Čuvari vremena

korice Cuvari vrem.
POVIJESNI ROMAN
ČUVARI VREMENA

U noći dvadeset prvog dana mjeseca, nakon što je vani tog ljeta gospodnjeg dobro zastudjelo, babica je priprijetila prstom pacijenticama natrpanim u jednu sobu starog rodilišta na čijem su se bijelom stropu prostirali veliki žuti flekovi u kojima je ispucala boja pa komadi vise kao jufke, samo što ne padnu. I na prozorima je ukofrčena bijela boja na trulom drvetu, osipa se kao lišće sa drveća u jesen. Krila prozora nisu tko zna otkada otvarana, nitko se nije usudio, jer imaš osjećaj kako će ti se, ako ih dirneš, odmah u paramparčad sasuti pred noge.
Dakle, nakon što je gospođa priprijetila prstom:
– Nemojte koja noćas roditi! Dvije noći nisam spavala! – zalupi vratima tako da nasred sobe sa stropa sleti poveći komad jufke nepravilnog trokutastog oblika, i čvrstim korakom otkuca klompama niz hodnik, da bi se tamo na kraju ubrzo zaključala u sobici.
Ne prođe mnogo vremena, a ja se rodih.
Iz inata i dragovoljno.
Jedna od prisutnih žena sveza mi koncem pupak čiji su krajevi još bili toliko dugački da su mogli donijeti lokot i njime me vezati tako da zanavijek ostanem uz ovaj kraj i ovaj narod. Onda mi ga dušmanski recnu i odvoji me od majke.
Od zbunjenosti i inata, tek pošto sve svrši, zaurlah da se sve orilo.
Kada je babica stigla, rondajući više za sebe nego drugima, sve je već bilo gotovo.
Samo je još odzvanjao onaj moj plač, iz inata i zbunjenosti.
Tako me inat i danas prati, skupa smo rođeni.

Još od pokušaja prvog koraka, potom i kad sam prohodao u avliji jedne male bosanske varoši, stalno sam se ljutio i psovao što su morali pokaldrmati dvorište. Ja se svako malo spotaknem, a toliko se teško dignuti.
Ponekad sam bježao u vrt, omeđen visokim i niskim cvijećem, žutim crvenim i bijelim cvjetovima što su raznobojnim trakama vezani za štapove pobodene u zemlju kako bi stajali uspravno. U vrtu, gdje je zemlja prekopana, mekše mi je za pasti, a bilo je i trave koju sam čupao, i koprive, pa bih se češkao po ruci kad bih je dotaknuo, ne shvaćajući zašto me peče, a potom bih nosio stručke i kroz ogradicu od letava davao zečevima što ih je otac uzgajao. Bio bih presretan kada bi mi zečevi, bijeli kao ljetni oblačići na nebu, a očica crvenih poput žiški, skakutali oko ruku i grickali travu.
Rastao sam uz starijeg brata i sestru što je koju godinu poslije mene zakmečala tu, na podu. Mati je nešto radila u vrtu, odjednom ju je zaboljelo, utrčala je u kuću, legla na pod, bila je tu baka jer su tih dana očekivali porod, nas djecu su istjerali van, netko je već bio pozvao babicu, a ona je koji tren poslije u bijelom mantilu, poput furije projurila pokraj nas, noseći crnu torbu u ruci. Nakon što je upala u kuću, ubrzo smo čuli plač.
Naredne godine smo brat i ja dobili teget plava odijelca čiji se kaputići kopčaju s tri dugmeta, i još po kravatu smo dobili, nju nisam nikako volio, i crne šimike cipele, kako bismo nedjeljom na misi bili uredni.
Živjelo se skladno i lijepo i već je pomalo postajalo dosadno. A onda je jednog dana, kad sam sa sestrom u kutu sobe, na crvenom ćilimu sa šarama u obliku paukova i manjih baklavastih oblika u crnoj žutoj i zelenoj boji, listao bukvar i radovao se sutrašnjoj školi, u kuhinju banuo otac. Pojavio se nakon dužeg izbivanja i počeo iz sveg glasa vikati na mamu.
Brat je, pokraj sestre i mene, navlačio plastične omote na svoje knjige, a potom ih slagao u noćni ormarić na kojem je pisalo rimski pet i malo a: Va.
Ustali smo vidjeti što se to događa i natiskali se na pragu kolutajući očicama, a u kuhinju su nam virile samo glavice, jedna ispod druge, brat, ja, pa sestra.
Mati je na sredini kuhinje briznula u plač pokušavajući slabom rukom, hvatanjem za ručku, zadržati očevu torbu koju on istrgnu i s čudnim sjajem u očima ode, zalupivši vratima tako jako da za njim posu prašina i pade poveći komad žbuke.
Nije niti zbogom rekao, bježao je od matere, od nas, od našeg odrastanja, od svojih pijančenja, od dosadašnjeg života. Izašao je iz avlije, a kapija je za njim ostala širom razjapljena. Stajali smo dugo još tako, slušali majčine jecaje, gledali joj suze ne shvaćajući što se to zbilo. I ne sluteći niti malim djelićem one nam djetinje duše svu težinu situacije.
Ali već sutra, pola sam knjiga uvio u papir od vreće za brašno. Brat je na kraju godine, od do tada odličnog učenika, pao na popravni.
Svu težinu obitelji nosi mati, vukući kući kao mrav, kada dobije onu bijednu plaću. U muškim poslovima pomaže joj brat zamjenjujući sada oca. Jedino što ne odlazi u mjesnu birtiju, tu je očevo mjesto ostalo prazno.
Za Svetog Nikolu, kada predvečer sva djeca peru čizme i stavljaju ih u okvir prozora kako bi dobili darove, i mi smo prali svoje pa sušili nad usijanim platama peći, a potom stavljali u prozor. Odškrinuli bismo krila da Nikola može dohvatiti čizme, a onda još čekali u mraku sobe škiljeći na jedno oko, ne bismo li ugledali toga čovjeka s dugom bijelom bradom kako táta oko kuće s vrećom na ramenu i darovima u njoj.
Tako bismo i zaspali.
Iz tog prazničnog perioda u sjećanje mi se tako živo urezao ovaj doživljaj.

Provirih ispod pokrivača. Huknuh malo jače i zagledah se u oblačić što nestaje. Primakoh se prozoru. Privukle su me ledene šare na staklu. Povukoh pokrivač za sobom da se umotam i da mogu gledati van. Ni kada sam se sasvim primakao, kroz staklo nisam vidio ništa. Kratko sam se divio tim ledenim šarama, a potom malo zaparah led noktom, ali nije išlo. Studen me ugrizla pod nokat, pa sam povukao prst u usta kako bih ga zagrijao.
Za tren sam stao, promislio, i onda huknuo jednom, protrljao dlanom pa još jednom huknuo i protrljao. Ponovio sam to još nekoliko puta sve dok se nije providjelo. Vani je divljala mećava.
Učinilo mi se da netko dolazi. Poslušah bolje. Skočih na svoje mjesto, smirih se i zažmirih, kao da spavam dubokim snom.
– ‘ajde, ustaj sinko, idemo u mlin – dodirnu me baka rukom nježno, blago zaljulja, malo počeka. Promeškoljih se pa provirih na jedno oko, odmah zatim i na drugo, a ona se okrenu i izađe, opet tiho, lagano zatvorivši vrata kao da me ne želi probuditi.
Prozor se opet zamaglio tamo gdje sam ga bio očistio.
Obrisah maglu i provirih. Pahulje lepršaju, miješaju se krupne i sitne. Jedne padaju, druge idu gore, jedne lijevo, druge desno, jedne zavijaju u spiralu. Plešu čarobno, bljeskajući na jutarnjem svjetlu.
Što sam ih duže gledao, sve više me zanosila njihova igra. Divio sam se toj čaroliji i bio na neki neodređen način uvučen u igru. Zapravo sam tamo s njima u vrtlogu: s njima se okrećem, s njima lepršam i osjećam se tako laganim. One mi nježno dodiruju lice, vjetrić nas odnosi pa nas opet vraća tu, do prozora. Ja sam malen kao i one. Kližemo se niz ledenice što vise s krova …
Prenuo me njen glas, baka je ovaj put samo odškrinula vrata i zovnula me.
Teško sam se odvojio od tople postelje. Počeo sam drhtati. Čudio sam se što ljudi moraju rano ustajati kad je u krevetu tako lijepo. Brzo sam navukao vestu, izašao u kuhinju i sjeo blizu peći. Baka je krpom brisala krvave packe što ostanu na zidu nakon ubijenih stjenica. Rekla je samo da sačekam. Šćućurio sam se na sećiji, navukao vestu preko koljena i zagledao se u vrata od ručno tesanih dasaka. Za njih mi je jednom djed rekao da ni on ne zna kada su pravljena; vjerojatno kad i kuća.
Pogledom sam u mnoštvu godova tražio poprečne recke, tako smo ih zvali, a to su zapravo bile jedva primjetne parnice. Na tim vratima jednom godišnje, i to baš u prosincu, uoči Svetog Nikole ili pred Božić, mjerili su koliko je tko od nas djece narastao.
Prvo bismo potražili lanjske crte. Uvijek bih gledao one gore i prstom pokazivao na njih, a baka bi mi govorila kako su to Ivine, moga brata, i pokazivala one dolje, govoreći da su moje. Onda bi me prislonila, onako čelom, uz vrata, a ja bih se propeo na prste. Tada bi rekla:
– Stani fino! – Samo tren poslije, oštro bi naredila: Miiiruj! – I zaparala bi mi iznad tjemena po dasci, najčešće nožicama.
Ponekad, preko godine, znali smo se sami mjeriti, ali ovo bakino prosinačko mjerenje imalo je posebnu draž i u našim dušicama bilo je kao Božji posao, kao polnoćka, molitva ili pjevanje u crkvi za Božić.
Nakon što je baka završila brisanje packi, obukao sam se, a ona je iz ostave uzela pola vreće žita i izašli smo. Mlin je samo desetak metara udaljen od kuće, a ulazilo se preko mostića što je sada, kao i sve oko njega, okovan ledom. Ispred mlina je djed drvenom lopatom čistio snijeg. Kad nas je ugledao, razbio je ledenice što su se na ulazu spustile skoro do praga. Nas dvoje smo protrčali kroz mećavu; sada nije bila onako ugodna kao maloprije dok sam je gledao kroz staklo
Ispod ledene zavjese skršenog slapa ulazimo u prostor pun paučine po kutovima, tako malen da se jedva mimoilazimo. Baka je uzela sjekiricu, izašla na jaz i na vrhu žlijeba razbila led na ustavi, izvadila dasku te je voda svom snagom pljusnula na točak i pokrenula kamen. Stresao sam se od te silne buke i drndanja. Pomislio sam: sve će se raspasti, a kada se ona vratila, kao da je svega toga nestalo. Popela se na sanduk. Koščatim staračkim rukama, bez napora, podigla je vreću i istresla kukuruz u koš. Sišla je, podesila klipić na otvoru, kratko zastala da vidi izlaze li zrna dobro na kamen. Postavila je ispred njega posudu u koju će sipati brašno i onda me uzela za ruku te izvela van. Zatvorila je vrata mlina i rekla kako ćemo doći kasnije.
Popodne, nakon što je snijeg umanjio, djed me morao uvjeravati da ne trebam ostavljati čizmu u njihov prozor. On će noćas sačekati svetog Nikolu, kazat će mu da sam ja sada u čaršiji i da moje darove donese u moj prozor, dolje. To mi je ponovio još jednom dok me vodio kući u varoš. Više ga o tome nisam zapitkivao.
Išao sam neko vrijeme iza njega uskom prtinom. Onda bih se provukao pokraj njega naprijed. Zbog nečega sam se tako osjećao bolje, nekako sigurnije. Lijevo od nas nad put su se nadvile grane pod teretom snijega, a desno se dizao pramen pare iz potoka. Zagledao sam grane i oblačiće nad potokom tražeći u njima nekakve strašne oblike i zastajkivao, jer sam se za kratko vrijeme opet morao provlačiti pored djeda. Govorio mi je nešto o tome kako darove u čizme i pod jelku dobivaju samo djeca i onda je još rekao: – Ti si skoro veliki momak.
A ja sam pomislio kako još nisam pošao u školu.
Doveo me kući. Sjeo je nakratko, ni ranac nije skinuo. Ispio je konjačić, pozvao mamu u dvorište, nasamo s njom je izvadio nešto iz ranca, nešto joj rekao i otišao. Sada sam sa sestrama (brat je bio na sankanju), oprao čizme i stavili smo ih u prozor.
Te večeri poslije mise u staroj crkvi naišao je sveti Nikola s krampuzima. U jednu su prostoriju donijeli izmiješane jabuke i bombone, istresli ih na drveni pod i otišli u novu crkvu, od koje nas je dijelio samo uski hodnik. Mi smo jagmili, gurali se, trpali u džepove, u njedra, tko će više ugrabiti. Oni uporniji su našli poneku čokoladu ili napolitanku…
Poslije smo saznali kako su u jednoj drugoj prostoriji nekim prozivanim dijelili mnogo više.
Jutrom nam ushićenje i beskrajna radost obuzmu mala srca dok prstićima žurno otvaramo zamotuljke. Iz pokidanih folija u raznim bojama vadimo bombone i čokolade, bakine orasnice, trgamo papir, uzdrhtali, sve nestrpljiviji, jer, kao po nekom nepisanom pravilu, sve treba što prije vidjeti i odmah probati. U to vrijeme divili smo se sitnicama kao da nam je sva radost svijeta darovana.
Brat je došao, uzeo nešto, strpao u džep i izjurio.
Tek tada sam shvatio da on nije stavio čizmu u prozor. Čudio sam se kako je to mogao zaboraviti i bilo mi ga je žao. Kada sam ga nešto kasnije vidio, nije bio tužan i nikako mi nije bilo jasno kako to da se sada odjednom pravi kao da mu nije stalo, a vidim mu u očima…
Lani se radovao skupa s nama. Što se puše kad bi i on htio dar!?
Samo ne znam što ga nije dobio.
Poslije mi je rekao kako darove primaju samo mala djeca, a on je veliki. Nijedan od njegovih jarana nije ostavio čizmu u prozor. Još mi se i pohvalio kako je našao dobru kutiju pa će poslije s jaranima u Mahalu kod nekog rudara. Dobit će karabit da mogu pucati za Božić.
Na Badnju večer završavali smo pripreme za veliki blagdan. Još samo jelić! Brat i ja smo ga usjekli i učvrstili, sada sestre stavljaju nakit. Mi u tome manje sudjelujemo. Pomažemo im samo kada nešto ne mogu dohvatiti.
Na ulici je sve manje pucanja. Djeca se povlače u krug obitelji. Do Zdravomarije je sve opustjelo, utonulo u neki blažen spokoj.
Nakon večere, samo što je mama umočila komad kruha u vino i ugasila svijeće u žitu, ušli smo u sobu. Ispitivali smo kako kome što stoji. Što bi bilo bolje obući? Isprobavali smo (po tko zna koji put) novu obuću jer se za ovu prigodu mora obuti samo ono najbolje.
Vrijeme je za polnoćku. Natukli smo kape duboko na uši, idemo ulicom kroz zimsku bjelinu i studen. Sada smo u novoj odjeći i obući, samo što smo ovaj put umjesto odijelca dobili samtane hlače i, umjesto šimika, gumene čizme. Odijelo i cipele su ionako sputavali moj djetinji temperament pa mi je ova promjena dobro došla. Samo, sada se javila skromna želja da nabavim čizme rudarke; bile su u trendu, a i trajale su dugo.
U prtini nam se jedva vide kapice, ledenice s krovova mašu nam na odlasku kao prsti dobrih anđela, pod nogama škripi snijeg, a u zraku lebdi i štipa za grlo miris pečenih kolača i pita pomiješan s dimom.
Crkveni put je strm i klizav.
Nama djeci tu je bilo glavno klizalište. Vozali smo se od jutra do Zdravomarije, večernjeg zvona kojim su nam i u školi ograničavali izlaske. Zvono s crkvenog tornja odjekivalo je nadaleko, pa ga se čulo i u najvećem žaru igre. Jurili smo na rodlama, metalnim sanjkama, poput kamikaza. Nitko više ne pamti koliko smo puta znali fulati, ne mogavši upraviti, pri dnu, pokraj Bojine samardžijske radnje i željezne česme, gdje se blagom krivinom uključivalo u glavnu ulicu, pa bismo kroz vrata uletjeli u sobicu starom Lovri, zvanom Šebavi.
O njemu su nam roditelji pričali tako čudne stvari da smo se, u strahu od tog koštunjavog starčića, svom silinom upinjali da tuda provezemo kako treba. A on je bio običan usamljeni starac. Ništa drukčiji od drugih starih samaca, samo što je malo šepao na jednu nogu.
Rijetko se dešavalo da uletimo, a kada bi se to ipak dogodilo, na brzinu bismo, preplašeni, istrčali van, tako da Lovro ne bi stigao ustati s klupice na kojoj je sjedio uz pucketanje vatre u fijaker peći. Ne bi stigao ni vidjeti je li se tko ozlijedio.
Ispred kuće je bio postavljen stup koji je podupirao grede nadstrešnice, a kako već odavno nije imao vezu s tlom, starčić ga je jednog dana prepilio. “Da mi koje dijete ne strada”, rekao je u birtiji, ispio iz čokanja, i otišao posuditi pilu.
Tako se stup dolje slobodno klatio, pa su ga držali samo žepinovci kojima je gore bio ukovan.
Na vrhu, kod same crkve, skupina dječaka se natječe čiji će poklopac prilikom pucnja s konzerve odletjeti dalje.
Misa u molitvi i pjesmi. Crkva svečano ukrašena, prepuna, u toj gužvi sam se oslonio desnim ramenom o kuk postarijeg gospodina; lijevo od mene gledam pored glave nekog dječaka koji mi nije poznat, male su jaslice, podloga napravljena od izgužvanog papira za vreće. Tu je štalica u kojoj se rodio Isus, u njoj Marija i Josip ponizno kleče pred tek rođenim dječakom. Figurice od gipsa, ispred su sveta Tri Kralja, pastiri sa svojim ovčicama, jezerca od ogledalca, mahovina – prikaz života, svijet u malom.
Nakon čestitanja pred crkvom, stigli smo kući, zaglušeni slavljeničkom pucnjavom, prozebli i drijemni, ali pročišćeni i preporođeni. Ovim smo dali smisao svemu proživljenom u prošloj godini.
Sutra smo, usprkos radoznalosti, ustali tek popodne. S ushićenjem smo otvorili darove i opet mi nije bilo jasno zašto to brat nije dobio dar: možda je on opet velik, a mi mali, ili nešto drugo? Što se to zapravo s njim događa?
Pogledao bih ga kradom, ispod oka. Znao sam: ako zna da ga gledam, pretvarat će se. I ni tada nisam mogao vidjeti da mu je žao, čak mi se činilo da mu je i drago. Imao je neki sjaj u očima… Trećeg dana Božića laknulo mi je kada sam vidio da je dobio dar za imendan.
Ipak, za svaki slučaj, počeo sam kovati plan kako ću na narednom bakinom mjerenju saviti koljena, a u dubini duše sam svim žarom želio stati na vrh prstiju, samo kad za to ne bi postojala ovako oštra kazna.
Koji mjesec poslije dobili smo sestru koju otac nije rado spominjao, sve dok se nije, Bogu hvala, sretno udala. Mi smo pazili na malu sestru dok je mati na poslu, a i kad je bila kod kuće, pošto bi cio dan provodila nad koritom punim sapunice, trljajući rublje na ‘mašini’ od rebrastog lima, koristeći sapun što je u našoj ulici po prastarom receptu kuhan.
Gledam je dok nadlanicom briše čelo i ne znam je li to što joj bljesnu u kutu oka – suza, sapunica ili znoj, ili joj sva težina življenja kliže niz obraz do na nadlanicu? Vidjevši pitanja u mom pogledu, ona – da svoj skrije – obrisa šakom čelo, skloni prstima pramen kose iza uha i zari ruke do lakata u pjenu.
Rijetki su bili trenuci kad bi nam pričala kako je već sa deset godina u Vrancima s ocem u duganji kovala cveke, čavle za cipele, i šinegle, klinove za željeznicu, i kako je po šesnaest kilograma nosila na leđima u Visoko, na pazar. Jedini pravi odmor bio joj je kada se nešto poslije razboljela, stigla u bolnicu i na liječenju ostala pola godine.
Mi smo razbili prozor i svijećom nagarili stakla kako bismo mogli gledati pomračenje sunca.
Kada smo se, nešto poslije, okupili i život nam počeo teći uhodanim tempom, u vrijeme kada Neretvljaci dovoze kestenje u čaršiju, kada se ulicom miješa miris ugljena i susjetkine krumpiruše, iznebuha se pojavi otac, s tri para čizama u vrećici. Ušao je kolutajući očima kao da će ga netko zaskočiti i sjeo na štokrlu do vrata. Ja sam upravo poticao vatru. Ubacio sam drvo u peć i sjeo na kauč postavljen s druge strane, duž kredenca.
A on je, samo što je sjeo, počeo dijeliti savjete. Osjetio je, valjda, kako ima pravo miješati nam se u živote pa upropaštene djetinje duše sada kupuje tim parom čizama i sjećanjima kako je bilo kada je bilo… Nije shvaćao da i nas ta sjeta boli. Boli, onoliko koliko smo se sjećali. U svemu tome se ponašao kao da smo bol nanijeli mi njemu, a ne on nama. Samo, mi bismo u igrarijama zaboravljali na rane.
Ponuđen je kao pravi gost. Sestra je, iako je tada bila tek prvi osnovne, ‘ispekla kafu’, postavila je na salvetu na štokrli, narezala mu špeka, natočila rakiju. Kako je samo uživala u toj svojoj ulozi!
I nije prvi put, u odsutnosti majke, bila domaćica. Znala je servirati, složiti salvetu na stožer, znala se ophoditi spram gosta i uraditi još štošta u kuhinji.
Onda je otac ustao i izašao uz ono blago: “Zbogom” , kao da je kod susjeda na kavi i kao da ćemo se opet sutra vidjeti, ali ovaj put njegovo putovanje, tamo nekamo i natrag, do nas, trajat će desetljećima.
Nakon što se ulicom nisu više čuli koraci, sjeli smo za stolicu, pojeli i popili ostatke te istrčali vani. Sestra je ostala oprati posuđe i spremiti kuhinju.
S vremenom, brat se počeo brijati, s mamom ujutro piti kavu, propušio se, i jednog dana iznenada otišao u vojsku.
Sve više vremena provodio sam šetajući. U slobodno vrijeme odlazio bih u Ograđe, kreševsko groblje, i čitao epitafe. Od ranih dana, kada smo kao klinci krali svijeće kako bismo otišli u neku špilju ili napušteni rudnik (nikada nismo uzimali tek upaljene svijeće, samo one ugasle, ne dogorjele, koje stoje već duže vrijeme, mislili smo da u suprotnom, uzimanjem tek upaljenih svjeća remetimo mir duša umrlih ), privlačila me tajanstvenost grobova; svaki je imao svoju, zanimljivu priču.
S vremenom sam shvatio kako se sa spomenika može puno toga naučiti, pa sam se neprimjetno saživljavao sa fra Grgom Martićem, gledajući uz njegov križ, žalosnu vrbu, diveći joj se kako vrhovima svoga pruća vlastite stope ljubi.
Ujesen pa sve do prvih jakih kiša ili snijega, sve dok zrak ne počne mrznuti kapavice i potočiće, od šume oko čaršije pa sve do duboko u planinu radnim je danom življe nego u nekoj od čaršijskih birtija. Fra Grgo bi se iz lova s Visočice ili Trepca navratio da prenoći u fratarskoj kući na Lopati i onda bi ranim jutrom na svom konju pošao u samostan. Najčešće bi jahao preko Opogora, prijevoja na kraju planine Lopata, s koga se za bistra dana vidi sve do Sarajeva i sarajevske okoline. Tu, na prijevoju, u zavjetrini na kraju livade, sjahao bi, sjeo na neko drvo ili panj (rijetko na travu, na golu zemlju nikad i nigdje!), zadržao bi se kratko i obvezno s čobanima uz vatru zapalio duhan. Na tom mjestu na rubu livade, odakle počinje šuma visoko izraslih bukava i jela, volio je sjesti i odahnuti kad god bi nailazio.
– Djeco Božja – običavao je tako započeti razgovor – jâh – odahnuo bi, otpuhnuo dim i nastavio zagledan u kotlinu ispod – ovakve ljepote nadaleko nejma. Odovlen do Carigrada nijesam je svojim očima vidijo.
– Vego, ujače, kad ćeš nam pripovidit štogod od tizije svojih putešestvija – upita čoban kome su crni brčići tek malo izrasli, kao da se prstom pod nos garežom zamazao.
– Ih, imade se po svijetu toga za nagledat, ali ko ovdi nejma – nastavi Grgo – Čuješ li kako iz vranačke kotline udara čekić o ambos, ravnomjerno tuče ko srce u čojku. Tamokan – mahnu neodređeno rukom nekuda nalijevo – s lijeve strane, preko Biskupove stijene, još se sa zvukom nakovnja i čekića miješa blejanje ovaca. Evo, čujete li ove udarce, tu, pod nogama, neđe su blizu dolje u šumi, čujete li kako rupari dlijetom buše rupe za vađenje rudače… Eh, kako me to raznježi…
Djeco Božja, u drugim krajevima vidim samo bijedu i sirotinju; jal je zemlja škrta pa je slab urod il nailaze svako malo njake bande pa seljacima uzmu što gođ imaju i ostave samo jad i tugu. A, jope, u njekim drugim, nevalja življenje jerbo i brez bandi u ljudima boravi njaka pakost i mržnja. Samo da vi znate kolko je svijet pun pogani, doje čojku da svisne od muke…
A jednoč ću ja vami sve to ispripovjedit, samo danaske moram hitit u samostan. Imadem dočekat jednog gosta što mi izdaleka dolazi. Ajde, ko će mi od vas poturit ruke da uzjašem, staračke noge ne slušaju me više ko nekad, pa se sam ne mogu popet u sedlo, nejmam snagu.
– Evo ujače Grgo, ja ću – skoči na noge ono isto čobanče što je pitalo Grgu da im pripovjeda o svijetu izvan ove doline.
Grgo uzjaši i krenu strmu niz planinu.
Kad se zavukao u šumu, zapodjenu govor sa svojim lipicancem:
– Vidiš li ti kolko je ovod te borovnice, da sam mlaji, sad bi ja nje nabro bar jedan il’ dva kuza. A vako ti, moj Cezare, moram u sedlu ketit, e, to ti je najveća kazna, kad ne mereš ono što ti srce želi. Ma, dobar si ti men, s tobom je sve u redu. (Konj zahrže, kao da mu daje za pravo što je rekao). ‘Oćemo l’ , ma, ajmo amo na drugu stranu, pa ćemo saći na Crvene bare.
Okrenuo je konja povukavši uzde desno i uputio se ispod gusto nadnesenih grana visokih jela i smrča, vijugavim puteljkom obraslim u borovnicu i vrijesak. Malo poslije je prešao kosom na drugu stranu brda i spustio se u dolinu Kostajnice. Zaustavio se pokraj Crvenih bara, vode koja izlazi iz male pukotine u stijeni, ali je sve okolo obojila u narančastocrvenu boju željeznog oksida. Govorilo se za nju kako je zdrava i da se čovjek koji je pije oporavi od slabosti. Posebno je dobra, govorilo se, na promjeni zime u proljeće.
Sjahao je kako bi utolio žeđ. Nad izvorom se pognuo, u sastavljene dlanove natočio vodu pa ispio. Ponovio je još jednom, a ostatak pljusnuo na tlo, sebi pred noge. Njemu u poodmakloj dobi ovakva krijepost dobro dođe. Voda mu snagu povrati. Kada se uspravio i krenuo ponovno uzjahati konja, na vrhovima nosa i brade dvije kapljice hladne vode bljesnuše kao dva briljanta. Konja je poveo do obližnjeg kamena na obali puta i odakle, s malo napora, uspio uzjahati.
Jahao je dalje, pokraj majdana, rudokopa, ljudi koji kopaju željeznu rudu i izvlače se iz rupe kao miševi, istresaju iz manjih rudnjuša teret na gomilu nasred zaravni i u trenu opet nestaju kroz okno, u tamu rupe. Mlađi rudaču tovare u rudnjuše i na leđima je, uz spiralne stube, nose na vrh rudnice, opletene granjem u obliku izvrnute rakijske čašice. Sipaju rudu u utrobu, pa kada se dovoljno nakupi, slože drva ispod, u peći, i potpale vatru. Tako se željezna ruda topi tu, u blizini rudokopa.
Svud okolo je šuma visokih bukava i vitke crnogorice, uglavnom jela i smrče. Malo iznad potoka, nekih dvadesetak metara, Vrančani kade žegu. Čuju se udarci macole o klin, cijepaju se debla na tanje komade. Drveni ugljen im treba i za rudnice i za duganje, bez njega se željezo ne može istopiti, a ni zagrijati za kovanje.
Kad je otišao malo dalje niz potok, jasnije je čuo kako gore, u kosi, majstori kaplamari sjeku jelke za kaplamu; pila „amerikanka“ nadjačava udarce sjekire i čekića.
Ljudi svršavaju poslove na licu mjesta: odmah na prvoj zaravni naprave kram i, sjedeći na panju, bradvinom tešu komade jelke i cijepaju ih u daščice koje poslije oblikuju, pokoso im zarezujući krajeve. Na zaravni oko majstora po suhom lišću posuta je gomila uvrnutog bijelog iverja. Nakon dan–dva, kad majstori svrše posao, gotovu robu na konjima doturaju pravo kupcu, da se kuća prekrije prije prvih jakih kiša.
Nije se Grgo htio tog dana zadržavati niti kod jednog domaćina na radilištima. Pozdravio bi i rekao kako mora čim prije u samostan i kako ima nekog neodgodiva posla.
Naišao je i na nekoliko ljudi što sijeku debla za japiju. Kiridžije vuku balvane i šuma grmi od njihove psovke. Čobani na livadama po vrhu brda napasaju stada, pa se dovikuju s jednog brda na drugo, s Premeta na Lazinsku kosu i s Vikića brijega na Zapodu. Planina odjekuje od njihovog dovikivanja i ječi od udaraca čekića i sjekire, začinjenih vedrom pjesmom, žuborom potoka i blagim povjetarcem.
˝I trave, i lišće, i drveće, i zemlja i nebo, živahno i ljepotom miriše ˝, razmišlja Grgo, sav utonuo u zanos. ˝Pa kako se čojek ne bi osjetio preporođen kad naiđe na ovako lijepi prizor!˝
Osjećao je Grgo milinu svaki put kad bi prošao putom kroz Kostajnicu.
Na nekih stotinjak koraka uzvodno od Oberske rupe, čim je konj pregazio potok, sjahao je. Dalje je put sve do Vranaka bio skoro ravan. Olabavio je kolane kako bi odmorio konja, sačekao da se Cezar napije vode iz potoka i polako, ne uzimajući uzde, krenuo pješice, pustivši konja da slobodno ide putom.
Pred Oberskom rupom, pokraj vatre što se skoro ugasila, sjedio je fra Ljubo, sredovječni fratar. Rodom je iz Vranaka, sela na dnu kostajničke kotline, ali je tek koji mjesec minuo kako je došao sa druge župe, gdje je službovao cijelu jednu deceniju. Pred fra Ljubom je bila torba iz koje je virilo ljekovito bilje. Grgo je prepoznao imelu i crveni cvijet vrijeska.
– Faljen Isus, fra Ljubo – preskoči Grgo potok na jednom uskom mjestu pa se, sada s druge strane potoka, vrati tri-četiri koraka uzvodno, uze suharak, prelomi granu na nekoliko mjesta preko koljena, a nakon što priđe vatri, malo je prodžara, presloži glavnje i stavi komade što ih je donio, te sjede pokraj fratra.
– Navijeke! Otkud ti?
– Bijo sam u lovu, pa sam ti noćio u našoj kući na Lopati, da i Lopatu obađem.
– Znadem. Jesi l’ šta upuco? Men se čini da u torbi niš nejma.
– Ma, đe ću lovit kad svijet radi po šumi. Na svakom koraku imade ljudi. A, eto, ponio sam pušku, znadeš kako je, lovac u šumi brez nje ko brez opanaka.
– Dobro, vego si nešto poranijo?
– E, bogme, jesam, danas mi dolazi poseban gost – radosno će fra Grgo – Danas mi dolazi moj dragi Janko iz Dubrovnika. Čojek je poradi mene potego tolko daleko, a da ga ja ne dočekam – nejma smisla!
– Po čaršiji se zbori da ti je taj gospar već kod svojih u Kreševu, imade i tri dana.
– A, vana – kao malo se začudi Grgo – i nek je, svojta se poželi.
– Nego, đe si ti tako rano krenijo?
– Berem trave – potapša torbu – more bit će komu za lijeka trebat.
– Jah, treba, jašta nego će trebat. Nikad se ne zna kad kome mogu na pomoć bit te likarije.
– Imade tu dolje jedna kruška pa sam i s nje skonto skinuti još malo imele.
Nakon što su ispušili po drugi duhan i prodivanili, Grgo je ustao i pozdravio se s Ljubom. Ovaj je još ostao pokraj vatre. Možda je čekao da mu iznesu kakav mineral koji bi on tucao u prah i miješao sa sokovima trava kako bi spravljao neki lijek.
Prošlo je deset sati kad se Grgo popeo uz Crkveni put. U samostanu ga uputiše na Šetalo.
– Miroslave – pozove Grgo brata laika – ajde kaži mom gosparu Janku da sam ovdi.
Miroslav je baš bio krenuo u sobu, pa sad stade u sred hodnika ko ukopan. Okrenu se u mjestu, vojnički, ne rekavši ništa te se žurnim korakom uputi vani.
Onome tko bi promatrao susret fra Grge i Janka sigurno bi izgledao da će im od radosti i suze krenuti.
– E, moj dragi Janko Kohariću – iskreno se fra Grgo radovao dubrovačkom profesoru koji je došao da piše njegova ‘zapamćenja’. – Nego, oćemo li namah na poso?
– Ako ti nijesi umoran – more.
– Ma, já, nijesi tolki put prešo da ovdi dangubiš, a more me Bog sebi uzet svakg časa. Nego, iđemo u moju sobu, da ja najdem pribilježbe.

