi odlazi trbuhom za kruhom.

O pismenosti

˝Paripatetičke˝ ˝planinske škole˝ za čobane

Povijest je učiteljica života ako doista od nje želimo učiti, a učili smo i u težim uvjetima od ovih današnjih.
Kad je početkom prošlog stoljeća, kako bilježi kroničar, zadarski biskup prigovorio provincijalu Bosne Srebrene, kako je bosanski puk neuk, ovaj mu odgovori kako mu je narod pismeniji od zadarskog, jer u Bosni i čobani znaju čitati i pisati.
Ovo treba temeljiti na zabilješkama fra Grge Martića, uzetim iz njegova Putopisa po Hercegovini. On tu tvrdnju naime, potkrepljuje osobnim iskustvom navodeći primjer s Raduše.
Stigavši tamo i rasedlavši konja te prostrvši deku, pred sam zalazak sunca, začu jeku roga i iznenađen upita: – Što je to ?
Rekoše mu da je to Angelus (Pozdrav Gospi) kojim mjesni fratar poziva čobane radi zajedničke večernje molitve.
U to je doba, naime, bila praksa da s narodom koji čuva ovce i goveda na planini ide i po jedan fratar koji bi čitavu sezonu ostao s njima. Tako je imao dovoljno vremena cijelu sezonu podučavati ljude čitanju i pisanju, tumačeći im i pričajući im pritom što je sve u svijetu čuo, vidio i naučio. To su bile prve pučke škole organizirane diljem središnje Bosne: na Raduši, Vranici, Bitovnji, Vlašiću, na Kamešnici, Zvijezdi itd.
Ako se ima na umu da su fratri stoljećima držali škole po samostanima i bogoslovijama vani, onda je prirodno da je ovo svjedočenje o učenim pastirima – istinito.

O kulturi (i jeziku)

U Kreševu se došlo na ideju o otvaranju Hrvatske čitaonice. Potekla je od fra Danijela Bana, u suradnji sa učiteljem N. Anićem i Grgom Vukovićem koji je bio upravitelj policijske ispostave i, kako kaže kroničar, dobar Hrvat i katolik. On je dao odobrenje za osnutak čitaonice. Zajedno su napravili statut i poslali ga Zemaljskoj vladi u Sarajevo. U to je vrijeme Bosnom vladao ministar Kallay, Mađar, kao zajednički ministar financija Austro-Ugarske.

ulaznica

Vrhovna je uprava nad Bosnom i Hercegovinom stavljena pod to ministarstvo zbog vladajućeg dualizma u Monarhiji. Ona je nazvala naš hrvatski jezik bosanskim.
Budući da se nije smjelo isticati hrvatsko ime, predlagači, da im molba bude odobrena, moradoše čita- onicu nazvati Narodna .

Bilo je to 1900. godine, šest godina nakon zahtjeva Pjevačkog društva Trebević da mu se odobri naziv ˝Hrvatsko društvo ˝. U oba slučaja Vlada nije odobrila ova dva naziva sa nacionalnim predznakom…
… Za prikupljenu članarinu iznajmljena je prostorija na katu u kući Franje Dropulje. Bilo je to 1901. godine.
Odmah se pokazalo da je čitaonica velika dobit. Bilo je to pravo kulturno-zabavno središte.
Redovito su dolazile novine, dnevnici i tjednici, što je okupljalo ljude. Točno se znalo kada stiže pošta s novinama i časopisima.
U to bi se vrijeme članovi i ostali posjetitelji našli pred čitaonicom i za stolovima. Čitali su vijesti i komentare te raspravljali o kulturnim, političkim i običnim ljudskim problemima.
Da se novina ne bi oštetile, stavljane su u poseban držač.
Ubrzo se osjetila ruka Zemaljske vlade, čim je bilo očito da čitaonica ima uspjeha i čvrstu odluku da se nazove hrvatskom. Dekretom Vlade upravitelj kotarske ispostave g. Grgo Vuković premješten je u Kupres. Glavni uzrok njegova premještaja bilo je zdušno zauzimanje za Hrvatsku čitaonicu. Vlada je odbila molbu g. Vukovića da se vrati u službu na ranije mjesto.
Čitaonica je bila središte onih koji govore hrvatskim jezikom.
Tu je dolazilo do čestih sporova. Vlada u Bosni govor zove Zemaljski . Ne želi ga nazvati hrvatskim jer se bune hrišćani koji jezik nazivaju srpski .
Muhamedanci opet, koji se žele zvati Bošnjaci, smatraju da je ovo bosanski jezik.
Vlast, valjda po onoj: divide et impera, naziva govor naroda ˝zemaljski˝ . Ali vlast ne može odoljeti radu u prilog hrvatstva množine katolika. Ako je dopustila da se hrišćani nazivaju Srbima, onda mora i domaćim katolicima dopustiti da se zovu Hrvati i da otvaraju čitaonice s hrvatskim imenom…

Ovdje bih završio fra. Stjepanova kazivanja. Ovo sam naveo da se vidi od kada datira pismenost na ovim prostorima, kada se začelo kolektivno djelovanje u kulturi.
Za one koji misle kako smo mi u Bosni manje vrijedni Hrvati.
Na dalje ću proći kroz temu gospodarstva na ovim prostorima iz istog razloga.

O gospodarstvu

Na ovim prostorima se rudarilo još od vremena Rimljana. Nakon njih na ovo područje dolaze germanska plemena sasa i tu ostaju zbog izobilja željezne rude i drugih metala. Oni uče ljude vještini topljenja, kovanja i rudarenja.
Jedan primjer iz Kanon sas zakonika
Da bi se u vladanje rudara i ostalog naroda uvelo reda, bilo je neizbježno imati zakonik po kome bi se vladalo i kojega bi svi poštivali.

miodrag u duganji<a

Npr.
Najčešće se radilo u timovima po tri čovjeka. Jedan dan bi se ljudi sastali i otišli gore u planinu tražiti rudu. Kada bi našli mjesto gdje su mislili da je dobro, obilježili bi ga tako što bi na to mjesto zaboli križ napravljen od drveta. Tako su ovi što bi dolazili poslije znali kako je to mjesto zauzeto. Nakon izvjesnog vremena, na teren bi izlazila komisija koja bi verificirala nalazišta. Određivala ih je tako što bi onaj koji je zauzeo mjesto stao kod križa i bacio čekić. Od križa pa do mjesta na koje bi pao čekić pripalo bi njemu. Dalje, koliko je rukom mogao dohvatiti bila je zona razgraničenja do zone sljedećeg.
Radili su po trojica i zarada se dijelila na tri jednaka dijela a ako bi jedan, kojim slučajem stradao pa ne bi mogao raditi, zarada se i dalje dijelila na tri jednaka dijela, dok, kako kažu, Bog njim ne providi, on ozdravi ili umre.
To je bio prvi vid osiguranja radnika, nekakve socijalne skrbi, koju ni danas mnogi nemaju.

Iz toga se vremenom osamostalilo, metalstvo, rudarenje. Kovalo se danonoćno a uvijek se slabo živjelo, jer je muka uvijek bila za druge. Zbog kršćanske skrušenosti, koji su po prirodi blage naravi, dok ih se ne stjera u kut, ( što je pokazao i ovaj obrambeni rat ), Kreševljaci su prihvaćani kao plodan teren za manipuliranje pa je plod za uspjehe ovih ljudi uvijek ubirao netko drugi.
Vjerojatno bi sve to bilo i znatno gore da fratri iz Samostana nisu štitili ovaj ubogi puk.
Tako je do rata 1991. godine ovdje uspješno radila Obrtnička zadruga Unikov uz Tvornicu lakih otkivaka , rudnik Barit i tekstilna Autooprema (ona je nasljednica tradicije tvornice ćilima.)

drugi dio

Kreševska ispovijest

U noći dvadeset prvog dana mjeseca, nakon što je vani tog ljeta gospodnjeg dobro zastudjelo, babica je priprijetila prstom pacijenticama natrpanim u jednu sobu starog rodilišta na čijem su se bijelom stropu prostirali veliki žuti flekovi u kojima je ispucala boja pa komadi vise kao jufke, samo što ne padnu. I na prozorima je ukofrčena bijela boja na trulom drvetu, osipa se kao lišće u jesen sa drveća. Krila prozora nisu tko zna otkada otvarana, nitko se nije usudio, jer imaš osjećaj kako će ti se, ako ih dirneš, odmah u paramparčad sasuti pred noge.
Dakle, nakon što je gospođa priprijetila prstom:
– Nemojte koja noćas roditi, dvije noći nisam spavala – zalupi vratima tako da nasred sobe sa stropa sleti poveći komad jufke nepravilnog trokutastog oblika, i ona otkuca, čvrstim korakom, klompama niz hodnik, da bi se tamo na kraju ubrzo zaključala u sobici.
Ne prođe mnogo vremena, a ja se rodih.
Iz inata i dragovoljno.
Jedna od prisutnih žena sveza mi koncem pupak čiji su krajevi još bili toliko dugački da su mogli donijeti lokot i njime me vezati tako da zanavijek ostanem uz ovaj kraj i ovaj narod. Onda mi ga dušmanski recnu i odvoji me od majke.
Od zbunjenosti i inata, tek pošto sve svrši, zaurlah da se sve orilo.
Kada je babica stigla, rondajući više za sebe nego drugima, sve je već bilo gotovo.
Samo je još odzvanjao onaj moj plač, iz inata i zbunjenosti.
Tako me inat i danas prati, skupa smo rođeni.

Još od pokušaja prvog koraka, potom i kad sam prohodao u avliji jedne male bosanske varoši, stalno sam se ljutio i psovao što su morali pokaldrmati dvorište. Ja se svako malo spotaknem, a toliko se teško dignuti.
Ponekad sam bježao u vrt, omeđen visokim i niskim cvijećem, žutim crvenim i bijelim cvjetovima što su raznobojnim trakama vezani za štapove pobodene u zemlju kako bi stajali uspravno. U vrtu, gdje je zemlja prekopana, mekše mi je za pasti, a bilo je i trave koju sam čupao, i bilo je i koprive, pa bih se češkao po ruci kad bih je dotaknuo, ne shvaćajući zašto me peče, a potom bih nosio stručke i kroz ogradicu od letava davao zečevima što ih je otac uzgajao. Bio bih presretan kada bi mi zečevi, bijeli kao ljetni oblačići na nebu, a očica crvenih poput žiški, skakutali oko ruku i grickali travu.
Rastao sam uz starijeg brata i sestru što je koju godinu poslije mene zakmečala tu, na podu. Mati je nešto radila u vrtu, odjednom ju je zaboljelo, utrčala je u kuću, legla na pod, bila je tu baka jer su tih dana očekivali porod, nas djecu su istjerali van, netko je već bio pozvao babicu, a ona je koji tren poslije u bijelom mantilu, poput furije projurila pokraj nas, noseći crnu torbu u ruci. Nakon što je upala u kuću, ubrzo smo čuli plač.
Naredne godine smo brat i ja dobili teget plava odijelca čiji se kaputići kopčaju s tri dugmeta, i još po kravatu smo dobili, nju nisam nikako volio, i crne šimike cipele, kako bismo nedjeljom na misi bili uredni.
Živjelo se skladno i lijepo i već je pomalo postajalo dosadno. A onda je jednog dana, kad sam sa sestrom u kutu sobe, na crvenom ćilimu sa šarama u obliku paukova i manjih baklavastih oblika u crnoj žutoj i zelenoj boji, listao bukvar i radovao se sutrašnjoj školi, u kuhinju banuo otac. Pojavio se nakon dužeg izbivanja i počeo iz sveg glasa vikati na mamu.
Brat je, pokraj sestre i mene, navlačio plastične omote na svoje knjige, a potom ih slagao u noćni ormarić na kojem je pisalo rimski pet i malo a: Va.
Ustali smo vidjeti što se to događa i natiskali se na pragu kolutajući očicama, a u kuhinju su nam virile samo glavice, jedna ispod druge, brat, ja, pa sestra.
Mati je na sredini kuhinje briznula u plač pokušavajući slabom rukom, hvatanjem za ručku, zadržati očevu torbu koju on istrgnu i s čudnim sjajem u očima ode, zalupivši vratima tako jako da za njim posu prašina i pade poveći komad žbuke. Nije niti zbogom rekao, bježao je od matere, od nas, od našeg odrastanja, od svojih pijančenja, od dosadašnjeg života. Izašao je iz avlije, a kapija je za njim ostala širom razjapljena.
Stajali smo dugo još tako, slušali majčine jecaje, gledali joj suze ne shvaćajući što se to zbilo. I ne sluteći niti malim djelićem one nam djetinje duše svu težinu situacije.
Ali već sutra, pola sam knjiga uvio u papir od vreće za brašno. Brat je na kraju godine, od do tada odličnog učenika, pao na popravni.
Svu težinu obitelji nosi mati, vukući kući kao mrav, kada dobije onu bijednu plaću. U muškim poslovima pomaže joj brat zamjenjujući sada oca. Jedino što ne odlazi u mjesnu birtiju, tu je očevo mjesto ostalo prazno.
Za Svetog Nikolu, kada predvečer sva djeca peru čizme i stavljaju ih u okvir prozora kako bi dobili darove, i mi smo prali svoje pa sušili nad usijanim platama peći, a potom stavljali u prozor. Odškrinuli bismo krila da Nikola može dohvatiti čizme, a onda još čekali u mraku sobe škiljeći na jedno oko, ne bismo li ugledali toga čovjeka s dugom bijelom bradom kako táta oko kuće s vrećom na ramenu i darovima u njoj.
Tako bismo i zaspali.

Jutrom, ushićenje i beskrajna radost nam obuzmu mala srca dok smo dječjim prstićima žurno otvarali zamotuljke trgajući papir s čokolada i drugih darova. (Kako smo samo tako malom pažnjom bili i više nego zadovoljni.)
A, onda tu navečer bismo u crkvi dobivali jabuke i poneki bombon od fratara. (Poslije smo doznali kako su u jednoj drugoj prostoriji neki prozivani dobivali mnogo više.)
I dok se oduševljenje još nije stišalo, a pod okićnu jelku stižu neki novi darovi, božićni.
Odlazak na polnoćku je godišnji doživljaj.
Već s prvim mrakom pripremili bi se za odlazak. Onda, kad dođe vrijeme, svi bismo skupa krenuli. Koračamo kroz ulicu, s kaplame vise ledenice, ispred i oko nas je sve zaodjenuto bjelinom, pod nogama škripi snijeg, kapice smo duboko natukli na čelo, jedva nam se na mjesečini vide glavice iz snijega u ulici. I ovaj put smo, po običaju, dobili novu odjeću i obuću, samo ovaj put umjesto odijelca dobili smo po samtane hlače i čizme umjesto šimika.
Odijelo i šimike su ionako sputavale moj djetinji temperament pa mi je ova promjena dobro došla. Samo, sada se u meni javila skromna želja da nabavim rudarke, bile su u trendu a i trajale su duže od običnih čizama.
Na crkvenom putu strmina je skliska, narod se žali.
Nama djeci tu je bilo glavno klizalište.
Vozali smo se od jutra do ˝Zdravomarije˝, večernjeg zvona kojim su nam i u školi ograničavali izlaske.
Zvono s crkvenog tornja čulo se nadaleko pa čak i u najvećem žaru igre.
A tu, na crkvenom putu, koliko li smo puta, samo, ne mogavši upraviti pri dnu gdje se blagom krivinom uključivalo u glavnu ulicu znali fulati pa bismo kroz vrata uletjeli u sobicu Lovri, zvanom Šebavi.
O njemu su nam roditelji pričali tako čudne stvari da smo se, u strahu od tog koštunjavog starčića, svom silom upinjali da tuda provezemo kako treba.
(A on je bio običan usamljeni starac, ništa drugačiji od drugih starih samaca, malo je šepao na jednu nogu.) Rijetko se dešavalo da uletimo, a kad bi se to ipak dogodilo, preplašeni na brzinu bismo istrčali van, tako da Lovro ne bi stigao ni ustati s klupice na kojoj je sjedio uz pucketanje vatre u fijaker peći, ne bi stigao niti vidjeti je li se tko ozlijedio.
Ispred Lovrine kuće bio je postavljen stup koji je, nekada, podupirao jednu od greda nastrešnice. Starčić je shvatio kako to sve može stajati i bez čvrsto postavljenog stupa pa je jednom u birtiji izjavio: – Odoh ga prepilati. Da nam koje dijete ne strada – dodao je i izašao vani, otišao posuditi pilu i malo poslije je prepilio stup pri dnu.
Tako se stup, od tada, slobodno klatio pa su ga držali samo žepinovci kojima je bio ukovan gore.

Koji mjesec poslije dobili smo sestru koju otac nije rado spominjao, sve dok se nije, Bogu hvala, sretno udala. Mi smo pazili na malu sestru dok je mati na poslu, a i kad je bila kod kuće, pošto bi cio dan provodila nad koritom punim sapunice, trljajući rublje na ‘mašini’ od rebrastog lima, koristeći sapun što je u našoj ulici po prastarom receptu kuhan.
Gledam je dok nadlanicom briše čelo i ne znam, je li to što joj bljesnu u kutu oka – suza, sapunica ili znoj, ili joj sva težina življenja kliže niz obraz do na nadlanicu? Vidjevši pitanja u mom pogledu, ona – da svoj skrije – obrisa šakom čelo, skloni prstima pramen kose iza uha i zari ruke do lakata u pjenu.
Rijetki su bili trenuci kad bi nam pričala kako je već sa deset godina u Vrancima s ocem u duganji kovala cveke, čavle za cipele, i šinegle, klinove za željeznicu, i kako je po šesnaest kilograma nosila na leđima u Visoko, na pazar. Jedini pravi odmor bio joj je kada se nešto poslije razboljela, stigla u bolnicu i na liječenju ostala pola godine.

Mi smo razbili prozor i svijećom nagarili stakla kako bismo mogli gledati pomračenje sunca.
Kada smo se, nešto poslije, okupili i život nam počeo teći uhodanim tempom, u vrijeme kada Neretvljaci dovoze kestenje u čaršiju, kada se ulicom miješa miris ugljena i susjetkine krumpiruše, iznebuha se pojavi otac, s tri para čizama u vrećici. Ušao je kolutajući očima kao da će ga netko zaskočiti i sjeo na štokrlu do vrata. Ja sam upravo poticao vatru. Ubacio sam drvo u peć i sjeo na kauč postavljen s druge strane, duž kredenca.
A on je, samo što je sjeo, počeo dijeliti savjete. Osjetio je, valjda, kako ima pravo miješati nam se u živote pa upropaštene djetinje duše sada kupuje tim parom čizama i sjećanjima kako je bilo kada je bilo… Nije shvaćao da i nas ta sjeta boli. Boli, onoliko koliko smo se sjećali. U svemu tome se ponašao kao da smo bol nanijeli mi njemu, a ne on nama. Samo, mi bismo u igrarijama zaboravljali na rane.
Ponuđen je kao pravi gost. Sestra je, iako je tada bila tek prvi osnovne, ‘ispekla kafu’, postavila je na salvetu na štokrli, narezala mu špeka, natočila rakiju. Kako je samo uživala u toj svojoj ulozi
I nije prvi put, u odsutnosti majke, bila domaćica. Znala je servirati, složiti salvetu na stožer, znala se ophoditi spram gosta i uraditi još štošta u kuhinji.
Onda je otac ustao i izašao uz ono blago: Zbogom, kao da je kod susjeda na kavi i kao da ćemo se opet sutra vidjeti, ali ovaj put njegovo putovanje, tamo nekamo i natrag, do nas, trajat će desetljećima.
Nakon što se ulicom nisu više čuli koraci, sjeli smo za stolicu, pojeli i popili ostatke te istrčali vani. Sestra je ostala oprati posuđe i spremiti kuhinju.
S vremenom, brat se počeo brijati, s mamom ujutro piti kavu, propušio se, i jednog dana iznenada otišao u vojsku.
Sve više vremena provodio sam šetajući. U slobodno vrijeme odlazio bih u Ograđe, kreševsko groblje, i čitao epitafe. Privlačila me tajanstvenost grobova od ranih dana, još kada smo kao klinci krali svijeće kako bismo otišli u neku špilju ili napušteni rudnik. (Nikada nismo uzimali tek upaljene svijeće, samo one ugasle, ne dogorjele, koje stoje već duže vrijeme, mislili smo da u suprotnom, uzimanjem tek upaljenih svijeća remetimo mir duša umrlih.) Svaki grob je imao svoju, zanimljivu priču.
S vremenom sam shvatio kako se sa spomenika može puno toga naučiti, pa sam se nepri- mjetno saživljavao sa fra Grgom Martićem, gledajući uz njegov križ, žalosnu vrbu, diveći joj se kako vrhovima svoga pruća vlastite stope ljubi.

Malo od fra Grginog groba, gore u strani, u debeloj hladovini pod lipom, nalazi se spomen ploča Dragutinu Lermanu, čovjeku koji je rodom iz Požege, a nakon istraživanja po Africi, gdje je bio u Stanleyevoj ekspediciji, došao je ovdje istraživati kreše- vska brda i ostao do smrti. Na samrti je zamolio svoje prijatelje rudare da mu pored groba zasade lipu, kako bi mogao počivati u dubokoj hladovini.
Sa tih spomenika u Ograđu prvi put sam učio o povijesti ovih krajeva i ovih ljudi.

Predajući se sanjama, nakon pročitanih dnevnika, preživljavao sam Lermanova istraživanja, tamo u Africi i ovdje, u Kreševu.
Tu sam proživljavao fra. Grgine dvanaesterce i njegova putovanja u Carigrad, da bi isprosio od sultana slobodu crkve za ovaj napaćeni katolički puk, pod jarmom Turaka ili Muslimana.
Na toj stazi u groblju sam nakon čitanja: Šenoe, Krleže, Tina, Matoša i Šimića i drugih, ulazio u rasprave, sam sa sobom, imao žustre polemike, padao i dizao se u vlastitim tezama i slušao o Požegi i o fra Luki Ibrišimoviću (zanimala me zbog Dragutina).
Na tom putu između humki kroz Ogradje, slušao sam od fra Stjepana Buljana o kraljici Katarini, koja se nakon Radakove izdaje na Bobovcu bježeći pred Turcima sklonila ovdje, a onda, nakon proboja obrane i pogibije mnogih kreševskih momaka, nije joj više bilo sigurno na Bedemu* pa je preko Kozograda otišla za Dubrovnik.
Putem su joj Turci oduzeli dvoje djece, malog Sigmunda i malu Katarinu stare oko deset godina. Više ih nikada nije vidjela i do groba ih je oplakivala.
Poslije je prešla u Italiju.
Velečasni Stjepan je bio enciklopedija hrvatstva i naše povijesti ovdje.
Saslušao bih ga u jednom dahu.

U zadnje vrijeme, sve češće sam se znao uloviti, kako držim čašu kao brat, kako sjedim kao on, nekada zauzmem njegov stav dok nekoga ili nešto čekam.
I konačno, jedne večeri, sjedeći u gostionici, nogu preko noge s cigarom u ruci što se filtrom upire o čašu piva među već požutjelim prstima, shvatio sam :
Brat mi je postao idol i uzor.
I posta mi milija pjesma, drečava i nerazgovjetno bučna, što je krešti pjevačica u kutu prepune sale.
Sutra se brat pojavio u okviru kapije, tanko ošišan u novoj vesti i hlačama.
Oduševio sam se, ali sam to muški prikrio.

* * *

Jednog dana, puno vremena poslije, gore u Njemačkoj, rekoše mi kako neki zločesti ljudi hoće Bedem ubiti, kako ti isti hoće slomiti fra Grginu vrbu i Lermanovu lipu.
Rekoše mi kako sve rjeđe fra Stjepana viđaju na crkvenom putu.
I eto, sve češće sam budan s cigarom u ruci kad mi se pred očima, nadolazeći preko kanala, jutro prospe rumeno k'o vino.
Sa prozora napajam dušu parkovima i livadama prema Knetzgau gdje cvjetovi oleandra i trešanja i behar jabuka k'o usne djevojačke napučene na poljupce, čekaju svoje leptire.
Bedem me zove, kažem i za sobom zatvaram vrata hajma.
Vani me dočeka rosno prohladno vrijeme.
Odluka je pala; Danas imam dogovor sa Kornelijom otići vidjeti njenu kolekciju kristala minerala, a večeras na vlak.
Oko podne smo se rastali. Dan je postao sunčan, čini mi se nikada nije bio ljepši.
Do večeri sam lutao gradom i postajao sve nervozniji, kako to inače biva pred putovanje, na samu pomisao da idem kući nakon dužeg izbivanja, nešto me stezalo u grlu, lovila me trema kao dječarca pred prvu ljubav. Na posljetku kada mi je još malo vremena ostalo do polaska na vlak, sjeo sam na obalu kanala, tamo iza pivovare, upravo je tada prolazio sabunjar gore ka sjeveru, ˝ Ja ću dolje˝ , pomislih.
Sunce je odmaklo ka zapadu, imalo je još putovati do počinka, kada sam otišao uzeti torbu i na kolodvoru, tamo iza parka, ušao u vlak i napustio Hassfurt.
Sa sobom sam ponio sva sjećanja na prijatelje, na noćna kupanja u jezeru, tamo nadomak brani, pijančenja u Eltmanu i mamurna jutra uz svježi zrak i šetnje izvan grada.

U Munchenu sam imao toliko malo vremena da sam jedva stigao presjesti. Mislim da je to bio posljednji vlak na relaciji za Ploče preko Sarajeva. (svibanj 1991. g.)
Poslije Zagreba kao da je naišao vilenjak i čarobnim štapićem pokupio putnike, vlak je ostao sablasno prazan. Na putu od kupea do restoran-vagona, sreo sam jednog polupijanog putnika, u restoranu za šankom; još dva, i to je bilo sve.
Negdje oko Bosanskog Novog stajali smo oko tri sata. Navodno, tako sam čuo, netko je dojavio da je pruga minirana. Kažu kako je to već postala svakodnevnica.
Kada smo stigli u Visoko, ja sam spavao, probudio me jedan sredovječan gospodin što je ušao u kupe.
Izjurio sam, otišao na kavu pa ću kući.
Tek na ulasku iz usjeka Dere* u Tomiće polako me popušta tjeskoba, da bi na ulasku u gradić posve nestala i tek sam sada kada mi se pred očima raširila ona mala kotlina među planinama mogao punim plućima udahnuti .
Na ulici opažam nova lica, poslije mi ljudi kažu kako narod iz Sarajeva masovno izlazi i kako je u Hrvatskoj već počeo rat.
Tek sada mi postade jasno, onaj vagon na zagrebačkom kolodvoru što je sav izrešetan stajao po strani.
Borba za Hrvatsku je počela.
____________________________

*Žepinovci – građevinski klinovi što su kovani u kreševskim duganjama.
* zveke – čavlići za cipele.
* schinegl – klinovi za pragove, za željeznicu.
* Ogradje ili Ograđe – Kreševsko groblje
* Bedem – Brdo na kome je bio stari grad.
* Dera – kanjon uz rijeku Kreševčicu kojim se ulazi u Kreševo

Odlazak na bojišnicu

Svaku večer sam netremice gledao zbivanja po Slavoniji, gledao sam kako granate razaraju gradove, u meni neizmjerna tuga zbog stradavanja ljudi, žena i djece, duša me zaboli kada vidim kolone prognanih, beskrajno dugačke a svakim danom sve duže i sve češće. K'o udar groma svaki put me uzdrma takva scena, pa mi se budi osjećaj krivnje dok sjedim i čekam da mi se javi veza za put, (to javljanje nisam dočekao). Osjećam kao da sam baš ja kriv što ti ljudi moraju s par vrećica ili ni to nisu stigli ponijeti ostaviti svoja ognjišta. U čovjeku se tada probudi ono istinsko, ljudsko, ono te goni da nešto učiniš, sve više ti se čini da bi bilo nekako drugačije da si i ti tamo. Ovako, propust je isto što odobravanje ili poticaj neprijatelju da nastavi to što radi.

