KOD AZRE, ulomak iz romana Per aspera, Stjepan Zelenika

– Mejro – pozvao sam iz dvorišta kad sam se vratio, mada nisam morao, unutra se nije moglo
uci neopažen. Ona je uvijek sjedila uz prozor.
– Hajde gore – odškrinula je krilo.
Popeo sam se.
– Gdje Azra stanuje – upitah dok sam uzimao kofer s ubodnom pilom.
– Na Koševu. Nije valjda da još nisi bio kod nje?
– Nisam. Šta se cudiš? Gdje gore?
– Ma prva zgrada desno poslije glavnog ulaza u bolnicu Koševo.
– Dobro. Jesi li joj javila da cu doci?
– Ne brini, sacu joj reci neka te ceka pred zgradom.
– Eto, onda idem to riješiti pa da smo svi mirni.
Kada sam izlazio ona je na kaucu sjedila i birala telefonski broj…
Na Koševu, stotinjak metara dalje od glavnog ulaza u bolnicu, ugledao sam Azrinu plavu kosu
što se u slapovima slijeva preko ramena niz tamno plavu spitfajericu.
– Pa e si ti? Kako si?, – bilo je prvo što je rekla kad sam joj prišao.
– Dobro sam, doš'o sam, cim mi je rekla Mejra. – nisam mogao skrenuti pogled s njenih ociju.
Još od kad sam ju prvi put vidio, ocarala me njihova tirkizna boja. Blješte kao dvije kapljice
ljetnog neba.
– Mislila sam da cu te sresti negdje u gradu, ali kad te trebam, onda te nigdje nema.
– Šta ceš, tako ti je to.
– Hajmo gore – pošla je pa se okrenula – Jesi li ponio alat?
Nasmijao sam se.
– Koji?
– Marš! Je li ti to unutra pila?- pokazala je na kofer.
– Aha – zastadoh u koraku – Ih jebi ga!
Sjetio sam se, znao sam da cu nešto zaboraviti.
Trgnula se kao da ju je netko opekao, stala je iznenaena.
-Ma stalno mi je bilo na pameti da ponesem i komad brusnog papira i sad se sjetih da sam ga
zaboravio.
– Ih, što me trznu, ja mislila nešto gore. Ne brini, tog papira ima kod mene. Ostalo je tu i tamo
ponešto iza onih što su radili.
– Dobro je, sada mi je lakše.
Iz lifta smo izašli na trecem katu.
Kupaonica je pravo od ulaznih vrata. Hodnik kvadratni, dužine metar i pol, na zidu su nekada
bile bijele tapete sa sivim dezenom. Sada se dezen od starosti i sivila jedva vidi. Kupaonica malo
veca, možda dva sa dva metra. Vrata bijela, prislonjena desno na zid uz okvir.
Ušla je unutra.
– Evo valja li?
Klimnuo sam glavom.
Ona nastavi – Plocice su do vrha – zagleda mi se dublje u oci – valja li boja?,- i ne cekajuci
odgovor – meni su lijepe, nježna ružicasta nijansa, umjesto one ružne masne farbe do pola zida.
Starinsku kadu od tuca sam izbacila. Evo vidiš, sad sam stavila tuš kabinu i dobila na prostoru. Ah,
11
da – sjetila se – i kompletnu vodo i elektricnu instalaciju sam promi- jenila. Tako, sad sam mirna –
prošla je mimo mene, blago me ocešavši vrhovima grudi, opalivši me po nosnicama zadahom žene i
mirisom jorgovana.
– Hoceš li prvo kafu?
Otišla je u kuhinju.
– Ne. Daj prvo da ovo završim – malo sam pojacao glas.
Malo potom sam cuo, zacvrcala je voda kada je stavila mokru džezvu na pec.
Vrata sam okrenuo naopacke, prislonio uz okvir i u gornjem kraju obilježio olovkom tockice
vodeci se ravnom letvom. Zatim sam položio vrata i za dubinu falca, deset milimetara, spustio i
povukao ravnu crtu. Podesio sam kut olovke tako da ide dva milimetra više. Zatim sam ušao u
dnevni boravak i našao mjesto gdje imam dovoljno prostora da mogu odrezati višak. Nakon što sam
završio s pilom, brusnim papirom izglacah rubove i to je bilo to. Kada sam vrata stavio na šarke,
nisam ih mogao zatvoriti. Nije više smetalo ništa s poda nego prednji falc, do brave, nije uklapao.
Ponovno sam ih skinuo, ženske šarke, to su one na vratima, izvijacem uvrnuo za jedan krug i vratio
ih. Sjela su i uklopila kao da su sad iz radionice. Probao sam ide li zakljucavanje lako.