Šesti dan nakon susreta…

Fra Grgo je s Jankom u šetnji na Šetalu. Kroz sjene krošanja streličasto se probijaju zrake podnevnog sunca, čineći na tlu divnu mrežu u igri sjene i svjetla. Koračaju lagano, putom ispod razgranatih lipa s jedne strane, prema varoši i visokih stoljetnih bukovih krošanja s druge strane šetnice, prema brdu.
– Znadeš li ti, moj Janko, da ti ja njesam, imade tomu i desetljeće cijelo, niđe mako iz ove župe.
– A, šta ćeš – slegnu ramenima Janko, ne znajući što bi odgovorio, a da bude prikladno fra Grginom upitu.
– Danas sam ti htio pripovijedati o Merdanovom blagu.
– O čemu? – štrecnu se Janko. – Je li to neka legenda?
– Ti je moreš i tako utefteriti. Men se to stvarno dogodilo.
Okrenuti su panorami gradića, pogleda zabijenih u strme krovove iz kojih nježnoplavičasti dim širi prijatan miris domaćinskog ognjišta. Do ušiju dopire žubor Kreševčice, kuckanje čekića iz zanatskih radionica, škripa zaprega i topot kopita o kaldrmu čaršije. Kad se taj zvuk sjedini, počinje nalikovati zvuku košnice, pa kad čovjek pomisli na med i sklad življenja, i suza bi mu se skotrljala od miline. Stojeći tako, svaki u svojim mislima, nisu ni opazili kad im je s leđa prišao fra Ljubo. Pozdravom ih prenu iz zanosa, a kad se njih dvojica okrenuše, obori pogled i skrušen u nekom svom svijetu, i više nego inače, htjede proći.
– Ček malkice, brate! – uhvati ga fra Grgo za rame – nijesmo se svadili kolko ja znadem.
– Vala, njesmo, Grgo.
– Pa šta ti je ovizijeh dana? Nekako si mi vas utonijo u sebe, sve mi se čini i previše. Sve me stra da te nešto ružno strefilo brate?!
– Ma nije niš – zašara očima Ljubo, dvojeći: reći što mu se desilo ili taj teret nositi na duši dokle mogne izdržati.
– Hajde ti men lijepo kaži pa će nam obadvojici biti lakše na duši. -Janko se odmah, čim je vidio da je fra Ljubi nezgodno pričati, odmaknuo desetak koraka i sjeo na klupu.
– Ma, more bit bi men ispovjed trebala.
– Nu, ti reci šta te tare pa ćemo vidit!
– Znaš ono nekoji dan kad smo se sreli u Kostajnici – poče Ljubo.
– Ajde, stani malo! Der, da Janka zovnemo, on bi to mogo namah pritefterit, iz prve ruke je najbolje, ako ti nije nezgodno prid njim.
– Eto, vana, kako ti oćeš, ali puno sam ti, moj Grgo, zgriješio, ni spavati mi ne dade. Sve ti se u snu prevrćem i znojim, naka me vrućica mori!
Janko je ustao pa, vidjevši da njih dvojica idu ka klupi, opet sjeo. U ruci je držao olovku i tefter.

Poslije će ispovijest dobiti ovaku formu:
U usjeku Kostajnice, uza sami potok što se žuborom spušta strminom planine Lopate i po dnu ko britvom presijeca kose brda Rudna, nekom su kiridžiji, nijesam čuo ime, zapeli konji s dva bukova balvana. Jadni, ne mogu maknuti balvane ni za palac! Te se kiridžija unezvjerio, uzvrtio oko njih, ne zna što da čini, pa psuje, urla, da ori cijela dolina, ali konji umorni, džabe mu i sve kočijaške, kiridžijske i furmanske psovke, džabe mu sve okolokonjske psovke ovoga svijeta, konji se uzalud naprežu i najtanji nerv uprežu svom silinom, sve im stremen i sapi dršću, ali ni makac – balvane ne mogu izvući! Oči im širom otvorene, nozdrve razjapljene od straha i samo što vatra iz njih ne sukne. Bijela pjena im kaplje iz žvala, znoj cijedi niz tijelo, puši se nad njima kao zimi nad loncem vrele vode. I taman da kiridžija svim svecima, pa i onim najvećim, zagrmi na njih, kad iza jelke, iza debla, izađe fra Ljubo, u smeđoj mantiji s bijelim pojasom svetog Franje i s torbicom od grubog sukna o ramenu. Sakuplja ljekovito bilje pa se zadesio tu u blizini, a pojavio se ne bi li kiridžija, psujući sve i svašta, prestao toliko griješiti.
Mogao je fratar otići putom preko strane da ga ovaj i ne vidi, ali eto, kad šejtan hoće …
Baš u tom trenu kiridžija je iz prikrajka uzimao oveću jelovu granu što je skoro posječena, pa se iglice na njoj još zelene.
– Faljen Isus! – fratar će, da ga ovaj dobro čuje.
– Navijeke – kiridžija će iznenađen – otkud ti sad iskrsnu, fra Ljubo?
– Evo, berem trave pa sam pošo kući, navakat, dok se nije smrklo.
– Ma, evo, konji mi zapeli, nešta im ne da ni da mrdnu balvane! Konji su, doduše, novi, prošle hefte sam ih kupijo, pa ne znadem jal neće, jal nemaju kuveta.
Pa se okrenu i nastavi da urla na konje, ovaj put bez psovke. Sve džaba!
Onda su kiridžija i fratar sjeli na mahovinu uz put. Zemlja je topla, a u zraku se miješaju miris borovine i blaga svježina potoka.
– Ajde da zamotamo po jednu – predloži fra Ljubo i izvadi duhankesu i čakmak.
– De, vana, nije prst u vatri.
I tako su besjedili, dimili i divanili, morebit pola sata ili i duže, kad kiridžija predloži fratru:
– Ajde ti, brate fra Ljubo, za jelku, da ja njima opsujem – jednog, znaš, ono pravo kiridžijski. Bore mi im nejma druge. Moj fra Ljubo, šejtani su to, naučeni na psovku. Šnjima ti ne mere drukčije, na moju dušu, fra Ljubo.
Čudno ga gleda fratar, pita se odakle li mu samo sinu ta budalaština! Nakrivio glavu na jednu pa na drugu stranu, a strijeli ga očima, od glave do pete i obratno. I još se mnogo toga fratar pita u sebi, pa odmah zatim i naglas:
– Ma, đeš to od mene tražit, jadan i nebijo! Đe ću ti ja dopustiti da tako krupno opsuješ preda mnom? Ko će nas ispovidit, đe će nam duše?
– Na moju dušu sve grije nek iđe! Bora mi, neće mi naleti jedni drukčije izvuć! Moremo ti mi ovdi vazdan bit, i sutri, i još i prekosutri, al brez tog ti, vire mi, neće izvući balvane ni pedlja – zainatio se kiridžija.
– Đe'š to bolan men predlagat, e, jesi l’ ti uhavizan čoječe? Pa znaš da sam ja zadužen za to da ne dadem ljudima grijeh činit!
– De, bolane, reko sam ti, a znadeš da ja što reknem, to ne poreknem – ne popušta kiridžija – a nek sve iđe na moju dušu.
– Naletu jedan, misliš li ti đe ćemo mi završit?
– Ma, omrknut ćemo, Ljubo, eto đe ćemo završit, a reko sam ti, nek vas grijeh na moju dušu iđe.
– Ni svi ognji pakleni okajat nas neće.
I još dugo su se oni tako natezali. Vidi fra Ljubo da će mrak, a ovaj zavro ko kljuse, ne popušta, zainatio se. Uplašio se fratar da gdje po mraku ne svrata pa da štogod ne polomi i u sebi se dvoji : «Jal popustit? Jal mrklu noć da ne može biti mrklija ovdi prenoćit?» Razmišlja grčevito: «Lako je kiridžiji – i on i konji mu nijesu jednoč omrknuli ili zanoćili u šumi, a đe ću ja, i ovako me svaka kost boli. Jadan sam ti, a da mu popustim, pa sutra ću vazdan moliti kajanje…»
– Ma, dobro – popusti fratar – ali, pazi, samo jednog! Reko si! Ja ću izmolit pokoru i za tebe i za sebe, jerbo nam brez tog nejma u rajske odaje. Brez tog nam ni svi sveti neće moći pomoć.
Odmaknu se fratar pa se, prije nego je potpuno zašao za deblo jelke, prekriži i začepi uši. Ali, kako to već biva, što god čovjek u takvoj situaciji uradio, čut će upravo ono što nije želio čuti. Kiridžija podiže zelenu grančugu, što se nadnese nad konjiima kao mračni olujni oblak, zamahnu njome pa zausti psovku: Hiljadu bogova…
– Ne to, šejtane jedan!!! – zajauka fra Ljubo, cvileći jednu na drugu pogrdu na račun kiridžije, izvlačeći se iza jelke, snužden, sav u grču.
Konji se trgnuše, balvani se otkačiše, ostade samo rupa i izrovana zemlja oko nje. Grumenje zemlje i busenje trave razbucano po putu, a s jedne i druge strane usjeka štrče pokidani krajevi bezbroj tankih i jedne kao ruka debele žile što je išla poprijeko. Konji malo zastadoše, čekajući naredbu pa kad čuše ono dugo „Iiiija!!!“, napregnuše mišice na udovima i povukoše balavane uvalom.
I nakon što stiže do kiridžije, fra Ljubo se ne prestajaše krstiti:
– Pa đe će nam duše, šejtanu jedan? Jesi li obećo da ćeš opsovat samo jednog?!
– Ne bi njima onaj jedan niš pomogo – pogleda kiridžija na tren ka nebu i nastavi, kao da je čekao baš ovakvu prigodu. – Ljubo moj, nejma njima drukčije fajde, njima je ova psovka ko šaka zobi.
Fra Ljubo se okrenu i ode brdu. Popriječit će preko strane, tim putem je bliže do sela. Ni okrenuo se više nije; nastavio je moliti, mrmoreći sebi u bradu, dok je kiridžija potjerao konje usjekom pokraj potoka.

Dok je fra Ljubo sada na Šetalu sve to pričao fra Grgi, bio je sav skrušen, u pokajanju, brišući suze nadlanicom.
– I to si ti, po tebi, ko velik grijeh učinijo?
– Já, pa ništa nema gore od psovke Gospodina našeg dragog.
– Ih, ne kažem ja da treba tako psovat, ali ondak bi sve kiridžije, sve furmane i sve kočijaše na muke trebalo. A kad bi oni okačili kandžiju o klin, ko bi nam radijo, ko bi nam drva za ogrjev dovlačio i šta ti ja znam sve šta se na ovaj vakat konjima radi, moj fra Ljubo. Bar si ti načitan čojek – zastade malo Grgo, razmišljaći, a vena na čelu mu se napregla. – To ti je način življenja, isto ko kod Dalmatinaca; jesi l’ ikad slušo kad ribari mrižu vuku?
– Jesam, svakog jutra dok sam bijo u Makarskoj.
– E, a jesi ih čuo kako beštimaju, moj Ljubo?
– Jesam, nejma psovke koju ne mogu izmislit. To ti je da vas protrneš od jeze.
– Pa što, moj Ljubo, to je njihov stil življenja. Taki im je adet odvajkada – zastao je, pa pogledao prati li ga Janko, udahnuo zrak i nastavio – Čuj, ovako, to što si ti uradijo isto ti je i da si otišo preko strane. Ali, pazi ovako, imadeš riječi koje jako lijepo zvuče, a nose jako, jako ružnu poruku. Važno je kaka miso prati tu riječ. Vidiš, po mom mnenju, u Dalmatinaca i kiridžija, ajmo tako nazvat sve koji rade s konjima, u nji ti je, brate, u tim trenucima miso okovana riječima, ko u ledu i riječ na riječ može bit tada ukrašena draguljima ko najljepši kalež u samostanu, oni nje tada nijesu svjesni. Ne mjeri se riječ kod nji izgledom, značenjem, već namjerom, kakvu energiju odašilje. U nji nejma one šejtanske energije. Čim svrše poso, njima sve svejedno, ne nose, znači, u duši ono što su konjima psovali; nakon posla sve im je ko i u nas.
– E, ja o tom njesam nikad tako mislijo. I ti mniješ da je tako pravo.
– Pravo, moj Ljubo, da pravije ne mere bit.
– Baš ti hvala, brate, velke brige si me kutariso – reče fra Ljubo i ustade s klupe pa se sagnu i poljubi Grgu u ruku, a onda ode malo življim korakom na drugu stranu Šetala.
Koju sekundu su i Janko i Grgo gledali za fra Ljubom, a onda se razgovor nastavi.
– Jesi l’ štogod stigo pritefterisat?- upita Grgo kad su im se pogledi sreli.
– Jesam, glavno sam ulovijo.
– Ajdemo malo odmorit pa ću ti sutra pričat o Merdanovom blagu.
Prolazeći ispod zvona što je visjelo o gredi učvršćenoj u račvi dvaju bukovih debla, fra Grgo prekinu šutnju:
– A morebit, moj Janko, da ti ijope okrenem o nečem drugom kazivat. Sve mi se po pameti vrti priča o Banu i Lonci iz Kojsine. Stra me da je ne smetnem, jer nju nijesam niđe pribilježijo.
– Ma, kako god ti mniješ da je dobro. A i po meni bi bolje bilo namah bilježiti ono što samo po sebi dolazi iz sjećanja.
– Vego, znadeš – osloni se Grgo dlanom drhtave ruke na mladićevo rame – sjutra je novi dan, nova nafaka. Iđeš li ti večeras na konak u čaršiju svojima ili ćeš zanoćit kod nas?
– Idem u čaršiju. Tetka bi mi zamjerila kad joj ne bih doša.
– Ma i jes tako, njeste se dugo vidili.
Šutjeli su i još neko vrijeme stajali kod ulaza u samostan. Sjena samostana se izduljila, a čaršijski krovovi poprimili blago crvenilo zalaska sunca. I opet prvi progovori fratar:
– A za ovo o Merdanu Mehi imadem još jedan sanduk preturit, mnijem da su u njem zabilješke, da se mrven podsjetim kako to bijaše – zastade malo pa nastavi – Da znadeš, bilo ti je to odma po mom povratku iz Makarske di sam bijo na otvorenju spomenika, poprsja, mom prijatelju Andriji Kačiću Miošiću, 1890. Čim sam ti se vrnijo…