Nisam mogao u sebi podnijeti tu borbu, mučila me do jednog popodneva kada sam posljednji, ali ne i zadnji put prešao pogledom okolna brda, onako, za pozdrav, da bih upio taj njihov mir i spokoj koji me nadahnjuje, to njihovo zelenilo, njihove pupoljke, koji su me punili, uvijek iznova i za svagda, snagom i Božjom providnošću. Zatim sam bez razmišljanja,(sve sam odavno promislio), pošao za Busovaču kako bih se tamo u stožeru posavjetovao o odlasku na Kupres, gdje su naši momci zadnjom snagom branili svoju zemlju i svoje domove.

Iz Kreševa sam otišao autobusom do Kiseljaka a potom morao nastaviti pješice s obzirom da je već bilo kasno za nekakav prijevoz koji je na tu stranu i inače bio jako rijedak.

Dok koracam pogled mi, kao i uvijek kada hodam, luta vido- krugom. Kako je sve mirno, ipak i ovdje slutnjom treperi zrak, čudan je osjećaj nadolazećeg ušao u narod i sada neizvjesnost i strahovi određuju dan za danom. Moja je duša mirnija, ja sam si zacrtao cilj. Kilometri teku, teku mi koraci, ono što ostaje iza mene je kao nekakav drugi svijet, kao izmaglica iz koje izlazim, pa udaljenost i ne osjećam, naime već sam tamo, sve moje je s onim momcima na kupreškoj visoravni, otuda mi snaga u koraku.
Kad sam stigao na Brestovsku do restorana ˝Mali raj˝ vidjeh da radi te sam ušao popiti kavu da se malo odmorim dok mi je gazda, stari znanac, ugovarao prijevoz, (jer, kako mi je kasnije rekao, opasno je u ovo doba ići kroz Klokote i Kaćune). Tako sam kamionom stigao u hotel Croatia u Busovači gdje sam nakon kratkog razgovora dobio jelo i sobu da bih sutra nastavio put, odnosno bježaniju, kako su oni kukavni ili zlobnici kasnije rekli. Ta noć mi je najduža do tada. Vrijeme se užasno polako vuklo. Oka nisam sklopio. Busovačka je kasarna pred padom. Životima vojnika unutra je upravljao neki fanatični i polupijani oficir, zastavnik. Oni vojnici koji su se predali, odmah su dobivali odjeću i potrebnu dokumentaciju i prosljeđivani su na odredišta po vlastitom odabiru.
Da je druga strana ovako postupala s našima, mnogi bi momci još i danas bili živi.
Zorom sam otišao na Kaonik, a potom u Krušćicu u Viteški stožer gdje sam dobio prijevoz za Travnik. Tu sam dobio ručak i vozača sa Sebešića za Gornji Vakuf. To je onaj što je na polaganju za kapetana , na Banjici, između ostalih dobio pitanje :
– Kako bi odbranio Kupres da dođu ustaše iz Nemačke, Amerike, Australije od svakle, pa ga napadnu?
On bez mnogo razmišljanja, onako ležerno odgovori:
– Ni Bog to ne obrani, Kupres je uvijek bio ustaški.
Dugo smo razgovarali o kanjonu Pavlovice, o strategiji obrane njegova sela, o opskrbljenosti seljana hranom, načinu na koji dolaze do novaca prodajući drvo i ulažući sve u osnovno što bi im moglo zatrebati u slučaju rata. Poslije su ga krvili što je mnogo toga imao jer kad se morao s ljudima povući iz sela nije uspio uništiti ništa od toga pa je tako sve palo neprijatelju u ruke.
Onda smo malo šutjeli, on je nekuda u mislima odlutao; meni je ta stanka dobro došla da se odmorim od makadama, od jednoličnog truckanja, tako smo se privikli pa nam je šutnja sve više odgovarala, sve do crkve u Vakufu, kraj nje je bio tamošnji stožer HVO-a. Na licima ljudi u komandi vidi se strašan umor ali i začuđujuća odlučnost i ogromna predanost poslu.
Iz svakog pogleda im izbija briga i napor, pa mislim kako ih samo još ta odlučnost i drži u snazi.
A evo, i meni se čini kao da putujem devetsto godina. Sačekao sam kratko vrijeme, pozdravio se sa Poskokom i otputovao na Makljen. Gore su Ramljani držali punkt. Tu će stići naredna ophodnja, oni će me spustiti u grad. Prvi put idem tom cestom, naviknut na pogled, ljutim se na noć i ovu mećavu što mi zaklanja vidik. Ne vidim ništa, samo snijeg i studen što je osjećam duboko u sebi, u samoj srži kostiju.

Naredno vrijeme sam podvrgnut provjeri. Nije mi smetalo, to valjda, smeta samo onome kome savjest nije čista.
A onda, dok čekam, po nekad vidim prognane, stignu u grad, jedna skupina ljudi, ili više manjih, blatnjavi, promrzli, skrušeni u svojoj boli, dolaze iz samo njima znana užasa, preživjeli Golgotu, i, eto, zahvaljujući Bogu stigli ipak živi svojem narodu.
Ovdje ih smještaju u školu i po kućama. Domaće žene, vidim ih, prolaze noseći lonce i tepsije iz kojih se širio prijatan miris tople juhe i domaće pite. Drugi su donosili deke i odjeću i tješili ih nakon što bi saslušali njihove patnje. Strašno su suosjećali s njima.

Čekao sam prijevoz i počelo me peckati nestrpljenje, osjećam se nemoćnim kao da sam ulovljen u vlastitu zamku čekanja. Inat sve više u meni jača i sagara onog slabog u meni dok me bol stradalih jadnika sve više pika u svaki svaki nerv.
Prvi dan je već odavno prošao, ostali su sve sporiji i sve teži.

I… napokon – kamion za Tomislavgrad je stigao.

Gore, po visoravni tutnjava, momci se bore nadljudskim naporima ili je to snaga volje, iz koje se budi prkos, iz koje inat nadjačava i četničke tenkove i Prage i godine i godine, izučavanja strategije.
Srce je najjača strategija?
Nekada mi tutnjava milo zvuči.
Naši tuku.
Pred večer smo se natrpali na kamion, pod ceradu, prestalo je padati ali je put dosta mokar, čujem, mogli bismo imati problema preko Vranplanine, (nisam li to ime negdje čuo).
Tek sada, pod ceradom kamiona, iz prve ruke, od jednog stradalnika čujem kako je cijeli puk u pokretu, kako je puno ljudi stradalo, kako još mnogi lutaju šumama i kako se uopće ne zna kuda je tko krenuo i gdje će tko stići.
– Neka im je Bog napomoć – molitvom smo skoro u glas završili razgovor.
Sada uviđam da je narod prepušten sam sebi u ovoj borbi za opstojnost, usprkos svim međunarodnim čindbenicima.
Golijat je stigao i u naše krajeve.
Stranu sam odabrao samim rođenjem, sada to moram potvrditi, sebi, radi sebe i Bogu dragom, koji mi svaki dan postaje sve draži i sve ga se češće spominjem.
Nadalje, u polutami kamiona, kasnije u potpunom mraku polako se svatko uvlači u svoje misli, netko u kutu s traga pali cigaretu, dok povlači dim vidim mu, na trenutak, suhe još uzdrhtale ruke i zabrinuto lice.
Studen i truckanje su mi već u kostima. Mislim da sam jednom u daljini vidio nekakvu svijetlost i još i danas ne znam je li to gorjela nečija kuća ili je pala zvijezda pa mi i ona noćas čudno sjaji. Postaje sve hladnije, govore kako će nam trebati najmanje pet-šest sati do Tomislavgrada, ako sve bude normalno. ˝Postoji li pojam normalnog u ovim i ovakvim vremenima˝, pitam se?
Kroz grane tisućljetne crnogorice opet se po nekada čuje potmula tutnjava, radujem se, naši su još živi, samo da mi je na vrijeme stići, obuzima me jeza u strahu da ne okasnim. Noć preko Vrana je uistinu hladna i dugačka.
Onda je počelo spuštanje. Blagi uspon pa dugačko dolje…
Sjetio sam se tada Bundes strasse kada sam išao gore u Njemačku tražiti posao i u tome tumaranju sam u prolazu za Nizozemsku, za Amsterdam, prošao relaciju od Hanovera do Achena da bih potom, vrativši se u Njemačku, završio u Zindorfu u lageru za azilante.
Bilo je tu još nekoliko naših obitelji na skrbi, čekali su transfer. Mnogi su na taj način tražili posao i prehranjivali obitelji.
Ponovno se u meni budi ona gorčina, ona snaga što me s mjesta pokrenula, ona sila što mi rođenjem, odredi ovaj narod i ovo podneblje pa kako bih, onda, mogao biti kukavan i jadan, (mnogo vremena kasnije uviđam da oni bolje prolaze), zatvoren u svojoj ljušturi, samo svoj a znam da bi mi dušmani da mogu i sjećanja zatrovali i dušu uništili, kako onda to gledati ravnodušno i ništa ne učiniti za obranu vlastitog bića?

Tako se u meni prepliću, naizmjence, ljutnja i bol pa postajem sve odlučniji, sve snažniji i sve sigurniji u nakani. Onda sam kroz prorez na ceradi ugledao prve kuće Tomislavgrada pa ubrzo dvorište Osnovne škole.
Tutnjava polako jenjava, tu i tamo u gradu se nazre prigušena svjetlost lampe, a onda se osjeti neki napeti mir.
Polako vremenom u mene se useljava miris trave i zemlje, i kamena s Paklina.

Stradavanja na visoravni

Gori Kupreška Visoravan!
Gori vatrom, gori munjom, gori gromom.
Tutnjava se poput vjetra širi, proždire kuće, stoku, ljude.
Selo za selom u pepeo i prah sažiže.
U Novom Selu sablasna pustoš vlada.
Iz Rastovače i Blagaja dopire žestoka pucnjava.
U Begovu Selu poveća kolona gubi se iza zadnjih kuća.
Žene i djeca i starci umorni i satrti nedaćama vuku se u spas.
Ovdje je jutros pakao stigao.
Zlosela su u okruženju, čuju se detonacije i žestoka borba, borci brane civile sela, skoro svi su još u selu, vije se crni dim.
Veze su u prekidu.
Udari su sve bliže i sve su precizniji.
Čišćenje grada od snajpera postaje preopasno.
Zapovjednik te postrojbe donosi odluku, ljude povući
Izvlače se pri kraju posla.
Kod prvog ulaza u farmu sustigoše ih dvije granate. Zalegoše gdje se tko zadesio, one se uz zaglušujuću buku razbiše u prazno i razdvojiše momke u dvije skupine. Ovi s desne strane ili ovi s lijeve, nisu mogli prići jedni drugima – nije bilo šanse spojiti se.
Ponijeli su bestrzajac, Kelava nosi posljednju granatu.
Poslije mu je tenk, nakon što je on ispalio na njega projektil, uzvratio i pred nosom mu razbio brježić iza koga je mislio da je sasvim siguran. Nakon što se zemlja i prašina slegla, opipavši se i vidjevši da je zdrav i čitav, zahvaljivao je Bogu, skoro urlajući od ushićenja, što se ovaj put izvukao.
Tamo, na drugoj strani, kod Janića Sela, skupina boraca i ne gledajući kuće u plamenu, izvlače se prema Bugojnu. Onda su se okrenuli, i s teško ranjenim Željkom izašli našim. Željko je gadno dobio, sreća, više ne krvari mnogo. (Željko je jedan od zapovjednika. Nije brat Stipie i Pere Grgića.) Ipak ima snagu da uvjerava ove što ga nose da ga ostave. Govorio im je da je on gotov kako nema svrhe zbog njega riskirati i, još je svašta govorio, ali oni su to pripisali njegovom bunilu.
Tko bi ga ostavio?

Stipo Grgić
STIPO GRGIĆ njegov iskaz što je uzet iz TRN-a a objavljen 17. srpnja 1992. godine u br. 6. na str. 5. pod naslovom MONOLOG – MOJ KRIŽNI PUT OD ZLOSELA DO KNINA
(Doslovno prepisan iz TRN-a)

Prve pucnje na Kupreškoj visoravni ( petak, 3. travnja 1992.g. ) dočekao sam na straži u Mrđebarama, zajedno sa Josipom Dumančićem – Sepom. Bili su to pucnji iz pravca Šuice i Malovana čime je rat na Kupresu započeo. Vratili smo se sa straže i priključili ostalima iz jedinice. Otišli smo na rezervne položaje.
Negdje po podne četnici iz Blagaja su po nama otvorili minobacačku paljbu. Granate su padale po nama. Ja, kao i većina drugih, nisam paničario, ali oni neiskusniji dali su se u bijeg.
Od granata imali smo dva ranjena od kojih je jedan bio komandir voda. Osjetivši da se tu ne možemo održati, naredili su nam da se povučemo u Mrđebare jer su rovovi, ovdje na rezervnim položajima bili očajni. Zapovjed je preuzeo komandir odjeljenja, inače vozač.
U Mrđebarama smo organizirali straže i patrole. Na položajima se pucalo, a po Rastičevu i Trifunovića kućama čulo se i pješačko oružje i puškomitraljezi.
Noć je kod nas protekla mirno. Neki su osjećali strah.

Subota, 4. travnja

Jutro je počelo kanonadom pucnjave iz pješačkog oružja i puškomitraljeza. Nas devet bili smo određeni da idemo zamijeniti one na prvoj liniji, sa zadatka izviđanja i javljanja.
Iz pravca Kupresa odjekivalo je teško oruđe kao i iz pravca Malovana, a borbe kod Blagaja i Rastičeva su od ranog jutra neprekidne. Uzeli smo svi potrebnu nam opremu i pošli obilaznim i sigurnijim putem na rovove. uz put smo naišli na naše minobacačlije , spremali su se za okršaj. Nešto su se zezali i upravo su pripremu privodili kraju. Bila je to posada koja će nešto kasnije izginuti, svi do jednoga. Među njima je bio i moj brat Željko (1967. g.). Podjelili smo se u dvije grupe, lijevo su otišli:
Pavić, D. Akrap, Brko, M. Dumančić,
Desno smo otišli: Sepo na PM. Buljan, Čika i još A. Pavić i ja.
Mi smo imali stanicu ali lijeva nije.
Ušli smo u rovove i čekali. Neposredno poslije toga, po selu Rastičevu je otvorena žestoka paljba. Granate su padale kao kiša, od deset sati u jutro pa do predvečer. Tom prilikom su pogođene mnoge kuće, crkva u selu i mnogi osobni automobili. Naša posada minobacačlija je uspjela ušutkati neprijatelja ali za kratko. Oko jedan sat su počeli nas tražiti. S lijeve strane rova je pala jedna od čije detonacije sam bačen desno do Sepe, slijedeća nam je pala iza leđa i tako za redo su padale na prostor od 1,5 m – 4 m palo ih je 11 komada. Samo zahvaljujući Bogu smo preživili. Tada je iznad položaja na većoj visini nadletio jedan zrakoplov. Nakon toga je granatiranje pojačano pa nam je jedna na grudobranu pogodila PM. tako da je od njega samo ostala cijev, zatvarač i polomljeni kundak. Oko pet sati je stigla naredba o povlačenju jer , i mi smo to vidjeli, četnici ulazili u Rastičevo.
Na crkvu su izvjesili zastavu i odmah počeli pljačkati kuće odvozeći imovinu, osobne automobile i traktore. Pucnjava se malo stišala i mi smo taj trenutak iskoristili za povlačenje.

Tom prilikom su poginuli moj brat Željko, M. Tokić, N. Svalina, a bilo ja više ranjenih. Oko dvadeset sati smo se povukli u Zlosela. Tu smo ja i brat mi Petar oslobođeni dužnosti da bi se odmorili i pribrali. Sjećam se da su neki momci otišli u planinu pa će u Bugojno.

Nedjelja je bila mirna. Dojavljeno nam je kako će pokušati izvući mrtve da ih sahranimo u groblje. Međutim od toga nije bilo ništa. ( Ovdje se ja pitam, nije li to bila samo četnička taktika? ) U selu su bili civili, njih oko stotinu.

Ponedjeljak, 06. travnja.

Dan koji će mnogima vječno ostati urezan u srca, dan kada je za kratko vrijeme jedno selo zbrisano sa lica zemlje, dan kada se oblak sumornih crnih slutnji spustio na kuprešku visoravan i od nje suluda srbo-četnička soldateska načinila pakao na zemlji. Ipak, duh i snagu Zloseljana nikada neće uništiti.
Svanulo je prohladno jutro, tek po neki pas na ulici, slučajni šum vrata i po neka vatra na ognjištu svjedoče da selo nije prazno. U skloništima živost, kuha se jutarnja kava i doručak za žene i starce i vojnike koji ih čuvaju. A onda oko 6.30, zaglušujuća buka, na licima ljudi strah, iznenađenje i crna slutnja. Mnogi ne mogu vjerovati u ono što se događa. Buka tenkova postaje sve jača, selo je opkoljeno, narod je u stupici, sada na milost i nemilost neprijatelja. Šta raditi? S oružjem koje smo imali ( samo pješačko ) nismo mogli na tenkove. Oko 6.45, ispaljen je prvi plotun po selu. Zasut je hrvatski dom, crkva, škola i mnoge kuće. Po selu su ulične borbe, trešte rafali. Dolje zvižduk metaka a gore razaraju nam domove granatama. S moje strane jedna manja skupina četnika pokušava se probiti u selo , sreća,moja PAP-ovka me dobro sluša, uspijevam ih zadržati. Selom počinje drmati samohotka svojim PAM-om krši u prah ono što je već razoreno. Glavu je sve teže dići. Užas Već tri sata se tučemo sa četnicima, pomoći niotkuda. Nema se gdje skloniti, tenkovi haraju, granate sustižu jedna drugu. Jedina misao je kako se probiti kroz obruć, kako izvući narod. Svi naši pokušaju su uzaludni i oko 13 sati oko nas je zatvoren obruč i uviđamo bezizlaznost situacije. U tom periodu sa ono nešto malo protuoklopnog smo uspjeli uništiti jednu samohotku, kamion tenkovskog streljiva i oko šezdesetak četnika.
Ipak smo se spremili za proboj odlučni da nećemo živi u njihove ruke. Veza već 2-3 dana ne radi. nismo znali šta se dešava u Kupresu. Jedina mogućnost izlaza bila je u smjeru Malovana, koji je još, po našem sudu, u našim rukama, ako uspijemo probiti obruč.
Nije se u tome trenutku našao nitko od zapovjednika ili pak od političara iz organizacije obrane da nas obavijesti o stanju. U obruču je stotinu ljudi, staraca, žena i djece. Panika i strah su već uveliko zavladali. Žalosno je vidjeti te ljude, nemoćne i same, a još žalosnije žalosnije i bolnije to što im ne možeš pomoći.
Nikada mi neće biti jasno kako to da u Zloselima, nakon tri dana borbe, ima još civila, kako to da su tenkovi ušli u Zlosela, a niti jednog glasa od naših…
Ta i još mnoga pitanja neka na duši nosi organizacija.
Uvidjevši kako izlaza nema, više ni pucati nismo smijeli a kamoli krenuti u proboj, jer sada su nas već mogli ucjenjivati civilima, pobili bi ih. Posakrivali smo oznake HOS-a i oružje ali smo kod sebe zadržali po bombu. Sve su nas postrojili. Ta lica i cinizam nikada neću zaboraviti. Odveli su nas, sa rukama na gore, u kuću Pere Žulja. Tu su razdvojili muškarce i žene. Mislio sam kako je gotovo. uzeli su nam novac, nekima vjenčano prstenje i drugi nakit, češljeve, slike i sva dokumenta. Tada počinje užas. Počeli su nas tuči i prijetiti, iživljavali su svoje divljaštvona nama. Tukli su Đinu, starca od sedamdeset godina i šesnae- stogodišnjeg mu unuka Slađana. Postajali su sve okrutniji. Peru Žulja su izveli i pred njegovom rođenom kućom, na očigledsvih nas streljali su ga. Njegova se krv miješala sa kišom i odticala niz put. Poslije njega poveli su mene udarajući me kundacima. Već sam gledao kako mi u prsa podižu PM-a kada je došao šef arkanovaca i tvrdio je da me zna pa su me vratili u kuću na batinanje.
Tekla mi je krv, zapravo mi je oblila lice a oni su se smijali i uživali u tome, a onda je došao red na šesnaestogodišnjeg Slađana Mihaljevića, izveli su ga i streljali na oči brata blizanca Dražena, roditelja i male mu sestre. Njegovo beživotno tijelo je ostalo nepomično ležati na rodnoj mu grudi. I odmah potom su nožem naklali Marka Starkinog, sa lijeve strane vrata, i dalje su ga tukli a on je to sve herojski podnosio, ne pustivši niti glasa. A onda su ga uboli nožem u predjelu srca i izveli vani i ispalili rafal na njega.
Kod Mirka Čosića su našli hrvatske dinare i veču sumu DEM-a. Sve su mu uzeli, a onda ga odveli prema kući, malo potom otuda se začuo rafal.
Ne sjećam se koliko su nas dugo držali tu u kući ali kada su nas izveli vidio sam sliku užasa, selo pljačkaju, kuće gore, bezbroj čahura raznog kalibra sipaju nam oko nogu. Dim, palež, krv, mrtva tijela, selo prepušteno na nemilost četničke bande, slika je što mi se usjekla duboko u dušu kao posljednja koju sam vidjeo pred odlazak. Poveli su nas pješice u pravcu Blagaja.
Kiša
Bili Potok dogara
Srca su nam sleđena, i još nas tuku.
Sve smo izgubili osim ovo malo duše.

(Završen iskaz Stipe Grgića)

* * *
Crta obrane više nema nikakvu formu. Neprijatelj sada skoro na svim pozicijama ima bojovnike u vidnom polju, proganja ih protuzračnim strojnicama, samohotkama, tenkovima, oka ne mogu otvoriti.
Dolje niže na visoravni, jedan tenk – jedan čovjek. Čovjek goloruk, srcem protiv čelika.
Ulovili su Tenk. Ostao je bez streljiva i goriva, ljudi su na njega navalili pa zuje okolo kao ose. Nitko ga ne pokriva. Pokušaj da zarobe posadu je propao.
Ne može se unutra.
Uzalud su pozivi na predaju.
Uzalud je i obećanje kako će se fer ophoditi s njima.
Uzalud su sva uvjeravanja.
Ovi unutra odavno su dušu đavolu prodali.
Jedan borac zuji okolo na motoru.
Nastaje dilema :
˝Pustiti ga?˝ , razmišlja zapovjednik. ˝Već danas će ga osposobiti i opet će tući naše. U njega ne možemo. A, da momcima pustim malo oduška? Doći će drugi, može nas potući.˝
Dalje dileme nema.
Slijedi gromoglasna naredba:
– Dosta je bilo – odmičući se s RB-om . – U zaklon !
– Čisto je – dovikuje drugi nakon što se bio okrenuo da vidi ima li tko otraga.
Slijedi ispaljenje što se gubi u detonaciji, burno gorenje i nešto što podsjeća na štucanje unutar tenka, potom potmula detonacija. Sve se to dešava u par sekundi.
To je prethodnica protuoklopne.
Poslije kada se uključi protuoklopna, princip je, jedan tenk – jedan čovjek. Brojke su, čujemo, dvadeset četiri tenka su izbačena iz stroja, toliko nam ljudi iz protuoklopne nema.
NEKA IM JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA
Naredni dan je neprijatelj uključio šezdeset četiri tenka.

Granate oru, urlaju simfoniju smrti. Sustižu jedna drugu, na svim mjestima.
Narod, ovo što je ostalo, snalazi se svatko za se.
Do šume, u planinu, u neizvjesnost.
Opća je smutnja.
U Bogdešiću i Šujici krovovi frću u zrak, miješa se crveni i crni dim.
Crkva svetog Ante je čitava.

U Malovanu, strmu pokraj kapelice i groblja pokušava se probiti jedna manja skupina kako bi osigurali odstupnicu onima što su kod Adrije i tamo dalje u selima odsječeni.
Jedni su ušli dublje pod okrilje Cincaru, nadajući se lakšem prolazu. Drugi pokušavaju penjući se uz Malovan ( brdo ) otići iznad magle i dima, što se odjednom gust nadvio nad sve, ne bi li tako lakše odredili smjer kretanja. Neki su poslije stizali ka Glamoču, pravo u ruke neprijatelja.
Ovi žešći, pokušavaju održati kakav-takav bok, ne bi li se što više ljudi spasilo.
Lijevo, s kraja sela, iz potkrovlja kuće ‘sijač’.
Nije precizan. Rasipa.
Momci se raspoređuju za odrađivanje kuće.
Jedan je ranjen, nekim nabojem što je tko zna otkud doletio.
Rana je plitka, na ramenu je i ne krvari.
Detonacije su, čas tu, a onda su tamo daleko, s druge strane planeta, pa onda opet su u trenu, blizu, tu u selu.
Dečki rade rutinski. Poklapaju svaki otvor. Zatvaraju svaku mogućnost pucnjave iznutra.
– Ja sam skoro pao s nogu – žali se jedan onako potiho ovom do njega.
– Jesi vidio, kao da se uopće nismo pripremali – konstatira drugi.
– Kako se kondicija brzo gubi – ovo je rekao samo za sebe.

Iz šljivika je ispaljena ‘zolja’.
U kući bljesak i muk.
Sad su nervi napeti.
Iščekivanje.
Na vratima ulaza u prizemlje bijela krpa u tankoj ruci, žilavoj, staračkoj.
– Predaju se, Pozor momci – glas je zapovjednika. – Izađite – dovikuje onim autoritativnim glasom. – Dignutih ruku! Slobodno! Nećemo vam ništa, ja vam dajem riječ – završio je.
Izlazi starica u crnom, pogurena, jedva korača, ruke je teškom mukom podigla do lica pa se doima da skriva oči pred sjajem Jaganjca Božjeg.
Iza nje izlazi sredovječna žena, isto u crnom, i tijelom pokriva, vjerojatno da bi je zaštitila od možebitne pucnjave, djevojčicu staru desetak godina.
Dijete drhti, lice joj je umrljano suzama.
Momci se opuštaju.
– Na mjesta!, – naredba, kratka i oštra.

I samo što zamakoše za zid sa zarobljenima, granata tresnu na mjesto gdje su do maločas bili.
Od žestine zemlja se zatrese i kroz pupoljke i behar prosipi odozgor na tlo.
– Pazite Vidio sam ih kroz svijetlarnik!, – viče vojak koga detonacija nije omela. – Sišli su stubama!
Žene su zbrinute.
Okruživanje se nastavlja.
Netko upita : – Bako , ima li četnika u kući?
Nema, sinko .
Nitko i ne sluša odgovor, dečki upadaju kroz prozor u prizemlju.
Ču se, potmula detonacija ručne bombe i tišina.
Onda, zvuk loma stakla i čekanje.
Prvo izlaze dvojica naših izvodeći za sobom jednog mladolikog i dvojicu sredovječnih četnika. Utegnuti u uprtače i opasače, stariji imaju brade i dugačke kose i strašno zaudaraju na znoj. U rukama drže šubare, a na njima kokarde, ko dlan.
Mladi ima na glavi kapu JNA.
– A tko su bako, – pita onaj malopređašnji glas – sada ovi?
– Partizani, sinko – ona će bez razmišljanja.
Poslije su kod pretresa u džepu jednog našli nož na preklapanje, uzak, dugačak, blago povijen unutra. Kažu da je to njihova kama. Loše je oprana, pa na njoj još i sad ima krvi.
– Tako je to – netko je kasnije prokomentirao – a mi smo bili ustaše i kad smo ministrirali u crkvi. Bili smo ustaše i kad smo pomagali fratru za vrijeme misnog slavlja.

Iz smjera Malovana (brda) detonacije su učestalije. Čulo se i nekoliko, mnogo jačih, od uobičajenih.
To se protuoklopna pokušava ubaciti s ovu stranu.
Prilazi su joj odsječeni. Momci se probijaju.
Nema više borbe za zadržavanje teritorije, sada se samo tuče da bi se dobilo na vremenu, za one što su ostali u okruženju.
I zemlja, i nebo, i zrak gori.
Sve češće vjetar nanese dim od koga se jedva diše.
Sada su ljudi već toliko izmiješani da, kada vidiš nekoga kako pretrčava, moraš se dobro zagledati, da ne ubiješ nekoga našeg.
(Samo da se ne ponovi Nuštar. Ljudi su tamo, na povlačenju iz Vukovara, u mrkloj noći, pucali na sve što se kreće. Tko na koga, ni danas se ne zna.)
Postrojbe se povlače.
Leševi svud. Ljudi i životinje skupa.
Protuoklopna se povlači cestom i malo ispred pilane, kod krivine se ukopava. Desno dolje je Stržanj, izvor Šujice.
Dostava je već odavno prekinuta.
Hitna je pogođena, auto gori.
U Stržanju odzvanja, pa je teško točno locirati, ili malo niže, niz tok rijeke, pojačava se pješačka paljba. Pojačavaju i naši minobacači.
Bogdešićani brane selo.
I kod njih je dim. Sipaju naokolo komadi crijepa, kuće gore, miješaju se dimovi i prašina.
Dušu u čovjeku žegu.
Otvaraju se rane koje nikada neće zacijeljeti.