Ništa nigdje ne zapinje, konstatirao sam i ušao u dnevni boravak.
Tu su na zidu neke stare izblijedjele tapete, iste kao one u hodniku. Odmah po ulasku sam
opazio svježu žbuku oko PVC bijelog prozora. Do nanovo postavljenog prozora je smei dvosjed
na bukovom laminatu, izmeu njega i fotelje mahagonij stolic, s koga dopire onaj prijatni miris
kave. Sjeo sam u fotelju, iza lea mi je komoda na kojoj je TV.
– Završio sam. Eto nije prošlo ni dvacet minuta.
– Mislila sam ove godine i okreciti – precula je što sam rekao – ali sada je kasno, je l’ tako?- Pa
se kao sjeti – hoceš li popiti šta ljuto?
Odnekud je meni iza lea izvadila štok. Nalila mi, malo, kao da radi u kaficu i vratila opet bocu,
tamo negdje.
– Ma i nije kasno s obzirom da ložiš. Ljudi u jesen krece cijele stanove.
– A ma nemam gdje sa stvarima, vidiš i prozor sam promijenila.
– Zapazio sam. Ma ja sam mislio da si sve uradila.
– I ovoliko mi je dosta, i previše mi je, ne mogu više. Promijenila sam prozor i uredila kupatilo.
Nisam mislila da ce me kupatilo ovoliko koštati, ali kad kreneš raditi uvijek ispada još nešto što nisi
predvidio, a ne možeš ga ostaviti, pa se onda ne planirano navale i dodatni troškovi – umocila je
kocku šecera u kavu, prinese je onim punim usnama i tren poslije mali komadic kocke nestade u
tami iza bijelih joj zubi. – Kad se radi, neka se uradi kako treba. Pa da, je li tako? Za ovu godinu mi
je dosta – srknula je kavu, zadovoljna onim što je uraeno.
– Kako hoceš.
– Na proljece, cim ono grane ti ceš mi raditi. Citav cu stan okreciti.
– Dogovoreno.
Sjedio sam s njom još oko sat vremena, a onda sam spakirao pilu, pokupio novine što sam ih bio
postavio kako bih zaštitio tepih od piljevine, onako zgužvane novine sam ostavio na stolu i pošao
van :
– Hajde vozdra – nasmijao sam se.
– Vidimo se. I hvala ti – rekla je i trepnula onim carobnim kapljicama neba.
– Mejro – pozvao sam iz dvorišta kad sam se vratio, mada nisam morao, unutra se nije moglo
uci neopažen. Ona je uvijek sjedila uz prozor.
– Hajde gore – odškrinula je krilo.
Popeo sam se.
– Gdje Azra stanuje – upitah dok sam uzimao kofer s ubodnom pilom.
– Na Koševu. Nije valjda da još nisi bio kod nje?
– Nisam. Šta se cudiš? Gdje gore?
– Ma prva zgrada desno poslije glavnog ulaza u bolnicu Koševo.
– Dobro. Jesi li joj javila da cu doci?
– Ne brini, sacu joj reci neka te ceka pred zgrad- om.
– Eto, onda idem to riješiti pa da smo svi mirni.
Kada sam izlazio ona je na kaucu sjedila i birala telefonski broj…
Na Koševu, stotinjak metara dalje od glavnog ulaza u bolnicu, ugledao sam Azrinu plavu kosu
što se u slapovima slijeva preko ramena niz tamno plavu spitfajericu.
– Pa e si ti? Kako si?, – bilo je prvo što je rekla kad sam joj prišao.
– Dobro sam, doš'o sam, cim mi je rekla Mejra. – nisam mogao skrenuti pogled s njenih ociju.
Još od kad sam ju prvi put vidio, ocarala me njihova tirkizna boja. Blješte kao dvije kapljice
ljetnog neba.
– Mislila sam da cu te sresti negdje u gradu, ali kad te trebam, onda te nigdje nema.
– Šta ceš, tako ti je to.
– Hajmo gore – pošla je pa se okrenula – Jesi li ponio alat?
Nasmijao sam se.
– Koji?
– Marš! Je li ti to unutra pila?- pokazala je na ko- fer.
– Aha – zastadoh u koraku – Ih jebi ga!
Sjetio sam se, znao sam da cu nešto zaboraviti.
Trgnula se kao da ju je netko opekao, stala je iznenaena.
-Ma stalno mi je bilo na pameti da ponesem i komad brusnog papira i sad se sjetih da sam ga
zaboravio.
– Ih, što me trznu, ja mislila nešto gore. Ne brini, tog papira ima kod mene. Ostalo je tu i tamo
ponešto iza onih što su radili.
– Dobro je, sada mi je lakše.