SUTRADAN

Samo što je svanulo, a Grgo i Janko već su čekali da im Miroslav osedla konje pred fratarskom štalom i dovede ih pred samostan. Fra Grgo, iako se tog jutra i nije baš najbolje osjećao, rješi obići dva teška bolesnika u Kojsini i Vrancima.
U to vrijeme, iako je tek svanulo, čule bi se žene iz Gornjeg Čela u čaršiji kako se dozivaju, a moglo ih se vidjeti kako iz kuća kroz demire izviruju da vide gdje kroz kaplamu dimi. Pohitale bi sa ćusegijom ili malo većom lopaticom da prenesu žar na svoje ognjište i nalože vatru. Nije se u to vrijeme olako kresalo čakmak – trebalo je domaćinski šparati.
A Niko, iz Srednjeg Čela, spremajući se u šumu na posao, svakog bi jutra svojoj ženi Zori odbrojavao zrna kave u šalicu, mrmoreći sebi u bradu:
– Dvacet pet, dvacet šest, dvacet sedam, ma dosti je … ma morebit i nije… ma more još jedno – dvojio je Niko – ma i jope, jedno po jedno i ode sve, ma nek iđe i ovo … oću – neću, ma nek iđe, dvacet osam… evo, vana ti je dosti dvacet osam zrna kave, to ti more bit danas, ne moraš cijeloj čaršiji peć kavu. Nego, iđi mi iz magaze donesi onaj moj gunj, mnijem da će danas u šumi bit hladno.
A onda bi, nakon što Zore izađe iz kuće, prišao prozoru i ulovio muhu. Radio je to vješto i, kako je koje jutro prolazilo, sve je lakše uspijevao. Oprezno bi satjerao muhu u kut prozora i nježno je ulovio za krilo, te ubacio u staklenku s kavom, a zatim brzo zatvorio poklopac. To čini kad god hoće izbivat iz kuće na obdan ili duže. Ima već pola godine kako čini to s kavom i staklenkom, a da jadna Zora još nije shvatila kako on zna da je ona uzela kavu i kad on nije tu. Šejtanska posla, govorila bi kad bi joj žene tijekom dana došle da malo posjele.
I, u pola godine kako je Niko običavao to s muhom, samo je dvaput muhu našao uginulu u staklenci, triput je nije nikako našao, a za ostalo bi se nasmijao od uha do uha kad bi otvorio i čuo onaj poznati zvuk zujanja muhinog leta, jer bi uho naslonio bliže tegli i polagano odškrinuo poklopac.
– Moj Janko – rekao je fra Grgo, nakon što se smjestio u sedlu – danaske ćemo najnapri kod naši Nujića, Jozo, rudar je teško bolestan pa da ga obajemo.
– Hoćemol poći – pitao je Janko – jesmol sve uzeli?
I dok su lagano silazili strminom crkvenog puta, fra Grgo je počeo:
– Dok vako lijepo jašimo, mogo bi ja tebi pripovjedit štogodjerce! – Pa se onda prenu: – A oćeš li moći zapamtit ili moreš tako tefterisat, a?
– Ma, tefter…
– Nu, dobro, ondak ćemo vako – nastavi fra Grgo, ne čekajući da Janko završi misao. – Pripovjedit ću ti o na… hooot, doro moj!
Konj se bio malo opustio niz strminu, pa Grgo zategnu uzde i uspori konja, a onda, zaboravivši prijašnju namjeru, poče poluglasno moliti, pa zadrijema i potom zakunja u sedlu. Janko se plašio da stari fratar ne padne, ali je onda shvatio da je, naučen na duga putovanja, Grgo navikao odspavati jašući.
Janko nije morao znati put, konji su išli točno kamo treba. Grgo je prespavao sve do Nujića kuće i prenuo se upravo kad ga je Janko htio pozvati.
– E, evo nas, stigli smo – trznu se fra Grgo nakon što su konji stali pred starom, napola srušenom kućicom. – Ovdi ti živi Jozo sa suprugom. Starica je jedva pokretna, ali, makar je i sama jedva na nogama, dvori Jozu i ne posustaje.
Tu je napravio stanku, te polako skliznuo s konja.
– Ti, ako nećeš, i ne moraš salazit, ja ću samo obavit ispovijed i vidjet je li bolesnik za posljednje pomazanje ili još more durat.
Sjahao je i Janko, htio je pomoći starici da podmiri bolesnog, ali je ona sve držala uredno i sve je bilo već urađeno. Kada je krenuo izaći, čuo je kako fratar govori, Jozi ili njoj, ili oboma za utjehu:
– Ma, čim se rodimo, grijeh nam je velik ko Inač planina i ako za života od tolika grija otučemo makar ko zrno pšenice, dobro smo djelo ostavili iza sebe. Ma mnijem da je Bogu milo i da na toliku gomilu grija ništa novo ne doturimo za života. Molite se Bogu, svima nam je suđeno Njegovo proviđenje.
Janko je izašao. Ma koliko je starica bila čista i uredna, njemu je unutra, pokraj bolesnika, nedostajao čist zrak i danja svjetlost. Grgo se nije dugo zadržao, a čim je izašao obojica se napiše hladne vode s vrela pokraj Nujića kuće.
Onda je fratar rekao da će preko Grada i Oraška u Vranke, jer, eto, čuo je da se tamo dogodilo nešto tako strašno da je cijelo selo u crno zavilo. I kako su, eto, za to čuli malo prije pa su mještani poslali sina Ilije Bana, da vidi kakvo je to zlo strefilo Vrančane.
Ponovno su se našli u sedlu te krenuli uz potočić s lijeve strane ispod sela, pod Biskupovu stijenu. Odatle će kozjom stazom uz kosu na Orašak, pa će za duhan cigare biti u Vrancima. Kod zadnjih kuća sela im jedan čobanin, dječak od sedam-osam godina, reče da se Ban još nije vratio.
Dok su jahali, sve oko njih sličilo je na jedan lijep dan, možda i ljepši od uobičajenih za to doba godine. Ptice cvrkuću, stada na livadama mirno pasu, čobani se dovikuju, u gornjoj Kojsini zvoni čekić od nakovanj: čovjek bi rekao da se ništa strašno ne može dogoditi.
A onda, na Orašaku, samo što su izašli iz zašumljene međe, pred njih, kao da ga je netko bacio tu, ispade mali Ban. Desetogodišnji dječak sav je drhtao, zadihan, blijed, bez kapi krvi u licu. Na upit što se dogodilo, on, zamuckujući i nikako ne uspjevajući da uhvati dah, zamuca:
– Ujaččče….
– Stani malo momče… Uzmi zraka… Udahni duboko i izdahni sve iz sebe. Nije hića, uradi to njekolko puta. Malken se primjeri, pa ondak nam natanane sve kaži. Valjda niđe ne gori?
– Mmm… ma ne gori, ali je gore nego da gori!
– Deder nam sad polako pripovjedi.
– Kažu bilo je to noćaske… a more bit u zoru… ma nije u zoru…- nije bio sam sa sobom načisto dječak, kao da je to sad i bilo puno važno. – Neđe okolo pola noći je bilo … ma i jope…- razmišlja kratko. Grgo i Janko se šuteći samo pogledaše. – Ma jest, meščini u zoru… – počeo je mali sam sa sobom raspravljati kad se to nešto dogodilo – ma u ponoć…
– Der ti nama kaži šta je to bilo, a potlijen ćemo u koje doba je bilo – pokuša ga fra Grgo osokolit, nebi li počeo pričati.
– Ma biće i jope da nije noćaske već zorom… Jutros …
I taman kad su se fratar i Janko ponadali kako će im konačno reći što se dogodilo, mali se okrenu i otrča ka šumarklu iz koga su maloprije izašli njih dvojica. Otuda, s ruba šume, doviknuo je nešto kratko o nekakvoj nesreći u selu, ali im, zapravo, ništa nije rekao. Uzalud ga je fra Grgo, okrenuvši konja ka šumarku, pokušao uvjeriti da stane; dječačić zađe puteljkom u među i izgubi im se iz vida.
Sada je radoznalost, pomiješana sa strahom, morila i Grgu i suputnika, a pitanje što je to tako strašno prepalo i izbezumilo malog da ni dvije riječi nije mogao sastaviti, samo se nametalo, pa požuriše konje strminom ka Vrancima.
Čim su iz šume izašli na čistinu, vidješe kako ljudi u đugumima i fučijama nose vodu i polijevaju kuću Mate Čapelja, ali im ništa nije bilo jasno:
– Šta ovi rade – poče Grgo – onoliku vodu polijevaju po kući, a ja niđe ne vidim da išta u njojzi gori?!
– E, ako ćeš pravo – Janko će – ni ja ništa ne vidim, nejma čak ni gareži.
– Meščini da ondi i nije gorilo – Grgo će.
– Vidit ćemo šta je bilo – samo se pomjeri u sedlu Janko.
U modrilu oko očiju na licima dviju starijih žena što su ih sreli kod kamenog mosta vidjele su se usahle suze. Kod drugih se vidjela zabrinutost i tuga. Prešli su ćupriju i preko gumna prešli do svijeta koji se okupio kod Čapeljeve kuće.
Na ulazu u kuću zaustaviše ih, rekavši im da se ne smije ulaziti dok sve dobro ne isperu hladnom vodom. A tek onda im Pero, rođak i susjed Matin, došavši iz dvorišta kuće preko puta, ispriča:
– Svi ti mi, moj fratre, što se bavimo živom, topimo rudu u kućama, u magazama ili njekim sobicama, nejma se di drugo. Tako ti je i Mato noćaske u svojoj magazi topijo živu, požurio da završi do zore, a čeljad su mu, njih devetero sa ženom mu, spavala na čardaku. Sigurno je pohitijo svršit poso, da se sutra more za drugim poslovima i, viđaj nevolje, moj ujače, nemre bit gore. Bit će da je jadnik malo pridrijemo i nogom zapeo za glavnju drveta na vatri, sapleo se i prevrnuo kazan u kome se živa topila.
– A joj, Gospode Bože – glasno zajauka fratar – nijesu valjda svi pomrli?
– A, jakako ujače? Za čas su isparenja, koja su užasno otrovna i brzo prodiru u krv i izazivaju trovanje, kroz podnice dospjela do sve čeljadi, a i sam Mato je na pragu, napola vani izašavši, ispustijo Bogu dušu. Eno ga tamo – pokaza rukom u kraj dvorišta – pokrili smo ga dekom, vas je modar.
– Bože moj! – prekriži se fratar po tko zna koji put. Janko je uz njega zanijemio i problijedio, samo stoji i koluta očima.
Da se u njihovom selu takvo što dogodilo, ne pamti nitko.
Mještani su lančano, s ruke na ruku, dodavali vodu iz obližnjeg jaza i polijevali niz zidove kuće kako bi se živa ukrućena u kugle spustila u najnižu točku. Moralo se pokupiti živu kako bi se mogli izvaditi mrtvi i sahraniti kako dolikuje.
– Sve krpe iz kuće se moraju odnijeti što dilje od sela i duboko zakopati – rekoše neki na kraju. – Nipošto se ne smiju paliti!
Grgo je obećao da će taj sprovod obaviti on uz još nekoliko fratara, jer takva tragedija zaslužuje veliku misu zadušnicu na groblju.
Kasno popodne iz sela su, bez ijedne riječi, svaki sa svojim mislima, fra Grgo i Janko stigli u samostan u kome su već svi znali šta se dogodilo.
Peti dan nakon sprovoda Janko je navratio po uobičajenom poslu do fra Grge. U hodniku nije sreo nikoga, što mu nije bilo čudno, pošto je znao da svatko ide za svojim poslom. Ušao je u fra Grginu sobu i začudio se što još leži. Fratar je leđima bio okrenut ulaznim vratima. Janko ga pozdravi, ali mu odmah bi čudno što se Grgo ne okrenu da ga bar pogleda. Tek kad je prišao bliže postelji na kojoj je ležao fratar, okrenu se kao da ga je tek čuo:
– O, stigo si – reče kao da je najzdraviji – sad ću ja .
Janko vidje da mu je pogled zamagljen, usmjeren negdje unutra, da iz njega ne izbija ništa. Grgi se na licu ukaza užasan napor kad pokuša da ustane. Nakon kraćeg razgledanja oko sebe i, izgledalo je, dubokoumnog razmišljanja, upita :
– Jesi li ti ono Komšić?
Janko od bola nije mogao izdržati: izjuri iz sobe i na vratima se skoro sudari s Miroslavom, samostanskim laikom, koji mu ispriča da je fra Grgo noćas ustao i pošao negdje, pa je pao u hodniku. Tek jutros u zoru su ga našli. Navodno je imao moždani udar i sad mu fra Ljubo priprema neke trave i lijepi pijavice, te se nadaju da će se oporaviti.
Vratio se u sobu koji tren kasnije s laikom, ali je fratar bio u nekom posve drugom svijetu. Tako je Janko toga dana otišao niz crkveni put tetki u čaršiju i nikada prije po kaldrmi kreševske čaršije nije iz njegovih očiju palo više suza nego tada. U jednom trenu mu sinu: ako se fra Grgo ne oporavi, nikada neće saznati što je zapravo htio ispričati u toj legendi o Merdanovom blagu?
Nekoliko godina kasnije, točnije 1905., Janko je došao na fra Grgin sprovod. Svi su iz čaršije došli na pokop, iz Sarajeva su stigli mnogi fijakeri s okićenim konjima, kola ukrašenih zlatom i sedefom, pa se vidjelo da su otuda potegnuli sve veliki ljudi da na posljednji počinak isprate fra Grgu Martića. Bilo je tu svijeta iz svih krajeva, sve dokle je dosezalo fra Grgino ime i dobrota koju je činio za narod. Nakon obavljene mise zadušnice, Janku je prišao fra Ljubo i u ruke mu tutnuo ispisan papir. Bacio je pogled i vidio da je fra Grginim rukopisom bilo napisano nešto o Merdanovom blagu, ali više od toga se u tom trenutku nije ni trudio razabrati. Poslije, kad je stigao kući, usprkos velikom naporu i trudu koji je bio spreman uložiti kad radi nešto za onoga tko mu je istinski bio drag, Janko Koharić, Grgin zapisivač, iz nekog razloga nikad nije objavio fra Grgin posljednji rukopis.

*****

Malo od fra Grginog groba, gore u strani, u debeloj hladovini pod lipom, nalazi se spomen ploča Dragutinu Lermanu, čovjeku koji je rodom iz Požege, a nakon istraživanja po Africi, gdje je bio u Stanleyevoj ekspediciji, došao je ovdje istraživati kreševska brda i ostao do smrti. Na samrti je zamolio svoje prijatelje rudare da mu pored groba zasade lipu, kako bi mogao počivati u dubokoj hladovini.
Sa tih spomenika u Ograđu prvi put sam učio o povijesti ovih krajeva i ovih ljudi.
Nedaleko odatle, prema putu koji vodi posred groblja, skoro uvijek bi mi za oko zapinjao slabašan betonski križ, malen i zarastao u travu, vremenom nagrižen, a na njemu sam, između crnog i sivog lišaja, jedva uspijevao pročitati prezime Tucaković.
O toj obitelji znam samo da su bili rudari i da je Andrija, kojeg se sjećam, živio u Vrancima i uzgajao ovce te vazda zalazio po rudarskim jamama i oknima. Za njega se govorilo da je silazio i tamo gdje nitko drugi nije smio. Nas manje su plašili njime govoreći nam da će nas, ako ne budemo slušali, dati njemu pa će nas on ostavi negdje u jami.
A o nastanku prezimena Tucaković čuo sam dvije priče :
Prva je da je nastalo tako što su ti ljudi bili rudari i vječito tucali rudu kako bi odvojili jalovinu. Poznato je da živu, koju su oni kopali, najprije treba usitniti. A ako se živom hoće odvojiti zlato iz limonita ili pirita, zlatonosnih ruda, što su oni isto tako radili, onda se ruda žive usitni i u kaznu smiješa sa navedenim rudama. Kada se kazan zagrijava, živa kroz cijev prelazi iz prvog u drugi kazan, u kome se nalazi voda za hlađenje. Živa sobom kroz cijev ponese i zlato, a sve ostalo ostaje u prvom kaznu, ali kada ona nailazi kroz vodu, hladi se i skuplja, tada se odvaja od zlata i sama se skuplja u sjajnosivu ili crvenkastu kuglu. Kada je ohlađena, živa je sama, a zlato je slobodno i čisto. Zbog takvog rada moguće je da im je svijet nadjenuo prezime Tucaković.
Druga je moguća teorija da je nastalo od turske riječi Tucak, što označava roba koji je pušten da u lutanju svijetom za sebe skupi otkup.
Često je u šetnji grobljem i fra Stjepan Buljan, rođeni Kreševljak, zaljubljenik povijesti i običaja ovoga kraja, kustos samostanskog muzeja i, k tomu još, dobar čovjek, uvijek raspoložen za razgovor. Izgledom sasvim sliči Einsteinu: ima razbarušenu sijedu kosu, pa izgleda kao da na glavi nosi oblak. Uvijek zamišljen, s mislima koje bacaju negdje daleko, u skrušenoj molitvi ili s cigarom u ruci, u smeđem habitu, poguren, sporog, staračkog hoda. On je živa enciklopedija, povijesti ovih prostora. Kod njega nije bilo petljavine, onih ispraznih ili čak netočnih priča; ono što odmah nije znao, znao bi sutra.
Kad sam ga naredni put sreo, upitah ga za taj skoro raspadnuti betonski križ. Za njega je to, po starosti, mogao biti samo križ Ante Tucakovića, starog rudara s Rudana, a čiji je sin Ferdinand, bio pisac i pjesnik.
Iako, postojalo je nešto zbog čega nije bio sasvim siguran.
Tucakovići, ovi s Rudana, imaju mjesto u vranačkom groblju, gore su ih kopali.
Za Antu mi je rekao da je bio ne samo rupar, već i prvi kolekcionar kristala minerala na ovim prostorima. O tome svjedoče uzorci i zapisi nađeni na tavanu njegove kuće kad ju je obnavljao neki od unuka. Još mi je pričao o njegovoj obitelji, o njegovoj djeci, o tome kako su kopali željeznu rudaču, te kako su vadili i topili živu. Rekao mi je i o citrinu, kristalu kremena žute boje koji je on našao, a govorilo se da je najljepši od svih ikada ovdje viđenih. Kad sam upitao kako je izgledao, rekao mi je:
– Bilo je to kao sunce, jedan snježnobijeli grumen barita, veličine dviju stisnutih šaka, a iz njega su, žuti kao vosak, sjajni kao zrake sunca, na sve strane izbijali kristali, pravi kao strijele Božje, dugački kao dlan, a neki i malo duži. Po pričama – rekao mi je dalje – našao ga je pod stare dane, negdje u Radeši, na obroncima Lopate. (A o tome gdje se što vrijedno nađe, uvijek se šutjelo.) A eto, čujem da ovih dana opet neki mladi ljudi počinju skupljati kristale. To me jako raduje, zapravo, potvrđuje tezu da se sve vraća, sve se obnavlja. Nekada za kratko vrijeme, s koljena na koljeno, a nekada – kako bi se nešto ponovno aktiviralo – treba proći više generacija. Za mene to znači da u Kreševu običaji i duša naroda nikada ne umiru. Ta duša naroda nekad samo malo zadrijema, a onda, kao da stoji u zraku, poput krpelja na rubu lista drveta koji čeka svoju žrtvu, pa kad se ova pojavi, ulovi je i – gotovo!
Tu je malo zastao, kao da se umorio od riječi.
– To je, moj sinko, odredio tako dragi Bog. – Izvadio je kutiju cigareta iz džepa, ponudio me, zatim sâm zapalio, pa nastavio:
– Znadeš li – zagledao se u mene kroz oblačić dima koji je izgledao kao da između nas pluta njegova sijeda kosa – i danas bih ja, kad bih imao snagu ući negdje u stare kopove, mogao zamisliti kako se prije radilo. Dok sam mogao, uđem u rudnik, nije mi se dalo proći, pa kad upalim svijeću, kao da vidim ljude kako kopaju, čujem zvuk udaraca čekićem o dlijeto, čujem kako razgovaraju, kako se dozivaju, vidim ih kako nose rudu u rudnjušama, osjetim miris njihova znoja, miris svježe jelovine dok podgrađuju, vonj zemlje i vlage u rudniku.
A priča o Anti i njegovoj obitelji ide ovako:
Zastao je na ulazu rudnika i upalio svijeću. Kroz paučinu tankih žila u koje se uplelo nešto grumenčića zemlje i kamenja izbijala je svježina. Natukao je kačket dublje na čelo, udahnuo duboko, kao kad hoćete skočiti u vodu. Povio se u leđima i prošao kroz mrežu. Zemlja posu suho lišće iza njega. Nakon ulaza, u oknu nije bilo ni usko ni nisko. Plamen je uokolo razrijedio tamu i to je starom Antinom kopačkom oku bilo dovoljno da vidi oko sebe. Sa strane, na zidu, blještale su kapljice, a sa stropa su kapale samo na par mjesta, otkucavajući u jednakom ritmu. U hodniku nije bilo zapreka: odronjenih gromada stijena, oborenih greda podgrade, rupa u podu; bilo je čisto pa je mogao koračati slobodno. Dok je polako gazio, pod njegovim nogama škripalo je sitno kamenje. Nije trebao ići daleko. Zapravo, ovaj stari rudnik ima samo jedan hodnik koji se polukružno savija, a dugačak je jedva desetak metara. Na kraju hodnika koji se u vrhu sužava pa izgleda kao izvrnuto V, visjela je stijena. Izgledala je kao da ju je netko, nakon što je prokopao hodnik, donio i umetnuo u procjep, a onda je došla ogromna ajkula, razjapila čeljust, pokazala staklaste šiljate zube, zagrizla tu stijenu pa je i dandanas tako održava da ne bi pala na pod.
Kada je podigao kapu pa je zabacio na zatiljak, a zatim prišao ispod stijene s podignutom svijećom, svijetlost je zapljusnula šupljinu u kojoj su kristali kremena bljesnuli svom svojom čarolijom u dva i tri reda, jedan iza drugog. U njima se lomio spektar svih mogućih boja, sa svih strana prosijecale su ih strjelice, plave, ljubičaste, crvene, i žute boje. Tijelom su mu prostrujali trnci i u hipu ga je pokrio znoj. Sada je jasno vidio da je iza prvog reda pukotina duboka oko pola metra i da je puna kristala. Prekrstio se:
„Bože“, pomisli, a rukom samo na brzinu zašara po zraku sebi ispred nosa. „Gospode dragi, pomozi!“, bio je iznenađen. „Blago ide u dubinu“, konstatirao je sav u nevjerici. „Koliko toga ima“, čudio se još zbunjen. „Nijesam mogo ni usnit da je toga toliko!“
Podigao je svijeću bliže, da još bolje vidi. Bilo je to kao kad se vrh borove grane nad potokom okiti injem pa ledene igle, kao čarobni prsti, blješte na sunčevu svijetlu. Samo, što su ove igle kao strijele prave, žućkaste kao da su umrljane ilovačom i dugačke desetak centi.
„Ma, citrini kao čokanj, a neki, borami, i dulji“, razmišljao je.
Odavno je stari, iskusni rudar znao za ovo blago, samo je tajnu čuvao za neke teške dane. I uvijek je mislio kako nije sazrelo vrijeme da ih izvadi.
Vremena navijek mogu biti teža, ali je ovaj put bio odlučan dok se vijugavom kozjom stazom peo uz planinu. „Meni je sad priša, sad mi je vakat, ako nije sad – já kad će“, pitao se i sam odgovarao.
„Brate, moram“, mislio je sada nakon što je vidio blago, „da Domi u Deževice, i pored komore, otpravim još štošta u miraz“. Okrenuo se kako bi izašao van.
„A i Ferdu, kad tolko voli škole, da ko pravi otac iz Sarajeva ispratim za taj Prag pa nek uči. Bog dao fra Danijela pa mi ga smjesti na te velike škole, Bog ga poživijo!“
I opet se prekrsti, na onaj svoj način.
Na izlazu je zadigao kragnu te je stisnuo da mu se zemlja iz žila ne prospe za vrat. Ona ga je ispraćala i kad ulazi i kad izlazi, kao zavjesa što se otvori kad on treba nastupiti u tamu ili iz tame na svijetlo. Tu je bila granica ovog danjeg svijeta s jedne te tišine i mraka s druge, unutarnje strane. Za Antu je to bio svijet iz snova, ali i potvrda da su nam snovi uvijek tu negdje, na dohvat ruke, samo ih treba vidjeti.
Sjeo je ispred jame, na haldištu, oslonivši se leđima o deblo bukvića. Ispod njega, negdje u gaju, glasala se kukavica: ili slavi podvaljivanje jajeta u tuđe gnijezdo ili kuka zbog neuspjelog podmetanja. Kroz grane je prosijavalo sunce, ubadajući zrake u suho lišće na tlu. Iz ranca je izvadio drvenu plosku u kojoj je bila njegova šljiva. Kakav bi on bio domaćin kad rakiju ne bi imao. Skinuo je čep od kukuruznog otučka, original je neke godine izgubio te potegao dobar gutljaj da povrati dah. Onda je izvadio kruh, špek i česmo češnjaka, iza pasa je izvukao nož barešinac na kom se bijelila koštana drška.
„Ogladni se uz ovu planinu“, razmišljao je te počeo rezati, razgledajući okolno drveće. Tražio je pogledom bukvić koji bi bio najpogodniji da napravi skelu s koje će bez napora moći dohvatiti onu stijenu u raljama poludragog kamenja.
Ovo će sada biti opipljiv i dugotrajan posao. Treba skinuti što veći komad stijene s kristalima, time je vrijednost veća. Ako čekićem pri štemanju napravi potez viška, jer sve je to u baritu, krhko i lomljivo, mogao bi skršiti sve, pa mu onda džabe trud. Da se to ne bi desilo, skela je morala biti dobro podešena.
„Sreća“, mislio je, „da nije onolka voda ko kad sam lani naišo. Zbog nje i nijesam vidijo kolko tog ima. Sutra moram konja dovest.“ A onda se dosjeti: „Moram odvest Putka na Brce, Nikoli Kujundžiću, da mi ga potkuje…“
Lani se, iako nije bila kišna godina, voda cijedila niz onu stijenu kao niz žljebu, a sada je ili presušila, ili je nekud drugo našla put. U svakom slučaju, bar mu ona neće ometati rad.
„A sutra će mi, ako je danas sve po planu, pa su mogli ugasit kazan, lijepo Ferdo nosit živu u Sarajevo. Mogo bi ja…“. Zastade, sjetio se nečeg. „…i Barbaru ću šnjim. On više nije dijete, borati, čitav je čojek, ali je i jope uz žensko manje sumnjiv.“
Bio je zadovoljan dosjetkom. „Ma, ko zabrani živu prodavat, sunce mu poljubim“, opsova bezglasno, tek onako, reda radi.
Neka Barbara nosi dvocijevku, a Ferdo more kamenje, kombinirao je stari mudrac dalje. Ma ne, teško je tih dvanes kila, po njojzi bi se namah vidilo da je nešto teško, a puška mora stalno bit uspravna kako iz cijevi ne bi ispala živa, a i jope, da se ne vidi da je tolko teška. Elem, nek on nosi pušku. Ma jes vala baš, protrljao je dlanom o dlan.
Donio je konačnu odluku.
A kad se oni vrnu, čim proje Velika Gospojina, ondak ću ja. Pa jâ, umalo ne smetnu, prekosutra je dernek u Kreševu.
– E, ajmo Anto, na poso – zavrtio je laktovima dva-tri put u krug, zagrijavajući ramena, a onda je ustao i u krpu od fina sukna umotao hranu, strpao je u ranac i okačio na mjesto gdje je prethodno barešincom odsjekao kao prst debelu granu.
Sada je razastro alat po tlu, po suhom lišću poredao špiceve za štemanje debljine od pet, deset i petnaest milimetara, kao kakav kipar. Još je izvadio jedno dlijeto, dva čekića, jedan manji i jedan od dva kilograma, stavio je tu još i sjekiru, za tren zastao gledajući da mu što ne fali, pa sjekiru odmah uzeo.
Da je tko nakon pola sata naišao, čuo bi iz jame jedva čujan zvuk molitve.
„Pater noster…“, a riječi je poput glazbe pratilo kuckanje čekića i sipanje materijala po podu. „…qui est incelis…“, pa bi poneki veći grumen kamena kucnuo o skelu i stropoštao se. „…santificetur nomen tuum…“, pa opet kuckanje, skoro ravnomjerno, poput djetlića.
Nakon nekog vremena moglo ga se vidjeti kako kao miš izlazi vani, umata nešto u krpu, trpa to u vreću, sjeda, pa opet se uvlači unutra.
Kako je dan odmicao, udarci su bivali slabiji, a popodne je pjesma u mrmorenju zamijenila molitvu.
Pojavio se na rubu šume s vrećom preko ramena u vrijeme kad su kokoši išle na spavanje. Anđe je zatvarala tor u kome su se komešale ovce. Mačka je upravo zašla na pojatu, a Barbara se vraćala s vode da ne mora ići kasnije, po mraku. Anto je pravi domaćin, za takve se govorilo da u kući imaju i šilo i ognjilo. I imao je, živjelo se u blagostanju i ljubavi, a eto, Bogu hvala, i zdravlje ga je dobro služilo.
Iz Vranačke kotline je, ko bïlo starca, kucao slabašan zvuk večernjeg Angelusa o tahte. Jedva čujno se probijao kroz jeku crkvenih zvona što ječe cijelim svodom, a Anto ih je čuo tek kad se iz usjeka malo popeo uz brijeg, tu nadomak kuće.
Teret je stavio u podrum, nije nikome govorio što je to što je donio. Nije ga nitko ni pitao, samo se po njemu vidjelo da je u vreći nešto dobro teško. Znali su da sve što stari radi (hvala Bogu još je pri pameti!), radi za dobro svih u kući. A stari je, iako je pri kraju šeste decenije, bio dosta živahan, s neugaslim sjajem u očima. Brkove je gladio kažiprstom na razdjeljak, postrance, a kad to čini, znali su da je uradio nešto korisno i da je zbog toga zadovoljan.
– Djeco, ajmo pozdravit Gospu! – skinuo je kapu, počešavši se po tjemenu. – Pa onda, da mi muški popijemo po jednu !
– Jesi li gladan? – pita Anđe – Mi smo jeli.
– Ja sam pojeo ono špeka i meni je dosti. Nego, deder nam donesi još rakije – podiže pletaru – ovdi ima još samo malo.
Anđe i on su sjedili uz siniju, Barbara i Ferdo na prag, a Niko i Andrija na kamenu ploču ispred ulaza. Jozo, najstariji sin, tada je već bio otišao u Posavinu, gdje je radio kao šumar.
Nakon molitve žena je siniju okačila o klin na zidu. Poredali su tronošce u polukrug na zemljani pod i posjedali. Bilo je ugodno pred ognjištem na kome je u kotliću o verigama krčkalo suho meso, a u kutu ležao uredno složen naramak drva.
Stari je počeo svoju priču. Zapravo, kratko je opisao gdje je bio i što je radio.
– Ja sam sa svojim starim išo u Radešu, u ovu jamu, još prija deset godina…
Svi su se pretvorili u uho kada je počeo da im otkriva svoju životnu tajnu, kako ju je on odavno nazvao. U nos je ulazio ugodan miris kuhanog suhog mesa, pomiješan s dimom sa ognjišta koji je blago štipao za oči. Plamen se na licima igrao sjenkama, dok su Barbara i mati sjedile „onako“, a muški su iz šolja pili rakiju. Stari je imao svoj čokanj i pio iz njega.
– Djeco moja, kristali su tako lijepi da će Finci na prkno pasti kad mu ih pokažem. A, bora mi, i Torlak će se zijanit kad mu ih donesem za brušenje, jerbo je za nj ono što se raspe, a biće toga dosti… A još kad izvadim i one crne, morione i čađavce, što sam ih našao neke godine na Rudnima!
Pričao je nadugo i naširoko.
– Samo što prija u Radeši nijesam mogo vidit koliko tog ima. Sad je voda stala pa se vidi unutra, rupa je puna dragulja, djeco moja, ko karpuza sjemenki.
A onda se prenuo iz vlastitog zanosa, sjetio se da oni njemu trebaju reći što je bilo na njihovom poslu, potegao je malo veći gutljaj, progutao ga te podigao čokanj prema vatri da vidi koliko još ima u njemu i upitao
– Je l u vas na kaznu bilo sve u redu? (Govorio je o glinenom kazanu što sliči na kazan za rakiju, ali je upola manji; u njemu se živa odvajala od jalovine.)
– Jes, vala, nijesmo imali nikakvi problema – kazao je Niko, koji je bio stariji od Ferde. On je davno ostavio školu i s ćaćom se posvetio rudama.
– Samo, dobili smo nešto više od petnes kila. Ja sam je bacio na kantar.
– Dobro si uradio. To je malo za dvije puške, a previše za jednu.
Onda je malo stao i opet kažiprstom pogladio brk.
– A najnapri ćemo turit u pušku, a ono more bit da ko tražio za benta. Niko – nastavio je – Ferdo i Barbara će sutra u Sarajevo. Ti bi mogo otić u Crvene Bare, potražit željezo. Samo, nemoj ići desno prema Kostajnici jer ti tamo raste žara, tu ti nema željeza. Idi na drugu stranu, prema Oberu! Znaš i sam, gdje izbija žuta ili crvena bara, tu je pirit. Stari me učio, gdje je žara tu nema željeza. Oni su znali po travi i drveću, đe je koja ruda. Ja moram još malo ovdi đe sam danas bijo. More bit još sutra, a more bit da i ja sutra pojem s vami do Nikole na Brce da mi potkuje Putka. A ondak morem ići kopat dok ne svršim započeti poso
Ovo je rekao poluglasno, više kao za sebe. Zatim nagnu iz čokanja, i sada se vidjelo da mu u očima sja još nešto, nešto što nije ni rakija ni vatra s ognjišta.
A kad se već malo više popilo i nakon što je završio s raspoređivanjem poslova koje treba sutra završiti, ispričao je kako su nekad davno rudari bili organizirani, kako su radili po jamama i kako su bili zaštićeni u slučaju nezgode.
– Kažu da je to bio neki Kanon Sas, hoće reći zakon rudara. Ljudi su ovdi navijek bili solidarni. More bit da danas i nijesu tolko. A i jope, kad nevolja stisne, prilete svi napomoć. Elem, kako je meni pričo moj stari: bilo je to za prija dvjesta-trista godina. Ljudi su vadili rudaču u grupama, najčešće po trojica. Zarada se dijelila na jednake dijelove, a ako bi neki nastrado i opet bi se zarada dijelila, kao da je on tu s njima, sve dok s njim Bog ne providi, pa on ozdravi ili umre.
– Šta ako umre čojek, pitala je Barbara.
– E ondak bi brigu o njegovoj obitelji uzimalo selo – malo se zagleda u svoju malu kćerkicu. – To tamo sigurno ne piše, ali ja znadem da je tako. E, moj sinko…
Potegao je zadnji gutljaj iz čokanja pa dao Barbari da nalije.
– I ti, dijete – reče Barbari – spremi se za sutra, a čim ustaneš, odmah zapiši današnji dan i godinu 1910. Kad ja stignem, kazat ću ti što ćeš još pritefterit. – Onda se okrenu sinovima:
– A, znate l vi, djeco, da je ovdi od starina bio jedan neradni dan u hefti, još i osim svete nedjelje?- Ovdje je napravio stanku.
– Najnapri je to bio petak – na licu mu je skakutao sjaj plamena. – Dok se negdje drugo radilo od zvijezde do zvijezde, dok su drugdje ljudima cijedili dušu, ovdje se, i osim nedjelje, jedan dan odmaralo. Ljudi su skontali da mora bit jedan pazarni dan. Mora se, brate, dogovorit poso, mora se vidjet kome će se prodat, a mora se, brate, znat što će se dalje raditi. I još, mora se i podmjeru kupit. E vidite, za to im je bio petak.
Opet je napravio stanku. Kao da je čekao da mu ovog trena navre u sjećanje kako je bilo.
– A ondak su skontali kako tu nešto ne štima – zastao je kratko. – Ne raditi petak, a ondak i jope raditi subotu pa ne raditi nedjelju, nekako ne ide. – Pa se i Anto zamislio, kao da sad on vaga je li to pravo ili nije. – Eto, osela bi trebalo petak raditi, a ne raditi subotu. Djeco moja, šta mislite kako je pomjeriti vrijeme, promijeniti navike i običaj koji se, eto, održo od pamtivjeka. Od vakta kuge, pa ratovi, glad i sirotinja, odvajkada je taj običaj bijo taki.
Tako je jednog dana kroz čaršiju išao telal, lupao u bubanj i vikao iz sveg glasa:
– Čujte i počujte narode! – stavio je ruke na usta.
– Čujte i počujte narode! – tiho je Anto oponašao glasonošu.
– Nije više petak u petak, osela je petak u subotu – ponavljao je koračajući niz kaldrmu.
– Čujte i počujte! Nije petak u petak, osela je petak u subotu!
Vrtio je Anto glavom, lijevo-desno, kao da on baš ovog trena ide kroz svijet u čaršiji.