I Rajkovača i Babice i Kupres i Vukovsko i Ravno i Zvirnjača, u sve je ušao neki vrag.
Tog dana su naše zarobljene postrojili kod benzinske crpke na Kupresu, a potom su ih strpali na kamione i odvezli u logore iz kojih će tko zna kada i hoće li uopće izaći?…

* * *

Pozicije su postavljene.
Bogdešić je srušen, ali u njega nisu ušli.
Šujica trpi detonacije, svaki čas.
Tomislavgrad je jedan u inat okovan grad, u njega neće sigurno.
Noću, brdima se ćuti užasno sumnjiv mir.
Danju, napadi jenjavaju.
Noću, ukopavanje u tvrdu zemlju i kamen.
Još su Munjevac i Babice na udaru izvuđača i topništva. Obje su pozicije strateški jako bitne. Dominiraju terenom. I kada neprijateljski topđije fulaju, Splićo, zapovjednik tog dijela crte, kuka kao da je baš sada neka zemunica odletjela u zrak. Ovi nasjedaju na to pa su im naredna gađanja bez velikih korekcija.

Sada se u predahu, mozaik slaže.
Strahovi su nadjačani. Ostaje sumnja u sutra i slutnja za bližnje koji su negdje u pokretu. Svima, u tim trenucima mira i spokoja, postaje jasno, kako se sve ovo uvalilo u organizam kao maligno tkivo i širi metastaze, trujući sjećanja svom žestinom, pa ako se počnu sjećati djetinjstva, igara djetinjih ili vremena koševina, sve ih to strašno zaboli, jer iz svake sjete, bar jedne drage osobe više nema.
I onda se čiju glasine: Tko je zarobljen. Tko je poginuo. Koga još nema, i tko bi još, možda, mogao stići. Onima za koje se ne zna, još se nadamo.
Tako saznajemo, da su neki, lutajući, stigli pravo neprijatelju na ruke.
Kupreška Vrata su zatvorena. Kažu, da je nad tunelom jako mitraljesko gnijezdo. Jedni su odlutali, ili su tako morali, prema Vukovskom.

Jedan iz specijale, snažan, visok momak, atleta, onaj što zamalo nije glavom platio odvajanje od postrojbe kod farme, sada se šulja rubom polja. Vukući se maksimalno pozorno, mic po mic, šikarom i dubljom travom, naizmjence, pokušava izaći pokraj Vukovskog, pa pokraj Mušića, ka Šujici ili Tomislavgradu. Kada se magla, na čas razrijedi, koristi sve svoje znanje iz orijentacije, prateći mahovinu na kamenju i deblima, gdje ih ima. Ide prema usjeku između Vučjaka i Mušića, a onda, na rubu ljeskovika, kada je izvirio iz koprive što mu je dosezala do ramena, pred očima mu je bljesnulo. Bez zvuka – bez ikakve najave. Neka sila ga je ponijela. Teturao je, nakon toga, još korak-dva, ili možda i tri, tek toliko da shvati, da ga je nešto jako udarilo u glavu. Onda se srušio uz samu stazu, što je obrasla u nisku travu, i poneku koprivu…
Ležao je tako do predvečerja.
Dolazeći k svijesti, počeo se polako dizati – i, odjednom, kao s neba pred njega, iz grmlja, iskrsnuše crni brkovi pod šljemom, s tri sjajne zvjezdice na ramenima JNA uniforme. Iz tame u polusvjesti ču glas : – Gde ćeš ti, bre? Lezi, bre , lebac ti ljubim – a onda vidje u izmaglici, kako mu ta spodoba okreće leđa, i ne gledajući ga više, izgubi se u šipražju.
I opet mu u glavu navali mrak, i slabost, i on leže. Osjeti jezu od slabosti i straha, i samo što se primirio, tik do njega, prodefilira kolona šinjela i šubara.
Počeka još časak, škiljeći na jedno oko, i skloni se u grmlje. Bojao se da bi ih moglo još naići. Kako je mrak postajao jači bolove je sve više osjećao. Uspio je složiti nešto tankih grančica na zemlju i legao je. Prije nego je usnuo, vrhovima prstiju opipa već skorenu brazgotinu na glavi iznad uha.
Tek sad ga sve boli i užasno mu tutnji u glavi.
Tek sad je bol pristizala iz daleka, onako tupo, pa je postajala sve jača, i još mu se mutilo. Oči su ga užasno pekle. Više ništa oko sebe nije čuo, samo vlastito disanje i otkucaje na smrt prestrašenog srca. Nije imao snagu razmišljati, zaspao je – ili se onesvijestio.
Sutra, oko podne, kada je sunce načas probilo maglu, pod Rajkovačom, teturajući još samo zadnjom snagom volje, izašao je Bogdešićanima s onom skorenom ranom tik iznad uha. U ruci čvrsto držeći već odavno praznu pušku.

* * *

Stanje se polako stišava.
Dani su sada sunčani i topli.
Smjestili smo se u Lugu na kraju polja pod Paklinama, na početku sela što se, kao ogrlica, u nizu nastavljaju jedno na drugo omeđeni putem između kuća i smaragdno čistom rijekom odvojeni od polja. S jedne strane kuća je kamen brda, a s druge strane plodno u travu obraslo polje.
Polovina travnja je za nama.
Narod se opušta i sve češće izlazi na njive.
-Sijati, moramo – kažu.
U nedovršenoj crkvi fra Branimir i fra Gabrijel će sutra u podrumu održati misu. Danas žene i djevojke nose svoje ručno vezene radove kao prostirku za oltar i ispovjedaonicu. Traju završni radovi na uređenju.
Velećasni je došao u obilazak, pitam ga:
-Velećasni, koliko je dozvoljeno griješiti u ovakvim situacijama? Ima li granica iza koje Bog ne prašta?
-Neprijatelja se mora spriječiti da dalje griješi – glasio je odgovor.
Jedna mi starica priđe i vidjevši kako nemam krunicu, dade mi svoju.
-Ova ne izgleda lijepo – kaže mi – ali je s mojim blagoslovom.
Onda sam uz pivo u Jozinoj prodavaonici još otrpio priču bojovnika koji je jučer cio dan bio sa mnom u hotelu, a sada je pričao kako je upravo jučer bio u akciji u kojoj je on zapovijedao skupinom koja je napravila diverziju u Ravnom. Kazivao je potpuno uvjeren u istinitost vlastite fikcije, potpuno predan događaju kao da još traje.
I tako je on cio rat ratovao, a da ni ovdje, tomislavgradsku crtu obrane, nije osobno poznavaona. I ako ga samo dan nisam vidio on je stigao i na dubrovačko ratište i tko zna još do kuda.
(Rat je završio sa svim mogućim privilegijama i činom visokog časnika.)
S večeri, s prvim mrakom, polje, selo i planinu obuzima ledeni zrak.
Konačno, nakon kraće stanke smo izašli na teren.
Lijevo na brijegu, gdje stara austrougarska cesta izlazi na Pakli- ne, rov je za motrenje, to je samo zaklon napravljen od vreća s pijeskom.
Odmah uz cestu je zemunica, otvorom okrenuta ka podzidu naslaganom kamenom u pravcu Ravna. Na pola puta od zemunice do rova pod najlonom je pokriveno rezervno oruđe i streljivo.
Na brzinu, kradući od večeri još malo danjeg svjetla, poručnik nam objašnjava poziciju: od kuda nam prijeti opasnost, od kuda može stići neprijatelj i kojim putem nam mogu stići naši izviđači.
Oni su stalno ispred nas.
Ostali su se sklonili u zemunicu, tamo im je toplije.
Mjesec je zašao pa se tu uvalila mračurda da se prst pred okom ne vidi. Hladnoća sve žešće napada zabija se sve dublje u me.
Noćas ratujem s neprijateljem koji je stalno prisutan, kojem ne mogu ništa i koji je toliko prodoran da mi se pika u svaki nerv, u svaki živac, koji me tjera da se ježim i drhtim i teže dišem, prodire i ostaje duboko, u samoj koštanoj srži.
-Premjestimo vreće ovamo?- pokazuje mi drugu stranu suborac koji je sa mnom na straži. – Tako ćemo se zaštititi od kiše i vjetra – govori mi.
Kapi kiše već odavno osjećam na koži.
Nošenje vreća malo nas je ugrijalo.
Počinje sniježiti.
Skraćeno je vrijeme motrenja, pa smo strčali dolje i zabili se u zemunicu. Polako se u nas uvlači ugodna toplina. Sada se borimo s noću i toplinom zemunice što nam je očne kapke u olovo pretvorila.
Tek jutrom, s prvim zrakama dana vidim teren ispred nas – cesta vijuga među dolcima i uvalama i brježićima i na vidiku nema niti jednog drveta ni šumice.
Pred nama : trava, kamen, zemlja i nebo.
Po dolasku u selo doznajemo da je Jaka, hosovka iz Prisoja, zarobljena. Što je s Nikolom Ančićem još se ne zna. Naime, njih dvoje kao generacijski najbliži stalno su bili skupa. Nikola je ‘73. godište i strašno je volio skupljati sve moguće oznake i lijepiti na se.
Jaka je pak HOS-ovu košulju uspjela strgati i baciti u grmlje i to ju je spasilo od sigurne smrti. Pripadnike HOS-a su srpski rezervisti sudili po kratkom postupku, metkom u čelo.
Jaka je sprovedena s ostalim zarobljenim u Knin.
Na razmjeni je ubilježen datum Nikolina stradavanja:
11. travnja 1992. godine Kupres.

Prijevoz hrane

U dane se uvlači jednoličnost lažnog mira. Još uvijek u selo dofrkće, bez ikakva povoda, pokoja granata, razbije se o polje ili se, ovamo u Sarajlijama, promašivši školu, još jednom lokvom upiše na seoskom putu. Onda po ustaljenom redu dvije ili tri bi granate razderale zrak nad gradom i opet bi nastao mir.
´Žicom´ bismo se raspitali je li tko stradao i potom se vraćali dnevnim obvezama.
Noću, nekada su se uvaljivale četničke trijade, (snajperist i dva pomoćnika, obično, mitraljezac i poslužitelj). Nasilno bi izviđali, vjerojatno su bilježili koordinate. Sva sreća, učinak im je bio slab. Jugo soldateska drugi dan bi se javljala topništvom iz Rilića ili bi sa Kamenite Glave tenkom tukli po položajima naših.
U zadnje vrijeme, sve rjeđe.
Kažu da je ovih dana ( 05. svibnja 1992. godine ) u Žitniću obavljena prva razmjena kupreških zarobljenika.
Svatko je htio vidjeti je li tko njegov živ pa je taj broj ratnih novina bilo skoro nemoguće nabaviti.. Jednima se na licu vidi oduševljenje, drugima pak neko blago bljedilo udari u čelo i opet ona nada se pojavi:
– Možda je ipak negdje živ?
Ljudi se hrane tom nadom čekajući narednu razmjenu.
Jedan dogovor.
Nadanja živnu.
Propao dogovor.
Očaj
Ponovni dogovor.
Ponovna nada.
Propao
Srbi postavljaju nemoguće uvjete.
Užasna je to igra živaca.
Očito je da Srbi razmjenu, iz nekih razloga, još ne žele obaviti.
I konačno 14. svibnja, obavljena je u Žitniču, druga veća razmjena.

Tada je puštena i Jaka, ona HOS-ovka iz Prisoja i ona hoće natrag u postrojbu, jedva je uspijevaju uvjeriti da ostane u gradu, ona je svoje odradila.
Braća Grgić, Petar i Stipo, na žalost bez brata Željka i one posade minobacača su se vratili.
Kažu da bili su u Kninu.

Slijedi iskaz Stipie Grgića nakon oslobođenja, a priča o samo jednom danu (7. travnja) provedenom u Kninskom zatvoru.

Utorak, 7. travnja ‘92

Nalazimo se u samici u Kninu.
Čekamo.
Hladno je i jezivo.
Izvode nas, jednog po jednog, jedni se vraćaju, a neki odlaze u neke druge ćelije. Dolazi red i na mene. Ispituju me, ali ne tuku. Pokušao sam se služiti lažima, ali nije išlo, previše su toga znali. Izvlačio sam se na to da sam student i da nisam bio često u Kupresu. Interesiralo ih je koliko kupreških Hrvata ima pod oružjem, koliko sam ubio Srba, kojim oružjem raspolažemo, tko su vođe i tako dalje.
Vratili su me u samicu i za kratko opet pozvali.
Čim sam izašao, počeli su me tući, vezali su me, psovali i prijetili kako će me ubiti. Tražili su da priznam kako sam pripadnik HOS-a. Doveli su me u jednu šumu, postrojili su se, shvatio sam što me čeka. Postalo mi je hladno. Zahvaljivao sam Bogu što se rješavam svih muka. Trenutak prije nišanjenja stigao je neki kapetan i naredio im da me ne ubiju. Tada su mi odvezali jednu ruku i na nju stavili lisice i razapeli me između dva stabla i nastavili zvjerski tući. Bilo ih je šest. Udarali su me čim je tko stigao i kako je tko stigao. Padao sam u nesvijest i dolazio k sebi i ponovo se gubio, ali sam strogo riješio ništa im ne reći, pa makar me i ubili. Krv mi je oblila cijelo tijelo, osjećao sam vrtoglavicu i na lijevo oko nisam ništa vidio. Poveli su me prema samici, tu su tukli moga brata Petra i onda su nas skupa tukli. Izvukli su i oca da on to sve gleda. Poslije smo vraćeni u samicu.
Hrana je bila užasna, to jest, jeli smo ono što je ostalo od njihove vojske sa prilogom opušaka, zemlje i raznim otpadom unutra. To je bila vlažna i hladna prostorija, ukopana u zemlju.
Slično se ponavljalo svakodnevno.

Kako sam izgledao, dovoljno govori da me ni rođena majka nije mogla prepoznati nakon izlaska u koji nisam dugo još mogao vjerovati.

Završen iskaz.

Neke su momke viđali, njima nepoznate, pričao mi je poslije Petar, momak visok, snažan, ali sada bez i jednog zuba u glavi, kada su čuvari dolazili po njih i sklanjali ih pred predstavnicima Crvenog križa. Znali su, kaže on , da su ti momci otpisani i da su se ovi poslije na njima istresali do krajnjih granica izdržljivosti, ili na mrtvo.

Petar i Stipo, sada na slobodi, s nestrpljenjem čekaju ponovni ulazak u postrojbu.
Razišli smo se – oni su otišli na zaduženja, a ja sam otišao u Sarajlije potražiti Mašića, za njega imam pozdrav iz Sarajeva.

Sarajevo je u totalnoj blokadi. Iz Kreševa su ljudi preko radioamatera kontaktirali sa svojima tamo.
O važnosti poruke nisam razmišljao, sada u ovoj situaciji to je bilo suvišno, u miru sam pozdrave prihvaćao formalno pa ih po običaju nisam prenosio. Sada je drugo vrijeme, možda je ovaj pozdrav vapaj za pomoć.
Mašić je otputovao bratu u Zagreb, popio sam kavu s njegovom mamom, ljubazna starica, i potom sam otišao preko mostića poljem u grad.
Šetnja me opušta.
U hotelu ću se tuširati, sutra je nedjelja, otići ću na misu, razmišljao sam idući preko polja.
Nakon tuširanja u hotelu, vraćajući se prošao sam pokraj crkve, strana što je okrenuta bojišnici, zaštićena je deblima. Iznad Sarajlija čuju se ovce, veliki broj stanovnika sela se vratio.

* * *

Nedjelja, topla i sunčana.
Tamo u dvorištu kuće preko puta naše, Kulini opet nešto peku, zovu nas da se pridružimo.
Rekao sam kako ću doći poslije i otišao u crkvu.

Mnogo je svijeta, nazočan je cio puk i ne znam što bi moglo ove ljude pokolebati u njihovoj vjeri. U molitvi im je i utjeha i nada i snaga, duhovna čistoća i blaženi spokoj. Sve je to u molitvi.

Misa je slavljena u hodniku samostana.
Sjetih se Kristova obećanja Petru:
– Na tebi ću sagraditi crkvu, ni vatra je pakla nadvladati neće.
U ovom hramu, narod i njegova vjera su, uistinu, hram Gospodnji, puno veći i snažniji od ovog kamenom sagrađena.
Kada je počela pričest, fra Branimir me pozvao i zamoli da poslije svratim u župni ured. Kada je završio sačekao sam u hodniku dok se presvukao.
Pitanje je bilo direktno:
-Hoćeš li pratiti kamion hrane za kreševski Caritas?
– Kada bih išao – pitao sam.
– Kad možeš krenuti, ako hoćeš odmah sutra. Sve je spremno. Odaberi relaciju, ti najbolje znaš stanje na tim putovima.
Dogovorili smo se, doći ću sutra oko podne.
Iste večeri sam se raspitao o sigurnosnim uvjetima na cestama i odlučio se za relaciju preko: Blidinja, Jeblanice, Ostrošca, visećim most- om, pa dalje kroz Kostajnicu, kanjonom Neretvice, Dubokim Potokom, pa preko Zec planine u Dusinu i Fojnicu, pa u Kreševo.
Druga strana nije bila sigurna, desio se sukob u Novom Travniku između TO-a i naših.
Mudrost svećenika bila je u tomu što mi je našao vozača muslimana (naziv Bošnjaci još nije bio ozvaničn kao narodnost)Ibru iz Oplećana, sela nadomak Tomislavgrada. To će se poslije pokazati opravdanim.
Roba je utovarena i krenuli smo. Nisam smio natovariti pun kamion, pitao sam se hoće li mostovi u Kanjonu Neretvice izdržati teret.
Na samom polasku od Branimira sam zatražio nešto za čitanje.
Dok se vidi, što bih drugo mogao raditi? Put je dug.
Dao mi je zadnji broj TRN-a (Tomislavgradske ratne novine) gdje sam kasnije u sredini našao tekst u rukopisu na dvolisnici kariranog papira.

GENERACIJO!

Danas sam umoran. Nije mi ni do čega. Osjećam prazninu i u vremenu i u prostoru. To je neko bezglavo vrijeme. Boli me rat a u njemu ta današnja praznina. Tajac Pritaja. Nastojim u sjećanje vratiti neki lijepi film. No, najljepša prošla stvarnost su lica moje generacije. Generacija šezdeset i neke…

Tu ste. Gimnazijske školske klupe, «strogi» profesori i skriveni osmijeh.

Radost s naših lica nisu mogli skinuti ni kečevi ni ono « mrš van». Obvezni plavi mantili sa srednjoškolskim amblemima prenosili su se iz učionice u učionicu. Točno smo znali koji profesor inzistira na tome. Trokutovi, patike, trenerke, sve je kolalo. U pauzama i na odmorima uz dobro zagrijanu školsku peć skriveno smo pušili Opatiju. Bijeg sa sata je završavao u kafiću Saloon . Tajili smo prve ljubavi.
I tada smo znali za komunističke laži i ponašali se savjesno gledajući da ne stanemo na led. Koja mudrost u sedamnaestim S prvim proljetnim vjetrom pošumljavali smo duvanjske goleti. Tada su nam bili najdraži sendviči i jogurt. Zbijali smo šale i fotografirali se. Na skrovitom mjestu moje sobe brižljivo čuvam najdraži album.
U mom sjećanju ste vi. Zvali smo se imanima iz TV serije ˝Velo misto˝ . Sa mnom su tu Pegula i Duje. U mom sjećanju živi i madam Violeta, kao i Kate. Najdraže plave oči i topli osmijeh iz drugog dva danas griju moju dušu.
Pitam se: Gdje li je sad? Ona ljepota i sada je tu preda mnom. Tu, na mom kamenu pod mojim srcem.
Možda sam zbog tog sjećanja ovdje.
Možda je praznina nastupila danas samo da bi me vratila k sreći.
Možda me sreća i toplina mog podneblja čeka već sutra.

Nismo se sastali za desetgodišnjicu mature. Rastrglo nas neko ludo vrijeme.
Trgali su nas konstantno. Ubijali nam volju, nisu nam dali posla. Mi smo se adaptirali na sve to i kao čičci prilijepili za ovo naše.

Tjeramo pravdu na konac. Pao je Ante u boju. Sjećanje na njega bit će vječno.
Melac je negdje i naše misli traže njegovu intelektualnu duhovitost. Tu smo, možda bude neka desetogodišnjica mature. Oblaci se razilaze. Nad mojim nebom prestaju parati munje. Pokušat ću dokučiti plavi biser u daljini.
VOJAK

U listopadu će i taj tekst biti objavljen u ratnim novinama.
Putom od Sovićkih Vrata ka Doljanima tu i tamo može se vidjeti poneki automobil, parkiran uz cestu a pokraj njega stoje dvojica ili više ljudi u prepoznatljivo arapskoj odjeći. Dalekozorom promatraju okolne planine kujući samo njima znane planove.

Jablanica je krcata narodom koji se s istoka Bosne doselio, bježeći od jada i nevolje što su ratom nastale.
Bradina nije još prohodna.
˝Bože moj, kako sam blizu da stignem u Kreševo samo što je sada tako stanje da se moram vući šumskim putevima i još satima vrludati šumskim vrletima da bih stigao. Najradije bih produžio kroz Konjic i preko Ivan-sedla za dva sata bio na cilju.
Razmišljao sam gledajući silinu vode pod nama dok smo prelazili viseći most u Ostrošcu.

janko

Poslije će Muslimani tu na punktu ubiti malog Koreju.
Ubiše ga dok je išao curi u Buturović Polje, a čak nije ni imao oružje.
Bio je pripadnik HOS-a, u koji su u to vrijeme Muslimani nemilice hrlili.
Kada smo nešto kasnije prošli tvornicu Igman ( tvornica streljiva ) i poslije Buturović Polja ušli u Kanjon Neretvice već je pao mrak. Kamion je mjestimice upadao u duboko blato iz koga smo se jedva izvlačili, ponegdje je cesta bila sumnjivo uska, obrasla šibljem i šikarom, izrovana, ponegdje nasuta i uređena. Vidi se da je na brzinu osposobljena za uporabu. Slabašan sjaj mjesečine zaklanjaju vrškovima u nebo zabodena stabla bukava i jela, smrče i bora.
Dolje, čas desno, potom ispod nas, zatim lijevo, uz tutnjavu što je pojačava tišina litica sa strane, svoju melodiju orlja Neretvica.
Na rijetkim raskrižjima smo pratili put koji je imao više tragova, (ovu relaciju nisam dobro poznavao, njome sam prošao samo jednom prije), nismo nigdje pogriješili.
Nakon dugačkog truckanja u Dubokom Potoku naiđosmo na patrolu fojničkog HVO-a. Momci nas upozoravaju na zasjedu MOS-a, negdje gore oko Ljeskovika.
Tako i bijaše, bili su to istočnjaci, govorili su ekavski.
Naime, na jednoj krivini blizu negdašnjeg kamenoloma, niotkuda pred nas izbiše dva naoružana momka s odorama na kojima smo jasno vidjeli ljiljane na ramenima.
Stali smo. Čim je ulovio priliku, Ibro se predstavio i istog trena je napetost popustila. Upustio se u razgovor s njima. Potom s različitih strana iz šikare izađoše još trojica vojnika.
Čujem vozača kako sada malo tišim tonom pita sugovornika:
– Spremate li se, bit će belaja?
– Znamo – glasio je kratak odgovor drugog.

(Točno godinu poslije u planini nad Kreševom taj će mi razgovor par dana neprekidno zvoniti u ušima.)

Još ih je pitao treba li im zejtina, pa kad su rekli kako treba ostavili smo im karton i tada su nas pustili dalje.
˝Kako su naivni˝, pomislio sam. ˝Kada bih htio sada ih imam sve otvorene. Svi su izašli.˝
Sreća je pa sam samo tako pomislio. Tek što krenusmo, vidjeh još dvojicu kako izlaze tamo gdje sam sve vrijeme bio okrenut leđima misleći da je prazno.
Kada smo, neki sat kasnije, u Dusini prešli most, pao mi je kamen sa srca.
U Gojevićima naš punkt.
Zaustavili smo se.
– Polako – čujem autoritativni glas odnekud iz daljine.
– Držite ih na nišanu – ne vidim tko viče.
– Stani, Pero – dovikuje dvojici što prilaze s uperenim puškama i sada su na oko tri metra stali ispred auta.
– Ivo, idi bliže k vozaču! Pokrivaj ga, Pero!
Ivo dolazi do vrata. Ne otvara ih. Drži Ibru na nišanu. Pero sada prilazi, oprezno, otvara vrata s moje strane i drži mene na nišanu dok Ivo otvara vrata do vozača i tek sada izlazimo.
Iznad ceste mitraljesko je gnijezdo.
Izlazimo podignutih ruku. Nakon pretresa i uvida u papire nastupa opuštanje ili je ono samo prividno. Malo poslije tomu još doprinosi dolazak mojih znanaca.
– Čemu toliki oprez – i tek što upitah uvidjeh suvišnost izrečenog.
– Rat je – kaže glavni. – Svaki dan su incidenti sve češći. Ne možemo sebi dopustiti opuštanje.
Dalje smo putovali bez problema.
Čuli smo kako se u Travniku stanje smiruje.
U Oparama se nikada ne zna.
Po predaji ove robe imam nalog da idem u Bugojno, u mlin po brašno za tomislavgradsku bojnu.
Svratio sam kući kako bih sa svojima popio kavu i sačekao jutro. Oba smo malo odspavali.
Čekajući da istovare hranu sreo sam Juru, koji je jedva dočekao da mi prenese pozdrav svoje majke, koja me zbog nečeg jako poštovala.
– Moja se Matija svaki dan za te Bogu moli.
– Zahvali joj.
Nisam još dugo ostao, morali smo poći.
Kreševljaci su mi savjetovali da nipošto ne idem u Bugojno, po njima je rizik prevelik. Vjerojatno bi tako i bilo da me nije vozio Ibro.
Sjeo sam u kamion i rekao Ibri da vozi preko Novog Travnika, potpuno svjestan rizika, čovjek ga prihvati, sa njim se pomiri, pa je onda lakše.
Išli smo preko Opara, Pavlovicom, na Gornji Vakuf i u Bugojno u mlin. Naime, prvo smo otišli u centar grada, vozač je imao nešto svoje obaviti. Čujem u kafiću kako su jutros, negdje gore na Raduši, poginula dvojica Bugojanaca, Hrvata.
I gledam, tu u centru, štand do štanda, (naši nemaju vremena oni su u šumama, ginu braneći grad ), muslimani trguju cigaretama dilaju devize, sjede u kafićima, pijanče…

Pod znakom opće opasnosti napustili smo mlin i Bugojno.

