Jedna lijepa topla Božićna priča

SJEĆANJE NA BOŽIĆ
Do moje dvanaeste godine vrijeme sam neprekidno provela u Kreševu i to smatram najljepšim periodom moga života. Tu sam pohađala osnovnu školu, lako učila, pa sam imala puno slobodnog vremena. Zimi sam se sanjkala na Brcu, a ljeti kupala u bazenu na Banji i odlazila na izlete u polje ili šumu. Družila sam se s vrlo mnogo djevojčica, nikada mi društvo nije smetalo. Nisam voljela sjediti doma. Ali, često sam morala pomagati u kući, ne u kućnim poslovima, nego u čuvanju mlađe sestre i čišćenju okoliša.
Obitelj moga djeda i moga oca je tada bila najimućnija obitelj u Kreševu. Djed je trgovao željezom, a otac je imao trgovinu željezom i mješovitom robom. Osim toga, posjedovali smo velike površine njiva u Resniku, nadomak Kreševa.
Često se sjetim kako su djed i otac puno radili, ustajali su rano, odlazili na put i vraćali se kasno. Ja sam ih se bojala, nedostajao mi je razgovor s njima, mislim da su bili strogi te da je sve moralo biti po njihovom i onako kako oni to žele i hoće. Majka je radila i u kući i u dućanu s ocem. Dućan je uvijek bio pun ljudi, kad je otac u njemu, kad nije bio na putu. Ja tamo nisam bila dobro došla, kao malo dijete bila sam jako radoznala pa sam uvijek smetala. Dućan je čak i nedjeljom poslije ‘velike’ mise bio otvoren. A ja sam bila jako žalosna što moji roditelji nisu skupa sa mnom i slobodni bar nedjeljom.
Najljepše mi je bilo u kući kad su dolazile tetke s obiteljima.
Otac je imao jednog brata i pet sestara.
Zimi su dolazile na Božić, i ništa ih nije moglo spriječiti, čak i kad bi snijeg zameo putove, prije ili kasnije, ali bi stizale. Dolazile bi konjima upregnutim u saonice. Božićno drvce, jelku smo kitili u sobi do kuhinje. Soba koju sam poslije cio život zvala ‘donja soba’ imala je ostakljena vrata prema kuhinji. Dešavalo se da su zbog lošeg vremena tetke kasnile na Badnju večer, koju sam ja nestrpljivo iščekivala, stizale bi ozeble, duboko u noći, meni se to tako činilo budući se zimi jako rano smrači.
Sjećam se kako sam se upinjala na prstiće da dokučim staklo kako bih iz kuhinje vidjela u sobu jesu li darovi već poredani ispod jelke.
Uvijek sam voljela jesti i kažu mi kako sam gledajući šarene bombone, čokolade i naranče, govorila : – Ja ću svoje odmah pojesti.
Tetke su mi to često spominjale, pa i kada sam narasla.
Pa da, virila sam ponajviše radi darova, koji nisu mogli biti podijeljeni dok svi ne dođu, dok se svi skupa pred okićenom jelkom ne pomolimo Bogu i ne zapjevamo jednu od prekrasnih Božićnih pjesama.
Najljepša mi je bila :
« Veselje ti navješćujem puče kršćanski
Jerbo se Kralj u Betlemu rodi nebeski
Još mali u štali kog stvorenje svako slavi
štuje dići jer je pravi On je naš spasitelj i otkupitelj …»
Nju sam iz sveg srca pjevala.
Onda bi bilo ono najuzbudljivije – otvaranje darova. Odmotavanje ovitaka, otvaranje kutijica i vrećica i oduševljenje slatkišima čokoladama i bombonima.
Kad bi tetke stigle na vrijeme, svi bismo skupa išli na polnoćku. Ako je padao snijeg, išli smo u ‘papučama’ (od vune pletenim priglavcima) koje se zbog leda nabiju na obuću, jer je bilo klizavo, a crkva je na brijegu pa nije bilo lako doći do nje. Išla sam sa majkom – bakom, ona je imala u crkvi u klupi plaćeno mjesto. Okolo crkve po zidovima su zapaljeni fenjeri. Seljaci iz okolnih sela u svečanim narodnim odorama i fenjerima u rukama napunili su crkvu i sve je mirisalo na lijepu crnogoričnu šumu.
Živo se sjećam gromkih glasova kad je narod u sred mise zapjevao :
« U srid vrime godišća / Mir se svitu navišća…»
U to vrijeme crkveni puk je pjevao ovu pjesmu na ikavici.
Nikada me više u životu nije obuzela onakva toplina i ljepota kao tada u crkvi na toj polnoćki, kad se pjesma čula iz stotina muških i ženskih grla, uz miris svježe borove šume i svijetlost ogromnog broja fenjera.
Pa i sad uvijek zaplačem kad u crkvi čujem tu božićnu pjesmu.
Naviru mi tada uspomene, jače i više nego ikada.
Tako je moje djetinjstvo, kao i većine mojih vršnjakinja, ličilo na jedan veliki blagdan. Bezbrižno smo se igrale i zimi i ljeti, ono što bismo imali obveza oko kuće ili u kući, zapravo nam je bilo kao zabava. S lakoćom smo sve rješavale jer je život bio lijep i bez problema, za nas djecu. Onda – u dvanaestoj godini morala sam otići iz Kreševa u školu u Gimnaziju časnih sestara milosrdnica u Zagreb. Užasno mi je bilo teško kad sam pošla iz Kreševa, i poslije kad god sam dolazila kući i nakon odmora polazila nazad, plakala bih.
Jednom zgodom, valjda se i tati sažalilo, rekao mi je :
– Višnja, kad toliko plačeš, nemoj ići, ostani u Kreševu.
Ja sam mu odgovorila : – Tata, ja moram ići, ali moram plakati.
Rečenica koju sam izgovorila ocu na polasku iz Kreševa ostat će moj moto i moje nadahnuće za sve nevolje i nedaće u životu.

Višnja Zaputović
RIJEKA

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s