* * *
Ferdo je naredne godine otputovao i u Pragu upisao montanistiku (rudarstvo). Bio je pjesnik i objavljivao stihove pod pseudonimom, osim na hrvatskom, još i na češkom, njemačkom i španjolskom jeziku.
Dome je u Deževicama, selu s druge strane planine, kad bi ulovila vremena između poslova ili uz goveda na ispaši, neke od mještana učila pisanju i računanju.
Antin dnevnik koji su, po njegovu kazivanju, pisala djeca, nije nađen, osim nekih listova u koje je zamotavao kristale kremena što su mnogo godina poslije nađeni u kutijama na tavanu kuće.

Saslušao sam fra Stjepana u jednom dahu, ma, mislim da nisam ni trepnuo. Nisam ni opazio da se od kapelice nasred groblja nismo pomakli ni za korak, stajali smo na putu dok on nije pogledao na sat i požurio ka izlazu:
– Imam najavljene goste muzeja, pa moram ići, već kasnim.
Nisam ništa rekao, još sam bio pod dojmom njegove priče i zapravo sam postao svjestan njegova odlaska tek kada je zaškripala kapija. Tek tada sam vidio kako smeđi, do zemlje dugačak habit, otplesa prema samostanu, kao da ga nosi onaj oblačić dima iz fra Stjepanove cigare, zakvačen za kragnu.
Navečer sam otišao na Banju, kavanu pokraj bazena, na narodnjake – turbo folk, turbo pjevačica u turbo minjaku, i tu sam se, vrlo brzo, turbo napio.
U zadnje vrijeme, sve češće sam pijan – uzelo me.
A ponekad, otkad je u vojsci, nedostajao mi je brat. Razmišljajući o njemu, znao sam se uloviti kako držim čašu kao on, kako sjedim kao on, kako nekada zauzmem njegov stav dok nekoga ili nešto čekam.
Ubrzo poslije te večeri, sjedeći s cigarom u ruci, shvatio sam :
Brat mi je postao idol – i uzor!
I posta mi milija pjesma, drečava i nerazgovjetno bučna, što je krešti pjevačica u kutu prepune sale.
Dok sam prolazio Brcem, vraćajući se s Banje, pade mi na um priča o kovaču Nikoli Kujundžiću, majstoru što je spomenut u priči o Anti.
Onda sam zaboravio na njega, a znam, kad mi naredni put on padne na um, morat ću i o njemu reći nešto više, jer se drukčije neću moći osloboditi razmišljanja o toj temi.
Ove večeri mi je bitna cigareta, pivo, narodnjaci. I pjevačica, koju, nakon što počne muzika, kroz dim i gužvu jedva da i vidim, i njena pjesma, koju ne razumijem, jer je preglasna i drečava. A pravo da kažem, ni sam ne znam zašto uopće ulazim u taj birc koji nije ništa drugo nego prostor u koji je pod ogromnim pritiskom nabijen dah alkohola i dim cigareta, tako jako da ga možeš napipati kao perje jastuka rasuto po sobi. Pa još i prejaka glazba i kreštavi glas pjevačice, sve to je toliko bučno da bi bilo sasvim dobro i na otvorenom, na seoskom vašaru gdje se održava korida (jadne životinje!). Od zagušljivosti ne možeš disati. Poslije, barem sat nakon što izađeš, ne čuješ, pod nogama ti se tlo ljulja, a na vrhu jezika i pod vrhovima prstiju još dugo osjećaš vlastitu slabost, mrcvarenje duše. I pijanstvo…
Jedne večeri netko mi je pred ulazom u gostionu rekao kako bi mi brat ovih dana treba doći iz vojske. Stigao je kući jedan momak što je otišao skupa s njim. Bože moj, kako vrijeme brzo prolazi, pomislih sad kad je prošlo, a često se učini kako stoji i neće proći nikada.
Sutradan se brat pojavio u okviru kapije, kratko ošišan, u novoj vesti i hlačama. Oduševio sam se, ali sam to muški prikrio.
Prije desetak dana, otkako me napustila želja za pijančenjem i odlascima u kavanu, sve više me opsjeda razmišljanje o majstoru Nikoli.
Kad sredite misli, oslobodite ih opterećenja, one se same vraćaju svojoj pravoj aktivnosti. A ja sam, eto, ovih dana s vrata skinuo brigu – brat se vratio kući.