Lug

Otkako smo se smjestili u Kozarinu kuću skoro da i nema intervencija. Mada su ovih dana četnici nešto nervozniji, češće udaraju po crtama obrane, a završavaju, po navici, sa dvije-tri granate po gradu, neka kao za pozdrav grune u selu i onda se stanje smiri.
Tako smo 7. 5. ́92. čuli kako su na Tušnjici, tamo iznad Prisoja, stradali svi do jednog, naši čuvari neba. Ljudi u nekakvom strahu da se takvo što ne bi ponovilo mijenjaju istinu, a da toga nisu niti svjesni, ono što u sebi slute čuju kao stvarno i već dogođeno. Kružile su priče da su momci spavali u objektu koji je potencijalna meta (Ja u to nisam vjerovao, to bi samo luđak učinio). Vjerojatno je istina to da su se momci malo opustili, da ih je pilot uspio prevariti na način kako to obično biva, pojavio se niotkud i u tren je već bio izvan dometa ručnog bacača. Oni su se okupili vidjeti kako će istresti teret tamo na livanjske crte obrane, potom se avion u trenu nakon jednog lupinga našao njima iznad glava, dolazeći iz sunca, neprimjetan, raketirao je relej. Jedan momak, Livnjak, je poginuo, a dvojica bojovnika su lakše ranjeni.
Neprijatelj je nervozu iskaljivao topništvom i u izviđanjima. Na Munjevcu su tih dana našima ukrali iz rova dalekozor i garonju i još na odlasku, onako za pozdrav, ispalili su im zolju u zemunicu. Sreća, nije se aktivirala. Tako je to kada se momci opuste, nekoliko dana se ništa ne događa i odmah pomisle da je rat gotov, a neprijateljski obavještajci, od kojih vrvi sve pa čak i u našim redovima, još puste priču kako onima tamo nije do borbe, kako su to samo jadni seljani naivno ulovljeni u politiku pa sada protiv svoje volje naoružani kete u rovovima braneći svoje kuće, od svojih do jučerašnjih susjeda, Hrvata, jer sada tamo u Beogradu netko bolje zna kako ovaj susjed Hrvat ne valja. (Pored svake kuće uglednog seljaka, nakon oslobođenja prostora, nađen je bunker sa oružjem.) I tamo gdje naši nasjedaju na takve priče, netko od njih brzo postane žrtvom nesretnog slučaja. Sada je otvoreni rat i umora nema, nema vremena za umaranje.
Nešto su se i naši računari ovih dana uzvrtjeli. Ne znam od koga je stigla vijest da iz Vukovskog ka Ravnom nailaze kamioni puni vojske. Poslije smo čuli kako je jedan od naših izviđača dok je navodio topništvo visio negdje na drvetu, u jednoj ruci je držao dalekozor, a drugom se jedva održavao na grani nagnuvši se da kroz lišće vidi gdje će projektil grunuti. Prvi je fulao.
Nakon drugog opaljenja, nije se javljao.
Čuli smo da je od dragosti podigao obje ruke u zrak i završio u domu zdravlja u Tomislavgradu.
A sada je jedna odfrkćala, iznad naših glava, tamo u Mandino Selo. Slomila šljivu i sve se smirilo.
Iste večeri Neno i ja smo otišli u Kuk kod Jurića na kavu. Nedavno je Neno iz Kreševa dopratio Ružu sa kćerkicom. Zapravo Ruža je živjela na Stupu pa je morala sve ostaviti i spasavati glavu sebi kćerci. Naime, njezin muž, Vlado je kao obveznik sarajevskog HVO-a morao ostati, tamo negdje, ona je po izlasku otišla u Cetininu kuću u Bjeloviće ( Kreševo) i tu ostala dok Neno nije došao.
Sjećam se, s početka, razgovora Ruže i njene mame:
– Da vidiš, mama – veli Ruže – kod njih u Kreševu kad uđeš u šumu, malo–malo pa izvor vode.
– Nije moguće – ne vjeruje žena što je od rođenja tu na bezvodnom tlu. Ovdje, na ovu stranu, pod Pakline i nema prirodne vode.
– Da,da – uvjerava je kći. -Svakih sto metara je potok.
– E što je previše, previše je – teško joj je takvo što vjerovati . – Stipo, đe to ima? Moja Ruže me zajebava?
– Ma, pusti je. Iskona. Ne zna šta će sa sobom – sada se ja šalim. Uviđam da je uzalud uvjeravati ženu da tako što uopće negdje i postoji.
Mnogo vremena kasnije kada je još netko spomenuo tu priču o vodi u srednjoj Bosni, žilavo, starački se opirala toj istini, da bi na kraju ipak popustila. Nikako se nije mogla načuditi da negdje takvo što postoji.
Sutra smo u gradu imali dvije civilne žrtve granatiranja. Gore iza hotela granata je usmrtila sina koji se vraćao iz škole i majku što je istrčala otvoriti dvorišnu kapiju, da joj se dijete brže skloni.
Tako su 19. svibnja 1992. godine majka Fahra i sin Samir Kozarić stradali od četničke granate.

* * *

Ulazimo u šesti mjesec, treći ovoga ratišta. Opet su se svi uzvrtjeli. Nešto se sprema. Postojeće pozicije su utvrđene i već pomalo prešle u dosadu.
Jutros su ranom zorom jednu kravu vodili veterinaru. Poslije uspostavljene dijagnoze telefonitis izredalo se bar pola sela kako bi iz krave izvukli kabel za induktivni telefon. Kažu da je mosur na kraju dana bio dugačak od Jozine prodavaonice dolje do škole u Sarajlijama.
Sreo sam Kozaru te večeri, još mu se na licu dobro vidio umor. Poslije, više nikoga nisam sreo. Vojska je na crtama. Oni što odmara- ju neprekidno su u pripravnosti.

Crta je pomjerena, oko šest kilometara, u prosjeku.
Naša radio stanica i telefonska centrala su pod stalnim pritiskom.
Kvar je otklonjen tek pred večer.
Šumica, punkt u Šuici, često ostaje u kvaru.
Sada je sve u redu, možemo malo odahnuti.

A onda, 6. lipnja 1992. g. u sumrak, na Vučinama, tek što su bojovnici stigli i uzeli poziciju, (Nisu se još stigli ukopati), dourlale su dvije granate. Izgleda kako su doletjele iz Rilića. Momci su iz Kupreške bojne. Dva su bojovnika teže a tri lakše ranjena.
U povlačenju, pomažući ranjene i zdravi su napustili položaj. Do jutra su na Vučinama ostala samo dva borca .
Jutrom su Mamićevi uzeli položaj. Oni ne odstupaju. Uglav- nom su to mještani, oni malo žešći.
Opet je krenula stara priča, montaža obavještajaca, kao: – Kuprešani su razgovarali sa čobanom, a potom ga pustili da ode. On je, navodno, dao koordinate četnicima pa su ih ovi pronašli od prve.

Neno smo već duže vrijeme u Mamićevoj postrojbi.
Sutra je, oko devet sati, počelo granatiranje.
Neprijatelj žestoko tuće poziciju koja je oko pola kilometra udaljenu, sjeverozapadno od nas.
Zaliježući, Neno i ja smo isprljali nove uniforme, a tek smo ih jutros zadužili.
Ona predhodna se već dobro izlizala a na novu se dugo-dugo čekalo.
– Majku im – psuje Neno – Neko je njima reko da smo mi zadužili nove uniforme. A da nismo zalijegali, činilo mi se kako bi svaka naredna granata, nekomu od nas, poderala čelo.
Sve su žešće tukli Stanića staje.
Poziciju na koju još nitko nije stigao.
Odahnuli smo kada nam je postalo jasno da nas ne traže.

Kasno popodne, da bi nam, valjda, dali na znanje da su nas vidjeli, spakiraše i nama dvije-tri. Boravili smo na brijegu opušteni i nepromatrajući baš pozorno. Grunule su nam pod nogama, dolje u samu uvalu pokraj zemunice. Zemlja se zatrese, pete mi zabridiše, nogama mi nešto prozuja, crna prašina se diže k nebu, prosipi tamo po ljeskovim granama, prosu se po lišću, mi odahnusmo i sve utihnu. Momci se izvukoše iz zaklona, žurno kao da će im netko karte odnijeti i nastaviše igrati belu i ne komentirajući događaj.
Nakon dva dana smo saznali kako su tamo pokraj Vučjaka trebali stići naše minobacačlije. I to baš onaj dan, kada su ih tamo tražili artiljerci. Odmah mi postade jasnija ona priča o čobanu i Kuprešanima.
Netko se unutra vješto prikriva.
Te noći smo imali provokaciju.
Odgovorili smo žestoko na pokušaj ulaska manje skupine u dubinu našega teritorija.
Sutra smo očekivali opet granate, stalno ih očekujemo.
Nije ih bilo.
Sada, barem, znaju da smo se osigurali od udara.
Teklo je tako vrijeme, pomalo mirno, pomalo monotono, smjenjuju se raspoloženja, ponekad čovjek poželi da netko naleti, da nam razbije dosadu.
Noću odzvanjaju udarci krampe, tamo naviše, na Tetrijebovcu ili Jastrebovcu, i razliježe se dubinom i duljinom planine i noći.
Još traju ukopavanja.
Ranim jutrom sam otišao ubrati koju pečurku ( planinski šampinjon). Ogromne su. Onako na žaru s malo soli i ono njene vode što se u pečenju skupi u njoj kao u zdjelici, pa miris nje i žara, sve mi to prodire u središte zadovoljštine, još i sada mi na vrh jezika okus dušu draži.
Još sam jednom otišao kući, preko Rame i Pavlovice, kod Travnika, tamo oko Turbeta traju borbe, Jajce je pred padom. Ponekad bi se, tko zna zašto, pojavila priča kako ćemo za koji dan na Kupres.
To je valjda, dolazilo iz čežnje naših ljudi, iz želje da što prije vide svoje kuće.

Tada sam odradio još dvije smjene u Bogdešiću. Jednog me dana Josip Mioč – Zagor, molio da kada odem kući uspostavim kontakt s njegovom sestrom Anom koja živi u Sarajevu. Kad smo se čuli ona kaže da joj je sad za sad dobro. Poslije je, navrat-nanos morala napustiti taj grad i tada je jedva živu glavu izvukla. Josipa više nije bilo. Poginuo je od muslimanske granate kod Doljana.
Sukobi sa MOS-om su sve češći.
U Rami je sukob neizbježan.
U Travniku, pomažemo im zaustaviti četnike, oni se okreću k nama i ponekad ispale koji metak na nas.

A meni su, od tada, svi putovi koji vode natrag bili blokirani.

gospa spomenik

Priprema za obranu od JNA i četnika i ratni put Kreševljaka

U strahu od upada nepoznatih skupina a zbog sve jačih sukoba diljem Hrvatske narod se samoorganizira te su u Kreševu već polovicom 1991. godine organizirani seoski vodovi i oni traju sve do 10. listopada kada se na Lopati osniva prva satnija, u čiji sastav su ušla tri voda: prvi je postrojba posebne namjene (specijalci) i dva manevarska (prateća). Tad je donesena odluka i policijska postaja je (do tada stanica milicije) stavljena pod nadzor Općinskog odbora. Oružje je stizalo tajnim kanalima, Muslimani milicajci, naše ljude prate u stopu, snimaju svaki korak i nekakvim kanalima dojavljuju, u centralu, gdje sjede Srbi, pod okriljem jugoslavenstva. Još uvijek su ti isti Muslimani uporno tvrdili kako na ovim prostorima neće biti rata, iako su se, dok smo se mi naoružavali za obranu naših kuća, potajno spremali i naoružavali i odlazili na crtu na Igman ili Košćan, ratišta na hadžićkoj općini.
Kada ih je potpuno stegnulo i kada ih je već oko dva milijuna bilo pod granatama ili u pokretu, dok im se počelo dešavati ono što naš narod već odavno trpi, tada kao oni shvaćaju situaciju i dižu se u obranu ˝domovine˝, a svi koji su ustali prije bili su ustaše i neprijatelji Bosne i Hercegovine. I ne valja im ni što smo mi na crtama dodira sa agresorom zaustavili tenkove i pješadiju i spasavali im glave.
Sjećam se jednog vikenda kada sam bio kući na odmoru, stigao sam pred večer sa tomislavgradske bojišnice, u mahali se u neko doba noći skupilo poveće društvo. Pomislih da nije koga kakva nevolja stisnula, ali poslije vidim da dijele Merhamet, valjda zato što se noću slabije vidi da im sjaj mliva ne bi izazvao sljepilo. Sutra su svi ,opet, bili na spisku i stajali su u redu i kao da nemaju što jesti, čekali su podjelu iz Caritasa.

Prva vježba (kad je formirana prva satnija) bila je pokaznog karaktera, još su vježbe održane u dva navrata na Lopati. Druga je bila odmah u jedanaestom mjesecu 1991., a treća u drugoj polovici siječnja 1992. godine.
Mnogo je ljudi zainteresirano, što zapovjednom kadru olakšava prikupljanje ljudstva radi provjere vojne sposobnosti, treba vidjeti kakvim znanjem ljudi raspolažu i upoznati ih sa novim naoružanjem.
Nestručnim rukovanjem u planinarskom domu 18. siječnja jedan je bojovnik lakše ranjen.
Radi sigurnosti mještana pojačan je nadzor nad vozilima i stan- ovništvom pa su na Blinjama i u Tomiću postavljeni punktovi Pričuvnog sastava milicije , a većina pripadnika su iz redova katoličkog naroda. Nedugo nakon toga osniva se Hrvatska komponenta oružanih snaga u koju sada svi prelaze. (Ovdje pod hrvatskim mislim na ovaj katolički puk, a što nema nikakve veze s Republikom Hrvatskom)
Nastaje stanje vakuuma. Svatko ima oružje, narod je uznemiren, nešto se mora hitno poduzeti. Dežure su u Sastavcima dolje podno Meoršja ka Tarčinu.
Ono što se poslije događalo uglavnom je vezano za tri voda Prve satnije, mada je svakim danom broj ljudi u vodovima sve veći.
Stanje postaje zaoštreno i na hadžičkoj crti koju nadziru Muslimani.
Oko Sarajeva Srbi stežu obruč.

U to vrijeme Kupres gori.
Izetbegović još vaga, taktizira; je li to njihov rat ili se to njih ne tiče.
I konačno – kad im je dogorjelo do nokata Vlada proglašava početak rata u Bosni i Hercegovini i stavljaju Bošnjake kao žrtve u prvi plan, a nas Hrvate zapostavljaju ili nas čak, optužuju za politiku velikohrvatstva, prozivajući nas Bobanovim odmetnicima, jer nismo islamisti, i nismo potčinjeni sarajevskom vrhu, koji je, to se već tada vidjelo u stanju prodati vlastiti narod. (Što se poslije i pokazalo točnim)
Istina je da je od Hrvata u Bosni i Hercegovini proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna s ciljem samoodržanja i organiziranja naroda u obranu ognjišta a ne , kako su drugi prikazali, provođenja nečijih kvazihrvatskih ideja. Iz već navedenih razloga 8. travnja 1992. godine proglašava se nastanak HVO-a, vojne komponente hrvatskog herceg-bosanskog puka. Tada Kreševo dobija brigadu koja potpada pod zapovjedništvo Općinskog stožera te se 8. svibnja 1992. na stadionu Zid obavlja prisega.
Iz Kreševa je jedan broj momaka otišao dragovoljno na ratišta diljem Hrvatske. O njima se samo nagađa, jako malo se zna šta je s kim od njh. Tu i tamo bi procurila vijest da je neki nastradao. Mislim da glasine nitko nije provjeravao. Naime, o tim se ljudima šutjelo, kao što se danas šuti o našom preživjelim bojovnicima s herceg-bosanskog ratišta. Sukob s Bošnjacima je povijesna pogreška. Kao da smo mi spalili istočnu Bosnu ili možda i još istočnije, kao da smo mi spalili i sjevernu Bosnu i još sjevernije, južnu i još južnije, sve okolo i srednju Bosnu i kao da smo mi svu Bosnu spalili i kao da ona nije i naša domovina, kao da mi nismo još tisuću četiristotine i šezdeset treće godine branili Bosnu Srebrnu od nekoga i ginuli za nju od toga istog.
A eto, danas mnogi, čak ne smiju niti spominjati da su bili u ratu, mogli bi izgubiti posao u državnoj službi koja je pod nadzorom …?
Tada u vrijeme blokade Sarajeva, Muslimani iz kreševske mahale odlaze na Košćan, a naši se ukopavaju na Kobiljači, po Čubrenu nad Lepenicom, a na drugu stranu još pojačavaju kontrolne punktove. Naši su pod Oštrikom. Na Oštriku su Srbi. S druge strane je Košćan i tamo su snege TO-a (Armije BiH.)
Mislim da su tada još lutali nisu znali kako se nazvati i kako definirati nacionalnost a da bi poslije mogli sve druge optužiti za genocid. Tako poslije nastaje naziv za MOS Armija BiH a uzimaju nacionalnost Bošnjak . Naši političari to sve prešućuju, nitko ne reagira na nove konstrukcije nego još i podupiru pritisak naHrvate središnje Bosne ne bi li se oni iselili. Taj pritisak, očito je , još i danas nije prestao.

Preko ovih prostora prevozi se streljivo i mudžahedini za snage MOS-a. Naši šute, ne znam zašto, (sada znam da je to bilo zbog dogovora da se katolički narod srednje Bosne iseli s tih prostora) kao potajni saveznici, u narodu se to pravda religijskim duhom samilosti, koji nam se poslije dobro sveti.
I konačno, zbog nužnosti usaglašavanja zapovjedništva i sve veće potrebe za čvršćom stegom među Hrvatima, a zbog sve većih poraza MOS-a koja sada može jedva voditi računa o jako malom prostoru države i tu vlada siromaštvo i glad povrh rata. Hrvatski puk se sprema za obranu.
Hrane nam još ne nedostaje. Sarajevskom vrhu, a i svijetu koji to sve pomno prati ( Sarajlije služe svijetu kao pokusni kunići) nikako ne godi da mi imamo normalno življenje te nas na sve moguće načine pokušavaju zavaditi sa Srbima tamo na Kobiljači. Nismo mi njihovi simpatizeri ali strah od totalnog zatvaranja od strane MOS-a tjera nas da budemo malo više taktični. Tako nas bošnjačka obavještajna zajednica proglašava četničkim doušnicima i kako sve ne, a momci na svim crtama dodira daju živote i zdravlje za obranu svega bosanskog i hrvatskog. Zbog zbunjenosti svijeta ili iz ne razumijevanja ovlaš prelazeći preko bitnih povijesnih fakta stalno nas tjeraju u nekakvu zajednicu, ma ne da bismo bili zajedno već pod MOS-om unutar koga u Sarajevu vlada prava zbrka i javašluk, nerazjašnjena ubistva i otimačina za pozicije. I sada mi koji smo bolje organizirani, koji imamo više i smisla i snage za obranu prostora, mi koji smo već izgradili i taktiku i strategiju da nam narod manje gine, da nije gladan, zbog nekakve globalne politike moramo se podvrći zapovjedništvu vrha države koji je, od početka, gubitnik na svim frontovima.
I konačno, početkom devetog mjeseca 1992. godine, skupina od dvadesetak momaka odlazi skupa sa Kiseljačanima i Fojni- čanima na crtu obrane u Jajce. Tu su osjetili prvo krštenje. Jajce je stalno pod udarom. Nema vražje naprave koja nije tu isprobana.
Naši su se momci vratili zdravi i čitavi, Kiseljačani su imali ranjenih a i Fojničani što ih je vodio Marinko Bošnjak vratili su se svi na broju po spisku.
Potom je 20. 12. 1992. osnovana HVO brigada “Ban Josip Jelačić” Kreševo – Kiseljak.
Nekako tih dana su avioni JNA još u zraku pa su naši rovovi za motrenje i PZO po brdima svud okolo. Godine 1993. kada počnu sukobi, iz rovova koje smo mi napustili, vjerujući, zapravo nasjedajući MOS-ovim obavještajcima a slušajući naše časnike koji su bili protiv nas a danas sjede na visokim pozicijama po parlamentu i skupštini BiH na pričama kako neće doći do sukoba između nas i Muslimana, ispaljeni su prvi hici i prve granate su pale na katolička mjesta iz tih rovova.
S početkom listopada za naše bojovnike u Jajcu je stanje sve teže. Nakon pada Jajca 27. 10. 1992. naši su na nogama u Travniku, Vitezu, Busovači i na Komaru skupa sa snagama MOS-a uspijevaju zaustaviti nasrtanje četnika.
Iz Kreševa bojovnici odlaze na ispomoć u sela travničke općine i Turbeta.

Škulje

Manevarska, što se za ovakve prigode uvijek iznova formira, sa tridesetak članova je raspoređena u Škulje. To je selo pod planinom Galica čije se stijene sa tog kraja skoro okomito uzdižu nad gradićem Turbe gdje su MOS-ovci u pola grada uspjeli zaustaviti osvajače jugo-armade. Mi smo poslani u ispomoć snagama MOS-a.
Dok smo dežurali sa ´savezničkih´ položaja je znao stići poneki hitac ispaljen na nas. Malo smo se dosađivali u selu katoličkog puka što je na brzinu napušteno. U podrumu gdje sam bio smješten našli smo bure kiselog kupusa pa nam je to razbilo onaj užasan okus američkih dnevnih obroka. Selom je skitao samo jedan usamljeni oroz i šepurio se dok jednom društvu nije na um pala juha. Jedan je bojovnik kalašnjikovim nanišanio oroza i opalio, nakon prvog pucnja prestrašen oroz se zaletio preko dvorišta, valjda neosječajući ranu ili mu je , možda, metak samo prošao kroz perje. Bojovnik je i drugi put pucao, a nalet inercije bacio je oroza za grm. Borac, onako ljutito, trznu pušku i baci je na zemlju dvorišta uz komentar:
– Jebem ti ovaki rat! Ovdje i orozi nose pancirke.
Potom ode sjesti za stol gdje su ostali pili kavu. Neki su (u takvim trenucima i to je neizbježno) od pretis lonca inprovizirali mali rakijski kazan jer su šljive nadošle, šteta bi bila da propadnu.
Još se sjećam dežure na br. 1. u zemunici iznad štale, gdje su Varešaci, u nekoj smjeni poslije, umalo stradali. Bilo je snježno i užasno hladno. Dežurali smo ja i J. B. iz Crnića, stigli smo, a još se nije niti svanulo. Smjena će nam stići oko dva, ako nas snajper ne pokrije, što je već imao naviku učiniti. U protivnom , morat ćemo ostati do mraka. Oko dva neki se vojnik, gore na stijeni, navalio na PAM-u pa svaki minut zvizne nam naboj tik do ulaza. Dojadilo nam čekati, pomalo smo počeli i drhtati; mali je prostor za kretanje te se teško ugrijati, i kada više nismo mogli izdržati, a uvjereni da ovaj gore neće prestati, kažem Josipu:
– Odoh da mu naredim pola sata stanku.
Bila je to šala, a ipak sam izašao iz zemunice i dreknuo iz sveg grla:
– Hej, dosta je više, stanka je za kavu, hajde pola sata!
I smjena je obavljena, mi smo ušli u kuću i samo što smo se smjestili tik iznad glava kroz zid od pruća i gline prozuja zrno i opet se nastavi onaj maloprijašnji ritam snajpera.
Samo nam je dao na znanje da nas ima, mi nismo toga bili svje- sni. Iz Škulja smo sutra navečer skriveni mrakom otišli putom iznad nekih borića u Paklarevo gdje nas je čekao autobus.
Tada sam vidio da su stigli minobacačlije, sreo sam neke poznanike. Oni odlaze na drugu stranu, gore negdje visoko u brda.
Sve vrijeme te kasne jeseni sve do u zimu smjenjivali smo se mi i Varešaci, Fojničani i Kiseljačani na toj bojišnici, sve dok u noći 23. na 24. siječnja nije u Busovači ostala odsječena posljednja ekipa iz Kreševa što je bila u travničkoj općini. Bili su blokirani od onih kojima su pomagali da sačuvaju svoje kuće od JNA i četnika. Prometnicom se više nije moglo.
Na brzinu osmislivši akciju, a imajući momke besprijekorne fajtere, jedan je Kiseljčanin, htijući proguliti za Busovaču, s momcima uletio u okruženje. Nekon toga su se tukli tri dana da bi se probili nazad iz okruženja i na kraju su se ipak izvukli. Jednog bojovnika su izgubili. Mihovil Bojo je u toj borbi za ovaj katolički narod položio svoj život.

Oselište

Nas su, kako to uvijek biva, na brzinu skupili. U vojarni u Kiseljaku smo dobili streljivo, natrpali smo se pod ceradu kamiona i tek izašli kod restorana ˝Jelenov Gaj˝, nekada poznatog po ukusnom jelu i ljubaznosti domaćina. Sam ambijent je malo neobičan. To je posljednji restoran s ove kiseljačke strane prije Kaćuna. Stalno sam mrmljao ne znajući, a ipak sluteći, šta se to dešava. Iza leđa su nam ostala sela Klokoti i Bilalovac gdje su MOS-ove snage ostale nedirnute, a svi su znali, pa i ptice na grani, koliko su jaki i bez da su pojačani Visočanima i Zenicom.
Naime slutio sam ono što će se tri dana poslije desiti.
Već tada su nam provalili u vezu, zarobili su i pobili naše veziste, dočepali su se razgovornika pa su naše minobacačlije dajući im krive koordinate napucavali na nas. Kiseljačani koji su u neizvjesnosti čekali postrojbu koja je ostala u okruženju jedva čekajući priliku da unesu smutnju među muslimanske redove pa su nam često slali projektile. Onda su odnekud donijeli i počeli nas proganjati BST-om. (Kakva glupost, ovdje je netko morao za nekoga znati.) Smješteni smo ovdje mimo pravila, u jednoj vikendici jednog zeničkog Jevreja koji nam je kuću dao na raspolaganje i jedan dan bio s nama, a sutra se već izgubio ostavivši sve svojoj sudbini.
Mi smo tu noć proveli u užasnoj hladnoći iako smo razvalili plast sijena što je bio na njivi dolje malo niže. Obložili smo sijenom unutrašnjost rovova. Studen je bila na rubu podnošljivosti. Poslije do kraja rata pa računajući i ono vrijeme pod Cincarom ne sjećam se da mi je bilo studenije. Može se izdržati, obećali su nam smjenu sutra navečer.
Iz smjera Busovače detonacije ne prestaju, od ranog jutra do samog mraka nisu prestajale. Još nam nije bilo poznato da se u Busovači naši bore za svaku katoličku kuću. Ovdje je opći rat počeo usprkos potpisanom, baš u to vrijeme, Vens-Ovenovom planu podjele Bosne na deset provincija.
Naš narod u Busovači i Vitezu je napadnut, a kada šačicu naroda napada veliki broj vojske krvoločne i željne pljačkanja i iživljavanja nad pukom onda u ljudima proradi inat i ne da se. Mi smo noć proveli mirno i taj dan samo smo na večer digli pobunu čuvši kako su našu smjenu odveli nekamo na drugu stranu. Vratili smo se kući kroz Klokote i Bilalovac, kamionom kojim smo i dovezeni.
Tada sam zadnji put vidio Marinka Bošnjaka, zapovjednika 3. bojne brigade „Josip Ban Jelačić“ poginuo je 16. 06. 1993. godine.

Naša smjena zajedno sa fojničkim i kiseljačkim bojovnicima, računajući i one iz okruženja izašli su preko Zahora na cestu negdje prema Fojnici i stigli su kućama umorni i iscrpljeni ali svi živi i zdravi.

Kazagići

Od tada se crta postavlja u Kazagiće i Badnje, iznad ceste Kiseljak – Busovača, sa strane između Brestovska i Visokog. Htjelo se nadzirati put kojim su iz Visokog i Zenice stizala pojačanja i tvarno tehnička sredstva. Ipak se pokazalo da je to za nas preveliki zalogaj. Kontrolirati taj put bilo je još daleko od nas. Kuće naših mještana u Kazagićima su prazne. Dolje prema položajima MOS-a u međuprostoru već duže vrijeme leži leš jednog sredovječnog muškarca. Domaći govore da je to civil iz njihova sela što je prvi dan ubijen u napadu Muslimana na to selo. Još dugo je ležao tako dok nisu došli po njega. Tako smo, uz sve češće pokušaje armije da nam probiju crtu obrane, dočekali proljeće uz sada pojačanu dežuru u Pirinskom propustu.
S tih smo položaja gledali 31. svibnja 1993. kako gori samostan sestara Klarisa na Brestovsku.
Tog dana je u gašenju vatre poginuo:

Drljo

Nakon što je izgnan iz svog sela Anto se nastanio s još nekolicinom Konjičana u našoj općini te odmah pristupio HVO-u.
Čak smo u jednom naletu musli- manskih snaga, zbog nesmotrenosti boka gore na Badnjama izgubili dio crte koja je zatim vrlo brzo stabilizirana. U tom naletu i rasulu dijela naših branitelja u povlačenju, zbog tko zna čega, u među prostoru je ostao jedan naš bojovnik. (Koje li ironije, čovjek koji je rođen samo par stotina metara dalje ostao je izgubljen u prostoru). Ostao je među crtama i kada su se svi pomirili s tim da smo ga izgubili, jednog dana se pojavio kod trešnje na kojoj su naši često brali plodove. Pojavio se iznenada, predavši se vojaku koji je zbrisao samo što ga je ugledao.
Kada su drugi vidjeli šta se događa, brzo su ga pokupili i sproveli u vojarnu otkuda je odvezen kući. Poslije je, prisjećajući se tih dana, pričao kako mu je najteže bilo podnijeti žeđ. Lokva koju bi petom napravio da mu se na močvarnom terenu nakupi voda za piće, služila je pticama za kupanje, a on je tada morao još dugo čekati da bi mogao piti.

