LEDARI – treći nastavak,

DRUGA SLIKA

MIJO PRIPOVJEDAČ (nadalje MIJO P.)
Osim što je bio kiridžija moj otac se bavio ledarenjem. Davao je sve od sebe kako bi me naučio tome i još nekim kiridžijskim poslovima. Za ledarenje mi je često govorio:
NIKO – Ovo je poso koji nikad neće umrijeti. Vidiš kovače, nekad nejmaju željezo za kovanje, nekad im čumur ne doture na vakat, nekad im, ijope, robu ne plate na vakat i sve se poremeti. Ovaj poso, sinko, nemere nestati –(siguran u svoju tvrdnju, ponosan.) – Doklen je ljudskog roda, leda s planina navijeke će nekomu trebati. Mnijem da će baš navijeke nekom, ko našem gvardijanu, trebati leda kako bi hranu i svježe meso sačuvo od kvarenja za toplije ljetnih dana.
NIKO (Poluglasno, ponizno, s dozom krivnje.) – Ih, da smo samo malken bližnje Sarajvu. To bi bio pravo veliki poso.
MIJO P.
Ja sam volio pobjeći u duganju kod susjeda Mate Strukića i uz njega povazdan se baviti kovanjem. U njegovoj duganji me, čim uđem uzme neka radost. Teško je to opisat kako mi bude milo što sam tu.
(Pucketanje kovačke vatre i zveckanje željeznog alata, priprema za kovanje)
MATO – E, ajde kad si došo da prvi dan odmah počnemo ovako: Der, znadeš li kako iđe, nagazi tamo onu polugu i puši mjehom, da raspirimo vatru na grnu. Jesi gledo prije kako ja radim?
MIJO – Znam, vidijo sam kad si puvo.
MATO – Mogu ti rijet da su rijetki oni koji mogu radit ono šta vole. E, ti si našo svoju sudbinu. Moreš dobar zanat izučit ako htjedneš i bit gospodin, pošteno zarađivati sebi kruh.
MIJO – Ma meni se ovo stvarno dopada, i stvarno volim ovaj poso. Kad vidim kovače kako ukrašenih odjela, za neke svećanosti idu ulicom, a zlatne i srebrne kopče i ukrasi, sve jedna bolja od drugih, meni dođe da vrisnem od radosti i ljepote.
MATO – Jah, (Čuje se udaranje čekića o nakovanj) nu, der turi tu šipku u vatru pa ćemo je isjeći za ploća.
MIJO P – Ja sam tada u duganji istinski uživao. Nisam razmišljao o tome kako sam ulovljen u kovačku stupicu. Raspirivo sam mijehom vatru na grnu i bio presretan dok iskre frcaju iz ognja na sve strane. Bijo sam zadovoljan što, eto, radim i privređujem kao stari, kao i svi stariji u čaršiji. Zatim, jednog dana:
MATO – Der, vakat je da mi dodaješ komade iz vatre. Pa nećeš, borati, cio život samo puhat mijehom.
MIJO P. – I tek što naučih što je to vatra i kako da se čuvam, majstor me zovnu za nakovanj u ruke mi tutnu macolu te zapovjedi :
MATO – Sad me prati. Vidio si kako iđe. Jednom ja udarim, ondak ti!
(Čuje se udarac čekića o nakovanj)
MIJO P. – On udari, a varnice sijevaju i pršte na sve strane, peckajući i štipajući po golim podlakticama. Na jednu veliku što me dobro opekla trznuo sam i vas problijedio našta će majstor :
MATO – Stisni zube!
MIJO P. – Kao da je to očekivao, a bit će da i jeste.
MATO – Der, budi muško, nejma stajanja.
(Čuje se zvuk udarca čekića o nakovanj i pucketanje vatre na grnu)
MIJO P.- Majstor bi nadalje u jednakom ritmu ponavljo.
MATO – Ta…ko… Udri ti… Pa ja… Pa ti… Pa ja… Ta…ko
MIJO P.- Na kraju dana bi me osokolio.
MATO – Eto, vidiš, nije teško. Bit će od tebe nafake!

MIJO P.
Kad sam ušao u duganju da pomažem majstoru Mati imao sam nepunih deset godina. Ćaća Niko je, u početku, negodovao, bunio se, pa mi čak i zabranjivo da iđem u duganju.
NIKO – Đe, ćeš, bolane, kod Mate na zanat!? Jesam ti lijepo reko da ćeš biti kiridžija i gotovo! Nemoj da te vidim više kako oblijećeš oko duganje! Borami ću te svezati pa te ostaviti gore u planini neka te vukovi izjedu. (Stanka) Bolje mi i to nego da te on uzme po svoje.
MIJO P.
Bilo je došlo čak do toga da Mato i on, iako su bili prijatelji od malih nogu, jednoč, poradi mene, nijesu govorili od Uskrsa do Uskrsa. Ma ja sam im tada bio razlogom, a uvijek su se oko nečega svadili. I često bi prekinuli svađu tek onda kad bi oni koji su ih gledali mislili kako će se sad uhvatiti za vratove i početi daviti.
Ali ni jednoč prije nijesu se toliko dugo durili jedan na drugoga ko tad kad se poradi mene zavadiše. Elem, pomjerili su se o Uskrsu nedjeljom oko podne nakon esnafske mise što je slavljena za dobrobit kovača svih obrta, kad su se potucali pisanicama.
NIKO – Hajde, Matane, (ironično) der da vidimo čije je jaje tvđe!
(Čuje se graja svijeta okolo)
MATO – Ha, ma moje ti koke samo najljući kamen jedu.
NIKO – Der, ondak drži pa da potucamo.
MATO – Drži ti!(Viče)
NIKO – Neću! Ti drži! Ja sam lani držo.
MATO – Ma neću, neka si držo! Llani je lani.
NIKO – (Blažim tonom) Der, borati, pa nijesmo djeca. (Stanka) Odrasli smo ljudi. Bora ti, ako se tebi ne more dokazati, kome more.
MATO (Nakon kraće stanke) – (Popustljivo) Ma hajde, neka ti bude. Moja su ionako tvrđa.
MIJO P.
Moj stari je malo više bio inađija od Mate, pa kad mu je Mato razbio jaje, stari je zaurla da ga vas svijet ču :
NIKO – Ma nalijevak je to, jes, tako mi svega!!!
MATO – Oklen meni nalijevak. De, bolan, beri pamet. ( Brani se Mato.)
NIKO – Ma jes, bolan –( Ne popušta) – Der ga razbij o kaldrmu, ako smiješ.
MATO – Borami, oču, ali mi za njega daš deset helera.
NIKO – Ih, sajtarijo jedna, pa nije ti jaje od suva zlata.
MIJO P.
A lani se posvadiše i prestadoše govoriti baš kad su se tucali jajima u Srednjem čelu kod Žestine kavane. I ovaj put sam strahovao da se svađa ne produbi, ali oni se, najpotlijen, izmjeriše i završiše u birtiji kod Brkuše u Gornjem čelu. Vele da muškarca i ženu mjeri jorgan, a zavađene muške, ono što ih često i posvadi, kavana i piće.
Graphic1

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s