* * *
Ako iz čaršije idete ravno kroz Široku ulicu i na kraju popriječite preko Rijeke, potom preko mosta pređete Kreševčicu pa se još popnete dvadesetak metara, stignete na Brce. Ono ima jednu ulicu koja ide ravno između dva niza niskih ograda oko vrtova i malih bosanskih kuća. Druga s desne strane, dijelom zaklonjena krošnjom jerbasne kruške, jeste kuća Nikole i Matije Kujundžić. A vratnica joj je gore, preko pokaldrmanog dvorišta, dugačkog jedva desetak metara, ispred samog ulaza u duganju. Tim putom ukućani izlaze na gornju stranu, kad hoće u čaršiju, ispod Špilje, rupe u stijeni dubine desetak i dužine petnaestak metara, ili ako hoće na drugu stranu, po drva u Vrela.
Odavno su prozori na duganji izgubili sjaj, sada su u omaglici kao pogled uginule ptice. Ni laste se ne gnijezde pod strehom, samo pauci pletu mreže po kutovima i oko stakala. Oko grna je ustajali vonj pepela i čađi. Samo za sunčana dana sitne čestice prašine igraju u zrakama snopa sunčevog svjetla. Drugo se u duganji ništa ne dešava. Iz unutrašnjosti zrači studen i pustoš, a odavno je zaboravljen zvuk udaranja čekića o nakovanj.
Nekada je Nikola važio za najboljeg kovača u Kreševu. Govorilo se da ono alata što on otkuje i okali može trajati triput duže od onoga što drugi urade. Držao je on nekada dvojicu iščija, pomoćnika koji bi jedva izdržali njegov tempo kovanja.
I još, pričaju za njega kako je nekom austrijskom časniku iskovao sablju da je taj, negdje tamo na ruskoj fronti, sjekao njome u bitci neprijateljske puščane cijevi a da se to na sablji poslije nije nimalo primijetilo. Nije bilo nijedne ogrebotine ni zareza na oštrici, kažu da čak ni sjaj nije izgubila.
Da je takvo što nekada ovdje iskovano, to nije pamtio ni najstariji majstor.
Tada je iz duganje po cio dan zvonio čekić. Milina jedna! Za kuću je bio dobar domaćin, s pazara bi prvo donio Matiji ono čega bi nestalo ili omanjilo u ostavi, pa tek onda odlazio na jednu u birtiju. Rijetko se dešavalo da se zadrži. U jesen bi iz dvorišta zaskičalo prase kao i kod drugih domaćina, pantre na tavanu bi se uvile pod teretom mesa za sušenje. Nabavio bi dosta drva, drugi su nabavljali samo po potrebi, i zimnicu, jer nisu imali svoju njivu.
Živjelo se u toj kući složno, s ljubavlju i uzajamnim poštivanjem.
Matija, nekada okićena titulom kreševske namkinje, podizala je djecu, išla u mlin po mlivo, brinula da u kući ima mlijeka, masti i ostalih potrepština. Iz razonode bi, tek da pomogne, išla na njivu nekoj od susjeda ili prijateljica…
Ali, to je bilo nekada…
U zadnje vrijeme radila je za nadnicu kako bi mogla prehraniti djecu. Najstarijoj kćeri je tek desetak godina i ona je ostajala u kući čuvati sestre i brata. S nadnice bi Matija uspjela najesen donijeti kući luka i krumpira i to bi spremila u trap. Još bi donijela povrća i raznog voća od koga bi pravila turšiju ili ga sušila na tavanu. A onda bi, kad dođe vrijeme, išla po dvorištima i pomagala miješati džem. Kući bi dolazila kasno navečer, očiju zakrvavljenih od dima i slomljena umorom. Kada bi ona okupila susjede i u svom dvorištu pripremala vatru i araniju, on bi gledao da negdje ode: koliko god bio loš, nije se htio petljati u te poslove.
Od dobra domaćina, dobra majstora, Nikola se preko noći pretvorio u napasnika.
Počeo je zanovijetati, petljati se u sve, ništa mu nije valjalo. Po njegovom, više ništa nije na svom mjestu, iako je ondje gdje je uvijek i bilo. Postao je grub i nepredvidljiv. Neki su govorili kako je jedne noći, idući od neke jaranice Mahalom, kako bi skratio put kući, nagazio na nešto pa da ga otada vrag nosa. (Ovo se spominjalo s nekakvim prizvukom straha u glasu.) A manje ozbiljni, oni što se prave da se ničeg ne boje a zapravo su u duši manji od makova zrna, govorili su da ga je netko udario mokrom čarapom po glavi i nakon toga se smijali.
Preko noći je Nikolina žuta kosa poprimila srebrnkasti sjaj, prvo po rubovima, a uskoro je i cijela glava bila u srebru, kao da mu je neki dubrovački filigran-majstor pravio frizuru. Okrenuo se alkoholu i kocki. Snaga ga izdaje, rakija ga sve više preuzima. Obrazi mu svakog dana sve mlohaviji, lice okoštalo, oči se jedva vide, utonule u modrilo podočnjaka. Sve je pognutiji, ramena opuštenija, leđa povijena, noge teško vuče. Lijevu kao da jedva kontrolira: kad je podigne da zakorači, ona uvijek ode malo na stranu, pa izgleda kao da je samo onako odapne iz kuka pa kuda ode. Za kratko vrijeme postao je ubog i sav se usukao.
A najviše je kipio u sebi i ljutio se zbog toga što oni koji mu do jučer u poslu nisu mogli odbit pera, sada koriste tu njegovu slabost, rugaju mu se i sprdaju s njim. On bi na to šutio, a unutra se to sve skupljalo, izjedalo ga, grickalo i peklo. I što je više razmišljao, jače ga je to u njemu nagrizalo i propadao je sve brže. Bio je sasvim siguran da su mu godine, konačno, nepovratno uzele snagu i postajao je sve nervozniji.
U kući s njim više se nije moglo živjeti. Obitelj sve češće proganja, kao da se za sve svoje slabosti sveti na njima.
Zapravo, oduvijek je on bio pomalo prgav čovjek, samo je to prikrivao u onim svojim sitnim očima. Imao je pod kontrolom tu svoju manu, ali sada se otvorio i kao da se s nekim, samo njemu poznatim i samo njemu vidljivim, natječe u tome tko će smisliti veću pakost.
A kada jadnoj ženi nanese bol ili je pred nekim ponizi, što je njoj još teže, to je njemu draže, pa se u sebi sam sebi divi, da bi samo koji tren poslije počeo kovati novu pakost.
Bože moj, čovjek se sav dao u nasladu. Više mu ne možete vidjeti na licu onaj normalni opušteni izraz; ili je duboko u mislima ili se smijulji, vjerojatno nekoj nanovo smišljenoj nasladi.
Ovdje je poznato da dobri majstori kad-tad padnu pod utjecaj alkohola, ali to što je njega uzelo bilo je gore i od najgoreg.
Zamislite samo kad se jadna žena namuči da pred Uskrs oboji vapnom kuhinjicu što počadi za tili čas, pogotovo zimi dok se vatra loži neprestano: on odnekud izbije pijan ko čep, otetura u duganju, uzme pepela s grna i pospe po svježe obojanom zidu pa onda saziva susjede vičući kako Matija nije ništa pospremila po kući, a ide blagdan.
Odavno su se susjedi prestali osvrtati na njegove budalaštine.
Ali, ako bi ulicom u to doba naišao netko novi, osvrtao bi se, zagledao i čudio, tko to i zašto toliko viče, dok mu koji od mještana ne šapne o čemu se radi.
Kad su mu jednom prilikom u Marinoj birtiji donijeli tužnu vijest za najboljeg prijatelja, s kojim je samo desetak minuta prije stajao za šankom i ispijao rakije, i iza kog je na drvenoj plohi šanka kao posljednji pozdrav ostala lokvica rakije ispod čašice, kad su mu, dakle, priopćili kako je njegov najbolji prijatelj ispao kroz prozor na katu kuće i poginuo, Nikola se samo premjestio s noge na nogu, nalaktio o šank i hladno, i ne trepnuvši, rekao:
– Da mi je samo znati, je li spomenuo ime Božje uzalud?
Ničija sudbina, i ničija nevolja nije ga se ticala. Samo je mislio kako kući napraviti belaj, jer nigdje drugo nije smio. Ponekad bi ga netko iz sažaljenja častio pićem, a on bi sebi u bradu govorio da mu je lako dok je budala.
Nije bilo davno, imao je još snage, tada bi još ponešto i uradio. Nešto bi pripremio za pazar.
Kad bi došla noć petkom na subotu, nije mogao spavati. Svako malo bi ustajao, nešto tražio po kući. Zatim se vraćao u sobu i opet lijegao. Prevrtao se, okretao, nešto mrmljao u snu. I, napokon, tek što se nazre jutro, istrčao bi vani, kao da unutra nije mogao disati. Pa bi odmah stao drndati po dvorištu. Slagao bi na ručna kolica nešto sitnog alata, dvije-tri sjekire i nešto čekićâ, nanizao bi na žicu potkovica i ploča i uz to dodao alat za potkivanje. Stavio bi tu još i koju klanfu i par klinova za cijepanje drva. Stavio bi na kolica i neku bravu, ako bi je imao, i sve što je iskovao toga tjedna ili što mu je ostalo otprije.
Kad bi pošao preko dvorišta, dobacio bi :
– A ti – vlastitu ženu odavno nije zovnuo imenom – deder tu gamad i u drva! – Naredio bi, a zapravo ga nije bilo briga; odmah bi se okrenuo i potegnuo kolica za rudu pa preko kaldrme. Kod kapije bi ubrao dvije-tri poluzrele jerbasne kruške i otškripao ispred Špilje. Tu su konji, mašući repovima i otresajući kopitama, gonili sa sebe muhe. Samarice su vezane za zadnji kraj kola i pred njih je posuto žito, a upregnutim su olabavljeni kolani i njuške zabijene u zobnice.
Djeca bi se, još drijemna, okupila oko majčinih dimija, pet curica, jedna drugoj do uha, i mali Jozo. On bi sa svoje dvije godine u materinom krilu, još drijeman, stalno trljao očice i samo da nije bilo tako rano, on bi trčkarao. Morali bi ga loviti da bi jeo; ovako, više je spavao nego gledao. Matija im je tog jutra iznijela kuhanog krumpira, soli (negdje je i nju nabavila), kruha i masti, pa se požalila:
– Djeco moja, mliva imademo još za dva tri kruha. Dalje kako dragi Bog providi. – A kada bi završili, ona bi na brzinu pospremila. – A sad, ajdemo u Vrela po drva! Da nam more bit ovu heftu. Barem da se moremo grijati. Ove godine je rano zaladilo. – I onako bi za sebe izgovorila: – Misli Nikola da brez njeg nijesmo kadur ni živit. Dok je mene, vi mi nisučim domicat nećete.
A Nikola je vozio robu na pazar i razmišljao kako će kupiti čokanj rakije i lijepo sjesti i prodavati. Planirao je onako kako svi pijanci vide lijep i ugodan život – s rakijom u ruci. On je u svojoj glavi vidio već prazna kolica, vidio je sebe kako pun para sjedi u birtiji, pred njim na stolu je litrenjak, a on ne izlazi dok petrolej u lampi ne dogori. Svašta je još mislio, i jezik mu zadebljao, a nije stigao ni do pola puta ka pijaci. Onda se sjetio da je račun u birtiji svake subote sve veći. Nakratko mu sinu da bi mu Mare, ta pakosnica, mogla zabraniti veresiju. Večeras će, mislio je, sve izmiriti.
– E, došo je vakat da se i tog kutarišem – reče naglas. Došlo mu je da protrlja dlanove pa od dragosti zamalo da nije pustio kolica. Toliko je odjednom bio zadovoljan sobom, a nepce mu utrnulo, jezikom mu nadire onaj okus žestice i grlo mu je suho, toliko suho da peče.
Nakon što se parkirao na svoje staro mjesto, vrebao je, kao kobac miša, prvu žrtvu. Hoće li uspjeti nekome nešto prodati ili će mu, prije toga, neki poznanik zovnuti prvu jutarnju, da strese rosu. Bilo mu je svejedno kako će doći do rakije, samo da ne mora dugo čekati kako bi ubio žeđ.
Ako ipak bude morao čekati? To bi ga moglo ubiti.
– Imadeš li, Pero, kosu za mene – pita netko tamo lijevo.
Nije trebalo dugo da se svijet okupi. Brzo se stvorila gužva, komešanje s razumljivim i nerazgovjetnim govorom koji podsjeća na zvuk mlinskog kola. Ponekad bi sve to nadjačala, proparala vika žena. Nudilo se sve i svašta.
– Majstore – pitao je Nikolu postariji brko – imadeš li sačeva?
– Nemam – odgovorio je mrzovoljno – to ti ima Pero, tamo iza – pokazao je prstom preko ramena i ne okrenuvši se.
– A barešinaca? – upita opet ovaj.
– A oklen men to, čoče? Njih ti ima samo Bareša! – Već je bio ljut što ovaj ne traži nešto što vidi tu pred njim, pa mrzovoljno doda: – On ti nije ovdi. A nije ti ni daleko odovle, doli niz ulicu, pitaj nekog.
I onda je ovaj, kao za inat, opet tražio nešto što on nije imao.
A nakon dugih pola sata čame, iz rulje izbi pred njega jedan brkalija osrednjih godina, odjeven u grubo sukno, zarastao u kosu. Pogleda ga ispod gustih obrva.
– Niko, moreš li mi konja potkovati? – napokon će Brko.
To mu je bila prva mušterija. Nikola je sav treperio unutra od sreće.
– A đe ti je konj?- upita.
– Pod Špiljom. Dovešću ga. Vego, došo sam samo da vidim moreš li.
– Đe neću moć – reče, a brkalija se okrenu i pođe po konja.
Kada je konj doveden, Nikola mu je priđe kao dobro znanom prijatelju, potapša ga po grivi i vratu, te se sagnu i zapovjedi:
– Auf!
Konj podiže prvu lijevu nogu, upravo onu kod koje se nalazio majstor. A on se okrenu prema repu, opkorači kopito i stegnu ga među svoje noge, tik iznad koljena. Nakon što kreševskim kliještima, koja je sam iskovao, otcvika povijene čavle na kopitu pa ih, osam komada, jednog po jednog, izvadi, odvoji čekićem staru potkovicu koja spade zveknuvši o kamen.
Dok je prebirao po torbi tražeći nož za ravnanje kopita, pridošli mu je reče:
– Sutra bi mi trebo doć u Naošiće.
I još nešto je pričao, ali ga ovaj nije slušao. Bio je zauzet mišlju kako izvući kaparu za posao u Naošićima. Dok je oštrim nožem rezao velik komad nokta srpastog oblika što je, rožnato siv i crn, klizio niz oštricu, s vremena na vrijeme bi pogledao u drvosječu i klimao glavom. A on je nastavio:
– Jerbo ti imadem gore još pet pari konja za potkivanje. Dva su bosanska, a ostali su jaki tegljači. I imadem ti dva Štajerca, oni su ti, valan, za sedamnestice – pohvalio se.
Naravno da je majstor to jedva dočekao. Ma, da mu je sada netko ponudio da potkuje žabu, on ne bi odbio. Dogovorili su pojedinosti, a kada mu je ovaj dao mjere (bili su to samo komadi odlomljeni od grančica i služili su kao šablon za veličinu grifa), vidjeli su da to moraju odgoditi za prekosutra. Trebalo je iskovati još potkova, a sedamnaestica majstor nije imao tko zna otkad. Obično su mu dolazili seljaci sa svojim malim bosanskim konjima čije je kopito rijetko prelazilo deseticu.
Na kraju mu je drvosječa obećao da će prekosutra po njega poslati čovjeka s dva konja. Dao mu je kaparu i otišao kroz narod preko pijace, na Rijeku.
Nikolu tržnica odjednom više nije zanimala. Čak mu je smetalo i sunce, i svjetina, i to komešanje. Ovi do njega se ne mogu dogovoriti, a čitavo jutro pljuju u dlanove:
– Evo je vana, kume, nek budne… – Pljas! pljesnuše seljački, žuljevima naborani dlanovi. – Ma, nemoj bolan tako! Reko si, kume, duše ti… E, pa nemere tolko… Na moju viru, ja sam ti na nju potrošijo …
Nije ih više slušao. Užasno mu je sve to smetalo.
Na drugoj strani dogovarali su se poslovi, kupovalo se. Smetalo mu je to seljačko nadmudrivanje, obećavanje i odustajanje, pa ponovno uvjeravanje i taktika odugovlačenja. I sve što se tu dešavalo bilo mu je ponižavanje ljudskosti, bilo je ispod svakog dostojanstva dosljedna čovjeka. Naprijed su stajale mljekarice, koje su tek odnedavno počele dolaziti na pijacu, prije su na pazar izlazili samo muški. Mlijeko, kiselo i jamuža, stajali su u bocama i u sjajnim aluminijskim kantama od po tri ili pet litara, a jaja i suho meso na dugačkom stolu na kraju pijace.
Ljudi su dolazili čak i s one strane planine. Desno od Nikole, Hasan iz Gornjeg Vakufa je preko Buljanovih taraba okačio svoje u crveno i crno obojene ćilime i serdžade s baklavastim šarama u narančastoj, žutoj i plavoj, te bijeloj i zelenoj boji. Bilo je tu i ponjava od vune prebačenih preko taraba, s vodoravnim širokim i tankim prugama u nijansama, žute, plave i crne boje.
Hasan bi po čitav dan čučao kod taraba i kašljuckao, uvijek sa napola izgorjelom cigaretom što je, pripeta na donjoj usni, neprestance dimila dimom ništa debljim od tkalačke niti. Čučao bi tako po cio dan ako ga tko ne omete i izgledao nezainteresirano, kao da prodaje zjala.
Hasan bi, kao vjesnik proljeća, skupa s visibabama izbio kroz ono malo magle i snijega u planini i svake druge subote bi bio redovan na kreševskoj pijaci. Gonio je tri-četiri konja natovarena ćilimima smotanim u tube, serdžadama, ponjavama, raznim krpama i još kojekakvim tkanicama iz kućne radinosti. A jednoga jutra, u kasnu jesen, izgubio bi se u planini. Nestao bi u gustoj magli, kao da i nije bio stvaran.
Po njemu ste mogli znati kada će pasti prvi snjegovi i kad se magle dižu u planinu. I kad dolazi proljeće, jer kad bi se Hasan spustio s planine, u čaršiji se govorilo da više neće biti zime. Dolazio je tako, već stari i umorni vakufski ćilimar, dok ga na Zec planini, tako se poslije pričalo, nisu presreli, isprebijali i opljačkali lopovi. Više se nikad nije pojavio.
Budući da je sada Nikola obavio svoje, više nije imao volje prodavati. Ušao je u Žestinu birtiju, pravo preko ulice, naručio piće, sjedio, pijuckao, i kroz otvoreni prozor gledao na kolica. A onda bi, kao da se prenuo iz sna, na brzinu ispio još jedan ili dva čokanja, potom izašao, stajao na štandu, blago se ljuljao. Pogled mu se mutio, a on je bivao sve žedniji. Kolutao je očima, sjedeći potom na kolicima, glave klonule na koljena. Malo je i odspavao, a kad se probudio, sačekao je još da naiđe neko dijete koje će kolica odvući njegovoj kući.
– Mali! – zovnuo bi – Der mi oćeraj ova kolica kući, da’ ću ti krunu – nudio je prvog momčića što se pojavio tu pred njim, a kome su se brčići tek malo crnjeli.
– ‘oću , al za dvi.
– Sikter, mali!!! – zabljesnula bi mu ljutnja u očima. – Mater ti! Đe na te da nabasam. Da mi je samo znat, či si!? Znadeš li ti, jebena sajtarijo, kolko je to!? – A pomislio bi: Ova omladina danas nikoga ne poštuje, pa rekao poluglasno: – Od čije li si ti japije otpo?! Kad sam ja bio tolki … – Mali se izgubio u narodu pa je Nikola prestao rondati na sav glas.
Malo zatim je naišao drugi, mlađi dečkić, koji ga je poslušao i odvukao kolica na Brce.
Nikola je požurio niz ulicu; da je ikako mogao, preletio bi iznad vrtova i avlija, samo da što prije stigne do Mare.
Osjeća kako noge jedva pomjera, svakim danom sve teže korača, naročito kad popije. Ono što mu je prije udaralo u stomak, toga bi se lako riješio s dva prsta i gotovo, ali ovo sada udara u oči i u noge.
Dođe mu u svijest kako je, još kao sasvim mali, dok je bio jedva malo viši od panja, počeo sa svojim ocem kovati u istoj onoj duganji na Brcu. I tada je kovao gotovo istim alatom kojim kuje i danas, doduše samo ponekad.
U Kreševu su mnogi kovači, mladi kao i on, počeli kovati. I mnogih već odavno nema. Na tu pomisao prože ga neko unutrašnje zadovoljstvo.
Za sve su bili krivi očevi, mislio je. Najprije bi im dali da mijehom raspiruju vatru na grnu. A oni bi, i ne sluteći kako su ulovljeni u stupicu, puhali i bili presretni dok iskre frcaju iz ognja na sve strane, zadovoljni što, eto, rade kao i njihovi očevi i starija braća. Zatim bi ih jednog dana, povrh toga, zadužuli da im dodaju komade usijanog željeza iz vatre. I tek što nauče što je to vatra i kako da se čuvaju, otac im pod noge poturi kakav stari drveni sanduk, u ruke im tutne macolu i zapovjedi :
– Sad me prati. Vidio si kako ide. Jednom ja udarim, onda ti! – On udari, a varnice sijevaju i pršte na sve strane, peckajući i štipajući po podlakticama. Na neku veću otresi rukom, jer nije muški odmah jauknuti pa udri dalje. Stajanja nema. Otac bi u jednakom ritmu ponavljao. – Ta…ko… Udri ti… Pa ja… Pa ti… Pa ja… Ta…ko … Na kraju bi ga osokolio:
– Eto, vidiš, nije teško. Bit će od tebe nafake!
I više iz tog svijeta, kao iz živog pijeska, nema povratka. Tako je i Nikola nepovratno ušao u svijet mukotrpnog rada. Ušao je u svijet ognja i čelika, dima i znoja. Grubih, sprženih ruku, podlaktica punih ožiljaka, dlanova i prstiju opečenih, punih žuljeva, pa su se zadebljanja na dlanovima jednom u dva ili tri mjeseca obrezivali nožem, kao konjsko kopito. Da bi imali iole zdravu kožu, momci su svakog dana mazali ruke svinjskom mašću.
Slomile su Nikolu godine rada. Vidjelo se to po svakom pokretu, u svakoj pori lica, mada on to nije htio priznati. Unutra, negdje duboko u sebi, možda i jeste, ali je zbog toga imao strahove, pa mu je jedina utjeha bila u rakiji. A to drugo, što nikako nije htio priznati ni sebi ni drugima, jeste da je očajan i da zbog toga previše pije i da je, k tomu još, naopak u piću. Govorio je da su svi takvi, a samo na njega ljagu bacaju i to mu više nitko nije mogao izbiti iz glave.
– Tko ne pije, čovjek nije! – govorio bi.
Kako je vrijeme prolazilo, on se sve više izopačivao. Sve rjeđe je radio, sve češće bio pijan. Sve je slabiji, a sve se više busa u prsa.
– Imade Niko punu magazu i pun tavan. Da pantre popucaju – dere se, ali ga nitko ne sluša. – More Niko sve ćojlije u čaršiji da narani! –
Graja u kavani utihnu, a on, pun sebe, nastavi:
– Mare, deder nam daj ovdi za astal velke ljute i raji tamo za ona dva astala nosi piće.
Sjedio je s još dvojicom mladića, koje nije ni poznavao. Graja se nastavi, napetost što se za tren pojavila u zraku kao da netko rukom odnese preko praga. Ljudi su, većina njih, došli srediti poslove i sada nakon svega žele odahnuti, pa ih se ove Nikoline budalaštine ne tiču.
– De, ovdi tri piva – javi se jedan iz suprotnog kuta, nasuprot onoga gdje Nikola časti.
– Men nemoj pivo, vire ti! – javi se drugi.- Kakva vina imadeš?
– Imadem i bijelog i crnog. Koje ti štima? – šeretski će Mare.
– De'r mi gemišt.
– E, kaki si ti ero pa oćeš da kvariš vako dobro vino, oćeš li bolan, čisto? Jazuk ga je kvarit, pravo je, na moju dušu – uvjerava ga Mare, stara mudrica. Zna, ako krene čisto, onda je tu zarada. – A vas dvojica – pita – Sarajevsko ili banjalučko?
– More Sarajevsko – veli onaj prvi. – Deder bona – nagnu se naprijed, pa upita malo tišim tonom:
– Pita Slavko, znadeš li kome treba duhana, Mare. Čojek je nov, tek je stigo.
– Ček, dok dođem tamo. Nemoj da nas vas svijet čuje.
Kavana puna kao i svake subote. Dim od duhana se poput pamuka zapleo oko glava i stolova pa, iako su vrata otvorena, jedva čovjek vidi i onog za susjednim stolom.
– Niko – pita ga Mare, kad se vratila – vidiš li ti kolko je tamo raje? Da ti, bolan, nije to, malken prekoviše? – pita ga tiho ko svog rođenog. – Oklen tebi pare da častiš?
Luđak ne popušta, a na Marin upit ništa ne odgovori, nego se sad još kao inati:
– Što rekoh, rekoh! – pa će ponovno još glasnije: – Deder ljudima piće, bona!
– Kako god ‘oćeš.- Nije Mare odnijela piće, bar ne ono što je Nikola naručio.
– Znadeš li kako je jučer – priča jedan, osrednjih godina, lijevo u kutu – jedna cura, kod nas, na Otigošću, kad joj je stari otišo na pazar, uzela vune i povezala piliće i kvočku. Ko biva, da i oro ne odnese. Kad, u neki vakat, doletijo oro i zgrabio prvo pile i ne pušta, a ne može odletjeti, jer je cura i kvočku svezala za baskiju. Trza jastreb, frca perje na sve strane. Kad cura to viđe, a boji ga se, ne smije izić, zadere se s pendžera na sav glas:
– Drž’ se, bjelka, saće babo s pazara!
– ‘ajde udijelite! Bog vam dao zdravlje – stvorila se tu odnekud Ciganka s malim djetetom u naručju – A ti – pokaza na Nikolu – nemoj cigančit! Ti si mi crn, kondak si naše fele. – I ode dalje.
– Hajro! Gdi onaj tvoj kalajiše? – upita je netko kad je pošla van.
– Sutra će kalajisat na pijaci. Doneste suđe – doviknu na izlazu.
– Eto, dobro – reče Mare Nikoli kad je ponovno prišla stolu. – Ka'š kutarisat veresiju?
– Nemoj se, bona, sekirat. Zna'š me – ne govori mangup da je dobio pare.
– Zato i pitam, što te znam.
– Čim večeras svršim partiju, tebi ću sve platiti.
– Deder, bolan, ne zajebavaj me!
– Pa vidila si – uporno je uvjerava – da smo prošli put još samo malo igrali anjca, dobio bih. Ih, da ne banuše oni đidivrazi od žandara, baš me bilo krenulo.
– Vako, Niko – veli Mare – ja ti više piće na veresiju ne dadem! Pa kad sve skutarišemo, ondak ćemo vidit za dilje – ustade Mare i ode od stola.
– ‘oće l’ bit igranka u domu u nedjelju? – pita jedan mladić nekog tko je, očito, malo više udaljen.
– Jašta, vego će bit! Nešto sam načuo, kondak bi nam mogle cure tamburati.
– Jel dobro sviraju? – pita opet onaj prvi.
– Ma, još da vidiš! Najnapri će potlijen mise mrven svirat gore, pred crkvom. Ondak će se sjelo spušćat u dom.
– Jesi l’ štogodjerce begeniso prošli put?
– Imam ti ja jednu s kojom ašikujem već dulje.
– Čuo sam da će bržem i slatka. Trebo bi ti štogodjerce nać, sad doklen si momak, dok još moreš, potlijen je fertik…
A za Nikinim stolom pričaju bilo šta kako bi prekinuli priču o njegovom dugu:
– Znaš li da traže i jope tuduma za kovačku zadrugu?
– Božjega ti – čudi se drugi – koji im to bijaše po redu ove godine, sve mi se čini da im ne ide poso u suru.
– Mislim, treći.
– Pa šta im je, šta je bilo, šta su se uzjebali?
– Ih, ko da ne znaš? Kad izaberu jednog, namah drugi, misli da mu je krivda učinjena i svim silama nastoji što prija da mu smjesti. Ove godine su baš navrli da se otimaju.
– Pa da, Božjeg ti, zato bržembolje naju drugog – okrenu na šalu ovaj, želeći se odmoriti, a ne još rješavati probleme što ih čaršijska gospoda pravi sama sebi. – Nego, da se nisu istrošili, a ovaj zadnji, morebit je sam upo?
– Nema šanse čovječe, svi bi iz čaršije da im je uzde u ruke, neće ovi lako na komot.
Tako bi majstor Nikola rano započinjao s pićem, a već u podne bio pijan. Samo, danas je dobro prošao, ispao mu je posao kakav naleti jednom u pola godine. Odmah je orniji za piće i bolje mu sjeda, osjeća se jačim.
A da nije imao novca ili da je imao samo malo, otišao bi u Žestinu birtiju, preko puta pijace, na još jednu, ako bi mu je tko htio platiti, pa bi prešao do Banove kavane; odatle bi, ako bi ga noge još držale, otišao kod Altije u Široku ulicu, pa zatim u Dropuljinu kuću, tu bi se nekada i bez pića malo zadržao. (To je kavanica u kojoj se čekalo fijaker, čitalo tisak i komentiralo vijesti što ih kočijaš donese.)
Obišao bi sve birtije uzduž i poprijeko, zavirio u Martićevu, pa kod Brkuše, i još bi pomolio nos u koji dućan, pod ćepenke, pa i ušao ako bi ga gazda htio počastiti rakijom. Ako bi potrefio dok gazda igra dame ili pije kavu, ne bi ulazio, izmislio bi da nekog traži i odmah žurno otišao, kao da će ga prekinuti ako se samo još tren zadrži. I opet bi zujao čaršijom pa ili bi negdje popio koje piće, ili ne bi, ali bi se na kraju vratio Mari.
Sjedio bi u kutu, kolutao očima, progutao pljuvačku kad god netko nagne piće. Otimao se kušnji i zadnjom snagom volje čuvao ono malo novca za večernju partiju anjca. (Često bi i to popio.) Stalno se nadao da će vratiti bar mali dio onoga što je nekada prije izgubio, činilo mu se kako je ovaj put sreća na njegovoj strani.
A kada bi se upalila lampa i zaigrala partija, nitko nije mogao biti sretniji od njega. Večeras je drukčije: ima pare, ima skoro tjednu radničku plaću. Samo da odu žandari što su se zasjedili i zapili tamo u ćošku. Njih četiri, jedan mlad, mršavi brko, i trojica starijih, oni što uniformu žandara nose u svakoj prigodi pa se ona sjaji, posebno s donje strane podlaktica, kao da je lojem namazana. Svi su debeljuškasti i proćelavi kao da ih je netko tiskao kroz indigo. Malo-malo, pa bi kucnuli kriglama i ispijali, rumeni u obrazima, kao da sjede pokraj peći.
– Živijo ti nam sto ljeta i još sinova dobijo! – nazdravljali su mlađemu.
Onda bi neki od njih nešto kratko ispričao pa bi se smijali, a na kraju bi i zapjevali. Pa bi opet, kad su krigle bile pri kraju, pjesma prestala, netko bi izgovorio kakvu jadikovku, a čim stigne runda, opet bi pala neka šaljiva anegdota i malo potom, nakon što se dobro ismiju, opet bi zapjevali.
A on je prežvakavao, ljutio se i pitao: Što više ne idu? Pa bit će još sinova, uvijek ih je i bilo. Što su se baš večeras zasjedili? Ih, Nikola, jesi vana gurbet! – očajavao je sam u sebi.
U jednom trenu ponadao se, kad su počeli ustajati od stola, kako će ipak izaći, ali se oni zbog nečeg zaustaviše i opet sjedoše, pozvavši novu turu. Ovaj put su i njega častili. Sada je bio siguran da od uobičajene partije karata nema ništa. Sjedio je, nije mu se više nigdje išlo. Pio je ono što su mu oni zvali i dok još nije popio, zvao bi sam sebi, a Mare mu je donosila i odmah naplaćivala. Veresiju nije spominjala, valjda zbog uglednih gostiju. Pred njim su se na kariranom stolnjaku tiskale čaše, što bi normalnom čovjeku odvratno zaudarao na duhan i alkohol, kao da i on sam sa svakim gostom pije i puši. Nikola bi naslonio glavu na prekrižene podlaktice i drijemao, možda čak i sanjao djetinjim snom, kao na svježe opranoj perjanici. Kad bi ga nešto trgnulo, prenuo bi se, osvrnuo oko sebe, potegnuo dobar gutljaj pića, a onda mu se svijest ponovno mutila. Tko zna je li znao gdje se nalazi i da pije, ali bi gledao oko sebe i, kao da su mu svi dosadni, spuštao glavu i nastavljao kunjati.
U neko doba osjetio je snažne ruke kako ga uzimaju i iznose van. Kavana je bila u mraku. Prepoznao je onog mladog žandara što je postao otac, jedva vidjevši lik na slabom svijetlu mjesečine.
Htio se odmah vratiti, kad ga je žandar polako spustio na klupu ispod lipe na obali, ali je čuo kako u vratima zaškrguta ključ i zveknu mandal. Snažne ga ruke, kao lutku, okrenuše dolje prema mostu.
– ‘ajmo, majstor Nikola, kući! Dosti nam je danas.
To reče i ode od njega Rijekom, prema brdu.
Odjednom se navuče potpuna tama, valjda je mjesec zašao za oblak, pa Nikola jedno vrijeme nije micao, ne znajući kamo treba poći.
I opet je žedan, kao pas.
– Mare, Mare! Dušmanko, đe će ti duša!? – vikao je. – Dok je Nikola bijo mlaji, dok je mogo letat okolo tebe, koristila si ga, a sad … Jebena sajtarijo… Sad ti Nikola ne vrijedi ni pišljiva boba, je li?! Eh! … – dalje je mrmorio sebi u bradu.
Pošao bi napola između sna i pijanstva, još mu se vrtjelo u glavi, nije vidio kuda ide i ljutio se zašto večeras nije mogao igrati, a bio je siguran da bi dobio.
Kod mosta bi, po običaju, samo što bi prešao rijeku, u dnu bašte, gdje počinje Brce, zalupao alkom na vrata Ani F., da bi se utješio, a ona ne bi ni pomislila ustati da otvori tako kasno. Na njegovo lupanje ne bi se zapravo niti pomjerila u krevetu. U zadnje vrijeme ga je puštala samo ako bi joj trebalo što uraditi okolo kuće ili što popraviti. Ako bi je nekada poslije upitao za tu noć, ona bi se pravdala da ga nije čula našto joj on ne bi više ni slova rekao o tome.
Pošto mu Ana ne otvori, pođe kući. Tu nije smio glasno psovati, a bio je ljut ko ris, toliko da bi najradije sve oko sebe porazvaljivao. Grunuo bi nogom o parmak, a onda bi se uhvatio rukama za vrhove i nastavio, s obje noge, jednom pa drugom naizmjence, šutati i udarati, sve dok mu noge ne utrnu i odrvene. Tko zna je li bio svjestan bola ili bi mu dodijalo. Možda bi i sjeo, mrmoreći poluglasno :
– Sad vam Nikola ni za kurac nije, a dok je mogo svašta radit ondak ste… – Oslonio bi se o parmake i odspavao malo. A poslije, kad bi opet uzlazio ka kući, zujalo bi mu u nogama, trnule su mu potkoljenice i stopala, pa bi opet počeo psovati sve po redu. Psovao bi, ljut na Maru, na Anu, na društvo iz kavane, na čaršiju, uzbrdicu i balegu na putu, na mrak i mjesec, ako ga je bilo, a i ako nije. Psovao bi sve živo i neživo što bi mu tad palo na um.
Kad bi već uzašao uz Brce, zapjevao bi pjesmu. Ma što, zapjevao!? Zaurlao bi kao vuk željan krvi, razjapljenih žvala nad bespomoćnim janjetom.