Nizali su se dani, sve teži i sve neizvjesniji.
Po povratku dežuralo se u Pirinskom propustu.
Tu je crta dobila nekakvu formu i rovovi su utvrđeni.
S jednom manom u svemu tome; dok mi dežuramo, Muslimani iz Mratinića i Gunjana čuvaju ovce i goveda oko naše crte.
Na žalbu, u stožeru odgovaraju da su im to odobrili i da “nema problema“ ? Takvo ponašanje ljudi iz kreševskog stožera kasnije će koštati života neke bojovnike.
Jer trada je već svima bilo jasno kako je sukob s MOS-om neizbježan.
Incidenti postaju sve češći.

18. travnja

O Malom Uskrsu, s Crvene zemlje ispaljene su prve granate na Kreševo. Muslimanski fundamentalisti ničim izazvani od naroda ove općine, ispaljuju prve hice na ravnopravnost i slogu unutar ovoga mirnog mjesta. Crkveni toranj je za malo promašen o čemu svjedoči i danas vidljiv krater minobacačke mine u Oklopu, dvadesetak metara uzvodno od mosta, na kojsinskom putu.

20. travnja,

Samo dva dana poslije, u ophodnji na Moma- čkoj krivini, (to je prva serpentina nakon Pirinskog propusta nalazi se na oko pola puta od Kreševa prema Tarčinu) ranjen je jedan naš policajac. Incidenti se nastavljaju pogotovo na crtama dodira mjesta sa većinskim katoličkim življem.
Postaje jasno da Muslimani politikom pojačanih incidenata, psihološkim ratom, nastoje izazavati sukob te da se tako u tom svjetlu prikažu žrtvom.
(U tome, zahvaljujući našim političarima, uspijevaju )

8. svibnja

U ophodnji ubijen je Mato Lučić – MATURICA.
Bio je načelnik stožera HVO-a Kiseljak pod čijom smo komandom bili i mi iz Kreševa.

* * *

Općine Kakanj i Vareš trpe do tada neviđen teror i napade po okolnim selima. Iz Kaknja i Kraljeve Sutjeske narod je izbjegao u grad Vareš. Neki što su ostali odsječeni morali su pod okrilje UNPROFOR-a u Čatiće.
O tome koliko su bili sigurni u okrilju španskog bataljona govori podatak da su najmanje deset civila Hrvata dali MOS-ovcima kad bi ih ovi iz objesti zatražili, da bi se potom iživljavali nad njima i ubijali ih.
Izuzetno se pojačavaju izgredi na fojničkoj strani. Neka periferna sela trpe napade još od 1. lipnja.
Početkom šestog mjeseca još jednom je pucano na policijsku ophodnju u selu Mratinići i opet je jedan policajac ranjen. Koji dan poslije dva su policajca zarobljena i uskoro u Sastavcima razmijenjena. Naši su prisiljeni, radi sigurnosti mještana, izvršiti redarstvenu akciju, u svrhu oduzimanja oružja i eksploziva. Nakon toga svi Muslimani iz Mratinića su prešli u Botunju, selo pod njihovim nadzorom a u to vrijeme u osnovnoj školi u Zabrđu (općina Kiseljak) je „smješteno“ stotinjak civila katolika iz tog i okolnih sela.
Stanje se sve više zaoštrava.
Pojačavaju se položaji.

grad

17. lipnja 1993. godine

Dan agresije snaga MOS-a na Kreševo

Sinoć su dizali ljude.
Vjerojatno su imali dojavu.
Ipak, zbog neozbiljnosti ili nehaja nitko od nas u čaršiji, na pauzi, nije upozoren ili ljudi nisu shvaćali upozorenja ozbiljno. “Armija“ je napala ranim jutrom.

Neiskusni bojovnici su u rasulu, od Anišća preko Bogodara i Lopate pa preko Inča i svud okolo.
Deževice i Crnički Kamenik ostaju u okruženju, odnosno izgubili su vezu sa Kreševom.

ranko

Na drugoj strani napadi traju od Naošiča gdje je odmah od prvog ispaljenja naboja mrtav ostao ležati Ranko (Dušanov) Petrović. Zatim je napadnuta Lovačka kuća na Meščemi.
-Kada smo se malo popeli nad Lovačkom kućom se vio gusti crni dim – pričao mi je poslije jedan od naših što su tada bili na Anišću. -Potom su se spuštali prema Blinjama – kazivao je za MOS-ove snage.
Blinje su prijevoj na kome se nalazi, raskrižje puta za Lopatu i Tarčin, a lijevo gore je vrh Meoršja. Nije to ono kako su poslije na TV BiH javili da su ustaše žestoko napali muslimansko selo Blinje te da su borci armije u još žešćem kontraudaru uspjeli vratiti selo pod nadzor.

Na tom raskrižju, otkako ja znam za sebe, nikada nije bilo nikakve kuće, oduvijek je tu stajala školjka starog autobusa gdje se prolaznik mogao skloniti od nevremena. Za ovo nevrijeme i autobus su sklonili na smetljište. Na prijevoju je sada postavljen sanitet i punkt za motrenje. U isto vrijeme kada je na Inču ispaljen prvi hitac, na ovoj, sasvim drugoj strani, neprijatelj je uzašao dozdo iz Gunjana uz Gunjanski dol iz Crne rijeke i napao je selo Pirin i Pirinski propust.
I tu je obrana razbijena.
Crta, što od samog početka nije imala dubinu motrenja, sada se pokazala kao bumerang nespretnom hvataču.
Budući se bitka zbivala s onu stranu planine borba se nije čula u samom mjestu.
Kada su me pozvali pred stožerom je vladala opća zbrka.
Sa strane, kao slučajno čujem , ono, ”Počelo je “.
Naši se sada love za slamku. Okupljaju ljude da se iz pirinskog izvuče što se može izvući, o selu Pirin niti riječi, otud se seljani izvlače kako tko zna.
Ne znam šta ovi misle, zar da se iskusnim borcima MOS-a, suprostavi s ulice na brzinu skupljena šačica ljudi? Bez obzira kakvu volju imali ti ljudi su slabih izgleda da se izvuku živi, a o nečemu više da i ne pomišljam.
Zar ovi misle da se: Crnim Labudovima, Begovoj diviziji, Handžar diviziji ili mudžahedinima Al Fatah i još mnogim manjim skupinama pljačkaša i palikuća i još potpomognuti dijelovima Devete brdske brigade, da im se tek tako može suprotstaviti.
Dva su bojovnika bez naoružanja, preporučuju im da ga uzmu gore u propustu. Kao da je gore sve u najboljem redu.
U sebi molim Boga da nam pomogne, ovako, bojim se, neće ići.
Ovo vodi u samu srž propasti.
Buljan odlazi kući uzeti pištolj, u kojem, kako nam je poslije pokazao, ima samo tri naboja.
Iz grada smo se uputili kombijem.
Kakva ludorija?
Zapravo, nitko ne zna pravo stanje, a mi idemo autom.
Dok smo se tiskali u autu netko je rekao da će odmah za nama krenuti druga ekipa kako bi pojačala Blinje. Dok smo se vozili saznaje se da su gore zarobljeni: Dodo, Mario Zekićev, Robin, Željo Ćirin i Pejak.
Ovdje jedino Dodo i Mario nisu sanitet.
Izgleda da su ovim, majstorima rata, specijalnost nenaoružani sanitarci.
Na raskrižju smo zatekli, nezaštićen sanitet, Gašpu i Šuru i bojovnike: Čapelja i Icu. Možda je još netko tu bio ali ove sam osobno vidio.
Momci, djeluju zbunjeni i uplašeni, čekaju da im stignu vijesti i naredbe što činiti. Rekli smo im za ekipu koja polazi odmah za nama. To ih je malo smirilo. Krenuli smo u koloni usjekom kroz Dubrave. S lijeve i desne strane se uzdižu stijene što ih je ogolio bager kopajući barit, tu je već decenijama površinski kop.
Onda šok, kao grom iz vedra neba stresao me zvuk detonacije, najvjerojatnije je ispaljen RPG, i za kratko je zapraštalo pješadijsko naoružanje na Blinjama.
Zbunjeni, zastali smo.
Nismo znali – kamo – da se vratimo ili… Za kratko vrijeme sve se stišalo.
Nadamo se da su momci dobro.

Pojačanje što ide iza nas trebalo bi biti blizu.
GASPO

SURA

Produžili smo, krećući se po dvojica-trojica ka propustu, do keca, ( tako smo zvali rov broj jedan, to je zemunica ubetonirana na L, što nam ga je u naslijeđe ostavila JNA, a nalazi se tik uz cestu. I vjerojatno je da su nas odnekuda s uzvisine i promatrali neprijateljski borci) Tek što stigosmo, čuli smo se sa našim momcima na Gunjanskoj kosi i potom poslali izvidnicu ka trojki. Mi ostali, zauzeli smo položaj oko obližnjih hrastovih stabala. Čekali smo tako naredbu, vazist je stalno bio u kontaktu sa stožerom. Oni što su bili na kosi (Gunjanska dubrava) otišli su u izvlačenje, budući tih tridesetak metara do nas nisu mogli preći, bilo je preopasno. Sreća da su to osjetili.
Oni će tek u Naošićima uspjeti preći cestu i odatle se spustiti našima u Bajnoj jeli. Greške nisu praštane, neki su stradavali prepuštajući se olako, u ovom vremenu nema žurbe.
Tako su se: Anto T. i Nikica J. B. s još dvojicom Konjičana izvukli živi i zdravi iz okruženja .
A mi smo čekali sve do onoga časa kad nam se netko iz komande nije smilovao javiti da je sve propalo i da čekamo naredbu pa ćemo ići ka vrhu Meoršja. Gore nas čekaju naši, pokušat ćemo organizirati obranu na Postocu. Izvidnica nam je izgubljena, ne javljaju se. Uništili smo radio stanicu, pokupili smo još dvije zolje i nešto sitnica i pošli. I tada nas dvije skupine bojovnika napuštaju, misleći kako će se sami za sebe lakše izvući. U prvoj skupini su samo dva bojovnika, drugu su činila trojica od kojih je jedan tada bio teško ranjen.
Mene je više zabrinjavalo što sam znao da MOS nema postavljenu crtu, njihovi borci su u manjim skupinama upadali prostorom od Blinja preko Dubrave do Pirinskog propusta, češljali su planinu krećući se u cik-cak po strmini, tako da su u trenu pristizali sa svih strana tamo gdje je bilo otpora, a onaj tko bi pružio otpor mogao se u času naći u okruženju.
Išli smo kroz šipražje, kako nas neprijatelj ne bi uočio, krećući se, tako smo mislili, skoro nečujno.
Nikica

S nama su iz Pirinskog propusta izašli još trojica bojovnika: Žarko J. Šimo N. i Ljuban R. koji su tu dežurali. U naletu prvog napada neprijateljski vojnici ih nisu dirali, vjerojatno zato što su tuda ulazili u planinu, kako bi se našli gore iza leđa preostalim našim bojovni cima. Od toga mjesta na nekih dvjestotinjak metara na uzvišenju prema Pirinu postavljena je jaka neprijateljska postrojba, koja je u pričuvi.
Izvidnica Ljiljo G. I Jozo B. koju smo poslali nije se vratila. Čuli smo da je na njih u jednom trenutku ispaljena kiša naboja.
Nismo znali što je s njima.
Konačno i nama stiže naredba da izlazimo na Meoršje, planinu koja dominira terenom, a sada nam je posljednja kota prije Kreševa.

brogo

Po izlasku preko Akšamove ravni na Postolac počinje prebrojavanje.
Hitno je potrebno postaviti obranu, organizirati bilo kakvu crtu obrane. Jedna manja postrojba je pokušala postaviti crtu na Andrinoj ravni ali je neprijatelj brzo osjetio slabost na lijevom boku, pa su se momci morali povući. Dok postavljamo crtu stižu vijesti o novim poginulim i zarobljenim.
Vijesti se iz časa u čas mijenjaju.
Sve se jače čuje žamor neprijatelja po rubu šume, čujemo ih tamo na Planama i ovdje na Akšamovoj ravni, čini se da ih je strašno mnogo, ili samo tako galame.
Na našoj strani ljudi su sebi složili nešto kamenja za grudobran, onako kako se može bez alata, na brzinu, malo se tko ukopava, nema se čime.

čapelj

mrnjavac

Naši minobacači odrađuju rub šume i stanje se stišava.
Spušta se noć. Počinje kišiti. Tako, valjda, uvijek biva nakon velikih sukoba. S kapima što se sve čvršće ubadaju u tijelo noć postaje sve teža i sve duža.
Znajući koliko malo nas brani ovu crtu pitam se, do kojih napora čovjek može izdržati?, kolike su snage protiv nas?, koliko ćemo moći bez hrane, i kada ćemo dobiti streljivo?
Gdje je tko u ovoj jebenoj noći?
Razmišljam zaboravljajući sebe.

U ovo ružno doba bolje je zaboraviti na sebe, u svemu sažalijevam druge, a ja, kao da nisam tu, moja snaga, moje misli su negdje drugo. Ja sam ovo već proživljavao, svugdje i sve je ovo isto, samo, što uvijek novi ljudi stradavaju, ovaj put bliskiji i više znani ali ništa drukčiji od drugih, oni koji izgube svoje jednako su ožalošćeni kao oni neki tamo negdje. I neki novi, tek započeti životi ovise o nama. Kad gubim snagu moje misli su u Lugu, selu pokraj Tomislavgrada. Sjedim u kući Jurića na kavi pokraj tople peći, pri slabom svjetlu žarulje i pričamo o svemu i svačemu. Ili razmišljam o kristalima poludragog kamenja što sam ih našao i iskopao, a sada su u vitrinama kolekcionara diljem Europe. Taj vizualni kontakt me zna dobro osnažiti.
A onda se opet nabijaju pitanja, jedno na drugo, previše ih je pa nadjačavaju moj unutrašnji mir.
Za bdijenje ratne su noći mnogo teže i mnogo duže.
Dolje u gradu, gdje se sada sve nabilo iz sela, i mlado i staro, ljudi nemaju kuda dalje, u skloništima su obitelji čija djeca šćućurena uz skute majki ili baka gledeći njihova zabrinuta lica, čekaju očeve (neki neće nikada doći) sluteći u svojim malim dušama, kako je u svijetu velikih nešto užasno, užasno.
Osvrćem se već navikao na mrak, noge mi otrnule, opominju me i pomalo bole. Oko stopala mi curi potočić. Sve je mokro i hladno. I nebo plače nad nama i zemlja hladna, nemilosrdna, ni sjesti mi ne da. Ni pomisao na toplo ognjište tamo negdje više me ne može ugrijati.
Malo podalje nalazim tri bukvića što izrastaju iz omanjeg panja, nalik su izvrnutom tronošcu, uvaljujem se među njih i na tren osjećam olakšanje i ledene curke kiše što se sa debla slijevaju meni niz leđa.

lućić

* * *

Ostali iz saniteta su zarobljeni i sprovedeni u Tarčin . Zatvoreni su u logorru „Silos“ , budući su u to vrijeme Srbi napredovali preko Igmana u ofanzivi zatvaranja Sarajeva premješteni su u barake u Krupac od kuda su vođeni na kopanje rovova i gdje su ostali do dana razmjene 27. 7. 1993. Dan uoči razmjene, kao za oproštaj, premlaćeni su.
N. Pejak je zabunom ostao dva dana duže.

Tog dana su poginuli:

Slavko (Ivo) Puljić – Gašpo, Jozo (Mato) Miletić – Šura, bili su vidno označeni kao sanitet.
Bojovnici : Ranko (Dušana) Petrović, Nikica (Vinko) Čiča, Ivica (Mato) Čapelj, Jozo (Dominik) Puljić – Brogo, Mladen (Marko) Mrnjavac i Antun (Niko) Lučić.

Svi su poginuli na teritoriji općine Kreševo što je dokaz o obrani, očuvanju opstojnosti, bez osvajačkih pretenzija.

18. lipnja …

Jutrenje donosi nove neizvjesnosti. Hladnoća popušta, jutros se ukopava duž cijele crte. Na špic Postoca postavljamo „koreanca“ broving 12,7 mm, sa nešto malo streljiva, za koje se nadamo da će stići.
Moja pozicija je točno ispod tog špica, prema Kaznovima.Tu sam sa Mirom L. Zbog konkavnosti terena smjestili smo se u izvalu bukve u koju zbijeni jedan uz drugoga jedva stanemo do pasa.
Već samim svitanjem je planula prva kuća u Pirinu, za njom druga i tako redom, sem škole, ona nije tada upaljena, nju su zapalili koji dan poslije. Gorjele su kuće i pucketale ,taj dan , narednih dana, u meni i još dugo što su ugasle.
Na Meoršju dan je protekao mirno.
Ponekada vjetar nanese miris dima sa zgarišta, do jučer su to bila bogata i uredna domačinstva.

I MOS-ovci utvrđuju dostignute pozicije.
„Hoće li dalje?“ , pitam se.“ A tko bi propustio tako bitno strateško mjesto?“
Govori se da je Izetbegović obećao istočnjacima Kreševo i Kiseljak; samo, nas nije pitao.

I opet, noć.
Ova je osvijetljena plamenom iz gorućeg sela.
I opet kiša i studen i noć duga, od predhodne duža.
Pomalo me nagrizaju crne slutnje.

19. lipnja…

Buđenjem u nas kao da je ušla nova snaga. Stiglo je nešto odjeće za momke što su mislili da će brzo biti gotovo pa su „momački“ u majicama krenuli, u planinu, u rat.
Dobili smo streljivo.
Ukopavamo se i iščekujemo. Rad nam odgoni loše misli i dileme. Mirno je, niti na okolnim brdima se ne čuje pucnjava.
Zanimljivo, za hranu još nitko ne pita. Voda se puno troši, na sreću nje ima dovoljno; ovo je kreševska šuma.
Primjećujemo kretanje.
MOS izviđa.
Jednom su se u dnu Akšamove ravni pokazali sa zarobljenim Jakovom Mišanovićem, zvanim Dodo, vodili su ga kao živi štit, kratko se pokazaše i više ga nismo vidjeli.
Taj dan je završio u pitanju; što je sa Dodom?

20. lipnja 1993.
Dan poraza na Meoršju

Prošle su dvije noći, mokre i teške. Kiša danju prestane a noću kao u inat opet pljusne. Kapljice hladne kao ledenice zaba- daju se u umorna tijela.
Ukopavamo se, stiglo nam je nešto streljiva, bojovnici su malo osnaženi.
Jutro dvadesetoga počinje tragedijom na očevid svih tu na Postocu. Zarobljenog bojovnika Jakova Mišanovića – Dodu vode kao živi štit, idu tako s njim nekih desetak metara i onda uz povik – Evo vam ga i Allah egber!, pokosiše ga rafalom iz kalašnjikova. Samo sam se uspio zapitati, koliko li će još ljudi tako završiti.

dodo

Nisu nam dali vremena za razmišljanje.
Napad je počeo u isto vrijeme sa svih strana.
Lijevo od nas i ispod, od Lučenice, desno od nas, od Blinja, preko Kicaša i Čimburovog brijega, cijela je planina pod vatrom. Detonacije od ispaljenih granata s neprijateljskih položaja samrtno ječe kreše- vskom kotlinom.
Dolaze vijesti o ranjenim i poginulim civilima, dolje u čaršiji.
Kako vijesti brzo dolaze?, čuli smo da je dolje u gradu ranjeno troje civila i da je Marko (Jozo) Mišanović poginuo od granate pred svojom kućom na Brcu.

marko

Borba je žestoka, neprijatelj ne po- pušta, a mi nemamo izbora.
Kuda dalje?, tek pedalj ispod nas je Kreševo.
Na našem dijelu konačno je napad stao.
Dolje ispod nas se još tuku.

Spremamo se za novi napad, streljiva za dopunu je sve manje, ljudi pretresaju i najdublje kutove džepova.

Nastaje faza napetog iščekivanja napada, kada osjećate da su ponovno krenuli i čekate samo da netko ispali prvi hitac i onda vas ponese, pa trenuci imaju vlastiti tijek u koji ste ubačeni i sada sudjelujete u onome što vam je sudbinom unaprijed određeno i nema te sile kojom ćete tomu izbjeći.

Ponovno nam iznad glava počinju frčati granate i razbijaju se tu po livadi iza nas ili o kreševsku kotlinu, već gdje koja stigne. Od jakog eha teško ih je sve locirati.

A onda, čekajući napad za koji sam siguran da je već počeo, da nam se prikradaju, u mene se useljava strah da me ne bude strah poslije kad me strah ne bi trebalo biti. Sa još malo streljiva slutim, neće biti lako.
Hici što mi prozujaše pokraj ušiju vratiše me u stvarnost.

Ovaj put borio sam se sam sa sobom, sam protiv sebe, onaj što sam ga vidio ispred je samo fikcija mojih suprotnosti, silueta svih mojih slabosti, on je odraz svih mojih negativnosti. Njegova je nesreća što sam u njemu vidio sve ono što sam u samom sebi u tom trenutku htio ubiti. Nakon nekog vremena stao je i drugi napad, opet je „Korejanac“ odradio svoje.

I …
Prestrojavanje.
Zbrajanje.
Vijesti o stradalim i popravke grudobrana.

Korejanca odnose, nema više streljiva za njega.

* * *

Napad treći.
Redovi su se ustrojili. Napetost je malo popustila.
Dan je već podobro odmakao. Kao da je trajao samo tren, a opet, nekako, kao da je počeo davno, u izmaglici onog skorašnjeg.

baban

Ovaj put pripreme neprijatelja za napad ne traju dugo.
Od Lučenice, ispod nas, ovamo gore penje se ‘sijač’. I ovi ispred nas ne miruju, počeli su napad ispaljenom granatom na jednog bojovnika što je ležao u izvali bukve zaklonjen korijenom punim zemlje.
Vidim miče se, živ je, pomišljam, samo je lakše ranjen.

Na mene ide jedan, tijelo mu se ne vidi od načičkanih grana.
Pucam jednom – ništa ?
Ne mogu ga promašiti iz ove blizine? Ponovno pucam; u visini prsa, meni desno od njegove puške – ne pogađam ?
Pomišljam kako će mi onaj ja izvući sve streljivo.
Između nas dva razmak je sve manji.
Čuva me bukva čije je deblo skoro metar u promjeru.
Imam još dva, najviše tri zrna u okviru. I nemam više ništa.
Pomišljam : Gotovo je … ovaj put je gotovo!
A onda, kao grom iz vedra neba, nekako odjednom, niotkuda – kao da me netko prodrmao!
– Ljevak – sinu mi – Majku mu!
– On je ljevak – u meni uzbuna, skoro panika.
Ovaj put mi je to bio posljednji naboj.
Spremam se na oproštaj sa samim sobom. Moram prihvatiti da – ako promašim, nema me više!
A ako pogodim?!
Više nisam smio čekati. Pucanj, odjeknu u meni eho, prodorno kao vulkan svodom nebeskim.
I…
Onoga grma ispred mene više nema.

Tavra mi došaptava kako je i on bez streljiva. Skupa s I. Tavrom i Ivicom Kožu- lom izlazim na Postolac. Ekipa za popunu crte zaštićuje otvoreni prostor iako je on bio zaštićen livadom.
Okrenuli smo se ka Akšamovoj njivi, dolje u dnu na sred njive ukopao se snajper i jurišna šezdesetka. Kada se borci MOS-a zaderu “Allahu egber!” Tada ospu iz sveg raspoloživog naoružanja pa je najbolje glavu zalijepiti za tlo. Ako to na vrijeme ne učinite stradat ćete.
Lijevo od mene, na nekih tri metra, u zaklonu je Josip (Stjepan) Judi – Joca.
Njega je pogodio snajper. Dobio je u sred čela.

joca

I samo što smo postali svjesni Jocine pogibije, neki nisu mogli još u to povjerovati, okretali su se i pogledali ka njegovom zaklonu. On je ležao nepomično glavom na grudobranu. Sa dna Akšamove njive snajper je vrebao novu žrtvu. I našao je – samo koji sekund poslije vidjeh kako i Ivica Kožul pade. Ustao je iz zaklona pomoći Joci za koga mu se činilo da je još živ, njega su pogodili točno u srce.

kožul

Sve se desilo u trenu, na vrhu Postoca. Malo potom, a zbog općeg stanja na crti, stigla je naredba za povlačenje.

Dolje, ispod nas, gradić je sablasno prazan. Stanovništvo je izmješteno zbog bojazni da Muslimani ne izbiju kod Tomića na cestu i time nam presjeku komunikaciju za Kiseljak.
Kod Paškine kave okupljaju se Kiseljačani i Fojničani.
Pojačanje je stiglo.
Odatle sam otišao u stožer da vidim raspored.
Tu noć sam s još nekoliko bojovnika proveo u stožeru. Odmor nam je svima bio jako potreban.

Pregled stanja po općini
Prazna mjesta su:

Vranci; Selo s 29 domaćinstava, Hrvati, 68 stanovnika. Ljudi su po profesiji kovači i uvijek su radili za druge, nikada samostalno. Sve duganje, (kovačnice) su već odavno zatvorene, a sada ne radi ni fabrika u Kreševu. Ručni kov je sve manje na cijeni.

Kojsina; ima 60 domaćinstava, Hrvati, 180 stanovnika. Žive uglavnom zahvaljujući dijaspori, malo bolje od Vranaka od kojih ih dijeli samo Orašak i Bedem na kojem je nekada bio stari grad.

Bjelovići; selo s 56 domaćinstava, Hrvati, 148 stanovnika, živi uglavnom u zadnje vrijeme od dijaspore. Selo je pod Inčom, s onu stranu gdje je 1977. u avionskoj nesreći stradao Đemal Bijedić sa suprugom.

Lipa; ima 26 domaćinstava, Hrvati, 78 stanovnika.

Kreševski Kamenik; 57 domaćinstava, Hrvati, 174 stanovnika.

Kreševo; ima 316 domaćinstava, Hrvati, 865 stanovnika s nešto malo izbjeglica iz Konjica i Jajca. (Za Muslimane koji nisu bili tu za vrijeme sukoba nemam podatke o domaćinstvima niti u gradu niti po selima). U to vrijeme još nisu stigli ni Kakanjci ni Varešaci, a niti Travničani s kojima će se broj utrostručiti.

Crnići; 43 domaćinstva, Hrvati, 113 stanovnika. Selo koje ima jedan muslimanski dio, (desetak kuća) i omanju džamiju. Putom dalje na desnom obronku Inča gore je musli- manski Crnićki Kamenik do koga se odmah veže naše selo istog imena.
Ratkovići; ima 15 domaćinstava, Hrvati, sa 38 stanovnika.

Rakova Noga; ima 89 domaćinstava, Hrvati, 271 stanovnik.

Stojčići: ima 54 domaćinstva, Hrvati,149 stanovnika. Na drugoj strani, preko ceste, pod Meoršjem je selo:

Mratinići; Mratinići: ima 45 domaćinstava, Hrvati, 154 stanovnika. Dolje pa pod Volujak prema muslimanskom selu Botunji još je jedno naselje Muslimana o kome nemam podatke.
Botunju i Pirin dijeli samo jedno brdašce.

pirin
Spaljeni i porušeni Pirin

pirin 2

Pirin ;
imao je 38 domaćinstava, Hrvati, 106 stanovnika. Groblje je devasti- rano, sada je tu topnički položaj. Poslije su Muslimani pričali da su se od tog sela dobro okoristili.

Poljani; ima 14 domaćinstava, Hrvati, 48 stanovnika. Sada je i ono prazno, po selu često tuče snajper sa Čamišća, s MOS-ovih položaja.

Troska; ima 54 domaćinstva, Hrvati, 192 stanovnika. Naselje je novijeg datuma s dosta poslovnih objekata.

Alagići to je selo sada prihvatilište za narod koji se snalazi kako tko zna.