Iz lifta smo izašli na trecem katu.
Kupaonica je pravo od ulaznih vrata. Hodnik kvadratni, dužine metar i pol, na zidu su nekada
bile bijele tapete sa sivim dezenom. Sada se dezen od starosti i sivila jedva vidi. Kupaonica malo
veca, možda dva sa dva metra. Vrata bijela, prislonjena desno na zid uz okvir.
Ušla je unutra.
– Evo valja li?
Klimnuo sam glavom.
Ona nastavi – Plocice su do vrha – zagleda mi se dublje u oci – valja li boja?,- i ne cekajuci
odgovor – meni su lijepe, nježna ružicasta nijansa, umjesto one ružne masne farbe do pola zida.
Starinsku kadu od tuca sam izbacila. Evo vidiš, sad sam stavila tuš kabinu i dobila na prostoru. Ah,
11
da – sjetila se – i kompletnu vodo i elektricnu instalaciju sam promi- jenila. Tako, sad sam mirna –
prošla je mimo mene, blago me ocešavši vrhovima grudi, opalivši me po nosnicama zadahom žene i
mirisom jorgovana.
– Hoceš li prvo kafu?
Otišla je u kuhinju.
– Ne. Daj prvo da ovo završim – malo sam pojac- ao glas.
Malo potom sam cuo, zacvrcala je voda kada je stavila mokru džezvu na pec.
Vrata sam okrenuo naopacke, prislonio uz okvir i u gornjem kraju obilježio olovkom tockice
vodeci se ravnom letvom. Zatim sam položio vrata i za dubinu falca, deset milimetara, spustio i
povukao ravnu crtu. Podesio sam kut olovke tako da ide dva milimetra više. Zatim sam ušao u
dnevni boravak i našao mjesto gdje imam dovoljno prostora da mogu odrezati višak. Nakon što sam
završio s pilom, brusnim papirom izglacah rubove i to je bilo to. Kada sam vrata stavio na šarke,
nisam ih mogao zatvoriti. Nije više smetalo ništa s poda nego prednji falc, do brave, nije uklapao.
Ponovno sam ih skinuo, ženske šarke, to su one na vratima, izvijacem uvrnuo za jedan krug i vratio
ih. Sjela su i uklopila kao da su sad iz radionice. Probao sam ide li zakljucavanje lako.
Ništa nigdje ne zapinje, konstatirao sam i ušao u dnevni boravak.
Tu su na zidu neke stare izblijedjele tapete, iste kao one u hodniku. Odmah po ulasku sam
opazio svježu žbuku oko PVC bijelog prozora. Do nanovo postavljenog prozora je smei dvosjed
na bukovom laminatu, izmeu njega i fotelje mahagonij stolic, s koga dopire onaj prijatni miris
kave. Sjeo sam u fotelju, iza lea mi je komoda na kojoj je TV.
– Završio sam. Eto nije prošlo ni dvacet minuta.
– Mislila sam ove godine i okreciti – precula je što sam rekao – ali sada je kasno, je l’ tako?- Pa
se kao sjeti – hoceš li popiti šta ljuto?
Odnekud je meni iza lea izvadila štok. Nalila mi, malo, kao da radi u kaficu i vratila opet bocu,
tamo negdje.
– Ma i nije kasno s obzirom da ložiš. Ljudi u jesen krece cijele stanove.
– A ma nemam gdje sa stvarima, vidiš i prozor sam promijenila.
– Zapazio sam. Ma ja sam mislio da si sve uradila.
– I ovoliko mi je dosta, i previše mi je, ne mogu više. Promijenila sam prozor i uredila kupatilo.
Nisam mislila da ce me kupatilo ovoliko koštati, ali kad kreneš raditi uvijek ispada još nešto što nisi
predvidio, a ne možeš ga ostaviti, pa se onda ne planirano navale i dodatni troškovi – umocila je
kocku šecera u kavu, prinese je onim punim usnama i tren poslije mali komadic kocke nestade u
tami iza bijelih joj zubi. – Kad se radi, neka se uradi kako treba. Pa da, je li tako? Za ovu godinu mi
je dosta – srknula je kavu, zadovoljna onim što je uraeno.
– Kako hoceš.
– Na proljece, cim ono grane ti ceš mi raditi. Citav cu stan okreciti.
– Dogovoreno.
Sjedio sam s njom još oko sat vremena, a onda sam spakirao pilu, pokupio novine što sam ih bio
postavio kako bih zaštitio tepih od piljevine, onako zgužvane novine sam ostavio na stolu i pošao
van :
– Hajde vozdra – nasmijao sam se.
– Vidimo se. I hvala ti – rekla je i trepnula onim carobnim kapljicama neba.

images

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s