…Subotica od suvoga zlata
Nedjelja je srebrom okovana…

Bio bi to znak na koji su svi njegovi morali bježati iz kuće. Jednom je mala Jelena zakasnila, a on ju je ugledao na kraju avlije kako zamiče za tarabe i gađao cjepljom za peć. Srećom, nije je pogodio. A dijete je cio dan bilo na nadnici, zarađivalo kruh pa, umorno, tvrdo zaspalo. Potrčao bi on za njom, ali ga je jednom takvom zgodom susjed Pero debelom kolčinom podsjetio na to tko je gazda u tom dvorištu.
Od tada je Nikoli trnulo u leđima na svaku, i najmanju promjenu vremena. Više nije ni gledao na tu stranu, a kamoli da je prilazio ogradi na toj strani avlije.
„Mogo me utepati, nakaza jedna“, pomišljao bi poslije kad bi mu se omaklo da pogleda tu stranu dvorišta.
Na njegovu pjesmu, u kući bi ostajala samo kći Kate. Ona bi ga raspremala i smirivala, a on bi psovao i prijetio cijelom svijetu, sve rjeđe i sve tiše, dok ga ne svlada san. Kate je bila sitna i mršava.
– Ti si moj sin – govorio bi joj i možda joj baš zato nije htio nauditi.
Djeca i mater skrivali su se u Perinoj magazi. Ma i nije to bilo skrivanje, znao je on gdje su, ali tamo nije smio, a oni su, nabijeni jedno do drugog, uz vreće krumpira, u mraku, bosi na goloj zemlji, čekali. Mali Jozo bio je u krilu i njemu je bilo koliko-toliko toplo, a ostali bi ubrzo počeli drhtati i cvokotati od studeni. Kad bi Nikola zaspao, Kate bi došla po njih. Nekada se to čekanje znalo dobro oduljiti. Ali kad čuju Katino „Hajdete, zaspao je“, nastajala bi radost pa bi trkom prešli u kuću, potakli vatru u fijaker peći i grijali se, trzajući se i pogledajući u vrata na svaki ćaćin pokret u snu.
Sve češće je pijančio. Sve više ga je uzimao vrag pa ga se i Kate počela bojati, iako je i dalje ostajala u kući. Sreća što nije svake noći kad se napije pjevao svoju „suboticu“. To bi pjevao samo u rijetkim prigodama, kad mu Ana ne otvori kapiju ili kad ga netko u čaršiji posebno uzruja.
No svejedno: sve je više izbivao, opijao se sve češće, radio sve manje. Njegovo ponašanje doprinijelo je da su se djeca, čim su imalo mogla raditi, razišla po svijetu. Najstarija, Mare, prva je napustila kuću: otišla je na vjeronauke u Sarajevo, u Kloster časnih sestara Malog Isusa.
Zanimljivo je da je tamo, nakon samo godinu dana, počela dobivati nekakve napade gušenja koji su postajali sve češći i sve žešći. Borila se s tom boljkom puna dva mjeseca, ali boljitka nije bilo. Liječnici nisu mogli naći ništa, niti su znali uzrok bolesti pa su joj savjetovali da malo ode kući, da bi joj to činilo dobro.
Tako je jednog dana došao biskup, blagoslovio je i poslao kući neka se oporavi, pa kad vidi da je dobro, da se vrati i nastavi školovanje. Poslije pola godine ona se vratila, u istu sobicu, na sunčanu stranu. Kroz prozor je vidjela Sarajevo, cio grad kao na dlanu. Kazala je kako u Kreševu nije imala gušenja, a vidjelo se to i po njoj: zarumenjela se, oči joj više nisu bile modre i upale, čak je i na težini dobila. Ali, kako svaka radost kratko traje, pogotovo ona koja dolazi mimo naše volje i znanja, za pola godine opet je na momente počela teže disati i kašljati. Kašljuckala je ponekad, pa sve češće, a onda su joj se počeli vraćati oni žestoki napadi gušenja. Najčešće bi dobila napad noću: kašalj bi je probudio, sva bi se preznojila i gorjela u groznici, tresla se, boreći se da dođe do daha. I konačno, nakon dugačke borbe koja je nerijetko znala potrajati cijelu noć, sve do zore, bila bi užasno iscrpljena i bez snage.
Liječnik je samo konstatirao blaži oblik bronhitisa i dao joj lijekove od kojih nije bilo nikakve koristi. Ovaj put je savjetovao da, ako ima mjesta promijeni sobu, prođe na drugu stranu zgrade.
Uz odobrenje su i to uradili, no bolest je uznapredovala, stanje se još pogoršalo. Napadi su je mučili još žešće i još češće.
Budući da nisu znali što im je činiti, Marin profesor je opet pozvao Biskupa. On ju je blagoslovio i dao joj otpust, rekavši joj :
– Mare, idi kući i tamo moli za Malog Isusa. Biti će korisnije nego da se ovdje patiš.
Tako je ona već narednog dana fijakerom stigla u Kreševo.
Za kratko vrijeme se udala za Pordusića i otišla živjeti u Gornjem Čelu. Imala je veliku kuću pod ogromnom krošnjom kruške do kovačke zadruge navrh čaršije. Ubrzo po dolasku je bila uključena u odbor kovačke zadruge, iako se nije bavila tom vrstom obrta. Donijela je kući tkalački stan iz ćilimare i tu je tkala ponjave, serdžade i manje ćilime. Kažu, ovdje nije nikada dobila napad gušenja.
Sestra joj Luce je otputovala u službu negdje u Busovaču. Godinu dana nakon nje, Ane je otišla u službu u Sarajevo kod Čičića, gospode podrijetlom iz Kreševa.
Jelena se za Anom u proljeće naredne godine odvezla u Sarajevo. Sobom je ponijela samo vrećicu u kojoj je bila njena prva šlingana jastučnica i prva zidna dekica nedovršena veza. Još joj je Matija spakirala komad, skoro pola, okruglog ječmenog kruha iz krušne peći i komad suhog mesa što joj ga je dala Perinica. Poslije se i Jelena udala i tamo ostala živjeti. Nije više dolazila u Kreševo, ni na Brce.
Jozo je, ne znam kojim vezama, otišao u Zagreb učiti stolarski obrt, a Kate se već sa dvanaest godina zaposlila u Ćilimari, čvrsta u odluci da mater ne ostavi samu s Nikolom.
Njih dvije su svakog dana sve teže podnosile život uz Nikolu, koji je bivao sve luđi; više mu ni pijanom, a ni trijeznom nisu mogle nikako ugoditi. A kada nije imao za piće, što je u zadnje vrijeme bivalo često, one su mu bile krive, pa bi prijetio i psovao. Ako bi šutjele, govorio bi im kako sad šute samo zato što mu smišljaju nekakvu podvalu. Ako bi on pridrijemao pa one onako potiho pričale, pazeći da ga ne probude, govorio bi kako ga, eto, sad tračaju i psovao njih i onoga tko im je to nešto ružno o njemu rekao. Kate bi mu od svoje ušteđevine nekad tutnula nešto malo u džep, samo da ga se riješi, kupujući, zapravo, tim činom mir u kući. On bi tada gotovo istrčao iz avlije i ne bi dolazio do navečer. Drugi put, to jest odmah sutra, kad bi došla s posla, morala se žestoko naljutiti na njega, kako bi izbjegla da mu opet da za piće. Inače bi mu morala dati svu svoju zaradu i ušteđevinu
A ako bi mu prigovorila zašto ne iskuje štogod u duganji, pobjesnio bi, ne priznajući kako više nema snage i takav odlutao u čaršiju. Za vlastiti nerad uvijek je krivio nekog drugog, najčešće svoje u kući.
Jednog je jutra Matiji, za ono malo vremena dok bi još ponešto i radio, samo zato što je, vraćajući se iz Vrela s bremenom drva na leđima, naišla ispred duganje, na golo stopalo bacio usijanu konjsku ploču. Meso je zacvrčalo kao kad auto pojuri preko lokve vode, žena je trgnula nogu, poskočila, jauknula od bola, bacila breme i, kao bez duše, odjurila u kuću. Sjela je na sećiju i nogu uvalila u legenj vode. Usprkos hladnoj vodi, nisu prošle ni dvije-tri minute, a koža je prsnula, stopalo buknulo, napuhavši se za trostruko. Kost se zabijeljela, uzduž, od prstiju do zgloba.
Nakon toga se jadna žena mjesecima liječila, privijajući sve i svašta, misleći kako će joj ovo pomoći ako nije ono i tako zapustila ranu. Sve je teže koračala, s teškim bi se naporom, trpeći bol, oslanjala na nogu, mučila se, a rana je svakim danom izgledala sve gora. Umjesto da se počne svoditi, ona se, izgleda, širila. Neke žene su joj predlagale da na ranu stavi zelenu muhu zunzaru, no, ona to nije uradila. Kada bi odvila stopalo da promjeni zavoj, curila bi sukrvica, gnjoj bi navalio i vidjelo se kako tkivo trune, raspada se. Tada bi u kući užasno zasmrdilo na crkotinu.
I taman što je izgubila svaku nadu u ozdravljenje, taman što se pomirila s tim da joj je suđeno nositi taj križ cio život, čula je za babu Carevcu iz Ljetovika.
Istog dana, ne gubeći ni trenutka, poručila joj je po kočijašima koji su prolazili kroz Brnjake, da, ako ikako može, dođe do nje.
Već sutradan, ranim jutrom, Carevca je banula u Matijinu kuću. Bila je to žena starije dobi, malena rasta, debeljuškasta, s crnom maramom na glavi. Tog dana joj je, budući da je rana dobro zastarjela, prvo privila nekakav veliki list, omotala ga krpom i rekla neka stoji, da će ona doći sutra. Naredni put stigla je s izlaskom sunca, s vrata je došla pravo do peći, u lonac usula kamilicu i stavila da se kuha, a potom je ohladila i razvila nogu iz koje je sva nečistoća izašla u lavor. Onda je lagano oprala ranu u kamilici i ponovila postupak s velikim listom. Ponavljala je tu radnju, prvo triput, dan za danom, onda svaka tri dana tri puta, a zatim je ranu počela ispirati kamilicom. I još dva puta privijala joj je neku drugačiju travu i konačno je mogla početi s liječenjem opekline.
Za početak je imala svaki put isti ritual. Odmah s vrata, nakon pozdrava „Faljen Isus“, prišla bi šporetu, uzimala lonac s kamilicom, jer sada su svi znali da joj to treba odmah. Izvadila bi okruglu drvenu kutiju u kojoj je držala melem i spustila je da joj bude na dohvat ruke. Kad su je pitali od čega je, rekla je da je od putra i voska. Onda bi malo sjedila, pročavrljala koju s Matijom. Prije nego što će ustati, skinula bi maramu, što je bio znak da će, nakon što je ponovno sveže, početi tretman. Ispod marame je imala dugačku bijelu pletenicu, zmijski smotanu na tjemenu. Opružila bi je u krilo, kao da gleda da nije izgubila na duljini, uvila je na isto mjesto i ponovno umotala glavu maramom. Potom bi izašla pred kuću, istresla dimije tapšući rukama po krilu, a onda se vratila, sjela uz Matijine noge i čajem ispirala ranu, lagano je natapajući peruškom. Potom bi u čanku mutila bjelance pa ga istom peruškom nanosila, a onda bi, nakon što sačeka izvjesno vrijeme, opet ispirala ranu i tek tada nanosila melem. Na kraju bi perušku ostavila utopljenu u melem. Poklopila bi kutiju, zavila krpom stopalo i odlazila uz ono svoje „zbogom“.
Djeca iz susjedstva koja bi sama ulazila u kuću i kad bi Matija uz pomoć štapa izašla na avliju, nisu dirala kutiju. U nju su gledala kao u sakrament i čuvala je kao oči u glavi.
Nakon ove terapije, noga je vrlo brzo počela zacjeljivati. Najprije je za nekoliko dana nestao onaj užasni smrad, a za nepuna tri tjedna na rani se uhvatila pokožica.
Matija je još dugo klecala, a da se stari luđak nikada niti u šali nije pokajao.
Kad je Jelena čula da je ćaća materi bacio usijanu ploču na nogu, istog je trena poslala brzojav u kome je po tko zna koji put pozvala Matiju da dođe živjeti kod nje. Ona se dogovorila s mužem i on nema ništa protiv.
Kate i mater su, samo koji dan po prestanku dolaženja Carevce, javile Jeleni u Sarajevo da Matija dolazi. Tek tada je Kate rekla Matiji da ima momka u Vrancima i da se odlučila udati.
Eto, ovako se dalje nije moglo živjeti, konačno će i kuću i Nikolu obje napustiti. Nisu više imale snage ni hrabrosti podnositi njegove budalaštine.
Na oproštaju, Kate je, pod kruškom u avliji, zagrlila mater; stegnulo ju je u grudima kao nikada dotad. Suze nije htjela kriti, a ni jecaje, ni uzdahe u kojima je bila sva gorčina i bol, ali i olakšanje, kao i strah od neizvjesnosti koja će uslijediti.
Samo što je Kate krenula svome momku u Vranke, Matija je okrenula u potkrovlje uz škaline. Na tavanu je presvukla dimije, skinula one stare i strpala ih u vrećicu, iz sanduka izvadila rašalije, dimije dostupne samo velikim damama, a dobila ih je nekada davno na dar od jedne gospođe kada je kod nje bila na nadnici. Čuvala ih je kao zjenicu oka. Svako malo trčala bi na tavan, noseći u rukama lišće oraha ili koromač i stavljala ih u sanduk kako bi otjerala moljce. Još je uzela vreću s ručnim radovima i odjurila na fijaker.
A čim je Kate prekoračila pljacu i na kraju Široke ulice krenula pokraj netom otvorenih ćepenaka uz čaršijsku kaldrmu, obuze je neka radost. Znala je da više neće zakoračiti u Ćilimaru na posao, ali je bila spremna prihvatiti sve što je bude čekalo u životu.
Borit će se svom snagom da joj nikad više u životu i ni po kakvu cijenu ne bude kao dosad.
A Matiji se, čim je izašla iz dvorišta, činilo da se čaršija ori od njezinih koraka. Klepetale su cokule o kaldrmu, zvonilo joj je u glavi, treslo se sve u njoj i činilo joj se da će joj, zato što napušta Nikolu, nebo pasti na glavu. Samo što joj se nije cio svijet okrenuo naopačke i zamalo da od srama nije pala nasred ulice. Noge su joj klecale, izgledalo joj je kako je cio svemir protiv nje.
Na fijaker je stigla blijeda kao na samrti i samo se posljednjom snagom volje popela i srušila na sjedište.
Živjela je otad Matija u Sarajevu, uz Jelenu i svog zeta, u miru i spokoju. Dok bi na Alifakovcu slušala trubu za povečerje iz Jajce kasarne, uz duboki uzdah znalo joj se oteti pitanje: – Šta li sada jede moj Nikola? – I odmah zatim bi utonula u samo njoj znane misli, skrušena u svom grijehu koji i nije grijeh, ali ga je ona svake večeri u molitvi okajavala.
* * *
U jesen 1928. godine.
Kate je, nakon što je na Vrhu Čaršije kratko posjedila sa sestrom Marom, stigla u Vranke točno u podne, kada je Marta lupala Angelus o tahte.
Stigla je u miraz bez pratnje, bez komore, sa samo jednom vrećicom u rukama. A selom je zakratko prestalo udaranje čekića o nakovanj. Sada je mogla čuti pucketanje vatre na grnu, skakale su iskre kroz dimnjake duganja. Čula je škripu točka na vodi što je pokretao mijeh. Na njegovim lopaticama su blještale kapljice vode. I još je, s druge strane rijeke, kloparao žrvanj mlina. Na koju god bi se stranu okrenula, svud je vladala nekakva topla domaćinska atmosfera. Kad su se, koju minutu poslije, djeca cikom oglasila u igri i kada su opet zalupali čekići, osjetila je toplinu u srcu. Sve joj je sličilo na bilo starog zidnog sata što klatnom otkucava vrijeme nekako ujednačeno, u ritmu ponavljanja otkucaja, otkucaja srca i duše i skladnog života u udolini između planina. Snaga ljepote duše izbijala je iz svega što je čula, vidjela i osjetila. Sve se stopilo u njoj u jedan drugi svijet, blagi zanos, opijenost.
Kada ju je Gašo ugledao, mravi su mu prostrujali utrobom, koljena vidno zadrhtala i jedva da je ostao na nogama. Poznavali su se dugo, ali su tek prošli tjedan dva-tri puta bili nakratko sami. Posljednji put joj je rekao da bi se ženio pa neka mu pošalje haber ako je voljna.
A eto, ona je došla u selo, umjesto da mu šalje glas.
Kada se pribrao, pomislio je kako to nikako nije mogao očekivati; iznenadila ga je i obradovala, naravno.
Da bi djevojka, u to vrijeme, učinila takvo što, trebala je biti luda ili imati srce veće od planine.
Brzo je krenuo glas i poput daška vjetra se razastro od uha do uha :
– Gašo se Kapetanov ženi – išlo je od jednog do drugog ženskog uha.
A muškarci su se posprdo pitali :
– Koliko će ova uspjeti izdržati u Kapetanovoj kući?
Nakon tri neuspjele ženidbe Gašinog brata, selo je sve uzimalo s podsmijehom.
A seoske žene su imale svoju priču: u njoj je Kate zatrudnjela s Gašom, pa onda, kako je spala na to jer je nije nitko htio, i još koješta su petljale, samo da vide koja će više nabrbljati o novoj mladoj, kao da su se natjecale.
Došle su čak do toga kako je Kate već bila u Crnićima kod neke babe koja vretenom čeprka po maternici, kako ona više ne može imati djecu. I još svašta su ispredale, nadugo i naširoko. Nikako im nije štimala takva prinova u selu.
Možda su se bojale promjene?
A Gašo i Ćupo, brat mu, u prvi mah su htjeli da sve prođe mirno i bez velike galame pa su mislili da ne prave nikakvo sijelo. No, brzo su shvatili da ipak tako ne ide. Sijelo se mora napraviti ma kakvo bilo i ma što tko pričao.
I tako, slavlja je ipak bilo
Budući da je bilo lijepo vrijeme, nebo vedro i noć topla, na brzinu su ispred kuće postavili sofru i pozvali sve iz sela da dođu na veselje. Bez toga nije moglo. Tko bi mogao poslije u oči pogledati seoskim momcima kad ne bi napravio pijanku povodom ovakva događaja, pa makar da sutra mlada ‘nagne’ niz put.
Muški su pili, nazdravljali svemu i svačemu, zavrtali očima u nebo, pjevajući i pogledavajući ka Frani, da on ne bi kakvim slučajem sasvim pustio glas. (I on će biti među osamnaest Vrančana što se nikad nisu vratili iz Drugog svjetskog rata.) On je mlad, momak u punoj snazi, grlat toliko da kad pusti glas u tren cikne cilindar na lampi, a sada su, Boga pitaj zašto, imali jednu na stolu.
Otkako je, lani o Uskrsu, u Dodinoj kavani ciknuo cilindar i ugasla se lampa, uvijek netko do njega ima zadatak da ga, kad se on opusti, uhvati za rame i kaže:
– Deder bolan, spusti malo, ode nam sijelo!
A žene ko žene, navalile su na ispitivanje: Čija je? Kako to da je došla sama? Šta zna raditi, đe joj je rodbina?
Neke su i poznavale Katu, ali su se, mudro šuteći, držale po strani. U Marti će, osjetila je to odmah, imati dobru prijateljicu. Tek pred zoru su se žene razišle, a muški su još ostali. Marta je na kraju rekla Kati raspored, da zna kojim danom je njena reda za mljevenje žita u donjem mlinu, a neke mlade su joj na odlasku obećale doći pomoći urediti kuću.
Zahvalila im je i rekla da ne trebaju dolaziti. Nije joj se žurilo: mislila je da je najbolja da svoj budući svijet uredi sama.
Posla će biti preko glave, to se odmah vidjelo.
Godinama su Gašo i Ćupo sami u ovoj kući, a bez ženske ruke kuća brzo propada. Tog je dana zaspala samo sat-dva. Morala je ustati kako bi spremila i očistila dvorište, a onda je navalila raditi po kući. Gledala je tog jutra: Ćupo je sjedio na kamenu rimskog mosta, stavio nogu preko noge, zamotao cigaru i kreše čakmak. Samo što je dva-tri put kresnuo o kremen, trud se zapalio. On promrmlja nešto sebi u bradu i ugasi ga.
Mora da mu je pokvarilo ćeif, pomisli i blago se nasmiješi. Poslije joj ga bi žao, jer je dugo kresao i kresao kako bi zažegao cigaru.
Uvečer je, od uzbuđenja i umora, zaspala djetinjim snom, kakvim nije spavala tko zna otkad. Sutra je opet uranila, trebalo je vapnom obojiti sobe. Potom je trebalo prebrisati glinene lončiće na kaljevoj peći, a onda će napraviti lukšiju i oribati podove, verandu i stube.
I narednih dana radila je „od zvijezde do zvijezde“. Nije joj to teško padalo, jer je radila sebi i uređivala svoje. Narednog jutra, kada se probudio i izašao na divanu, Ćupo ju je upitao treba li joj što pomoći.
– Nek. Sve sam ja kadur sama u red načinit – uživala je u trenutku.
– Ako ti je šta potribito, slobodno reci, sada smo svojta.
– Najnapri ću okrečit, a potlijen ću slagati đe šta doje.
On je još nešto doviknuo, nije ga razumjela, a možda je to govorio tamo nekome u selu.
Sva razdragana, brisala je prašinu s ono malo namještaja. S prašinom je brisala i znoj, ali je pjevušila. Zastajala bi tek da popravi maramu. Na kraju dana osjetila je kako je boli svaki mišić; bila je preumorna, ali zadovoljna i sretna.
Navečer, kada je s mrakom zažegla lampu i navukla zastore na prozore, Ćupo je došao s njive i donio grahorine da je postave oko svježih zidova.
– Na nju se lijepe stjenice i druga gamad – rekao joj je.
Pošto je sve uredila i malo se odmorila, samo što je jedne noći zaspala, iz sna je probudi galama.
– Šta je ovo, Gašo? – prodrmala je muža za rame. Zbunjena, pomislila je da se nešto zlo dogodilo.
– Niš, deder spavaj! Okupljaju se žene da iđu na žegu, po ćumur. Brez njeg se ne more kovat.
– Iđem i ja – krenula je ustati.
– Lezi, bona! Ja sam iščija, men ćumur ne treba.
– A đe im je žega?
– U Kostajnici, to ti je onaj potok što iđe u planinu, vidila si ga, u dnu sela se odvaja tamoka lijevo – reče Gašo, popravivši kapu koju je nosio uvijek kad spava, te se okrenu na drugu stranu.

* * *
Krajem ljeta 1986. godine.
Gašinu kuću pripremamo za rušenje.
Kate nema još od sv. Joze prije četrnaest godina, a peta je otkako ni Gaše nema.
Vrijeme je od kuće načinilo oronulu koščatu staricu, toliko jadnu da se čovjek zapita kako uopće stoji uspravno. Kao da je još samo inat drži. Napuštena kuća izgubi sjaj i toplinu i ništa više ne podsjeća na skladan negdašnji život. Težak život, u neimaštini i siromaštvu, i možda baš zbog toga pun ljubavi i uzajamnog poštivanja. Tako su Kate i Gašo vodili obitelj i odgajali djecu.
Na katu nema više ručno tesanih kuhinjskih vrata na kojima su nas djecu u prosincu mjerili koliko je tko narastao. U kuhinji nema sećije pod prozorima, ni police nad sećijom na kojoj je Kate držala svoje teke u kojima je bilo zapisano što se događalo oko nje. U njima je držala dokumente, fotografije, svoja pisma i karte što ih je izmjenjivala sa sestrama, recepte za jela i kolače i razne knjige. A meni je pred spavanje milijun puta pričala bajke o dobrim vilama dugih zlatnih kosa, o blagu sakrivenom u zmajevoj pećini, o dječaku u podzemlju koga je ogromna ptica na svojim krilima iznijela u ovaj svijet i… Govorila je da se najbolje odmara dok čita Andersena. Njega je držala na polici, na počasnom mjestu, odmah uz teke.
Kada smo iznad tavana raskrili jedan oveći dio kaplame, kako bismo vidjeli hodati (jer moramo koračati samo s grede na gredu da ne propadnemo), vidjeh na kraju, ispod pantri okovanih čađom, crvotočinom nagriženu seharu, a u njoj, povrh vezenih i šlinganih krpica što su nekada brižno složene, jednu teku.
Teka tvrdih korica, smeđih, a između njih tek desetak požutjelih lista. U trenu mi postane jasno da bi to mogao biti Katin dnevnik, pa sam nestrpljiv da vidim što je to ona sve vrijeme tako brižno čuvala.
Otvorih.
U sredini vire krajevi pokidanih konaca uveza.
Neke su stranice prazne.
Na drugim je izblijedjela tinta, kombinirana tu i tamo s jedva vidnim tragom tintoplavke ili suhe olovke.

TEKA ČETVRTA, piše s unutrašnje strane korica. Dalje piše :

Ljeto je gospodnje 1946. Gašin kum, fra Bono Ostojić, danas je davno obećano ispunijo. Već godina imade, kako mi, đe god me vidi, zbori da će mi tefter zbavit, i još k tomu i pero i držalo i tintu. Ma, bi ja lako za sve drugo, već nijesam imala na što tefterisati. Doduše, nije vakat bijo od tog. Potljen sam, kako su vojske dolazile i prolazile, svaka sa sobom donoseći njeku tragediju, izgubila volju da tefterim. Od danas i jope sam rada tefter činit. Samo kolko me pamet služi.
Piše nešto što nisam uspio razumjeti. Izgleda da je kišnica baš tu kapala, list je požutio, tinta se rastočila pa isparila.

1943. g. (Teškom mukom stižem zatefteriti, kako brzo bolna sjećanja nadiru.)
Prvo : Umro mi sinčić, rajni Marko, pokoj mu duši. Imo tri mjeseca.
Po duboku snjegu i pucnjavu flakova iz Kiseljaka, sve trčeći, jedva ukopali Matiju u Ograđe.
Jelka s mužom joj taj adet učinila
Do mene u selu od tifusa umrla Čondrina Mare.
Čondro, rijetko ćete viđet taka škrtca i čudna čojeka, ostao sam s tri sina – prvi Ivo, star šest ljeta, Pavo pet i Pero najmlaji, četiri ljeta imade. Tri mjeseca potlijen, jutrom Čondru našli đe na sre sobe mrtav leži. Zmija zapuhnula (ugrizla) kozu. I svi mu u selu haberili da kozje meso ne jede! On jeo!? Svjet se okupio. Viđoh đe iz kuće vani doletio sin mu Pavo, vas zblanut, ko bez duše, poplašen, te braći zbori:
– Bižmo Ivo, uz Kostajnicu … Sa’ će nas djelit!!!

Zaustavih se na tom mjestu, kao okovan, bez pokreta, a misao mi zaleđena. Trgnu me nešto što me lagano pogodi u rame, tek da mi skrene pozornost s teke. Bijaše to komadić kore drveta, crn od čađi, odbi se i pade mi pred stopala:
– Hajmo radit – zovnu me prijatelj, koji je bio na gredama iznad moje glave. – Čitaj večeras, kod kuće.
Nije znao što je to što sam našao i sada sklopio te umotao u bluzu koju sam bio skinuo i stavio sa strane.
– Ma, kad si ti u majmune otišao? – upitah ga – Moram li i ja gore?
– Ajde, penji se, da počnemo već jednom raskivati rogove.