Vodovoji, Komari, Crkvenjak, Polje, Volujak, Drežnice, Bukva, Han Ivica i Zvizd, u ovim selima mještani su još u svojim kućama. Još su u neizvjesnosti, krenuti ili ne. 332 domaćinstva sa oko 1060 stanovnika.

Ova dva sela zaslužuju posebnu priču. Održala su se do 5. 7. 1993. godine.

Crnićki Kamenik; 20 domaćinstava, Hrvati, 72 stanovnika. Dobrim
dijelom u dijaspori; oni što su ostali uglavnom su rudari. Selo je sada prazno zbog sigurnosnih razloga.

Deževice; 86 domaćinstava, Hrvati, (ima stara izreka: patka i turčin u Deževicama ne može ostati. Ljudi su se uvjerili vremenom da patka brzo ugine, zbog deževičke vode a Muslimani obole od neke kožne bolesti.) Stanovnika je oko 300. Većinom su radili po poduzećima negdje drugdje, nešto u dijaspori, a ovi domaći bili su rudari ili su tesali šindru i proizvodili drveni ugalj. O stanovnicima Crničkog Kamenika i Deževica u tom trenu ništa se još ne zna. Oni su, izgleda, još kod svojih kuća. Sa Kreševom nemaju nikakvu vezu. Graniče s Dusinom, muslimanskim selom podno Zec planine. Blizu je Pogorelica na kojoj se nalazi obučni centar za mudžahedine. Mještani su dežurali u Radavi gdje je 23. 6. poginuo Josip (Mato) Jukić. Mještani prepušteni sami sebi odsječeni od svih, nemaju pojma što se dešava s ostalima. Dana 3. 7. kada su civili krenuli, iz sela preko Kamenika, ostao je u selu s pedesetak bojovnika svećenik otac Danijel J. koji bi noću pekao kruhove da vojska sutra ima što jesti. Bilo je tu i starijih ljudi pa se zbog neopreznog rukovanja oružjem desilo par ranjavanja. Kada su civili izašli, pala je tuča ´do koljena´. U ovome kraju nitko ne pamti takvu. U to vrijeme u Kreševo se narod već počeo vraćati.

Crnići su donjim dijelom još naseljeni.

20. 6. 1993 poginuli su: civil Marko (Jozo) Mišanović i bojovnici: Jakov (Niko) Mišanović – Dodo, Stjepan (Pero) Baban, Josip (Stjepana) Judi – Joca, Ivica (Juro) Kožul.

21. lipnja

Noć nakon dolaska u stožer prolazi relativno mirno. Načuo sam kako nagađaju šta se to događa gore na Lopati i Inču.
Naši gore još i ne slute kakvo je stanje ovdje. Ostavljeni su odsječeni na milost i nemilost MOS-ovcima.
Gore je opća smutnja, samo još nemamo vijesti o poginulima. Tu i tamo se spominju oni o kojima se ništa ne zna, ali smo u nadi da će se već sutra javiti živi i zdravi.
Kako to inače biva …
neki se nisu javili
Nisu mogli

Jedna se skupina naših, kada su opazili da je sve okolo u rukama neprijatelja, povukla s Anišća. Tada su zadnji put vidjeli naše što su držali položaj na Bogodaru. Da su, bogdo, i njih poveli sa sobom.
I kada je boravak tu, na Bogodaru, postao totalno bez smisla, kada je manevarska imala i ranjenih i jedva se živa izvukla u pokušaju pomoći, momci su ostali tu jer su se nadali, jer su mislili ˝Ako se povučemo, svi će reći kako smo kukavice.“

Jedni su na Lopati.
Bjelovićani još drže kotu na Inču iako su u okruženju.

22. lipnja
U samo svanuće mene i još četiri bojovnika poslali su u Vrela nad veliki kamenolom. Odmah po dolasku uvidjeli smo koliko je ta pozicija opasna i nepotrebna. Budući da sam ja duže vrijeme po ratištima i znam što može značiti pogrešno postavljanje, riješili smo se postaviti tako da imamo kakav- takav pregled, a da smo sigurni što je više moguće.
Nad kamenolomom smo za zaklon imali najdeblje drvce promjera desetak centimetara. Tamo prijeko, u Jelovom vratu, u uvali kod jednog panja, vidimo MOS-ovca s „garonjom“ i dalekozorom. Ako se samo javimo, ima nas k’o na dlanu, zračna udaljenost nije niti dvije stotine metara. Potom su nas pozvali do ribnjaka od kuda su nas uputili u pojačanje na Ober. Crta je postavljena duž nove ceste za Rudna. Do sada stalno trpi pomijeranja.

Kada smo krenuli, pod velikom krivinom u usjeku „snimili“ su nas pa su s ceste što ide kroz Gustu šumu na nas ispalili minu iz ručnog bacača. Samo što smo zalegli, tresnula je o suprotnu stranu rasjeda i, na našu sreću, nije eksplodirala. Obala je od nas udaljena dva-tri metra. Da nismo na vrijeme zalegli, kako je prozviždala, mislio sam da će je netko dobiti među noge.
Ubrzo su nas i s te crte povukli.
Manjka ljudi na Čamišću. Tamo napadi neprestano traju.
Nova obrambena crta, nakon gubitka Meoršja pružena je od Čamišća preko Kondžila iznad Borske ravni preko Glumca, Jelicom i Vučinama, do ceste za Blinje.
U Bajnoj jeli naši su u rasulu.
Stalno se postavljaju novi položaji.
Iznad oko Lovačke kuće Gore se vije gusti dim.
Gori Krunina vikendica, Malkeševa obite- ljska kuća i Dodina stara kuća.

Izgleda da su nam i Šeinu stijenu uzeli.

I to je jedna od strateški važnih kota.
I tu su nam na domak gradu.
Specijala postavlja položaje.
Naši su se utvrdili na Lakiću.

U Glumcu su samo zasjede, nema se ljudstva za uvezivanje crte.

U to vrijeme stigla je jedna satnija Travničana (mi o tome još nismo ništa znali).
Oni su, nakon pada travničke općine pod vlast MOS-a, bili prisiljeni predati se Srbima. Oni će ih odvesti preko Vlašića, proći će pakao Manjače (logora) i nakon razmjene čekati u Varešu raspored.

Dok budu razmješteni i raspoređeni proći će još koji dan.

23. lipnja

jukić

pipić

Dolazi nam pojačanje iz Kiseljaka i iz Fojnice iako su oba mjesta u velikoj frci. Raspoređen sam na Kondžilo. Tada sam sretao momke koji su treći dan za redom budni, jer su sami u rovu, a napadi stalno traju.
Podbulih podočnjaka, blijed, jedan od njih mi, onako na brzinu u strani i s nogu, promuklo priča kako je u zadnjem napadu jednog poslao bombicom na ahiret.
Onako sav nikakav ima još snagu , kune mi se: kraj njega živa neće proći.

U ovim šumovitim brdima svaki sukob počinje na udaljenosti često i manjoj od dvadesetak metara.
Uprkos volji i obećanjima, očito je, ljudi su već preumorni.
Događaju se i samoranjavanja.
Bogu hvala , malo ih je.
Ovdje su sada napadi stali.

Čamišće je stalno na udaru snajpera.
Špic između Čamišća i Kondžila meta je stalnih napada .

Lopata i Inač pa i Deževice, (oni su opet zasebna oda herojstvu) trpe glavninu udara. Deževičani i Kameničani, biju svoju bitku.

Na Inču Bjelovićani uprkos mnogim izginulim, ne popuštaju.
„To je naša zemlja, katolička, hrvatska “

stanić

Graphic1

lampara

* * *

Ovo je jedan od najtežih dana do sada. Danas su poginuli: Josip ( Mate) Jukić, Ivica (Jozo) Barešić, Ljuban (Antuna) Bešlić. (Ljubana je pozvao susjed Musliman da zapale po cigaretu i on mu je prišao naivno mu vjerujući. Tada je ubijen.) Mihovil (Mate) Kožul (sa svojim Bjelovićanima koje ni tad nije htio napustiti.) Mato (Ivica) Kristić – Lampara
Nakon što je prognan iz Breze došao je braniti Kreševo. Otac i mati su mu iz Kreševa.

Napomena: svi koji su rođeni na drugim općinama, ako to nije posebno naglašeno stanovnici su Kreševa.

24. lipnja 1993.godine.

kezija

miro č

Na novoj crti, tu oko mene, ne događa se ništa posebno.
Ipak ovaj dan ima svoju tragičnu priču.
Tamo na Kondžilu, odmah s početka teško je ranjen Josip B. rođen 1953.g. vidno obilježen kao bolničar.
U pokušaju da ga spase smrtno stradavaju branitelji: Milan (Mato) Kezija, (Bio je izgnan iz općine Pazarić), Miro (Vinko) Čiča, Samo sedam dana prije stradao mu je brat, Nikica. Jozo (Ivica) Marić – Ćiro, Dragan (Nikole) Vlahović

Svi su stradali u pokušaju spasavanja svojih suboraca.

ćiro

Drago

* * *

Josipa, koji je ipak preživio to stradavanje, spasili su Tomićani. Nakon toga počinje njegova golgota jer je stjecajem okolnosti stigao na liječenje na VMA u Beograd. To je zasebna priča koju prepuštam Josipu.

26. lipnja

Na položaje na Kondžilu, stigli su Travničani. Naši su već počeli gubiti strpljenje. Oni labilniji samovoljno napuštaju crtu.
Svjesni kako tako mali broj ljudi ne može sve zamijeniti, s olakšanjem očekujemo smjenu.

* * *

Tamo, na špicu Kondžila, iznad Čamišća, napadi su još svakodnevni.
Pročulo se kako nam je neprijateljski snajper odnio još jednog bojovnika.

Crta se konačno dovodi u red.
Ostaje Čamišće koje je zbog svoje pozicije najopasniji dio crte.

* * *

Ljudi dobivaju vremena da se jave svojima.
Neki ne znaju za svoje od početka.

kvasina

Ljudi napokon imaju vremena oprati se, malo predahnuti a s prvom zrakom jutra trebaju ponovo biti na crti.

Vjera u opstanak postaje sve jača. Sve više ljudi vjeruje u opstanak na ovim prostorima.

Toga dana stradao je: Jozo (Mato) Kvasina

27. lipnja

Još jedan od tragičnih dana u nizu događanja s početka ovoga rata.

Ne mogavši na Kondžilu održati položaje jedna se desetina povukla dvavde- setak metara iz rovova. MOS je zauzeo četiri rova, udaljenost od prvoga do zadnjeg je oko stotinjak metara.
Nastala situacija nije druge dovodila u veću opasnost.
Međutim bojovnici se nisu mogli pomiriti s gubitkom pozicije pa su pokušali sami, srcem i voljom, povratiti izgubljeno.
U velikoj želji, da povrate poziciju pet bojovnika su grunuli pravo neprijatelju na puške.
Prvi je pao Stjepan (Jozo) Barešić.
Pet boraca je u trenu izgubilo živote.

mađar

cigelj

Mato

kvesić

bero

I sve to samo da ne bi tko rekao kako su ti i ti, kukavice.

* * *

Za usporedbu, specijala je položaje vratila, istog dana, za par minuta, bez i jednog ogrebanog.

* * *
Dolje, na Čamišću, od zadnjeg vraćenog rova samo dvjestotinjak metara niže, kada
se sve stišalo, kada se mislilo kako se napokon može odahnuti, snajper nam odnese još jednog branitelja, Ivica ( Josip) Čapelj prognanika iz Sarajeva, čija su oba roditelja rođeni Vrančani.

čapelj Iv

* * *

Tog dana u pokušaju vraćanja rovova poginuli su: Stjepan (Jozo) Barešić – Mađar, Drago (Niko) Cigelj, Mato (Jozo) Kožul, Ivica (Jozo) Kvesić iz Pirina, Berislav ( Ilija) Mandić. Prva travnička žrtva u obrani Kreševa

Stradao malo poslije od snajpera je poginuo
Ivica (Josip) Čapelj.

* * *

Nakon ovoga na Čamišću se u mnogo čemu mijenja stanje.
Na tranšeje se dograđuju puškarnice, a i sami ljudi pojačavaju pozornost.

Kiša je stala.
Vrijeme postaje podnošljivije.
Samo je življenje u ovoj dolini suza teško.

Preteško za neke.

Vrijeme od 28. lipnja do 03. srpnja

Opet su nas desetak pokupili.
Treba pojačati, tamo nad Borskom ravni.
Taj su dio crte držali Fojničani.
Sada nam i njih odvedoše.
U njihovom kraju samo što nije počelo.
Sreća je što su noći blage, nestala je ona oštra studen i više ne kiši.
Na našem dijelu obrane ništa se ne dešava, izuzev što su jedan dan branitelji ulovili zalutalo jagnje.
Slavilo se cijelu noć .

Na drugom kraju, na Inču, ljudi trpe svakodnevne provokacije.

Dobio sam, napokon, smjenu i nakon dužeg vremena sišao kući.
Sutra smo ja i još neki momci određeni da s Travničanima u Glumcu postavimo i učvr- stimo crtu.
Prvu noć sam proveo u Vučinama, desetak metara desno od puta koji počinje odozdo s vrha Bejtića njive, tik do prvog dola iznad Banje. Sve bi bilo dobro da za leđima nije bilo Zečevo (brijeg uz Šeinu stijenu). S njega su nas svakog sata tukli sijačem. Još se nismo ukopali pa su nam leđa bila otvorena. Sreća, u tome dijelu je lišće gusto pa Fočaci tuku napamet. Užurbano smo gradili zaštitu s leđa; ispred je cesta a u nastavku šipražje što je nakon gole sječe uzelo maha na cijeloj toj strani Meoršja.
Iz grada, od kuće imao sam petnaestak minuta do položaja. Nije to bilo niti kilometar zračne linije.
Taj teren poznajem kao vlastitu ulicu.

Imali smo naredbu da na jedan ispaljeni metak od strane MOS-a, čitava crta odgovori s barem po jednim pucnjem.
Tako da su noći izgledale kao mjesec uoči Božića, stalno je netko pripuckivao.
Bilo je to dovoljno da se napadač predomisli.
Sada je crta dobila formu i bilo je jasno da je ovaj narod ovdje opstao.

dovoz hrane
Doprema hrane na crtu

Redovno smo se smjenjivali i više nije bio napor kada bi trebalo ostati i malo duže.

Većina naroda već se vratila svojim kućama.
Pokrenuta je i ratna proizvodnja.
Jednog jutra, dok još nisu imali originalan eksploziv, ekipa iz proizvodnje isprobavala je granate. Bez prethodnog upozorenja, jedna je grunula tik ispred nas o cestu.
Treća je otišla na Blinje.
Za drugu, kažu, detonacija se čula tek sutra u jutro.

Nakon toga, stigao je originalan eksploziv. Sada smo imali kartice za njih, kartice za NATO – ve granate i kartice za srpske granate.
Greške su otklonjene pa su se naši inženjeri mogli ponositi tromblonima, ručnim bombama, granatama i mnogim drugim tehnikarijama što su ovdje konstruirane i osmišljene iz materijala što su se tu zadesili pri ruci.

Počinju nam pristizati Kakanjci i Varešaci, pomalo, pa sve češće i u sve većim skupinama.
Gradić se opet puni izbjeglicama.
Hrana je na izmaku, čujemo kako naši pregovaraju sa Srbima o prolasku konvoja preko Kobiljače i njihova teritorija na Stolac po hranu i gorivo. Znam da je to masno plaćeno, ali druge nije bilo.
Jedan se dan pola crte potrovalo, kažu da su poslije u brašnu što su ga zaplijenili u većoj količini u Crnićima našli neku supstancu nalik deterdžentu.

Konjovodac N. Lepan ranjen je u nogu dok je prolazio iznad oštre krivine u Vučinama i dijelio hranu.
Šteta, bio je vrijedan kao mrav, po tri puta u jednom danu je izgonio potrebno.
Ostali bi izašli jednom, a potom bi se negdje izgubili.
Travničani se postupno razmještaju po kućama, oslobađaju prostor u srednjoj i osnovnoj školi za nove prognanike koji sada već svakim danom sve više pristižu.
Netko od domaćih je spomenuo kako se Vlatko (Drago) Barešić, (onaj policajac što nam je prvi na Meoršje na konju istjerao streljivo i najlone i hranu) uputio s kolegom Jurom (Anto) Cvjetkovićem iz Crnića, preko Inča u Deževice. Htjeli su vidjeti šta se to gore dešava. Usput da Vlatko vidi svoje roditelje te da ljude obavijeste o stanju oko njih.
Gore nisu nikada stigli.
Još dugo vremena poslije iščekivali smo da će se pojaviti, onda, s vremenom, čovjek nadiđe čekanje pa se pomiri s tim kako nekih ljudi više nema.

Mora se skrbiti za žive.
Već sam tada mislio da su ljudi s Inča sišli u sigurniju poziciju.
Nisam imao pravo.
Na Inču, Bjelovićani ne odustaju
Na dijelu između njih i Lopate ima još naših zaostalih skupina, lutaju nemajući vezu ni s kim.

Na Šeinoj stijeni, ovamo dolje ka Laki- ću, na kojoj su MOS-ove snage, naši su kod Dodine njive, pedesetak metara dalje od križa ka Kreševu, nasuprot njima učvrstili položaje.
Na žalost, Muslimani su uspjeli zapaliti Dodinu kuću, ovu nad Vrancima i ovu nad Vrelima.
Sada je i tu stanje stabilno.

Pojačani su napadi na Volujaku.
(Brdo što se uzdiglo među selima Volujakom sa katoličkim pukom i Botunjom, selom oduvijek naseljenim muslimanskim življem.)
Selo na domak koga je Crvena zemlja s koje su ispaljene prve granate što su pale na Kreševo o Malom Uskrsu 18. 4. 1993. godine

Na Volujaku se čuva i dobar dio lepeničke kotline. Na Golupcu se naši branitelji sastaju s lepeničkim, a ovamo na drugoj strani, crta silazi dolje pred selo Poljani i sijekući dolinu izlazi na Čamišće, prijevoj što razdvaja pravce Pirin, Botunja i Mratinići.

Sutra ujutro moj suborac Josip govori mi kako su u Fojnici razgraničili teritorij i kako su sada razdvojili patrole te se on nada da tamo neće doći do sukoba. Tamo živi njegova sestra, i moj brat.
Razdvajanje, po meni, ne vodi na dobro, vjerojatno je to priprema terena i tek sada bi moglo grunuti.
Na žalost, tako je i bilo.

SLOVCE O FOJNICI
U noći 1. na 2. 7. počela je evakuacija fojničkih katolika civila od sela Tješila.

Narod se povlačio preko Bakovića i Gojevića na Otigošće.
U tom će selu sve vrijeme rata ostati zapovjedništvo i logistika fojničkog HVO-a.
Poslije se pričalo kako armija BiH po Šavniku sistematski pale,kuću po kuću.
Bakovići i Gojevići su ostali u međuprostoru.

Graphic1
U trenucima odmora

Povratak na kreševsku crtu

U Glumcu je mirno. Dolje na Ribnjaku, u Vrelima ori se pjesma:
„ Evo zore, evo dana, evo mladih Muslimana…“
Akšamluče
Pucaju, razbijaju i razvaljuju, domogli su se još jedne zgrade na našem terenu.
Odmah iza krivine, kod mosta je naš utvrđeni položaj.
Dolje nisu smjeli.

* * *

Postupno se privikavamo na postojeće stanje, prihvatamo ga kao neminovan način življenja.
Kada siđem doma, Košpa i njegovi Travničani uvijek nešto slave pa se s njima čovjek htio ne htio opusti i zaboravi stvarno stanje.
Već tada su nam najavili da će nas poslati dalje, čim se Travni- čani upoznaju s terenom.
Tako će u toj satniji ostati samo dva-tri Kreševljaka.

3.srpnja

Sa Inča nam opet stiže tragična vijest.

Taj Inač, po kome su Bjelovićani djetinjstvo provodili, izlete organizirali, živjeli s njim i za njega, voljeli ga i osluškivali njegov dah, a eto sada, iz tko zna kojih razloga, on ih uzima k sebi.( Kada padne atmosferski tlak i krene vjetar preko planine njene jelike zašume. Ovdje se kaže, Inač ječi, dolazi kiša.)

Stigla je vijest o Vladi i Juri i još trojici Bjelovićana.

vlado

juro

Tog dana stradali su policajci: Vlatko (Drago) Barešić i Juro (Anto) Cvjetković.
Točan datum njihovog stradavanja nije utvrđen. Nakon razmjene na rukama i nogama nađeni su im tragovi paljenja, što navodi na to da su ih vjerojatno podvrgli strašnom mučenju i ispitivanjima te ih na kraju pobili.

Na Inču na crti obrane poginuli su bojovnici: Slavko (Pero) Barešić, Vinko (Ivan) Drljo i Jozo (Franjo) Gavran.

gavran

Nakon ovoga počeo sam misliti kako će nam samo Inač i Čamišće odnijeti sve branitelje.

4. srpnja

Od snajpera na Čamišću stradava:

Željko

Tužne vijesti kao da se nadmeću koja će koju sustići. Samo što čujemo jednu i samo što ona koji rov od nas odmakne, već nam stiže nova.

5. srpnja

Čujemo za još dva stradavanja:
Na Golupcu na Volujaku je poginuo dok je kopao tranšej Vjekoslav (Ilije) Lučić

vjeko

A na Čamišću, skoro u isto vrijeme, od snajpera stradava Marko (Niko) Vukoja.

vukoja

Navodno je naknadno potvrđeno, da nije imao kacigu ne bi smrtno stradao. Naime, naboj koji je ispaljen sa MOS-ovih položaja prošao mu je s prednje strane kraj uha, tek malo oprljivši kosu.
Kaciga ga je skrenula u zatiljak.

Tamo dalje od rova, jedan Travniča- nin kome matematika ne da mira, kada je čuo koliko općina ima ljudi pod oružjem, počeo je baratati podatkom kako je do sada poginulo 9,5% bojovnika na našoj crti.
STRAVIČNO (Od 4738 katolika naoružanih je oko 350, što je 7,5%, a od tog procenta do sada je poginulo 42 čovjeka )
Podatak u koji je tada bilo teško povjerovati. Na žalost, pokazao se točan.

Nakon toga sam ustao iz rova i otišao donijeti vodu za piće iz rudnika iznad puta.

Od 9. do 12. srpnja

Još jedan momak je stradao.
Na Čamišću je poginuo Stjepan (Franjo) Baban

Naredni dan dobili smo obavijest da se sutra Josip i ja selimo na Orašak. Na crtu između Vranaka i Kojsine. Iza njega je (nekada bio) stari kraljičin grad.

Te večeri dok sam se odmarao saznao sam za novu tragediju Bjelovićana.
„ Moj Bože do kada će tako? “

apoštol

* * *

10. srpnja popodne stradali su na Inču:
Marko (Ivica) Barešić
Vratio se iz Austrije da brani svoj narod.
Franjo ( Jozo) Barešić
Iako nije bio obvezan ići, nije htio
biti po strani.

Poginuo je i Anto (Niko) Čelan
Prognanik iz Doglada (Sarajevo). Neko vrijeme, s početka, u kući njegova oca u Bjelovićima stanovala je Ruže iz Kuka.

cetina

tončo

Ona se s kćerkom tu sklonila nakon izgna- nastva sa Stupa dok nije ulovila priliku otići materi u Kuk u Tomislavgradu. I prije njezinog dolaska u kući njezine matere često smo sjelili.

Istog dana na Inču su poginuli bojovnici: Stjepan (Ilija) Drmač, Bruno (Ivo) Radat, Janko (Božidar) Marković – Tončo,
Marin (Stjepan ) Trogrlić, poginuo dan do 25. rođendana.

Nakon ovoga stradavanja nitko više nije bio na Inču. U pokušaju izvlačenja mrtvih, interventna je za malo ostala u okruženju.
Bogu hvala , nije bilo mrtvih, samo su dva borca lakše ranjena.

Sutra, 11. 7., oko podne, dok smo pravili zemunicu, saznali smo kako je u Crnićkom Kameniku stradao prognanik iz Travnika.
Nikola ( Stipo ) Bilić

Niti on nije doćčekao skori rođendan.

bruno

12. srpnja 1993.g. ORAŠAK

Orašak je brdo koje čini produžetak Bedema pod Inač. Priča se da je nekada na stijeni koja gleda s Oraška na Kojsinu bio biskupov stan. Biskup je gore obitavao, obrađivao zemlju, odmarao se i meditirao u molitvi. Na toj stijeni bilo je i negdašnje mjesto za osamu svećenika.
i se polako privikavamo na novu poziciju i utvrđujemo položaje.
Vrijeme je pogodno i već se tu i tamo može naći poneka gljiva. Samo, nedostaje nam dobar poznavatelj.

Imamo jednu zemunicu do Biskupove stijene, druga je na Arganovom brdu odmah s početka šume kad se dolazi s Ravnog oraška. U njoj noću uglavnom svi boravimo. Šuma je prepuna puhova, za razliku od terena koje sam do sada prošao. Teško ih je vidjeti, izlaze tek kada padne mrak pa u svom nestašluku neki padne tik do vas što vas zna dobro trznuti ako se zamislite. Tako je stražar, htio ili ne, budan čitavu noć. Jednom smo imali lažnu uzbunu zbog neozbiljnosti tih malih stvorenja.
S vremenom smo se i na njih navikli.

Svejedno, ovdje je postojala disciplina. A i morala je; s lijeve strane u podnožju su prazni Vranci, s druge pak Kojsina koju čuva tek desetak mještana bez ikakve pomoći. A i nas je sada samo osam. Svakog nam tjedna stigne po jedan ili dva nova borca, tako se crta popunjava. Čini nam se kako to utvrđivanje ide presporo. Osim što nam pristiže pojačanje, svako dva-tri dana dobijemo, pa makar i samo za taj dan, nešto od jačeg oruđa. Jedva smo čekali da ga isprobamo, ta nam demonstracija ide u prilog.
Takvi smo neprijatelju sve zagonetniji.

rov
Rov na Vikića brijegu

Ispred nas od Biskupove stijene naprijed je kosa s čije je obje strane, ne tako davno, po strminama, izvršena gola sječa, pa je teren skoro čist.
Neprijatelj nam s te strane ne može prići.
Inač im je slobodan pa su gore kod table, pod sami vrh postavili protuzračnu strojnicu kojom nam ne daju mira. Koriste manevarsko streljivo, a onda se u nekom zvučnom rafalu nađe i poneki bojev naboj i to nas drži u stalnoj pripravnosti. Nekada na provokaciju odgovorimo plotunom iz M48. To nam je ovdje većini bilo osobno naoružanje. Nerijetko su silazili na Oštricu ( stijena na Inču pod Košarama ) tada su nam bili u nivou pa su bili nezgodniji, a tukli bi osamdesetčetvorkom.
Kada smo polazili kući na odmor, ponovno, samo preko noći, oružje smo, za one koji dolaze na smjenu, ostavljali na rovu.

* * *

U Vrancima boravi samo jedan stanovnik koji ni pod kakvim prijetnjama nije htio napustiti svoje imanje. Onda, jednog dana na radiju čujemo kako Borka Rudić iz Konjica javlja kako su borci armije BiH u žestokom naletu zauzeli selo Vranke i kako su Vranci sada slobodni.

Slobodni jesu…
Od mještana…
Armija još nije ušla?..
Antelja neće iz sela.

Nakon par dana u selo se osmjelio navratiti poneki mještanin kako bi nahranio stoku, kokoši i svinje.
Samo nakratko, danju.
Ne bi zanoćio.
Većinu Vrančana gvardijan je smjestio u prostore samostana.

* * *

Ponekada trpimo nasilna izviđanja na koja nikada ne odgovaramo svom žestinom, tako neprijatelja držimo u neizvjesnosti.
Za svaku od pozicija koju sada drže branitelji mislimo da je posljednja u obrani grada.
Samo mi nije jasno kako Muslimani toliko kukaju da nemaju što jesti, kako su oni žrtve napada, a sada odjednom imaju moć i snagu napadati nas koji ničim nismo pospješivali niti podsticali tu njihovu nevolju.
Pitam se, da su s početka grunuli svim svojim slobodnim snaga- ma iz Jablanice, Travnika, Tuzle i Zenice umjesto da su se okomili na nas, olakšali bi sebi u Sarajevu življenje a i mnogima okolo.
Predstavljaju se kao legalno izabrani od naroda BiH.
Od većine nas nisu izabrani, nas nitko nije ništa pitao.

* * *

Evropa je izvršila pritisak na Srbe te su prekinuli napredovanje preko Igmana, vratili su se na početne položaje. Tako je Sarajevo opet moglo disti onim tunelčićem ispod aerodroma. ( Hvala Bogu, nek narod živi, a političarima taj grijeh na dušu. )
Mislim da su Bošnjaci, svojim ukupnim snagama, već odavno mogli deblokirati Sarajevo.
Samo, jesu li neki to htjeli?
Noću je ugodno toplo, pa dok dežuramo tamo, kod stijene izađemo na livadu Ravnog oraška i kao da gledamo kakav film pratimo bljeskove i tutnjavu nad Sarajevom. Pokušavali smo zamisliti patnje i stradanja tog puka. Ležali bismo tako dok nas jutrom prva zraka sunca ne probudi.

okaljeni
Svi su okaljeni bojovnici

Nekada bi stražar čuo Muslimane, tamo u potoku Riža, pod Lopatom, zakotrljali bi koji kamen ili panj.
Htjeli su nas uplašiti. Ovdje više nema plašljivih.
Na bojišnici nema više onih koji će zbog malo straha napustiti položaj.
Svi su okaljeni bojovnici. Nakon sve one zbrke i nereda, sada je stanje u našim rukama, samo,..
Hoće li skoro pojačati u Kojsini?
U razgovorima se to pitanje neprestano nameće.
Zadnjih su dana učestala nasilna izviđanja.
Ili nešto spremaju ili nas pokušavaju uloviti nespremne?
Ne damo se. Šimundići izlaze u Ravan, daleko ispred Vranaka, kose i kupe sijeno.
A, opet, s ove kojsinske strane, na Okreti, Pedić ide na njivu s obitelji, izlazi ispred crte.
Nitko, niti jedne niti druge, ne može nagovoriti da to ne čine.
Sami se kockaju vlastitim životima.
Ne da im vrag mira.

mapa

Pregled bojišnice

Sada kada se crta ustabilila vrijeme je da izvršimo kratak pregled bojišnice po satnijama.

1. satnija preko Volujaka počinje na Golupcu i spušta se dolje do pred selo Poljane od kuda nastavlja Čamišće. Čine je uglavnom Volujačani, Poljašani, Ivica i Zvizd drugi su manje zastupljeni.

2. satnija preko Čamišća na Kondžilo do Borske ravni gdje počinju Travničani. Drže je Mratinjani, Drežnice, Tomićani i Alagićani. Drugi su manje zastupljeni.

Travničani su zasebna satnija.

3. satnija počinje iz Vrela, preko Lakića, ispred Šeine stijene, ide pred Vranke, penje se pored releja na Orašak do Kojsine. Ovu crtu drže Kreševljaci s Kameničanima i Vrančanima. Nakon uzimanja Meoršja, kada se sa Šeine stijene MOS-ovci povuku, crta će se pomjeriti na stijenu pa će sjeći Kostajnicu i ulaziti na
Vikića Brijeg na Prisedini, spuštat će se dolje na vrela u Vrancima i tek sada su Vranci iza crte, onda se penje uz stranu i opet dolazi na Biskupovu stijenu.

4. satnija počinje u Kojsini do Bjelovića. Ovu crtu uglavnom drže Kojsinjani i Lipa.
Njih je malo, još ih ima na drugim crtama.

4.a. satnija koja je nastala zbog dužine crte. Pruža se sada, ispred Bjelovića na Lovačku kuću ispred Ratkovića. Na njoj su uglavnom domaći pojačani pristiglim Deževičanima .

5. satnija ide na Diljke i na Oglavku se spaja s Fojničanima. Nju uglavnom drže Crnićani, Rakova Noga, potpomognuti sada našima iz Crnićkog Kamenika.

6. satnija je bila interventna, prateća.

U tijeku su još tu i tamo male rokade, čim pristigne koji Kakanjac ili Varešak domaći se vraćaju na svoj teren.

Opet su nam stigli novi.

Josip i ja opremamo zemunicu na pola puta od Arganova brda ka stijeni. Sada možemo nazirati dolje Šimundiće, mada samo iz daleka. Tranšejem se trebamo spojiti sa ovima na stijeni. Okolo je prosječen put kroz šumu tako da na brdo možemo doći a da nas nitko ne vidi. To nam je bilo neophodno zbog izlaganja PZ strojnici. Naša zemunica koja je uskoro bila završena, (uređivala smo je još svakodnevno, pomalo. Kod nas domaćih slabo je izražen takmičarski duh. To, tko će ljepše urediti svoj kutak, posebno je izraženo kod prognanika. Neki čak, fanatično pokušavaju napraviti zamjenu za dom) A naša zemunica bila je konstruirana tako da smo imali puškarnicu dolje ka Ravni i Vrancima, a druga je bila desno ka Inču.

Jednog dana, dok smo sjedili opušteno i skoro bezbrižno, MOS-ovci su započeli malo žešću provokaciju. Tamo desno, spustili su se pod Kicaš na rub šume i osuli sijačem.
Ovaj put su nas,fakat, naljutili.
Što nas diraju kad ih ne izazivamo?
Malo smo kratkim rafalima pretresli dijelove šumaraka koje je neprijatelj mogao iskoristiti kao skrovište. Josip je protresao šumarak ispod nas ka vrelu i Ravnima, a ja onaj gore, desno na rubu šume, otuda su pucali. Odmah smo dopunjavali, neka smo spremni ako krene zaozbiljno. Pravilo je skloniti se s udara dok se popunjavamo.

Punili smo istovremeno.
U jednom trenu kroz desnu puškarnicu zviznu naboj i; tup, zabi se u suprotni kut.

– Jesi li čitav?, – pogledam Josipa koji puni okvir, smiren kao da ništa nije bilo.
– Jesam, a ti? – pita.
– Ubaciše nam ga – kažem, kao da ne mogu vjerovati.
– Aha, ubaciše – sleže on ramenima i stade tik uz mene na desnu puškarnicu.

Tražili smo kratko vrijeme pogledom neprijatelja, a potom s po dva duga rafala uzvratili vatru.
Kratko poslije povukli su se i zavladao je mir.

Naložili smo vatru i okupljeni prepričavali kojekakve dogodovštine. Mile koji je tek stigao s Volujaka, ispričao nam je svoj doživljaj u Kazagićima na kiseljačkoj crti.

osmatranje
Osmatranje dijela puta za Blinje

– Bilo je to na putu između naših položaja na Badnjama i ovamo nad Kazagićima – pripovjedao je i mislim da je opet proživljavao taj događaj, vidjelo mu se to kroz malo skupljene očne kapke.

– Tačno kod korita, uz onaj blagi nagib, išli smo ja i Mlađo posjetiti ove uz kuću, kad su nas na tom dijelu uhvatili MOS-ovci i poklopili rafalima tako žestoko da nismo glavu mogli dići, a niti smo se
smjeli pomjeriti. Prikovali su nas tako da smo jedva disali. Mlađo pod šljemom, brkovi mu puni prašine, Muslimani napreduju i kao da su tu pod nama u njivi. Sa strana su naši, ali nitko se ne javlja.
Hoće li bar malo prekinuti, razmišljam pomalo u panici, da se pre- mjestimo, onda bar možemo uzvratiti. Bože nije fer, sav sam u skrušenosti i skoro u molitvi. Ne možemo se niti braniti.

Mlađo otpuhuje prašinu s brkova i pita: – Mile, izgleda da smo gotovi?
– Ne daj se – kažem a i u meni više nema niti trunke nade, pomislio sam da smo ostavljeni.
Onda, odjednom se javiše Lepeničani, tamo sa susjednog brijega osuše dolje po njivi uz koju su ovi odozdo bili skoro izašli. Muslimanska paljba prestane, mi zadnjom snagom provirimo kroz parmake. Tek smo sada uvidjeli kako su nas njih pet-šest na truloj ogradi spasili od neprijateljskih očiju, provirimo, a dolje Muslimani u rasulu bježe niz njivu. Mlađo se podiže tresući rukama prah sa odjeće, pa skoro uskliknu;
– Mile , sad mi dođe da nam komandujem juriš.
Završio je Mile pripaljujući na brzinu zamotanu cigaru.
– Jesi l’ vidio, mogli su vas pobiti – dobacio je Franjo potičući vatru.
Sutra sam otišao rano kući, uz put sam svratio u Crveni križ i poslao kratko pismo ocu u Busovaču, s njim sam bio u kontaktu.
Moja skitanja znala su me ponekad na njega navesti. Blokada Sarajeva zadesila ga je tamo u njegovu rodnom selu, u Barama. Poslije mu se pridružio Toni, moj polubrat, koji je bio zarobljen od strane Srba na Ilidži i nakon razmjene s našima iz Otesa izašao je k njemu. Tonija sam vidio, samo jednom nakratko, jednog vikenda kada sam tuda prolazio dolazeći s tomislavgradskog ratišta. Odmah po dolasku uključio se u HVO.

* * *

Naredni dan, kada sam se vratio na Biskupovu stijenu, postavili smo bombu, montirali smo je na potez, tamo na putu, pod trešnjom. Na kosi gdje put s Vrtače ulazi u njivu.
Pred večer se odnekuda stvorio nečiji konj, Riđan. Nečim dobro poplašen projurio je tuda tako da se bomba aktivirala tek što je on odmakao dobrih desetak metara. I za tren je ostala samo uzkovitlana prašina ondje gdje je projurio. On je sada bio samo točka tamo na kojsinskom putu.

18. srpnja…

Dobili smo smjenu i ja i M. Topić smo ostavili oružje pa krenuli kući, kad nas tamo na Gradu dočekaše s naredbom da idemo žurno u Vranke gdje ćemo osiguravati našu PZS. Kao, dolje ćemo dobiti puške. Od toga nije bilo ništa, pa smo ja i Topić goloruki osiguravali momke dok su davali potporu našima na Premetu. Dojavili smo pa su koji minut poslije sišla dva nova borca sa Oraška.
Mi smo sada slobodni mogli pratiti tijek akcije, koliko se dalo vidjeti iz te kotlinčice. Naime, krenula je naša akcija zauzimanja Šeine stijene. Naši nisu odsjekli put kojim su Muslimani dobivali potporu pa je zbog žestokog otpora Fočaka sada pojačanih Vikićevim, akcija propala. Momci su vraćeni na početne položaje uz dvanaest lakše ranjenih i jednog mrtvog.

U sumrak smo i mi napustili selo.

Na Šeinoj stijeni poginuo je:
Mario (Pero) Marjanović, prognanik iz Sarajeva.

mario

Nakon toga dani ulaze u kolotečinu prividnoga mira. Noći su vedre i tople. Sjedimo noću vani na livadi, sada smo dobili i IC durbin. Jest da ga je radoznali Dane odmah spalio, ali mogle su se vidjeti tamo po Meoršju vatre skrivene zemunicama ili tranšejom.
Mali tračak svijetlosti odavao je položaje.
A sutra opet, vidimo Pedića kako malim traktorom ode na njivu.

29. srpnja

Danas 29. srpnja je njiva na Poljanima glave koštala jednu ženu. Dok je nedaleko od kuće kupila sijeno pogođena snajperskim hicem smrtno je stradala: Kata Vukoja
Ona je još jedna civilna žrtva podmuklosti snajperista armije BiH.

kata

Nastavili smo uobičajeno motrenje. Na stijeni smo sada imali garonju pa je skoro uvijek bio netko uz njega.

5. kolovoza

Tog dana, 5. kolovoza skoro bez daha dotrča I. Topić koji je promatrao s Biskupove stijene.
– Ljudi, meni se čini da su uhvatili Marijana – govori kao da sam sebi ne može vjerovati.
Na žalost to se stvarno i dogodilo.
Iako Topić nije mogao vidjeti, jer se zarobljavanje dogodilo točno u šumarku na Okreti, postalo mu je sumnjivo što se sada kada je traktor ugašen više nitko nije pojavio.
Te večeri stigla je poruka od strane MOS-a koja je potvrđivala događaj te su odmah poslali uvjete pod kojima žele razmjenu. S Marija- nom su odveli njegovu malodobnu kćerku, suprugu Lucu i babu Katu. Odvedeni su prvo na Lopatu u planinarski dom, a već sutra su sprovedeni u Dusinu gdje će biti ispitivani i zadržani trinaest dana.
Kažu da su najčešći upiti bili o Orašku, jako ih je zanimao.
Jedva su shvatili da Marijan nije ovamo išao.
I, uistinu, on do tada nikada nije dolazio gore k nama.
Nije im imao što reći.
Nakon Dusine, odvezeni su u Zabrđe i čekali razmjenu.
Na našem kraju osjećamo da su se Muslimani pomamili.
U zraku treperi napetost.
Nije to ona uobičajena svakodnevna, osjeti se nekakvo iščeki- vanje, nešto se sprema.
Provokacije su učestale.
Kojsinjani mole pojačanje.
Nisu ga dobili iako je očito da MOS upravo na tom dijelu pokušava nešto napraviti.
Ljudi su na rubu živaca.
Kod nas je stanje redovno. I kada nam do nosa dopre malo mirisa baruta ne remeti nam raspoloženje, možda ga malo popravi, odavno nismo imali pravi fajt.

drmač

Noć uoči 8. i 8. kolovoza

Stigao nam je zapovjednik pa smo tu noć svi budni sjedili raspravljajući o taktici, onako, laički i o stanju na drugim crtama. On se hvalio kako će uskoro dobiti smjenu, a sam će preći s terena u stožer.
Razgovarali smo i razgledali okolo IC-om. Oko dva po ponoći primjetili smo na Košarama (Inač) podužu kolonu MOS-ovaca. Kretali su se dolje prema dolini Kojsine. Odmah smo javili u stožer .

blaže

Mislili smo kako će jutrom grunuti pod Inčom.
„Sreća; da nisu imali cigare u rukama nikada ih ne bismo vidjeli“, razmišljao sam.
Nad Kojsinom se tog jutra nisu javili.
U Crnićima, točnije, na Diljkama uspjeli su se provući kroz crtu i napraviti veliki nered.
Interventni je tada imao malo žešći okršaj, teškom mukom su ih vratili, par momaka je ranjeno.

A na crti poginuli su: Vinko (Niko) Brkić, Blaženko ( Mijo) Drmać
Blaženko je pošao na sahranu Vinku jer su blizak rod, kada je izašao iz rova pogodio ga je snajperist.
Nakon tog, učestala su uvaljivanja kroz crtu, provokacije još učestalije; izviđanja postaju sve nasilnija.

14. kolovoza

Na Vrhovima su nam noću ubili još jednog borca, prognanika iz Crničkog Kamenika: Željko ( Janko) Stanić, Predragov brat, drugi Jankov sin.

stan

stan

Na drugoj strani, u Glumcu, od provokacije stradao je Travničanin: Jozo ( Rudo ) Agustinović
Raspoloženje se opet popravlja; čuli smo da su u to vrijeme Kiseljačani na svojoj crti osujetili pokušaj ulaska „ garavih“.
To je postrojba bez morala i etike, pljačkaši palikuće i koljači.
Potukli su ih do gola.
Nama raste moral.

I konačno, dolazi dan kada se ono naše iščekivanje ispunjava, na žalost opet ne bez žrtava.

Napad na Kojsinu, 21. kolovoza

Jutrom dok se još nismo dobro niti razbudili Muslimani su već ušli u selo kod Banovih kuća. Tu su zatekli nevjestu Marinu u podobro odmakloj trudnoći i njezinu svekrvu Anđu. Pokupili su ih i od skupine do skupine sproveli na Inač.

* * *

Poslije su pričale da nikada u životu nisu vidjele više vojske. Mislile su kako Kreševo više nitko ne može spasiti.

* * *

S planine su ih odvezli u traktorskoj prikolici na kojoj su u vrećama bili neki leševi.
(Pretpostavlja se da su to bili naši poginuli bojovnici koje su spremali za razmjenu, jer je na drugoj strani u Zabrđu taj dan razmje- njen Pedić s obitelji.)
Kod Bijelog groba su ubili Branka (Mate) Ban.

ban

Zatim su, kako to inače radi legalna vojska, užegli kuću Nike Bana.
Na Bokulji zapalili su još kuću i štalu Ive Vunara.
(Po prezimenu Bošnjak, Vunar je pseudonim.)

Prošli su Bokulju i spustili se na Bijeli grob.
Na drugoj strani, ovamo prema Orašku, na kojsinskoj strani kod Okreti, ubili su Dragana (Niko) Kraljevića, kojsinskog mještanina.

kralj

Spuštali su se Bokuljom posve opušteni, sigurni da neće biti nikakva otpora.
Samo dvadesetak metara niže, čekali su naši u zasjedi. Kada je neprijatelj stigao na dohvat ruke, više nije imao nikakvu šansu, njihovi borci su odavno već dušu prodali đavlu.

* * *

Na Orašku, sve pokušaje MOS-ovih specijalaca da odozgo putem na kosi uđu nama za leđa zaustavljaju dva „srdita“ bojovnika sa M 48. pucajući iz rova do Biskupove stijene po sistemu „sada hoću – sada neću“.
Mi sa strane samo smo podržavali da im se ne uvale s bokova.
Potom je tamo nad selom naša Praga počela proganjati progonitelje.

* * *
Pripuckivalo se i bez potrebe cijeli dan. Poslije se pročulo kako su u akciji nad Kojsinom do sada najviše stradali.
Pobjeda je na našoj strani. Muslimanski specijalci koji su napadali Orašak gadno su se oprljili. Prenoćili su tu (vidjelo se to poslije po ostavljenom smeću). Ili su čekali mirnije vrijeme da bi se povukli ili su htjeli pokušati još jednom pa uvidjevši da je sve propalo u tišini su se povukli.

* * *

Za to vrijeme pregovaraju o razmjeni uhićenica.
U Zabrđu već od jutra prvog dana napada na Kojsinu Omer K. Priopćuje Marijanu Pediću kako su postrojbe armije ušle u Vranke i Kojsinu i kako je dolje prema Kiseljaku, kod Paškine kave, presječen put i uvjerava ga kako se on nema kamo vratiti. Možda je on i imao takvo saopćenje.
A, možda i nije?

Taj dan je razmjena obavljena.

3. rujna

U Zabrđu je obavljena razmjena . Među razmijenjenim su i Marina i Anđa Ban iz Kojsine.
U Kreševu se dojmovi pomalo stišavaju.
Počinje se tu i tamo govoriti o osnivanju nove manevarske.
Zapovjednici satnija sastavljaju prijedloge, većinom na svoju ruku, bez suglasnosti boraca pa u nekim satnijama dolazi do zabune koja se lako riješava, uvijek ima dragovoljaca.

6. rujna

Na Kobiljači stradava jedan Deževičanin :
Ivica ( Niko ) Puljić

cigo

Evo i Ivicu je smrt zadesila samo tjedan dana nakon rođendana. Počinjem razmišljati kako sve to nije slučajno. Možda je čovjek u vrijeme oko rođendana ranjiviji, nešto slabiji nego inače.
Ili je godina kratka?..
Ili… nam je smrt na čelu samim rođenjem.
Možda je to slučaj samo ovdje, ili možda , brojevi ipak imaju nekakav smisao u življenju?

U Zidu, na stadionu, obavljeno je postro- javanje i nova „ manevarska“ sastavljena je od tri voda. Prethodna „manevarska“ ostaje slobodna. Ona će djelovati samostalno.
Ovdje je rabljen taj naziv iako je to bila interventna.

Od 7. do 30 rujna

Smješteni smo u prostorijama „Autoopreme“, sada nas šalju tamo gdje slute napad.
Prva je intervencija bila na Šeinu stijenu, očekivali su napad, digli su nas u tri po ponoći, bila je tako velika tama da smo uz dobra vodiča po mrkloj noći jedva izašli gore.
Uzbuna je bila lažna. Možda su nas samo isprobavali ili su nas održavali spremnima.
Preko tog dijela crte su se održavale bliske veze sa MOS-ovcima pa su se razmjene, na crno, događale baš na tom brdašcu.
U službenim razmijenama obično bi se postavljali nekakvi posebni uvjeti pa su se one znale odvlačiti u nedogled, ovako, sada se dogovori i već za dva-tri dana razmijena je obavljena.

Taj dan smo se upoznali s crtom i pred večer vratili u bazu.
Za dva dana su nas poslali na lovačku kuću iznad Ratkovića. I tamo se nije ništa posebnoga dogodilo.
Opet smo kratko vrijeme odmarali dok nas jedan dan nisu pozvali na Volujak, u prvu satniju.
Do sada u životu nisam gore nikada bio. Crta je dobro utvrđena pa je i taj dan prošao u samom upoznavanju terena. Još smo tu dolazili tri dana. Zadnji smo krenuli ranije, na Ivici nas je čekao kamion. Nisam htio kamionom pa sam krenuo pješice. Bez obzira na hodanje u meni se nekada pobudi nešto što me u datom trenu tjera da potrošim još energije da bih na svoj način u šetnji rasteretio misli odnosno da se posve opustim.
Vukući nogu za nogom sišao sam dolje u podnožje u Podbrezu, kad tamo iz dućana pod cestom izlazi Jurina mati Matija ( to je ona starica što mi je poručila, dok sam još bio na Kupresu da se svaki dan moli Bogu za mene ) Udaljen sam od nje dvadesetak metara. Pogleda me pa prođe i krene tatajući uz ulicu kući. Pomislih da me nije prepoznala, ona zastane, okrene se pa me onako nesigurno upita :
– Jesi li to ti, Stjepane?
– Ja sam, Matija – odgovorim. – Kako si – upitah je.
Ona obori pogled, u jednoj ruci drži štap u drugoj u vrećici kruh što ga je kupila, ruka joj zadrhta, koštunjava i staračka, podiže pogled, pogleda me pokajnički i reče:
– Stjepane, oprosti mi što više ne molim za tebe – pogleda u Volujak. – Sada molim za svoga Juru.
Okrenula se i svojom ubogom snagom krenula brdu. Ostao sam zatečen iskrenošću starice i time što je to bio njezin teret. Normalno mi je bilo da, od kako su ovdje počeli sukobi, moli za sina.

odmor
Čišćenje oružja za vrijeme odmora

Počinje se šaputati o vraćanju Meoršja.
Travničani se pripremaju.
Oni imaju svoju zonu odgovornosti.

1. do 3. listopada

Imao sam osjećaj da je toga jutra u Kreševu podignuto sve živo.
Magla se još nije niti na travu podigla, legla je na tlo pa jedva vidiš prste ispružene ruke. Uzašli smo do crte svi skupa, nosači ranjenika, bolničari, radna jedinica i manevarska potpomognuta kiseljačkom specijalom.
Prekoračivši tranšej na Kondžilu kao da se ušlo u zonu sumraka. U vakuum nekog drugog svijeta.
Bitka je počela nadomak Postocu, tu su se MOS-ovci utvrdili. Nakon dva sata neprekidne paljbe uz pomoć prage sa susjednog brda razbili smo otpor i vratili se na vrh Meoršja.
Još smo na Kaznovima. Pod najlonima sa nešto stijenja složenog u grudobran, ulovila nas je noć.
Nismo stigli postaviti crtu do kraja.
Miješa se kiša i snijeg.
O borbi nitko i ne misli, samo, da je izaći iz noći.
Opet i uvijek nespremni za studen. Sutra smo odradili ostatak terena, taj drugi dan, bez poteškoća.
Prvi je bio težak, nije prošao bez žrtava. Izgubili smo borca Mato (Dobre) Dilber koji je ne žaleći sebe došao iz Kiseljaka u ispomoć i dao svoj život u borbi prsa u prsa za boljitak ovoga puka.
Matina pogibija je toliko razljutila suborce da nas više ništa nije moglo zaustaviti.

mato d

Mene opet sljeduje ono mjesto na kome umalo nisam ostao prvi put. Kao da sam emotivno dio njega i ono dio moje duše. Na uglu Akšamove ravni i Postolca dolje prema Botunji na rubu njive što se spušta prema Kaznovima.

Noć će opet biti hladna i ljigava, počinje kiša. Imam najlona i nešto nalik na rov, što sam zatekao, nedirnuto od prošlog puta.

* * *

Jutrom dolazi radna jedinica.
Traje ukopavanje.
Hladno je i gusta je magla.
Dan prolazi u miru osim što se jedan borac ranio kada je ispalio nađeni tromblon. Dno mu je bilo oštećeno, nije ga zaštitio i eksplodirao mu je pred očima.

* * *

Zorom, stara manevarsaka ostaje čuvati crtu, a mi novoformirani idemo na Lučenicu ispraviti jedan dio zbog poboljšanja pozicije. Dolje smo pokušavali i pokušavali cijelo dopodne i popodne, nije išlo, jednostavno bilo je pretvrdo. MOS-ovci su se uvalili u jedan rasjed i imaju pregled terena, a do njih vodi samo šipražje.

Pred večer dok smo zaokupljeni postavljanjem crte na Lučenici, ispaljenim nabojem na Željka (Ivica) Oroz – Tajčija počinje nov napad na Postolac, iznenađenje je bilo potpuno. Dok smo mi istrčali sa Lučenice, gore je već bilo sve završeno.

tajči

* * *

Mrak koji je pao spriječio nas je u daljem djelovanju.
Oni su već bili na stijenama.
Opet su imali Meoršje.

* * *

Istog dana, samo malo prije napada, silazeći dolje niz planinu, vraćajući se kući netko iz radnog voda je aktivirao zaostalu minu pa je Pero (Ivo) Pejak smrtno stradao, dok su dvojica ranjeni, jedan teško, drugi lakše.

pero

Noću smo ostali odsječeni bez kontakta ne znajući što se točno zbiva, kakvo je stanje na Čimburovom brijegu i tamo dalje, na Kicašu?
Očajavao sam :
„Ovu smo bitku izgubili“, i iz očaja crpio snagu. „Ali, nije još gotovo, rat još traje.“

I ,opet je kiša sasula i pod nama napravila lokve i kal. Nebo je sišlo na zemlju. Sve vrijeme kiši i magla je tako gusta da se ne vidi niti metra ispred sebe. Odgađaju se sve aktivnosti do daljnjeg.

* * *

Pokušali smo proći na Čimburov brijeg.
Nismo uspjeli.

* * *

Ostali smo u onome sedlastom dijelu gdje uz blagi uspon od izvora gore izlazi Omošćak i tako razdvaja dva vrha, niži Postolac lijevo i desno visoki Čimburov brijeg. Na drugu stranu ide put ka Akšamovoj ravni.

tadić

bart

Još nemamo nikakvu vezu s momcima što su ostali tamo odsječeni.

Travničani poručuju da su svoju crtu učvrstili te da je kod njih stanje stabilno.

* * *

Opet se spominju stradali i nestali.

rajić

brad

perob

adolf

laco

Tog dana su stradali momci što nisu žalili sebe da bi katoličkom puku bilo bolje: Ivica ( Ante) Tadić, Marinko ( Jozo ) Duno Ovdje se uzima datum razmjene. Postoje indicije da je u bici za Meoršje uhvaćen živ i naknadno ubijen. Adolf (Marijan) Stjepanović, Vjekoslav (Stjepan) Rajić, Nikola (Petar) Bradara, Pero (Marijan) Bartula, stjepan ( Sarafin) Laco

I Lacu svrstavam u ovaj datum jer je u bitci za Meoršje vjerojatno zarobljen i naknadno ubijen .

I dan danas se pitam jesmo li mogli što učiniti za te momke?

Je li što moglo biti drukčije?

Zbog čega u jednoj tako važnoj akciji odjednom sve veze ne rade?

Nameću se pitanja, prepliću se jedno s drugim i stvaraju mrežu sumnje, bola i ljutnje pa me još jače muči spoznaja da odgovore na ta pitanja neću nikada znati.

A kada se smirim i tada analiziram , mislim, pokušali smo i više nego što je bilo u našoj moći.

Povratak na vrh

Ponovno smo vraćeni na početak, ponovno smo se okupili u Zidu . Ponovno zapovjed, kratka i oštra. I Ponovno i ponovno ćemo, po milijuniti put, ako treba.
Na Meoršje se mora, doslovce, istrčati
Važno je, tko će prije, tko prvi stigne, njegovo je Meoršje.