* * *

U Ograđu, na oko desetak metara prije kapelice, lijevo pod putom je spomenik, kvadratna ploča crnog mramora, na kome pri vrhu velikim slovima piše OBITELJ KREŠIĆ, a ispod, na sredini tog natpisa, ŽEPO, bez imena, bez godina rođenja i umiranja. Spomenik se doima nedovršeno. U mislima čitam imena, onako kako bi trebala stajati, kao kod drugih, Jelkica, i njezin muž ispod, Marko, zvani Brko, jer je on svakoga tako oslovljavao. Godine rođenja i umiranja ne znam. Znam otprilike da je Brko umro pri kraju sedamdesetih prošlog stoljeća, a Jelkica desetak ljeta prije njega.
I ovdje mu je suđeno da bude s lijeve strane, samo je sada na nižoj razini, uza sami put.
Vremena odrastanja pokraj njega sjećam se ovako:
Navrh Čaršije, gdje počinje uspon Crkvenog puta, a ravno nastavlja cesta za Vranke i Kojsinu, desno je željezno raspelo, a lijevo staza što vodi u Brkinu avliju. Na platou pokraj staze je klupa bez naslona. Na četiri hrastova direčića ukovane su dvije jelove daske duge po dva metra. Stotinama je godina tu, uvijek ista, samo se netko za smjene generacija sjeti pa zamijeni i prikuje novu dasku. Ona je, zapravo, skupa s raspelom, živi svjedok ljudskih sudbina, stradavanja, ratova, tuge, bola, mira i ljubavi. Tuda roditelji nose dijete na krštenje i djeca roditelje s križem naprijed na posljednju počast. Iznimke su rijetke.
Mladi bi u rano proljeće, kad sve cvjeta, zaljubljeni, predvečer pokraj klupe prolazili na Šetalo, zapletenih prstiju, veselo koračajući, samo da što prije odu van dosega čaršijskih pogleda.
Gore bi šetali ili bi sjedili na nekoj od klupa pod krošnjama starih lipa ili bukava, voljeli se, u zanosu planirali obitelj, gledali panoramu čaršije noću i brzo bi se pročulo kako se taj i ta vjenčaju.
A bilo je i nesretnih ljubavi, onih koje su završavale bolno.
Djevojke bi, kad ih takva nevolja snađe, uplakane, prolazile kako bi se gore pomolile Gospi ispred njenog kipa. Klupa je bila svjedok gledajući se čelom u čelo s raspelom.
Na toj klupi je i Brko znao provoditi sate i sate u meditaciji, skrušen, tražeći utjehu za trenutke slabosti. Stjecao je on tu snagu kako bi mogao prebroditi teške dane i godine teškog življenja. Ponekad bi pokleknuo i izgubio vjeru i nadu, ali kada sjedne na klupu, za kratko vrijeme vrati mu se vjera u ljepši život, u ljude i samo malo poslije osjetio bi se okrijepljen, obnovljenog duha, kao ponovno rođen. Osjećao je tada da iz svega uokolo izbija snaga koja ga prožima cijelog, od glave do pete, i ona će ga poput vjetra u jedra gurati dalje. Ispovijedajući se raspetom i povjeravajući mu se već desetljećima, stekao je dojam da su njih dvojica odrasli skupa, sve proživjeli skupa, ravni jedan drugom u svemu ljudskom i zemaljskom.
Kad bi nailazili vrhom čaršije, stariji bi pogledali križ, skinuli kapu, naklonili se pokleknuvši na jednu nogu i prekrižili u znak istinske poniznosti. Oni koji bi često prolazili, učinili bi to samo prvi put. Nedjeljom kad smo išli na misu i mi djeca činili bismo to. Osjećali bismo se tada nekako uzvišeni, jednaki sa starijim.
Brko i Isus su postali toliko bliski da je Gospodinova Sina osjećao pokraj sebe. U zadnje vrijeme, čim sjedne na klupu i pomisli da mu se obrati, onaj tamo siđe s križa i sjedne tik do njega, tako blizu da mu osjeti dah: nešto što miriše kao tamjan. Ničim drugim nije mogao opravdati sebi prisustvo toga mirisa.
A počelo je onog dana kada su ga spasili.
Još je puzao pa se iskrao iz avlije i pošao na koljenima u bijeloj košuljici od grubog sukna po prašini preko ceste. Odozdo, uz ulicu iz čaršije, nečim poplašeni, u ojič upregnuti konji pojurili su u galop. Zaprega je tandarala o kaldrmu, škripala i zveketala kao da će se sva rasuti, dizala se užasna prašina, a svijet se samo zgledao i čudeći se pitao što je to, pa uvlačio vrat u ramena, čekajući valjda nekakvo pojašnjenje s neba. Nitko, pa ni oni iskusniji, kiridžije, nisu se snašli ili nisu stigli, a drugi se nisu usudili stati pred konje kako bi ih zaustavili. Na putu se zadesila sredovječna prolaznica koja je, vidjevši što se događa, potrčala i uspjela malog Brku zgrabiti i u posljednjem trenu skočiti s puta, umaći za dlaku pred kapiju, ispred razjarenih životinja kojima se iz žvala cjedila bijela pjena.
Poslije, kako je rastao, razgovor s Isusom sve više mu je postajao sasvim obična stvar. Ispovijedao mu se, povjeravajući i najveće tajne. S njim bi u razgovorima provodio sate i sate, ne osjećajući kako vrijem brzo teče. Tu je rješavao unutarnje dvojbe i bio sasvim uvjeren u to da za izlaz iz svake nevolje u životu može zahvaliti samo raspetom.
I kada se vratio iz prvog rata, sjedio bi na klupi i gledao se s Isusom oči u oči. Vjerovao je, zapravo je znao, da je Isus pomogao da se živ vrati s ruskog fronta.
Prvo – pomogao mu je da ga ne raznese granata, drugo – da ga ne podere bajunetom kakav razjareni vojnik, treće – da ga ne probuši kuršum za koji onaj što ga ispali ne zna zbog čega to čini i jedino mu je opravdanje da se riješi straha od onoga koji se treba pojaviti pred njim isto tako razjaren. Bog zna zašto, zbunjen, sa na gotovs spremnom puščetinom, samo zato što i on ima svoje strahove.
Sve se to događalo tamo negdje, zbog tamo nečega.
Mnogo poslije postalo mu je jasno da su oni strahovali za one koji nisu imali strahove, jer se nisu ubijali. A oni, obični vojnici – nakon što su oni bez strahova pouzimali položaje, u foteljama – vraćali su se kućama preko Karpata, brinući se sami za se. Bilo je to po hladnoći od koje koža puca, po studeni koju normalan čovjek ni zamisliti ne može.
I Brko je to preživio.
Ispričao nam je jednom prigodom, dok smo Jozo i ja sjedili s njim na klupi:
– Brko moj – gledao je čas u mene pa bi se okrenuo Jozi, a mi smo se tada osjećali uzvišenim. Bilo nam je čast što nas oslovljava kao i odrasle.
– Snijeg je bijo do pasa. Stalno nas je pratila mećava. Danju se još malken i smjeri, ali noću podivlja, sve se ispretumba, i nebo i zemlja i noć i drveće – sve! Malo-pomalo, Bogu dušu, Bog je neće! Crknut i gotovo! Srce puca od studeni. Bilo je toliko hladno da, kad pljuneš, na tlo padne led.
Malo je zastao, čini mi se da je zaškiljio na lijevo oko, nabralo mu se čelo, staračka gusta obrva je zaigrala.
– Ja sam, čim sklopim oči, vidijo Njega – pokazao je prstom na raspelo. – Sve se okolo smrzavalo, drveće je pucalo od studeni, a mi smo se, eto, živi i zdravi vrnili kućama …
Jozo je bio godinu stariji od mene, a ja sam imao pet. Slušali smo pozorno njegovu priču i vagali – je li moguće da bude tolika studen? Pomislili bismo kako nam zbog nečeg ne govori istinu. Tek smo par zima proživjeli, ali se sjećam da mi se jednom, kad sam s bratom išao na selo, inje uhvatilo po obrvama i kosi nad čelom, a već smo bili sigurni da znamo svu studen svijeta. Poslije nam je netko od starije djece rekao kako mora da je bilo bar dvadeset pet ispod nule. A ja – iako sam poslije često, čim bih na radiju ili televiziji čuo kako je velika studen i da Kamenko Katić upozorava vozače na poledicu, izlazio da pljunem – nisam nikad saznao koliki je bio minus kad su se naši vraćali preko Karpata.
Na desetak metara prije klupe, uz česmu od lijevanog željeza, ulaz je u malu samardžijsku radnju. Tu bi Brko navratio kad bi mu bilo dosadno ili ga majstor Franjo, zvani Bojo,pozvao da uđe. Ponekad ga je tamo znala privući galama. Tako je i sad iz avlije vidio kada je Rasim Kasum ispred radnje privezao svog Zekana i odmah s vrata se zaderao:
– Bojo, Zekan mi i jope sjebo samar. Zavalja se s drvima, mater mu, umal noge ne polomi. Ma, sve sam ja njemu jebo po spisku, ni ovaj, rekoh mu, još nijesam platijo, iđi ti sad Boji pa njek ti pravi, ja ne smijem čojku na oči!
– A što neš smjet, bolan, Rasime?
– A bolan, moram mu priprijetit, jebo mu ti mater, kako ću ga drukčije u suru ućerat!
Rasim je bio kiridžija, a još od Drugog svjetskog rata nije imao kontrolu nad glasom. Jednu-dvije rečenice bi on nekada i izgovorio normalnim tonom, ali već treća bi bila takva da bi sugovorniku i svakom onom tko bi ga čuo sve zvonilo u ušima. Odmah s vrata je uzeo da vidi tek završeni ular što je visjeo o klinu. Majstor Franjo sjedio je na skemliji i šilom probadao komad kože, zatim provlačio konac i svaki put kad bi ga provukao, dva-tri put bi trzao i zatezao.
– Kad ćeš mi donijeti onu lipovu dasku? – pita ga Bojo.
– Ih, pa ja sam ti to svosve smetno.
– Znao sam ja da si ti nepouzdan.
– Ma, Zekan me nasekiro, jebo ga ti, kad dolazijo po samar doniću ti.
Majstoru je Rasim prošli put rekao da su Mratinjani u svom groblju posjekli veliku lipu pa ga je ovaj zamolio da mu donese jednu dasku. Zbog mekih godova drveta lipe, svi koji rade s kožom kroje i noževima režu na lipovini. Jedino su tada sigurni da im ništa neće odvući ruku i nož sa zacrtanog smjera. Jedino tada mogu nepogrešivo rezati kroj.
A Rasim je živio uz konja od koga se rijetko odvajao i kod kuće, tako je Zekan skoro uvijek bio s njim u staroj, skoro srušenoj kući od šempera. Rasim je rjeđe bio s kozom u štali koja je više ličila na napuštenu šupu. Imao je i kućnog ljubimca – zmiju, za koju su govorili da je dugačka skoro dva metra. Netko ju je jednom prigodom vidio kad se izvukla odnekud iz kuta dok joj je on točio mlijeko u ćasu nasred kuće. Govorili su za njega da je jedne zime, kad mu je dodijalo slušati kako gladna koza stalno mekeće, podigao kozu u jasle pa je propeo na zadnje noge da i ona vidi kroz prometanj, da se i ona uvjeri:
– Jebala ga ti, eto vidiš, nema sjena! Ne laže Rasim, bona.
Sada je on bio unutra pa je Brko požurio da čuje o čemu se to ovaj put radi. Taman da popiju s majstorom po jednu. A Rasim nije dugo ostao, valjda se neugodno osjećao zbog neispunjenog obećanja (daska!) ili što još nije platio dug Boji za samar, onaj što mu je napravio za Zekana pretprošlog petka, a već je morao doći naručiti drugi. Onaj se nije mogao popraviti, odnosno – mogao je, ali je nekad lakše napraviti novo. Sve mu je to poslužilo kao izgovor i odvukao se niz cestu.
Pedesetak metara niže pred njega izađe skupina od desetak „Čelikovih“ radnika koji su upravo završili smjenu. Istom će jedan od njih, neki Mujo Fatić iz Mratinića:
– Đe si, Rasime – zadera se iz skupine – Kaćeš mi, bolan, vratit one pare što ti pozajmih?
– Šuti, bolan – Rasim će sav važan – nemoj pri svijetom, kondak si ti meni jedini, pa da mislim na tebe.
I požuri dalje kako ga ovaj ne bi pitao još štogod neugodnog.
Samo što je izašao Rasim, u Bojinu radnju odnekud je banuo Žarko, Brkin stariji unuk. Imao je desetak godina. Ušao je upravo dok je Franjo govorio:
– To što ti imaš, to zlata vrijedi. Za mene ste svi vi što tefterite na njeki način čuvari našeg vremena. Ti tvoji zapisi bržem će nekome i na pomoći biti.
Jah – odahnuo je Brko – danas sam fra Ljubi nudijo dvi sablje za muzej.
– Eto, vidiš, i nji si našo, tebi ovaj dunjaluk vjeruje, a to što se njeki sprdaju s tobom, to je iz zavisti. – Pokaza na Žarka, a sada je, nakon šivanja, zakivao zakovice na nekakvom spletu remenja. – Kad ova djeca za dvacet ili tricet godina pročitaju, napriliku, da je noćas Tito dolazijo u samostan obaći bolesnog fra Bonu, e to će bit nješta.
– Eto vidiš, to nijesam ni zatefterijo. Dobro si mi napomeno. A zadnje sam pribilježijo svatove iz Bjelovića, kad se ženijo Niko Barešić zvani Čiko. Odavno nijesam vidijo ljepše konje, sve bolji od boljeg, a još okićeni pa da ti pamet stane. A nijedan svat nije išo pješke.
Žarko, ko dijete, nije slušao ništa dalje od onoga „to što imaš, to zlata vrijedi“, ali on je to čuo kao „zlato što imaš“…, pa mu u trenu sinu ideja da odmah odjuri po mlađeg brata i da oni to natenane ispitaju:
– Ma, šta misliš, imati zlata u rukama? – pitao je poslije, dok su se ispod kuće, pokraj rijeke, šuljali uz parmake, Bracu koga su svi izvan kuće zvali Debeli.
Požurili su, dok djed nije tu, da prošnjuvaju po duganji i po šupi. Ako zlata ima, oni će ga sigurno naći, tko njima dvojici može nešto sakriti. A onda su vidjeli da vrata od duganje nisu zatvorena pa su prvo ušli u nju.
Prostor je bio mračan i zaudarao je na pepeo što ga je još bilo po grnu. Na ulazu je kroz daske iznad vrata prosijavalo sunce. Krov od kaplame već se usijao, kroz njega su na dva-tri mjesta zrake kao oštrice noža sjekle tamu zabadajući se svom silinom sjaja u pod, pa je u duganji (sada pretvorenoj u šupu) vruće kao u pećnici. Po uglovima ispod paukovih mreža naslagan alat: kramp, lopate, grablje, motike, ćuskija i mäca. Gore desno, na grede, položene su neke letve, daske i štapovi koji bi vjerojatno trebali biti pritke za grah kad dođe vrijeme da ih se pobode u zemlju. Do vrata polica ponad grna, sva ogrezla u pepeo i čađ, na njoj, ispod podebelog sloja pepela i prašine, odloženi kovački čekići, neki s grubo otesanom grabovom drškom, neki bez držaka, kliješta, u nekoliko dužina i fazona čeljusti.
Posebno se tu isticala jedna boca u kojoj se, usprkos pepelu i čađi, naziralo nešto zrnasto, sivo, i jako sjajno. Svjetlucalo je na suncu kao da je unutra zatočeno ogledalce.
– Polako, bolan, ti bi odo čitav bataljun partizana tom škripom vrata. Da smo Mirko i Slavko, sad bi nas Švabe pobile ko zečeve. Što i zatvaraš, neka i tako – upozoravao je Žarko.
– Vidi gore ono sjajno, je li to zlato?
– Ovo u flaši, je li?
– Ajde da ga skinemo.
– Znam đe ćemo ga sakrit.
– Daj mi lopovske – Braco je zapleo prste, gurnuo ruke na krilo i napregnuo se u poluispravljenom stavu, mora sada dvije godine starijeg brata izdržati kako bi se ovaj mogao popeti i dohvatiti bocu sa police.
– Drž’ me sad dobro! – zapovjedio je Žarko, oslonio se koljenom na grno, dohvatio, a onda bez pomoći lopovskih sišao s bocom u rukama.
To nešto u njoj, sive boje, još je jače zablještalo na suncu kad su izašli na avliju.
Mislili su da ih nitko ne gleda.
– Daj je malo meni, da je ja nosim – tražio je Braco.
– Evo ti – pružio mu je.
Braco, naviknut na bocu s mlijekom što ju je još svakog jutra od susjeda donosio kući, uhvati ovlaš rukom za grkljan.
– Drži, dob…
Žarko nije ni izgovorio upozorenje.
Staklo im se pred nogama, na kaldrmi usred avlije, sasu u sto komadića. Siva tečnost se rasprsnu na sve strane u krugu jednog metra, a svaka, i najmanja čestica pretvori se u lopticu ogledalca. Loptice odmah skliznuše jedne prema drugima, one manje ka većim, pa spojene ubrzaše i zmijolike sjuriše dolje prema zidu kuće. Kada se velika lokva zaustavi u ravnici do kamenja što je u nizu činilo zidić kojim je bilo ograđeno cvijeće Jelkinog cvijetnjaka, druge su još pristizale probijajući se i vijugajući niz kaldrmu. Prošlo je manje od minute, a sva ona ogledalca već su bila u jednom malom jezercu.
– Kako je tolko teško?
– E, taman sam ti pošo reći…
– Nisam ja mis…
Brko kao da je virio što to oni rede, utrča kao poplašen :
– Niš ne djerajte!!! – zaurla da se zaorilo avlijom.- Krst vam ćaćin!
– Ma, njesmo …
– Ma, šta njeste!? Krst vam ćaćin! Ko vam je reko da to djerate? – nastavi galamiti skoro ni ne uzimajući zraka. – Znadete l vi da je to živi otrov! To se ne smije ni gledat, a ne djerat! To je živa! Jebene nakaze! Otrov, boni, dabi l, jebene nakaze!
Nije prošlo ni dvije-tri minute, a već su se tu okupili svi ukućani, i ne samo oni, nego i neki od susjeda.
Brko se provukao kroz kapiju i sjeo na klupu. Osjećao se kao da ga je netko u dvorištu odjednom lupio nečim tvrdim po glavi. Upro je pogled u raspelo:
– Brko moj, jesi l vidijo, umal mi se djeca ne potrovaše! –
Promeškolji se, kao svatko onaj tko je svjestan vlastite krivice.
– A eto, vana, Ti znadeš da sam to čuvo ko oči u glavi. Navijek je bilo pod ključom, a maloprija sam nakratko zaboravijo zaključat i eto. Kad oće belaj, onda ne gleda jesi l nešto ostavijo samo načas ili na vazdan. – Gledao je neko vrijeme netremice u križ, noge je držao paralelno, ruke sklopljene na krilu, a onda je pogled oborio pred noge, na put. – A kad prokontam, vana, što mi je ta živa trebala? Odavno mi nije nizašta…
– …A, dobro si reko, Brko moj, i ko bi je danas uzo. – Šta? Kad sam je zadnji put koristijo?
Imo sam desetak godina. Bio je te godine u proljeće veliki povodanj pa su se bentovi brzo napunili muljem. Onda sam sa starim išo i nosijo u Vranke, Basi, da more očistit svoj bent. Čim smo stigli, stari je kod ustave usuo tri-četiri kapi iz ove flaše i dok smo sjeli da stari koju probaci s Basom i popiju po čokanjčić, živa je već vodi otvorila u dnu ustave put. Tako da, kad smo krenuli kući, Ivo i Mijo, Basini sinovi, bili su pola benta već očistili od mulja. Ko sad se sjećam, bijo sam se ponado kako nazad kući neću morat nosit tolko tešku flašu. – Sada je opet gledao u Isusa. – A, moj Brko, bilo je kondak ništa nijesmo izlili. Potlijen, kad smo stigli kući, ostavili smo ponad grna ono što je ostalo i to je tako najpotljen i ostalo, do dan danas. Kad nešto ne koristiš i smetneš ga iz pameti.
Kolko je bilo, pitaš, a?
Bila je puna flaša od litre, oko osam kila stane u nju. Ma, znadem ja da su djeca radoznala, ali ova dva su mali đidivrazi. Oni bi, moj Brko, u prkno nos zavukli, samo da vide šta tamo ima. Bit će da je moj Žarko davo flašu Braci, a ovaj nije znao da je to tolko teško pa im je ispalo nasred avlije.
– Hvala ti, Bože! Da ja ne vidje, oni bi golim rukama počeli kupiti caklo. Eto, moj Gospode – potrovali bi se. Skapali bi ko miševi. Crknuli bi nam na oči u sre avlije. Pa šta misliš, bolan, da se koje porezalo na caklo, ode živa u krv i dok bi dlan o dlan gotovo…
A dolje, u avliji, Žarko i Braco su iskoristili prvi tren kad nitko nije gledao u njih i šmugnuli na donju kapiju što vodi u baštu i na Rijeku.
– E, jesi smotan!
– Njesam znao da je zlato tolko teško.
– Ja šta si mislijo?
Sada su išli polako Rijekom dolje niz čaršiju.
– Sve mi se čini da smo mogli fasovat.
– Oće li oni to zaboravit dok se mi vrnemo.
– Ma, bit će makar malo manje ljuti na nas.
– Ako nas budu tukli, neće puno, košto bi da su nas uvatili odma.
– Ma, ja odma, čim stari počne tražit kaiš, počnem plakat, tako me prija prestane mlatit…
– I ja tako…

A na tri metra od klupe je kapija s malim krovom od kaplame, starački nagnuta u dvorište, stisnuta između kamene podzide glavne ceste i niske kućice u kojoj je živio Brko sa suprugom Jelkicom. Prije su oni bili u kući s druge strane avlije, ali su pod stare dane preselili. Tamo su stanovali na katu, sada su im noge otežale, nisu više za penjanja uz škaline.
Izgledala je kapija kao da će se sad izvrnuti. Imala je tavančić, na koji smo se nas dvojica, Jozo i ja, mogli uvući. Jednom su nas iznenadile djevojke što su, vraćajući se s kantane mise, oko podne, svratile na česmu, pa smo se pritajili i ostali pod krovom. Gledali smo kako nanose karmin na usne, nabacuju rumenilo, jedna je raskopčala ječermu, pa dva gornja dugmeta na košulji, ruku gurnula u njedra i jednim brzim potezom namjestila grudi, desnom rukom prvo lijevu dojku, zatim lijevom rukom desnu, poduhvatila je i zabibala, onda izvukla ruku pa ih objema poduhvatila i na tren prodrmala lijevo desno, valjda da legnu u korpe. Dok je to radila, cijelo vrijeme se kikotala. Na kraju je zakopčala košulju i popravila prsluk. Prišla je koritu i umila se, obrisala lice maramom, a onda istom tom maramom pokrila kosu, svezala je u čvor na zatiljku, pa tek onda nanijela malo pudera, pa karmin na usne. Druga se češljala, naginjući se nad koritom kako bi vidjela odraz svoga lica u trokutastoj krhotini ogledala što je oduvijek stajalo tu. Nešto su tiho, njima jako veselo, pričale i kikotale se. Treća je razvezala učkur, strpala košulju, pa se ponovno utegnula i svezala mašnu koju je gurnula unutra, da se ne vidi.
Nas dvojica smo se gurkali u tom tijesnom prostoru, nismo se mogli ni pomjeriti i, ništa ne razumijevajući, smijuljili se. Bilo nam je smiješno to što one ne znaju da ih gledamo.
Kada su bile gotove s pospremanjem, naišle su ispod nas. Stisnuli smo se jedan uz drugog, stišali se – ma, nismo ni disali i tek pošto su one odnjihale dimijama niz ulicu, izašli i pobjegli u vrt među voćke. Osjećali smo se kao da smo uradili kakav zijan, pa je bolje da se sklonimo s očiju.
Tavan je služio i za ostavljanje obuće. Te iste ili njima slične djevojke bi kod česme, za kišnih dana, obuvale cipele, a opanke u kojima su dolazile oprale bi i ostavljale na tavan.
Još bi i poneki seljak stavljao gore vrećicu s namirnicama, da ga ostatak dana ne bi nosio po čaršiji, mogao bi ga gdje zaboraviti.
Tako smo se jednom dokopali i prve kutije cigara. „Morava“, zelenkasta, tanka široka kutija, otvarala se preklapajući, a unutra je bilo dvadeset cigareta. Palili smo jednu na drugu, kašljuckali, dimili i dahtali, jedva dolazeći do zraka. Što smo teže disali, to je u nama više rastao inat pa smo vukli još više i jače, sve dok se to nije pretvorilo u nekakvo nadmetanje među nama dvojicom – tko će duže izdržati? Nijedan nije htio odustati, a u ustima gorčina, peče nas po jeziku, pred očima omaglica, u stomaku ključa. Mislili smo da ćemo tim činom biti kao stariji, sve dok, već opijeni, nismo došli na rub svijesti. Kutiju smo, onako raščupanu, ostavili i sjurili se niz direke, a ja ni danas dobro ne znam kako smo sišli. Odbauljali smo u vrt i držali se za ruke sjedeći leđima oslonjeni o parmake, ljuljajući se kao najveći pijanci, dok se sve okolo okretalo. Mislio sam da je svijet poludio i da više nikad neće stati. Voćke u bašti, trava, nebo i zemlja, sve se užasno vrtjelo. Ono što je bilo na mjestu, bilo je u magli ili je titralo i treperilo pa su me glava i stomak još više boljeli. Bila mi je užasna muka.
Sreća pa nam se taman malo razbistrilo, kad nas je našao Brko.
– Krst vam ćaćin! – Mislim da i nije bio ljut, samo se pravio. – Jeste li mu vas duvan spržili?
– Nijesmo mi niš djerali – rekao je Jozo
– Já, a što su vam oči take, aaa? Kondak ste vazdan varili.
Mi smo se još držali zemlje, nismo smjeli ni pokušati ustati. Nismo ništa govorili. Otišao je. Izgleda da je samo došao vidjeti jesmo li dobro.
Njegove su parole bile (to ću saznati mnogo kasnije): „Nikomu ne kontrirati i nikomu se ne zamjeriti, pogotovu ne djeci, ona pamte!“ i „Svatko ima pravo misliti što hoće i kako hoće, jer za sve postoji razlog zašto je tako kako jeste.“
I on je, uistinu, živio te svoje parole.
Hladna voda iz rijeke pomogla nam je da se oporavimo, ali tek kad smo smogli snage doći do nje. A onda, kad smo, malo pribrani, sjeli, zaključili smo da više nećemo pušiti ni za sva blaga svijeta. I još smo zaključili kako su veliki ili otporni na to zavrtanje svijeta ili su budale. Uglavnom, znam da dugo poslije toga neću niti pomisliti da zapalim.
Počelo se mračiti kad smo preko avlije izašli na kapiju. Brko je sjedio na klupi. U krilu je držao teku u kojoj su bila ucrtana polja za koja nam je objasnio:
– Evo vidite, ovdi vam ja tefterim kaki je dan bijo, bilježim vrijeme, a ovdi kaki su se oblaci motali danas po nebu.
– Kaki oblaci – pitao sam – danas je bilo vedro.
– Ma, dobro kad i ima. Danas u taj podiok – pokazao je prstom polje na listu – neću ništa bilježit, ali ću u ovaj stavit križ – pomaknuo je kažiprst na novo polje. – To je znak da je bilo sunčano. Znate li vas dvojica da se sve ponavlja?
– Šta se sve, po…?- upitao ga je Jozo.
– Sve se – prekinuo ga je – u neko doba vraća i počinje isponove.
– A šta, ope počinje?
– Sve se vrti u krug – imao je stari mudrac strpljenja. – Što je nekad bilo i jope će jednog dana bit.
– Kako će bit, kad je sutra drukčije? – nije mi bilo jasno.
– Kad vam kažem. S drugim ljudima, u druga vremena, na malo drukčiji način, ali za deset, morebit dvacet ili tricet godina, a more bit da nekad proje i sto godina, ali i jope sve ide isponove.
Na ovu njegovu opasku prepao sam se, naježio, ali sam šutio, ne želeći pokazati da se plašim, a mislio sam: ako mi se svijet još samo jednom onako zavrti, gotov sam!
Utom je zazvonila Zdravomarija pa smo se razišli.
Prešao sam oprezno preko dasaka na poprečnom kanalu, pogledao dolje, dno se nije vidjelo, uhvatio me strah pa sam, držeći se sredine ulice, požurio niz čaršiju do Hana u kome smo tada stanovali. Kad sam pred kućom morao opet preći preko trenica, zažmirio sam i pretrčao, pa što bude, neka bude. Ništa nije bilo, a mogao sam promašiti daske. Sad se sjećam kako nam je mama pričala da su oni u osnovnoj školi išli u zahod preko jedne daske, a ispod je bila otvorena septička jama. To je pričala kao nekakvo junaštvo i uvijek završavala isto – kako nikad nije čula da je ijedno dijete upalo u govna. Pa da, tek sad mi je jasno – ne mogu djeca upasti u septičku. Kad odrastu, onda mogu, samo veliki upadaju u govna.
Te sam noći, po tko zna koji put, sanjao beskrajnu udolinu od linoleuma, sjajnu i šarenu, u koju padam ili se kližem na leđima i guzici niz njezine šarene strmine i sjaj ili se, pak, valjam dolje do dna, a onda me inercija prvog zaleta uznese negdje gore i opet padam. Kroz mene ugodno struji zrak, hladi me i zbog toga mi je lijepo da ne može biti ljepše.
A na kraju, ponekad, san se završavao igrom iza škole i mokrenjem iza grma.
* * *
1961. u čaršiju nam se uvlači crv, nešto kao jabučna pipa. Glavna ulica i sve poprečne su prekopane uskim kanalima. Kažu da postavljaju cijevi za kanalizaciju, a i vodovodne tu i tamo mijenjaju. Ručno miješaju beton kod svake druge bandere, dvojica, jedan naspram drugog istovremeno lopataju pijesak po kome je posut cement, a treći polijeva vodom iz kante. Montiraju ulične šahtove i rešetke za kanalizacijske propuste. Dok ljudi rade, mi, djeca držimo se podalje, kako ne bismo smetali.
Naredne godine će u proljeće stići još neki nepoznati ljudi, zatrpat će pljace i postaviti ivičnjake duž glavne ulice, ponegdje, ne cijelom dužinom. U drugoj polovini te godine u čaršiju će stići teški kamioni i još neki strojevi i posuti još jedan sloj šljunka i uvaljati ga. Radovali smo se tome i ne sluteći da će nam se opanci, kad uskoro bude prostrt asfalt, dvaput brže derati. Bit će ljepše za hodanje, neće biti velike prašine za sunčanog vremena, niti blata za kišnih jesenskih dana.
Odmah zatim, dvorišta su nam počele gutati betonske trake. Počelo se betonirati sve i svuda. Ako bi tko razbio koljeno, morali smo tražiti bokvicu po kutovima avlije, a prije si je nalazio na svakom koraku između ploča kaldrme. Ja sam svakodnevno odlazio kod Joze koji je stanovao tridesetak metara dalje od Brkine kuće. To je bila zadnja u nizu iz čaršije i jedina pod Crkvom, Icarina kuća. Desetak metara od križa stajala je trafostanica. Mala betonska kocka, dva sa dva. Uvijek sam se čudio kako ljudi smiju ulaziti u nju, tako tijesnu. Jednom sam samo na tren zavirio unutra i naježio se od hladnoće i tih silnih žica i sprava. A još kažu kako je unutra struja velike snage, a i vrata su željezna.
(Naime, za tu godinu Brko je zapisao da je u toj trafostanici smrtno stradao električar Franjo Đerek, ostavivši za sobom ženu i tek rođenu kćerku.)
A mi smo toga jutra skontali da napravimo udice i idemo u ribolov. Našli smo ‘tankih’ čavlića, petice, savili ih, te svezali konopom na ljeskove štapove, a u vrtu smo nakopali glista pa krenuli uz rijeku, od vira do vira. Crve nismo mogli nabiti na ‘udicu’ dužinom, jer onda od crva ne ostane ništa, nego smo ih nabijali poprijeko. Nekad bismo izvukli oglodanu kukicu. Cjelo prijepodne čučali smo kraj rijeke i nismo ništa uhvatili. Valjda nam je konop od tri milimetra, kojim smo kuku vezali za štap, bio predebeo, za udicu da i ne govorim.
E, ali nismo mogli dopustiti da nam lovina tek tako izmakne! Popodne smo našli komade stakla (dan je bio sunčan i topao, milina za gacanje po vodi), ukrali smo po vilicu iz kuhinje Jozine mame Ivuše, ispravili ih na kamenu, svezali žicom na štapove od pola metra, zavrnuli nogavice dugačkih hlača, sasvim, dokle se moglo i onda trkom u rijeku. Voda je tako ledena da se prvo naježite, onda se strpite jedno kratko vrijeme pa vam noge otrnu i onda ne osjećate više studen.
Gacali smo, potpuno predani poslu, škiljeći kroz staklo. Dobro je da su ribe uglavnom pri obali, matica je jaka, a kamenje sklisko pa je po sredini teško ići.
Kada bismo naišli na veći komad željeza, izbacili bismo ga na obalu, poslije ga pokupili i prodali u staro željezo, kada bi dolazio kamion za ‘furdu’. Od tih novaca ćemo praviti tombolu, već smo pomalo počeli skupljati predmete i kuverte u koje ćemo pisati nagrade za izvlačenje.
Kući smo donijeli po dvije potočne pastrmke s lijepim blještavim crvenim piknicama, pravilno raspoređenim u crtu po boku, od škrga do repa.
U to vrijeme Jozin ćaća, Icara, radio je u Gustoj šumi, s one strane Meoršja, pod vrhom. Planina je bogata baritom pa su tih dana oni koji su se bavili istraživanjem i vađenjem rudače svakodnevno vršili iskopavanja. Mnogi su ljudi ovdje sami iskopavali rudu i prebacivali je u sepetima na konjima u poduzeće, za otkup. Odatle su je neki drugi ljudi kamionima vozili u mlin na daljnju preradu. Tako su tada živjeli oni koji nisu bili u kovačkoj tvornici „Čelik“.
Predvečer je Icara, nakon što je u dvorište ušao sav žut, zavrnutih rudarki, u šupu odložio krampu i lopatu i, odmah iza vrata, uz gredu sa strane, prislonio šiljati kamen, proziran kao led, veličine boce za mlijeko, sa šest ravnih ploha preko cijele dužine i sa kupolom špicastom kao igla.
– Ovo se ne smije djerati! – priprijetio nam je. – Ovo je strijela od groma!
Mi smo uskoro i zaboravili na tu strijelu.
Jednom poslije, kad budemo sjedili na klupi s Brkom, on će u ruci imati jedan takav komad, samo ništa veći od kutije cigara, i on će nam objasniti da je to kristal. Kamen skuplji od rude, još je rekao, a ako je u nekoj boji, onda je dragi kamen. Kao što ga imaju naše matere u naušnicama ili u broševima i prstenju.
Shvatili smo onim našim glavicama da je to nešto sasvim drugo, da je drukčije od onoga što nam je o tome kazao Jozin stari.
Poslije smo otišli u vatrogasni dom, odmah preko puta. Brko bi igrao biljar s društvom.
Bila su tu i ona dvojica vatrogasaca za koje se pričalo kako su jedne godine u Tarčinu, na derneku, prodavali konjak, a imali su samo jednu čašicu od 0,5, pa se piće ispijalo na licu mjesta. U najvećoj frci, kad je najviše išlo, naišao je jedan dvometraš i sa svojih stotinu pedeset kila žive vage naručio jedan i iskapio, pa još jedan, i njega je na eks, i taman je uzeo treći, kad je zasviralo kolo. Čovjek je od meraka digao ruke, propeo se ko medvjed i zaderao se: – To, brate! Tako brate!, Jednoč i meni za dušu! – I bacio čašicu o put, odjurio u kolo i ne okrenuvši se kad se ona rasprsla u tisuću komadića koji su nestali u prašini.
Vatrogasce spopade muka. Kako će sad znati mjeru kad više nemaju čašice?
No, pametne glave brzo se dosjete.
– Vako ćemo – veli stariji kao iskusniji – na gutljaj, iz flaše. Kad se u onog ko pije jabučica na grlu pomjeri, znači da je popio gutljaj – objasnio je – i to nek bude jedna mjera!
I sve je bilo dobro, svakakva svijeta ima, dok ne dođe jedan u šumarskoj odori, razdrljene bluze i košulje, stomak samo što mu ne prekipi preko opasača, spusti kapu i torbicu na stol, obrisa zgužvanom maramicom znoj s čela, istrese prašinu iz nosa uz zvuk trube za povečerje, stade malo sa strane, spremi maramicu u džep, požali se kako je velika vrućina, a još i ovi što igraju kolo digli prašinu, pa ona svezala za nebo, disati se ne može. Onda uze bocu, s dva debela prsta olabavi kravatu, iako je ona već bila samo kao priuza na govečetu.
Udahnu zrak duboko, podignu bocu, prisloni na usta. Klokoće li u njoj, klokoće! On pije kao da je voda, mjehurići frkću u boci, a jabučica mu ni zadrhtala nije, a kamoli da se pomakla.
Gledaju vatrogasci, ne mogu sebi doći od čuda, ukočeni u pokretima.
Zaškiljio stariji na desno oko, sunce mu tuče, pa mu se čini da on to dobro ne vidi.
«Sunca mi, ovome se jabučica ne mrda», pa se pribra i zaviče:
– Skidaj to, bolan! Ode nam firma u propast – i rukom strgnu bocu. Šumar iz džepa izvadi maramicu, obrisa sa čela, lica i oko usta graške znoja, plati dva gutljaja i ode ne prozborivši ni slova.
Sada su ta dvojica nešto zezali Brku, dok se jedan namečio na srednjoj rupi, lijevo od pečurke, na ziher. Nišani štapom i bijelom kuglom ubacuje kugle drugih boja, ali uvijek tako da mu bijela ostane u dobroj poziciji za narednu na toj rupi. Kada je završio, poene su zbrojili i zapisali kredom na malu zelenu tablu okačenu na zid.
– Čuli smo da su žepinovci bili tako meki, kondak su od olova. Kažu da ih je Majkić svojom kosom mogo raspolovit.
– Otio je on to jednoč, ali ga ljudi vidili u Vakufu đe kupuje varcaru, pa mu propo fazon – nije se dao starina.
Za jednim stolom su trojica dogovarali natjecanje vatrogasaca što će se održati tu, kod novog mosta. Govorili su kojim će redom tko izlaziti. Bit će to natjecanje u brzini postavljanja trase crijeva dužinom stotinjak metara, a gasit će vatru koju će zapaliti samo za tu prigodu, pa će gađati šmrkovima limenke na stubićima i tko im zna što još. Samo će se, i to je sigurno, nakon svega, kao i svake godine, navečer oblokati u nekoj od gradskih kavana.
Otišli smo sjesti, počela je Bonanca, kaubojska serija u kojoj se ganjaju i ubijaju, a tolika je jurnjava i pucnjava da mi, djeca, u dvorani osjetimo miris pijeska i zemlje. Ponetko se čak i trgne, kad netko nekoga udari na ekranu, a to zbog čega se tuku, ubijaju i mrcvare do iznemoglosti, to nam tada nije bilo bitno. Sjedneš i zapikaš sebi junaka, a ako on brzo pogine, uzmeš drugog, uživiš se u njegovu ulogu, navijaš za njega i proživljavaš s njim sve njegove peripetije. Zasad se televizija mogla gledati samo u Ivušića, u Donjem Čelu, kroz niski prozor iz vrta s pitomim jagodama. I tu, u vatrogasnom domu, gdje bismo se mi, djeca, poredali po podu ispod stalka što je metar bio viši od nas kad bismo sjeli.
A ja bih jedva dočekao kraj epizode, zabolio bi me vrat od gledanja uvis.
* * *
Među narodom počinje kružiti priča kako će „Čelik“ graditi novu halu, pa će otkupiti sav teren s lijeve strane navrh Čaršije. Tako su prvo, 1966., iselili Icaru s obitelji ispod crkve. Prešli su kod Brke u kuću s druge strane avlije, odmah ispod duganje. Meni i Jozi to nije nimalo smetalo, mi smo se igrali isto kao i prije. U dvanaestom mjesecu iste godine izašli su i iz Brkine kuće, uselili u svoju novu u Srednjem Čelu, preko puta osnovne škole.
Otada pa do 1974., kada su iselili još pet domaćinstava s lijeve strane navrh Čaršije i tako potpuno očistili teren s te strane ulice, Brko je bio sve šutljiviji, a sve više vremena provodio je na klupi. Neki ljudi u čaršiji, oni kojih se iseljavanje nije ticalo, prihvatili su to kao nešto sasvim normalno, sasvim obično i ne toliko teško. Međutim, za Brku je to bilo gore od svih njegovih borbi do sada:
– Moj Brko – sjedio je na klupi jadniji nego ikada – ovo mi je gore i od ruske fronte, od studeni na Karpatima, boli me skoro ko smrt moje Jelkice. Nejmam ti ja više kuveta boriti se protivu ove velike krivde što mi je učiniše. – Ove riječi mu natjeraše suzu niz obraz. – Tek sad vidim da sam šćeran uza zid, do kraja sam ti doguro, nejmam ti kud dilje, moj Gospode. Ja, koji sam tu rođen, tu napravijo prve korake preko ulice, zamomčio se, otišo iz te avlije u prvi rat, pa se vrnijo živ i zdrav, i oženijo se i stekao obitelj, odgajao djecu, ja koji sam tu proživijo sve strahote drugog rata, pa sada, kad i unuci često dolaze da se tu igraju, gledam svu njihovu radost u zaigranosti, vidim svoju sreću, sreću svoje djece u njima, znadeš li ti, bolane, kolki nalet taj neko mora bit, kolki dušman treba biti da nekom uzme svu njegovu sreću, da mu uzme mjesto pod zvijezdama nebeskim, gdje je bio najsretniji na kugli zemaljskoj! Sad ti moram ići odovlen! Eto ti, jadan ja, na što ti spadoh. – Zavrtje glavom kao da ne može u to vjerovati.
– Pa ja, kud god da sam odlazijo, navijeke sam se vraćo u avliju. Nego đe bi već i jope ovdekan, navr’ Čaršije. – Počeo je drhtati, slabašan pogled je upro u jednu travku i nije ga pomjerao. – Brko moj, o svemu sam ti razmišljo, ali da će me ovo strefit, brate, nijesam to ni u snu pomislijo. Eto, vidiš kako se u životu stvari odjednoč, preko noći, pretumbaju pa sve postane besmisleno i toliko bolno da čovjeku dođe da zaplače i da rida i jeca i guši se u suzama, sve dok mu vratne žile ne popucaju.
Kršio je zapletene prste ruku oborenih u krilo, suze su jedna za drugom polako klizale, zastajkujući nakratko na staračkim borama, valjda da pokažu kako ni njima sada nije lako ići niz to lice.
Imao je on tu, navrh Čaršije, svoj ustaljeni ritam življenja, svoje navike, svoje mjesto pod nebom za jadanje, za sjećanje, lijek i utjehu. Sada sve to mora mijenjati. I svejedno je što se pomjera samo stotinjak metara niže, niz glavnu ulicu, na tom novom mjestu biti će stranac. Ne susjedima, njega svi u ovoj maloj čaršiji znaju, ali sebi će biti stran i novi, to je sasvim sigurno. U Brki je ta spoznaja iz dana u dan pojačavala bol na živoj rani koja se smrću bake Jelkice otvorila prije desetak godina i još je živa, još uvijek peče istom snagom. Dok je mogao dolazio bi, sjedio na klupi, još je nisu srušili, i ispovijedao se svom Isusu. Pripovijedao mu uspomene, tugovao s njim, jer je osjetio kako iz njega sve jače i sve brže curi život, kao pijesak u pješčanom satu, kao dah života iz ranjene zvijeri. Sve je slabiji, sve je više u prošlosti, a svaki dan sve manje u sadašnjosti. Sve teže je hodao, pa dolazi jedva tatajući. Sjedio bi s majstor Bojom ili sam, ali više nije imao ni snage, ni nade, ni života; čekao je, zamro, bez razmišljanja, bez sjaja u oku, teškog daha, dok nije sasvim zgasnuo i taj tračak svijetla u njemu.
I mrtvom mu je pogled, dok mu oči nisu zatvorili, bio uprt navrh Čaršije, u avliju, na kapiju i u Isusa što s njim skupa sjedi na klupi te u Jelkicu što mu ide u susret, raširenih ruku, preko avlije, s blagim osmijehom na licu; Čuje njene korake, veselo kuckaju nanule po kaldrmi.