I više nije bilo pogovora; vrh se mora uzeti po bilo koju cijenu.
Po magli i kiši koja ne prestaje zakoračili smo u planinu riješeni, svi do jednoga, dati sve od sebe za ovo Kreševo.

Postalo nam je već odavno jasno: slobodom planine dobili smo stratešku bitku nad ovim prostorom.

Sudarili smo se na dijelu od Omošćaka prema Kaznovima. U tom šumarku je počeo odlučujući fajt. Više od tri sata neprekidne paljbe, puzanja, struganja licem o tlo, s okusom i mirisom zemlje u ustima, milimetar po milimetar, uporno, ali sigurno primičući se stijenju na Postocu, gdje su MOS-ovci stvorili k’o kamen čvrst bedem.

Ali, mic po mic i njihova upornost gubi smisao.

Od upornog kuckanja i kamen pukne.

Nakon proboja u kratkom roku smo očistili teren od raštrkanih im boraca i stjerali ih niz padinu.

Izašli smo pobjedonosno.
I sada mi zvoni u ušima ona slavljenička pucnjava duž cijele crte.
Počelo je ovdje da bi prihvatili svi od Golupca do Vrhova.
Resko je zvonilo nebo rafalima nad Kreševom. (Nitko nije pomišljao koliko nam tako dragocijena municija ode u nepovrat bez potrebe.)
Nitko nam više nikada neće uzeti Meoršje.
Ukopavanje je užurbano. Momci su se dograbili motorne pile i odmah na onome najkritičnijem dijelu sasjekli pojas šume u širini od dvadesetak metara. Ispreprečali su debla bukava jedno preko drugog, tu je sada svaka bitka nemoguća.
Još kratko vrijeme su po Omošćaku i dolje u gradu odzvanjale detonacije granata što su ih u očaju slali s Graba i iz Botunje.
Usprkos jakom mirisu baruta sada smo lakše disali.
Više nam ne vise nad vratom.

U tom se pojaviše naši na vrhu Omošćaka, iznijeli su dvojicu naših mrtvih s Čimburova.

* * *

I u meni opet tuga;
˝Evo i šesto stoljeće teče kako nam krvavi danak ubiru.˝
Smirio sam se tek na starom mjestu.
Nekako, priraslo mi je srcu.
Sve je ostalo netaknuto.

* * *
Bari, mladi bojovnik, neustrašivi borac, i ja smo skuhali kavu. Sada sam imao kuhalo na benzin. Lako je za nošenje, ne zauzima prostora, a lako se prikrije plamen.
Iste večeri smo ostali bez cigara i hrane.
To ćemo dobiti tek trećeg dana poslije.
Kada smo sišli Barija su vratili na Orašak.
Nakon ove bitke, kada je pregrmio s nama najteže, vraćaju ga gore pod izgovorom da se on uopće nije trebao tući, naime poslali su ga kao nosača.
Kada je već imao volju ostati na Meoršju, trebali su ga ostaviti. Skupa s nama izborio se za njega.
Kako se crta utvrđuje nas pomjeraju dalje.

* * *

Tog jutra tek sam stigao na smjenu kad su, dolje na Lučenici, zbog strateškog položaja dva rova izmjestili nazad ka vrhu.

7. listopada…

Upravo kada sam počeo pakirati stvari začula se odozdo kratka pucnjava, a potom sve opet utihnu.
Brzo se proširio glas da su dva bojovnika teško ranjena, a da je jedan poginuo.
Navodno je Marko Č. zaboravio novčarku te su on i Drago T. krenuli po nju. S drugog rova iz sličnog razloga je pošao Ivica Č. ne znajući za njih.

čiča

čal

Napetost nerava još se nije stišala. Susreli su se stotinjak metara ispred crte i; na žalost; popucali.
Ivica je na mjestu poginuo, a Marko i njegov pratilac su teško ranjeni.
U momentu se crta ispraznila, okupili su se svi kako bi izvukli stradale ovamo gore.
Sumnja se da će preživjeti i ova dva ranjena.

Poginuo je : Ivica ( Anto ) Čiča,
Na žalost, svi liječnički pokušaji,
nisu nam uspjeli spasiti Marko ( Petra ) Čalaga.

* * *
Poslije, kada sam slagao enigmu postala mi je malo sumnjiva priča o načinu stradavanja.
Samo, kome je opet u interesu skrivati istinu?
Možda ja pretjerujem i pomalo sam paranoik ili me sve ovo počinje zamarati?
Možda su se ipak susreli sa MOS-ovom izvidnicom, jer već sutra je bio jedan manji napad na tom dijelu.

9. listopada…

A dva dana poslije će uslijediti jedan od žešćih pokušaja proboja naše crte na Lučenici, zemlja se tresla taj dan od detonacija i oštrine napada.
Naši ne popuštaju niti milimetra. Pred večer su Sarajlije odustale. Pokupili su ono što je od njih ostalo i otišli kroz tunelčić u svoje gnijezdo.
Umjesto da se brinu za Sarajevo oni nas napadaju.
A tko im to onda čuva grad? Jeli moguće da jedva brane grad, a onda imaju viška snaga kojima nas napastuju.
Ne mogu ništa, samo nam dosađuju.
Naši su prošli sretno, zahvaljujući pravovremenom otkrivanju napada.

Čuli smo kako je sada i Šeina stijena slobodna. Naši su napokon i to brdašce dobili.
Moral je u vojsci svakim danom sve viši.
Kako traje utvrđivanje ja dobivam odmor i idem dalje.

Tih dana mi je stigao odgovor iz Busovače.
Kao: „Sve je dobro ali…“ , jedna ili dvije rečenice su zacrnjene, flomasterom, nešto ostaje nepoznato. Bože moj, tih pedesetak kilometara pismo putuje duže od tri mjeseca.

Ostajem dan-dva na Postolcu, potom preko Omošćaka dolazim na Čim- burov brijeg.
Ima nas trojica, određeni smo s Kaka- njcima na tom dijelu crte.
Dok se oni upoznaju s terenom.
Tu ću i ostati do kraja rata.

12. listopada…

Na travničkoj strani stradava borac: Franjo (Niko) Marjanović

franjo m

Nadalje, ponovno se utvrđuje sva crta; od Vrela preko Šeine stijene, Vikića brijega i Oraška do nekih sitnih korekcija u Kojsini. (Ovim pomjeranjem su Vranci tak ušli iza crte)

Priča se kako smo tek sada izašli na poziciju koja je bila zacrtana na bivšim mapama JNA za obranu Kreševa.

Za dva dana je zemunica završena, zaprečavanje obavljeno, mine su posta- vljene, više niti miš tu ne može proći.

19. listopada…

Proširila se vijest kako je Marko Čalaga preminuo u bolnici od zadobijenih rana 7. na Lučenici.
Svakim danom crta postaje sve tvrđi bedem. Prokopava se tranšeji i prave puškarnice.

Stigla je dojava o dolasku „ puhova“ na ove prostore. To je postrojba Zeničkih snajperistica.
Ovdje nisu imale učinka.
Na fojničkoj crti, druga je priča. Tamo su mnogi stradali.
Poznat je obračun snajpera na fojničkoj crti nakon čega se više nisu pojavljivale.(U ovom slučaju snajperisti su bile žene.)

21. listopada…

I kako to biva, kada se malo opustimo uvijek netko strada.
Dolje na Kondžilu smo izgubili borca; Ivica ( Pero ) Pavlović – Švabo

švabo

Od 1. do 20 studenog, Vareška golgota

Varešaci sve više pristižu.
Narod je iscrpljen i satrven dugo- mjesečnim podmuklim terorom i konstantnom neizvješnošću za egzistenciju.
Ako je itko trebao ostati u svojim domovima, zbog svoje suzdržanosti u svemu ovome, onda su to bili oni.

No, ne može to tako , teren pod nadzorom armije BiH mora biti etnički čist. MOS-ovci pale selo Borovicu dok naši nisu niti trepnuli.
Civili vape za pomoć pa tih dana naši odlaze u ispomoć da se održi koridor gore preko Zvijezde kako bi se izvukao taj napaćeni puk.
Vraćaju nam se dva ranjena borca.

A poginuo je; Vinko (Marko) Trogrlić

marijan

On je nakon teška ranjavanja otpre- mljen u bolnicu i na putu mu se gubi svaki trag.
Pristigli civili prepričavaju strahote kroz koje su prošli.
Smješteni su u školi u Kreševu i u Zidu. Neki odmah traže način da odu dalje, rodbini. Neki se za kratko vrijeme smještaju po kućama gdje je još bilo mjesta.

U ovakvim trenucima ljudi su susretljivi. Uz potporu pojedinaca Karitas i Crveni križ su se maksimalno angažirali.

* * *

Bojovnici što su pristigli, vraćaju se svojima gore na Daštansko, uz Višiće i dio Pržića ( većinski katolička sela) gdje će ostati do kraja rata da bi sačuvali bar malo svoje, vareške zemlje.

Ovdje su užurbane pripreme za neku novu bitku. Tu i tamo se šapuće o pokretu na Fojnicu.

Na Čamišću nam gine ; Ivica (Petar) Ćorić

Od 21. studenoga

Odlazimo na fojničku crtu. Od 1. studenoga pokret je prema Fojnici. Tih dana je sa Šakine stijene, prvi puta nakon izbijanja sukoba, amaterskom kamerom snimljena Alaupovka,.
Na Bašinom brdu smo pomjerali crtu.
I opet je nebo sišlo na zemlju. Kišilo je i bila je jaka magla.
Samo nas je Bog sačuvao pogibije. Te noći, trećoj za redom u ovoj planini, bez imalo rova, onako iza jelke, složio sam nešto grančica pod sebe i zaspao. U zoru na nama što smo spavali bilo je oko desetak centimetara snijega. Pred večer je stigla smjena, vratili smo se kući kako bi se odmorili i opet izašli na Meoršje.

* * *
Načelnik brigade je tada zabranio odlazak s naše crte na druge prostore. Ovo je ipak toliko važno da se ne isplati rizikovati.
– Meoršje mora biti čvrsto i sigurno – rekao je u jednom obilasku tih dana.
Sjetio sam se momaka s Djedova dola, oni sa pomjeranja odlaze opet na crtu, tako da nemaju dana odmora.
Svejedno, moral je izuzetno visok.

* * *
Mi s Meoršja posve se opuštamo i planiramo doček Nove godine.
Ovdje je snijeg već odavno prešao dubinu koljena.
Spavam na katu u zemunici tako da mi sa stropa miris zemlje i drveta prodire u samu dušu.
Gore je gadno jedino kada se vatra u bubnjari naloži malo jače.
Onda je gore sauna.

Tako sam jednu noć dok je vani jugo topio snijeg usnio malo čudan san, naime, bilo je to sjećanje na vrijeme prije rata, snivao sam doslovce ono što mi se već dogodilo:
˝ Na obali gledam u daljinu. U ustreptalom zraku spojilo se tamo crtom vidika more i nebo pa svoju igru treperavo prenijeli na kamen i kuće, na cijeli uzavreli otok. Sjedimo pod borom na obali Ivana i ja (puška je prislonjena pod drugim borom, više nema sna bez nje) a Ivanine dvije prijateljice se praćakaju u vodi. Inaće bismo išli u šetnju, bauljali bismo otokom i zaustavili bi se tek u nekom masliniku i tu diveći se kvrgama dobro ostarjelih maslina drjemuckali do večeri.
Danas je prevruče pa smo lijeni poći bilo gdje. Tek kada su ostali već odavno otišli, ustali smo i pošli dalje. Pokraj hotela otišli smo na cestu. Ivana, sva u kosi, čičkava. Malo čupavo, zvao sam je od milja. Vedra večer, blagi vjetrić, šum pijeska i šum mora, miris oleandra i suhe trave toliko me čine sretnim da ponekada sav ustreptim. Šećući cestom gledamo tamo, ravno prijeko, vide se svjetla u nizu, zrcale se na površini između mora i neba parajući sjajem tamu i zrak nad otokom.
Prebacio sam joj ruku preko ramena dok smo prolazili pokraj crkve ( naša je karizma između nas Gospode ) pomislih, dok smo se spuštali dolje ka rivi. Silazeći niz stube s lijeve strane se čula galama, počela je tombola, otud s desne strane dopire glazba iz restorana.
A ovamo pred brijačnicom na samom ulazu u skalu, dvojica barba na svjetlu ferala šahom i vinom gase strasti.
Narod kulja kao iz mravinjaka, ( svi nose vrećice, tek tu i tamo poneka istrošena torba i tada mi nikako nije jasno zašto su uplakani ), sada je ona podnevna pustoš preplavljena gostima“, razmišljam u snu.
( One će mi torbe i uplakane face, to mi se prije nije desilo, tak poslije postati jasne.)
I gledam kako su svi sretni, samo da tu nije još ovo žezlo od asfalta što danju upija žar, samo da bi navečer zajebalo onu ugodu svježine. Uhvatih Ivanu za ruku i provukosmo se pokraj staraca, u sobu i pod hladan tuš.˝

Probudih se sav mokar.
Na vrijeme, vatra se skoro ugasila.
Ubacim drva i, kad sam već budan pogledam van i udahnem diveći se ljepoti življenja: u sred šume, u sred noći, u sred rata, u sred ludila, ja imam čistu dušu i mirnu savjest.
Ima li većeg bogatstva?

Od te noći stalno mi se po glavi mota ideja za pismo što ću ga koji dan poslije napisati, onoj maloj čupavoj, ona mi je u ovim danima i snaga i nadahnuće.
Kada bude završeno nikada poslano pismo ostat će moje sjećanje na jedno vrijeme, na život mira i rata, na vrijeme rađanja, života i umiranja.

PISMO

Sjeti se, bilo je lijepo onog ljeta na starom gradu,
šumjela je topla kiša u blago predvečer,
dok zvona s crkvenog tornja pozivaju na molitvu.

Sjeti se onog crvenog obzorja, dok silazimo stazom
i slušamo kreket žaba dolje kraj seoskog puta.

Sjećaš li se još onog starog hrasta pod kojim smo
po cijelu noć šaputali, baš kao da smo se u njega kleli.
Koliko si mi puta zaspala na rukama, kasno u noći?
Mislili smo da toj ljepoti nema kraja.

Sjećaš li se, kako smo se jednom oko ponoći
ludo smijali,?
Jedna je majka sjedeći kraj prozora čekala sina
da se vrati s pijanke.

Sutra smo otišli na more, provesti onih naših deset dana.
Kako nam je za sreću malo trebalo?

Sjećaš li se kako smo satima veslali, a vraćali se
tek kad Supetar pruži nisku svjetala, kad prvi ribar krene
na sviću?

I, sjećaš li se jutra, kada sam ti na stijenama ispričao
onaj san o magli, što se uvalila među nas,
pokušavam dohvatiti tvoje ispružene ruke,
a ti si sve dalje, i dalje, i polako blijediš?
Sigurno bi nestala da se ne probudih.
Da – kada sam ti ispričao san, rekla si:
˝To ne može biti, jer˝, tako si rekla,
˝kako ćemo jedno bez drugoga?˝

I onaj tvoj osmijeh,
još mi srce zatreperi kad ga se sjetim.

A onda:
Jedno jutro spakirala si kofer i otišla na studij.
˝Doći ću˝, obećala si.˝Narednog ljeta opet ćemo na more.˝

Dugo je ovo moje čekanje, pomalo posustajem.

Znaš li da je granata slomila onaj naš stari hrast?
Kraj seoskog puta utihnuo je kreket žaba.
Putem sad vojničke čizme zveče.

I ona majka – viđam je često sklopljenih ruku,
u crno odjevenu, na crkvenom putu, kad zvona zazvone.

I onaj san,
I Supetar,
I ona brodica…

Svega se u ovoj samoći često sjetim
Nejasno, kao da još kroz maglu veslam.

Kreševo, 15. prosinca 1993. godina.

Kao da sam jednu čitavu etapu življenja preskočio.
Mnogo se bolje osjećam.

Novogodišnja noć 93. / 94. i naredni dan

Filipović i njegovi iz Kraljeve Sutjeske okupili su se za ovu noć u prvoj zemunici u nizu s Kicaša i Kraljeva gumna ovamo na Čimburov brijeg, kartaju i nadaju se boljem, tako im je dobro.
Samo oni sebe razumiju.
Sa drveća opada kitina i stvara dojam kao da vam netko hoda oko rova.
Te noći pola je crte imalo lažnu uzbunu.
Sutra, okaljeni borci, jedino se oni ne srame, prepričavaju svoje strahove i nezgode izazvane snijegom.

– Ustanem ti ja – priča jedan – polako odškrinem vrata, kad dolje desno uz sami rov čujem ono; taap-tup, otvorim polako vrata šire, puška mi je spremna i samo što sam iskoračio kad mi kitina pade, tačno za vrat. Noge mi se odsjekoše, ispadne mi puška i baterija, promro sam.

Opsujem i vratim se natrag. Tad mi je postalo jasno što se dešava.
Završio je pripovijest smijući se svom strahu.

Dan je topao i sunčan, skoro da bi se moglo skinuti u potkošulju.
Uzeo sam uprtnjaču i otišao na dno Omošćaka, na izvor, nemamo vodu, a tako mi se kava pije.
Volim je napuniti, tada je teška oko dvadesetpet kilograma, to me održava u snazi. Dolje u kući do izvora bila nam je izmješteno zapovjedništvo. Tu sam odigrao jednu partiju šaha i otišao na položaj.
Idući uz njivu, čuje se opet s Inča PAM-om nekoga napastuju.
Vjerovatno momke sa Oraška.
Ovdje, kod nas, Meoršje odzvanja od motora građevinskih strojeva, bageri grade put za vrh.
Gore, kada sam odložio vodu, izašao sam van, oborio posljednji osušeni bukvić, nikakvih drugih nije niti bilo, nacjepao drva za vatru i popio kavu koju je Filipović „ ispekao“. I kada smo kavu skoro popili, stigli su konjovoci s hranom. MOS-ovci su ih malo preplašili, strojnicom sa vidosovićkog groblja.
Utrčali su do nas, sreća nitko nije stradao.
Opet nam MOS-ovci ne daju mira.
A na njih smo skoro i zaboravili.

Siječanj 1994. godine

Sada možemo kući i po dva dana. Čizme su mi se već podobro istrošile pa sam tih dana ganjao nove. Lakše bih tenk izganjao nego jedne obične čizme. Briga ovih usjedjelica dolje što ti nemaš u čemu na teren.
Dok sam bio kući čuo sam za pogibiju
Ivo (Stjepan) Marić

ivica

* * *

Nakon dužeg vremena, napokon sam se sreo i s Jozom.
Kao dječaci, skupa smo ratovali, skupa smišljali i skupa u svojoj mašti uništavali neprijatelja, a sada se skoro pola godine nismo niti vidjeli. Hvalio mi se kako je, dok su te jeseni kopali tranšeje i gradili zemunice na Lakiću (Pločicama, lokalitet na domak Šeinoj stijeni) on naišao na lijepe kristale moriona, (crni kremen u koji nerijetko urastaju crni turmalini) pričao mi je sav u zanosu. Znao je da obadva uživamo u ljepoti kristala i evo, već petnaestak je godina otkako ih skupa skupljamo i odavde i iz Zagradskog potoka (Busovača) šaljemo po Evropi na tržište. To činimo teška srca, ali kolekcije su za situirane ljude.Teško je biti kolekcionar, a nemati osnov egzistencije.
Jedan dan sam čak našao vremena i obišao taj lokalitet, nalazište je nanosnog karaktera pa je teško procijeniti teren. Doma sam sišao zadovoljan s par ulomaka.

31. siječnja

Onda sam izašao gore na smjenu.
Odradio je.
Bager je još brujao kada sam sišao.
Iste večeri 31. 1. 1994. godine ubijen je Stjepan (Marko) Šimić.

šimić s

Dok je tamo pod Postolcem pravio put privukao mu se snajperist, ispalio naboj i nestao.
Sve se desilo tako brzo da se nitko nije snašao, a već je bilo gotovo.

A na Jasikovici i dalje, još se odrađuje pozicija prema Fojnici. Naime prema gradu je pokret odavno zaustavljen, sada se strateški popravljalo i utvrđivalo dostignuto.

Priprema se akcija na Zavrtaljku.

3. veljače

U akciji, 3. 2. 1994. godine, pozvani momci iz naše „manevarske“, na brzinu kreću na neizviđen teren (svi odjednom, željom da to odrade što brže i srcem, jer oni to mogu ) uhvaćeni su u zamku.
U šipražju u Ostroškoj Citonji na istom mjestu poginuli su: Dragan ( Ivan ) Tavra, Branko ( Marko ) Milićević, Marko ( Pero ) Šimić

Dragan

Stradavaju u pokušaju spasavanja jedan drugog.

I, po tko zna koji put, kada pomislimo kako više nećemo plaćati ceh, desi se tragedija.
Opominjući nas kako Ares još hoda ovim tlom i još ubire žetvu.

Do Washingtonskog sporazuma
18. ožujka ´94. godine

S početkom trećeg mjeseca ubrzano se počinje graditi na vrhu Omošćaka jedna velika zemunica u koju će se, po pričama graditelja, moći smjestiti dvadesetak bojovnika.
Šapuće se o kraju rata i silasku s crta i vraćanju uobičajenom civilnom životu.
Kako se vratiti?
Slušam kako Kakanjci razgovaraju:
– Sada kad siđem – govori jedan. – Nema toga šro će me bar godinu dana natjerati da odem u šumu, šta ti misliš- pokazuje na mene. – Hoćeš li ti u kamenje?
– Čudo – odgovaram kratko. ( Ova riječ se ovdje u Kreševu koristi i u smislu: svakako, naravno i kao takva je ovdje upotrebljena. )

* * *

Uvjeren sam da me još jedino šuma može rehabilitirati.
Ovaj ću put ići po svojem nahođenju, bez obveze i išćekivanja.

* * *

Sjećam se, te noći oko deset sati, prošao je prvi konvoj za Zeni- cu i Tuzlu.
Nakon stanke od godinu dana.
Od tada kamioni prometuju neprekidno.

19. ožujka…

U zemunicu mi ulijeće zapovjednik sa nekim stranim časnikom i traže od nas da na brzinu napustimo položaj. Još par dana ćemo tu biti u onoj velikoj zemunici, što je upravo izgrađena na vrhu Omošćaka, kao na promatračkoj točki, a već do prvoga ćemo sići u grad.
Ostat će samo po četvorica na Postocu.
Meni se po glavi stalno vrzma onaj momenat s Barijem, kada su ga nakon borbe vratili na Orašak, iako je htio ostati tu za što se s nama izborio.
On nije dobio planinu.
Nismo ni mi.

***

Sada će, govori se, sve nesporazume prenijeti za pregovarački stol.
Sukobi se ponavljaju u svezi s našim nacionalitetom, nikada ga nismo niti negirali, on se podrazumjeva našim rođenjem.
Oni koji to ne razumiju optužuju nas, kako bi nam ukinuli narodnost, ona je kroz običaje i kulturu ovdje nazočna već od krunisanja kralja Tomislava.
U zamjenu nam pokušavaju nametnuti svoj nacionalitet koji su na brzinu smislili u noćima tjeskobe u sarajevskim podrumima.

Pa pod izgovorom kako mi Hrvati opstruiramo mir još lutaju tražeći sopstveni preko naših leđa, očito im njihov nije dostatan ili , možda, od nas traže poniznost, što bi u ovome slučaju bila kršćanska zabluda.
Negdje sam pročitao kako je poniznost zla sjenka veličine.
Moramo li mi biti mali?
I mogu li drugi graditi vlastiti mir, a da ne idu preko naše muke.

9. travnja …

Skoro na Lopati, na potezu od Odsadka ka Presječenoj stijeni ( prema vrelu Kostajnice ) prateći trag srndaća Jozo (Lovro) Medić iz Vranaka stradava od Muslimanskih izviđača.

lovro

Nervi su napeti i na rubove bivših sukoba ne treba ići.
I minska polja još nisu očišćena.

* * *

Poslije će, za malo manje od godinu dana u akciji pod Dinarom stradati još jedan bojovnik čije će ime skupa s ostalima s ovih prostora ostati za vijeke upisano u nevidljivi, ali nam u duše zarezan bedem obrane grada i ovoga tako radišnog i skromnog puka.

Nakon akcije, momci su se okupili kako bi predahnuli. Kada je među njih doletjela neprijateljska granata za neke od njih nije bilo spasa.

pejak copy

Privikavanje na civilni život

Jutrom, tek što sam sišao s Meoršja, u ulici sretnem oca.
Satrt godinama i nekakvom teškom mukom, postarao se. Oči upale, u njima nema živosti. Korak mu slab, hoda kao da će se sada srušiti.
Došao je po dašak utjehe.
Nakon što je Toni poginuo nije s mirom oka sklopio.
Naime, kako nam je rekao po ulasku u kuću, Toni je odmah s početka rata poginuo u Busovači.
Toni mi je brat po ocu.

toni

Sestra je, sada udana, odavno već majka, s istom onom predanošću služila oca .
Prenoćio je.
Vidjevši da smo svi ovdje dobro, s malim olakšanjem na duši otišao je natrag u svoj svijet, svijet nemira, tuge i jada.
Mi smo nastavili normalno življenje.
Sada se svakim danom sve više čuje kako mnogo mladih sređuju papire za iseljavanje.
Ovdje ne vide da će u skoroj budu- ćnosti imati šanse za boljitak.
Tamburaši kreševskog Napretka odlaze uskoro na obilježavanje obljetnice Blata na Korčuli.
Ja s napretkovim folklorom odlazim u Hrvatski dom u Zenicu gdje se izvodi na brzinu pripremljen program.
Vareški tamburaši i busovački folklor dolaze nama u goste.
Nevjerojatno kako je jak amaterski kulturni život.
Vremenom u težini življenja gubi se onaj početnički zanos i u uvjetima gdje ništa ne funkcionira ljudi se sve više okreću umijeću preživljavanja.
Ostale su samo dežure na Kobiljači, u Azapovićima, selu nad Lepenicom gdje je naša zona odgovornosti. Odlazi se po sedam dana, jednom u dva mjeseca.
Jozo je tih dana odnio kristale u Beč, ono što je tjekom rata uspio skupiti sada će dobro doći.
Početkom naredne godine proći ću preko Kupresa, nadiru mi sjećanja dok sam gledao oslobođeni grad, spaljena naselja, sprženu zemlju.
I to je sada sve slobodno.
Rat se nastavlja, samo sada, na ovome drugom kraju.

Pregled važnih datuma za ove prostore

11. svibnja 1994. godine
U Beču je potpisan ustroj Federacije. Narod je prema svemu sumnjičav pa i ovaj put, strahuje od gubljenja onoga našeg u nama , kako kažu.

25. lipnja 1994. godine
Brigada Ban Josip Jelačić prelazi u 95. domobransku pukovniju Kreševo – Fojnica, dijeli se u tri bojne:

1. Kreševo
2. Mješovita
3. Fojnica

Za budućnost nam ostaje obilježavanje obljetnica na dane:

10. listopada
Dan formiranja Prve satnije dragovoljaca Kreševa.
Organiziranje hrvatskog naroda na obranu.

17. lipnja
Dan agresija snaga MOS-a na Kreševo
Dan stradavanja hrvatskog naroda.

4. listopada
Dan pobjedničke bitke za Meoršje, kote koja je značajna za opstanak Hrvata na ovim prostorima.

KRAJ

O autoru
__________________________________________________________
AUTOR
Stjepan Zelenika rođen je 1958. godine u Kiseljaku. Osnovnu školu završio u Sarajevu nakon čega dolazi U kreševo i upisuje Školu učenika u privredi. Nakon nekog vremena provedenog na studiju prava putuje i radi po raznim poduzećima diljem Jugoslavije i povremeno putuje po Europi. Piše i objavljuje pjesme i članke u književnoj periodici. Pjesme su mu prevođene na njemački jezik i objavljivane u Hassfurtu (Njemačka)

Početkom ratnih sukoba uključuje se u HVO i pristupa obrani Bosne i Hercegovine.
Nakon rata odlazi u Zagreb gdje piše kratke priče i objavljuje u raznim časopisima. Uz to bavi se speleologijom i sakupljanjem kristala minerala.

ZAHVALA
Prvo izdanje ove knjige pomogli su:

pomogli su

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s