* * *
Ponovno me počinje mučiti ona rečenica s kraja priče o fra Ljubinom grijehu, kada fra Grgo govori svome zapisivaču Janku:
– Ajdemo malo odmoriti pa ću ti sutra početi o Merdanovom blagu …
Došao mi je ovaj dijalog odnekud iz potmulog i prigušenog sjećanja, bit će da još jedna priča hoće da je zapišem. Priča o Merdanovom blagu, iz fra Grginih zapamćenja, jedna od onih koje Janko Koharić nikada nije zapisao ili možda jest, ali je zanemarena ili zagubljena zbog toga što su prednost imale one u kojima se spominju veliki ljudi i državni problemi, a obični, sitni puk i njegove tegobe i dogodovštine su, kao plesač na žici, uvijek na rubu ponora koji vodi u nestanak.

Jednom prigodom, nakon što iz samostanske knjižnice uzeh na čitanje Ljetopis kreševskog samostana, pred kućom mi iz knjige doleprša požutjeli list papira.
Otvorih ga i odmah mi postade jasno da je to davno napisani tekst.
Spočetka i nisam svjestan važnosti, ali ga, zbog onog crva radoznalosti u meni, savijam i nosim u sobu. Želim na miru pogledati o čemu se radi, što je to što sam našao. Kako polako razabiram riječi, postaje mi jasno da je to pismo koje je fra Grgo namijenio Janku Kohariću. Je li Janko zaboravio papir pa je požutjeli list ostao u samostanu, među stranicama Ljetopisa, ili je Grgo napisao dva primjerka, pitam se?
I, eto, pomislih, sjetio se stari fratar da ispriča i tu priču.
A onda shvaćam da to, zapravo, piše Janko Koharić.
Papir koji sam dobio, piše Janko, pisan je na brzinu i drhtavom rukom koja često nema osjećaja niti za pritisak pera, niti za smjer slova, pa čak ni za smisao pisanja. Iako jedva, ipak razabirem riječi i nadam se da ću uspjeti složiti i urediti tekst.
Na početku:
Kratko je fratar opisao susret s ledarima.
Iako već u godinama i umoran od silnih putovanja, željan da se konačno odmorim, da duši dadem mjera, pozvaše me u Sarajevo pa me uputiše u Carigrad. Pođoh, nemile volje, po želji sarajevskog biskupa, da u red učinim njake zemljišne odnose, da dobavim tapiju za dogradnju njekog manjeg dijela crkve na Bistriku i još njake odnose naše braće i vlasti u Sarajevu. A ondak mi se prislonijo i Omer-paša Latas, da i njem svidim koješta. Išo sam s nekoliko sarajevskih trgovaca što su, svaki svojim poslom, često putovali u Carigrad.
U pratnji imadosmo samo pet-šest pašinih ljudi.
U dnu Bjelašnice planine, na samom izlasku iz Sarajeva, sretosmo kolonu ledara.
Ledari ti, moj Janko…
Piše dalje nešto što mi je teško razabrati, ali mislim da objašnjava nešto o ledarima i opisuje putovanje, najprije do Dubrovnika, a potom brodom do Carigrada.
Pa razabirem:
Nijesam ti dugo tamo boravijo (u Carigradu). Jednoč mi doje Arif-beg, jedan od trojice sinova mostarskog Ali-paše, koji je tamo već dugo živijo i piso je pjesme na turskom jeziku, pa me priupita:
– Grgo, eto, dina ti, je li more bit da je kod vas, u Kreševu, rijeka Orunj veća i gizdavija od Neretve?
– Kaka rijeka – začudih se. – Oklen potok Orunj da je viši i gizdaviji od onolke vode što nake stijene dere niz ona brda, bolan? Ko ti to krivo divani, moj Arif-paša?
– Jah, a koliki je, na priliku, taj potok?
– Ma, kad nadoje – kazivam ja i ne sluteći šta će se iz svega izrodit – na najširem mjestu ja ga mogu preskočiti.
Nije više sa mnom paša zborijo, usto je i neđe nesto. Tu su još njeki vakat plesali derviši, sufiji i semaci, smjenjivali su se, vrteći se u zanosu plesa toliko da mi se zamantalo.
Ja ti odem na čardak, di sam imo slamaricu, pridrijemalo mi se. Kad – nisam čestito ni pritreno, u njeko doba noći zovu me. Sada mi je u sobu s fenjerom u ruci ušljago Begić-paša, pod punom ratnom opravom, kondak će i jope u boj na Kosovo polje. Poznat je on po oštrini, po tomu što nema sile koju on za sultana neće na čistac išćerat. Elem, kad mi ga oči viđoše, namah mi se noge odsjekoše. Velim sebi, jadan li si Grgo, šta si sade skrivijo? Mislim, porad mene su došli, oće me u hapsanu. Znadem ja pašu odprije, ali šta znam kad kogod more šta slagat i, eto, ode ti glava, a da i ne znadeš poradi čega je zijani.
– Fratre – veli oštro – konji su ti osedlani, tapija je učinjena, iđeš s nam odma iz ovizije stopa za to tvoje Kreševo.
I tako ti izađosmo iz Carigrada, a da ni sabah nije svano.
U putu će mi, malo potljen, kad se nađošmo nasamo, jedan sejmen došapnuti kako je tamo njeki Meho Merdan vas dunjaluk u turskoj zemlji prevarijo.
– Kako će – šapćem ja njemu, a mislim: jadni Meho! – jedan čojek tolki zulum načiniti?
– Krivdu je golemu, moj Grgo, sultanu načinijo. Čim je sultan reko da, ako ne tjedne rijeć ko ga na to navrati, suhu iz njeg išćeramo i da sve tate koji su u prevaru upetljani utepamo, odrubimo im glave i na dvor donesemo.
Jadan ti si, moj Memede, mislim u sebi, svosve duboko u sebi, da mi Begić u očima ne vidi da mi je čojka žao. Njekako me, iako se znamo, stalno ispod oka mjeri kondak će me omah utepati.
Još koji dan potlijen dozno sam od drugog sejmena da su, tamokan u Carigradu, godinama odvajali blago za gradnju ćuprije na Orunju i da su, po tefterima i njihovim knjigama, tolko odvojili da su mogli dvije ćuprije načiniti, onake, kažu, moj Janko, ko što je ona Mehmed-pašina na Drini, u Višegradu.
I jope mislim, kukavan si mi, moj Meho, al šutim.
Ma znadem ja dugo Mehu Merdana. Mnijem da je bijo dobar čojek. Imo je mali dućan u čaršiji, baš do Hana u Srednjem Čelu, preko puta džamije. Njesam nikad čuo da je nekome krivdu učinijo, ni da je kome nješto dužan, ni to nijesam čuo. Tih i miran čojek, morebit malken previše dobar, eto, to mu morebit jedina mana. I, eto, taki i nagrabuse na kraju. Neko ga je na krivdu nagovorijo. I kolko sam god dumo i dumo, nikako nijesam mogo dokučit ko je to mogo učinit…
Stigosmo jednog jutra, hvala dragom Bogu, do Kamen-hana. Tu zanoćismo, preumorni od hitnje i duga, naporna puta, jer nas je pratilo loše vrijeme: stalno je padala kiša i puho ladan vjetar, na mahove tolko jak da su kiridžije mislili kako će otpuhati i njih, i konje, i tovare.
Odmah sjutra, i to sabah zorom, krenusmo do Orunja. Moj Janko, mene ti jamila njaka stuga, steglo me u grudima i u grlu, ne da mi danut. Što smo bliže čaršiji, sve mi gore. Žao mi Mehe, ali i jope krijem pogled od Begića.
Čim smo došli na potok Orunj, koji nije od Hana odmaknut ni duhan da ispušiš, sjahasmo. Preko potoka prebačena dva mala debla koja čine brvno dugačko ni puna dva metra i to je bilo sve što se imade viđet od veličine rijeke Orunj. Tako je bilo otkad ja znam za Orunj.
– Ve la havle! – zaurla Begić-paša – Ve la havle, ve la kuvvete! – Čudom se čudeći, podiže ruke k nebu kondak će sade dovu učit. – Ma kako se najnapri nije vidilo đe dukati trebaju da iđu. – Pa je ponavljao ono „Ve la havle, ve la kuvvete!“.
I konačno je naredio:
– Fratre, namah nas vodi Merdanovoj kući, da ja viđam ko je taj delija – reče, podignuvši desnu ruku, jaku i debelu ko moja noga – da mu ovizijem prstima gušu istisnem amo.
Potom se zaputismo Merdanovoj kući. Križao sam se potajno i molio za dušu Mehe Merdana, sluteći da će se prijetnja obistiniti.
A nikako se nemerem izvuć iz tog belaja. Ma, da mi je makar da ne vidim šta će zlo čojku učinit. I jope se u sebi, onako ukraj duše, a svim svojizijem bićem, molim za Merdanovu dušu i neprestance mislim ko li ga na taj belaj navrati!? Pa se sjetim da sam se zavjetovo nikome ne mislit zlo, jerbo samo Bog imade pravo sudit, njemu to i treba pušćat.
– Jah – ote mi se od velika jada.
Nije jedan čojek sam to sve mogo načinit, mislim.
Na kapiji avlije, nakon dugog lupanja alkom, vrata otvori mršav, sićušan starac, blago poguren, sijede kose i rijetke sijede brade, dugačke do dna vrata. Ruka mu drhti dok drži alku.
– Tražimo Mehu Merdana – veli Begić-paša.
– Ja sam, gospodaru – izusti Meho, povlačeći se dalje od kapije, da sejmeni mogu ući.
Oni sjahaše i polako uvedoše konje kroz kapiju. Kuckaju kopita po kaldrmi i zveči oružje dok se sejmeni utežu, namještaju pojaseve i štimaju handžare za pojas, a ništa ne govore. Ulaze i raspoređuju se okolo po avliji kondak će sad boj.
– Hajro! – zove Meho hanumu – Hajro! Hajro! Ma čuješ li ti bona otkad te vičem! – Pa će i jope: – Hajro! Hajro!!! – kondak je ona u pola Meoršja, planine što se uzdiže iznad kuće.
Taman sam ti, moj Janko, pošo izać, kad se na vratima pojavi žena pokrivena feredžom.
– Deder, daj gostima šerbe, vidim da su s daleka puta.
I ostado, jerbo sam bio žedan ko pas, a sade mišljam: da Bogdo nijesam, bilo bi mi lahnje duši.
– Jah, iđemo pravo iz Carigrada, od sultana glavom i bradom – reče Begić-paša, jer je samo on zborit smio, pa nastavi: – Došli smo viđet kako iđe ta gradnja ćuprije na Orunju, jal i ovdi vila vodarica zulum čini, pa se gradit nemere.
– Jah, šta ćeš –koluta sitnim okicama Meho, blijed u licu, ne znajući kud bi sa svojizijem jadom i sa sobom samim, a mislim da je još sebi u bradu prozborio „ jah, svemu ljudi dokundišu“. – Ma, nije vila, dina ti, vego mi u ćagetima zapelo.
– Kako će zapet, kad je tamoka, u nas, sve ured učinjeno?
– Ma, zapelo, jašta, moj veli Pašo – veli Meho, ko da se sjetio. –Ma, samo mrven počekajte. Evo iđem po ćageta, dole, u magazi su, nacrte sam moro u seharu, na sigurno, da ih se miši ne dokopaju. Evo, namah se vrnem.- Pa još doda kad se počeo spuštati ka magazi: – Saću ja!
Koljena su mu vidno klecala. Polako je, kao brod na pučini, nestajao u rupi što iza kaldrme vodi basamacima u magazu.
Ljudi su sjedili i ćeifili, pijući šerbe. A ondak tiho, kao da se ne smije čuti – a valjda je tako htio i stari Meho – zaškrguta kjuč i zveknu mandal na teškim hrastovim vratima magaze.
Jedni su ispijali drugo šerbe, nakon što su, žedni od puta, naiskap ispili prvo. I nije prošlo ni kolko da okom trepneš, kad će Begić-paša onome do sebe:
– Allaha ti, jel se ono ugursuz zamandali? Smaknut će se šejtan, dina mi moga! – Pa zavika: – Nemoj, Meho, dina ti, nećemo ti žao načinit, vego samo ćageta da vidimo.
Iz magaze ni glasa, ne čuje se nikakav zvuk.
– Pašo, i men se čini da će si šejtan dozlogrdit – pa malo zastane. – A da nije nalet sebi već dokundiso?
Skočili su ko opareni i utren su svi do jednog pohitali pravo ka magazi, na tvrda hrastova vrata. Odvaljivali su ih i tukli svačim, dok na kraju jedan odnekud donese topuzinu, po mom mnijenju je naku imo samo Musa Kesežija kad je na boj s Markom išo. I proguliše unutra, al, kasno, moj Janko, imadeš šta viđat: u polutami, danjska svjetlost je dopirala samo kroz jedan mali prorez na zidu, usred kamene magaze, o svilenom gajtanu vezanom za gredu visjelo je beživotno Mehino tijelo.

***

Blago koje je u Carigradu godinama odvajano za gradnju ćuprije na Orunju, a koje je dijelom trebao imati i Meho Merdan, nikada nitko nije vidio.

Manje poznate riječi

Angelus – poziv zvonom na molitvu kod katolika
aranija – veća bakrena posuda (turc.)
astal – stol (mađ.)
barešinac – vrsta noža kakve je kovao kovač Bareša Zovko iz Kreševa
barit – bijeli kamen, ruda izuzetne specifične težine
bradvin – sjekira za tesanje kaplame
citrin – kristal kremena žute boje
čađavac – kristal kremena smeđe boje
čanak – mala drvena zdjela
čakmak – kresivo (komad čelika kojim se, krešući o kremen, zapali trud) (turc.)
ćepenak – drveni poklopac na prozoru prizemnog dijela dućana (turc.)
ćojlija – došljak, naseljenik sa sela
ćuskija – deblja zaoštrena metalna šipka za pravljenje rupa u zemlji
ćusegija – kovana lopatica za ognjište
duganja – kovačnica, kovačka radionica
đugum – bakrena posuda za vodu
fela – soj, rasa, rod
fertik – gotovo, od njem. fertig
fučija – drvena posuda za vodu
furda – otpad, staro željezo
grno – kovačko ognjište
grif – potkovica (njem.)
haber –obavijest (turc.)
haldište – mjesto gdje se odlaže jalovina iz jame
iščija – pomoćni kovački radnik
jamuža – nekuhano mlijeko
japija – otesana drvena građa za kuću (turc.)
ječerma – dio ženske narodne nošnje
kalajisati – krpiti ili oblagati kalajem metalno, najčešće bakreno posuđe
kaplama – drvene daščice za krov, šindra
kiridžija – čovjek koji je konjima dopremao teret
klanfa – klin za spajanje greda
komot – dio konjske opreme za vuču; ići na komot = raditi težak posao
kram – koliba od brvna i pruća
krampuzi – đavolčići kojima sveti Nikola, dok dijeli darove, plaši „lošu“ djecu
kremen – kvarc
kuzo – posuda od kore drveta
lukšija –pepeo prokuhan u vodi, korišten kao deterdžent ili sapun
macola – teški čekić zaravnjen s obje strane
morion – kristal kremena crne boje
namkinja –lijepa djevojka, gospođica
ognjilo – pribor za paljenje (čakmak, kremen i trud); imati i šilo i ognjilo= imati sve što je u kući potrebno
palamar – veliki čavao
Pater noster – Oče naš (lat.)
pljaca – kanal sa strane duž glavne kreševske ulice kojim teče voda
rašalije – dimije od finog i skupog sukna koje su imale samo bogatije žene
rudnjuša – pletena korpa za nošenje rude
rudnica – peć za topljenje rude
sajtarija – loš, neozbiljan čovjek
sakrament – vjerska tajna, u ovom slučaju „svetinja“, posvećena stvar
sofra – vrsta stola
sehara – drveni sanduk, obično ukrašen rezbarijama (turc.)
semaci – plesači koji se u plesu okreću spiralno
sufije – mladi derviši
suha – unutarnja zvijezda kod derviša
sura – red pri sadnji krompira, u ovom slučaju: u suru = kako treba
šemper – zid od tankih ljeskovih grana, obloženih ilovačom
tahte (ta'te) – ploče (dvije) koje su u Bosni u doba vladavine Osmanlija zamjenjivale zvono
trud – gubina koja raste na deblima, isječe se na manje komade i skuha pa osuši, te bude lako zapaljiva
tudum – upravitelj ili ravnatelj (turc.)
varcare (varcarke)– kose kovane u Varcar Vakufu (današnjemm Mrkonjić Gradu). Govorilo se da su ispitivane tako što bi se u travu, da kosac ne zna, zakucao željezni klin palamar, pa ako ga kosac presječe, onda je kosa prava varcara.
veresija – odgoda plaćanja računa (turc.)
žega – drva naslagana po posebnom planu, prekrivena lišćem ili paprati, te zemljom, od kojih se dugotrajnim gorenjem dobiva drveni ugljen (ćumur)
žepinovac – veliki željezni klin kakve su kovali kovači iz kreševske obitelji Krešić, nadimkom Žepo
žljeba – drveni oluk (greda duž koje je urezan kanal, žlijeb)

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s