PREMLADA ZA LJUBAV

Branki za neizmjernu pažnju

zaljubljeni_zalazak-Kis-

Moj tada najbolji prijatelj je išao u gimnaziju i imao je djevojku iz drugog A. Marina je bila plavuša duge ravne kose i furala se na Jaenis Joplin. Imala je sve njezine ploče i Jaenis joj je u glazbi bila broj jedan. Još se ona divila i Tini Turner i našoj Josipi Lisac i tko zna kojim još rock zvijezdama.
Ja sam bio drugi razred Srednje trgovačke škole u Kiseljaku. Marinin otac, koji je bio jedan od bogatijih pa se možda i zbog toga više plašio za kćeri od drugih nije je puštao samu na izlazak.
Čuo je kako se tamo negdje desilo da su kćeri jednog dobrostojećeg poduzetnika navučene na drogu i onda je taj od strane dilera bio ucjenjivan tako da je za ljubav kćeri izgubio dobar dio imanja i još usprkos njegovom žrtvovanju jedna od kćeri se jednom predozirala i umrla.
Plašio se Marinin otac da se i njegovoj obitelji takvo što ne dogodi.
Marina bi dolazila na sastanak sa sestrom Borkom koja je bila sedmi razred Osnovne škole. Imala je tek male grudi, kakve danas dobiju curice već u dvanaestoj godini života. Borka je dolazila na sastanke uvijek noseći iznad djetinje živahnih smeđih očiju šarenu traku preko čela i preko ravne duge smeđe kose. Bila je bez šminke. Druženje nam je počinjalo, najčešće, u nekoj zamračenoj učionici gimnazije uz inprovizirano svjetlo disko kluba, gdje bi bila igranka uz gramofon.
Dok bi Marina i moj prijatelj plesali ja sam bio zadužen zabavljati Borku. Ona je palila cigare češće nego ja, koji sam tada bio strastveni pušač. U početku sam se nagonio da je pratim, ali sam uskoro shvatio kako to nema smisla, pa sam se okanio te namjere, a ona je po svaku cijenu htjela biti starija i zrelija nego što jeste. Često je znala ispušenu cigaru baciti u vis, pa je, dok ona pada, pljesnuti dlanovima i tako je ugasiti. To joj je činilo zadovoljstvo koje nisam shvaćao, a nisam se mnogo ni trudio kako ne bih poremetio njezino raspoloženje, jer ako joj bude dosadno onda bi ona mogla sama otići kući, ili bi mogla, ako joj zbog dosade dune, navaliti na Marinu da idu kući što će pokvariti večer zabave. Ako se sama pojavi kući zbog toga bi starija sestra morala trpjeti torturu predikovanja i možda i dobiti batine ili zabranu izlaska naredni vikend što bi pokvarilo večer mom prijatelju i Marini.
Meni je svaka večer bila pokvarena jer je Borka mlada i, uistinu sam tako mislio, nisam htio da je zavaravam pa joj nisam htio dati povod da se zaljubi u mene. I stvarno, nisam je ni pipnuo za tih par mjeseci, koliko sam bio sjena prijateljevih noći zabave.
Nakon plesa u gimnaziji otišli bismo u park, ja bih s Borkom pričao kao s dobrim prijateljem i nisam joj htio ničim dati na znanje da su mi takvi izlasci nekako prazni, neispunjeni. Plašio sam se reći joj to da je ne bih povrijedio. Bila je ona pametna djevojčica, solidan sugovornik, ali mi je smetao prevelik sjaj u njezinim očima.
Kada su, nekoliko mjeseci poslije, ne znam iz kog razloga, Marina i moj prijatelj prekinuli, osjetio sam ogromno olakšanje. Mislio sam da će me od tada Borka pustiti na miru.
Više nisam imao obvezu da je zabavljam, ali sam, u onim danima kad bih je sretao u disku hotela Dalmacija, prema njoj osjećao nešto što je više od prijateljstva.
Kad dođem gore, nekako sa distance je pazila na mene. Znala me sačekati pred ulazom i pitati, imam li za ulaznicu, ako sam za šankom bez pive, ona bi odnekud iz mase došla, tutnula tek naručenu pivu pred mene i izgubila se tamo na podiju za ples, ili na drugoj strani u nekom od mračnih kutova. Nekada bi došla i rekla kako se ta i ta raspituju za mene, pa me nekoliko puta i upoznala s nekom djevojkom s kojom bih provodio lijepe trenutke.
Ja sam Borku uporno doživljavao kao prijatelja, a opet nešto drugo u meni ju je doživljavalo kao nezrelu klinku koja kao leptirica leti od cvijeta do cvijeta. Sav njezin trud da zadrži moju pozornost na sebi, tada je bio uzaludan. Zapazio bih je kad se pojavi preda mnom i čim se udalji u mislima bi mi nestajala kao tračak dima cigare. Obuzet posve drugim mislima, nemojte me sada pitati kojim, nisam joj predavao značaj koji je ona bila zaslužila.

POČETAK I KRAJ, ILI …

Jesen je, vjetar nanese opalo lišće zakovitla ga i kad mislite da će ga spustiti na ulicu ponovno ga podigne i odnese dalje. Tako je bilo vani kad sam jednu večer sreo Borku. Godinama je nisam viđao ili, možda jesam, ali nisam obraćao pozornost na nju. Borka je, od one mršave klinke, izrasla u lijepo oblikovanu žensku. Razvila se, raširili su joj se kukovi, struk suzio, ili je došao do izražaja zbog pojačanih kukova i jakih grudi, usne su joj punačke i uvijek razvijene u blagi osmijeh. I, nije više bila hipi cura, bar nije u onolikoj mjeri kao nekada. Kosa joj je ostala duga, malo joj je promijenila boju, neznatno, za malu nijansu na svjetlije smeđu. Prišla mi je u Baru, gdje smo se znali u zadnje vrijeme preseliti kad se u disku hotela Dalmacija završi svirka. Čim sam je vidio odmah sam pukao. Došla mi je kao da mi je odnekud iz nekih mojih maštanja ispala pred noge. Uzdahnuo sam, skoro bolno :
– Pa gdje si se ti krila do sada – uistinu sam bio iznenađen.
– U tvojem pogledu – nasmijala se.
Tek poslije ću shvatiti da me taj njezin odgovor totalno oborio s nogu.
„Jest zajebana“, pomislio sam tad. A bila je u pravu, ja sam toliko bio navikao na nju da promjene koje su nastajale njezinim sazrijevanjem uopće nisam vidio.
Pozvao sam je na ples što je ona prihvatila s oduševljenjem.
Na podiju dok budemo pripijeni jedno uz drugo, iz njezinih drhtaja u strasti dok joj budem dodirivao svojim tijelom grudi procvale za poljupce i tako jako željne da budu ubrane, dok sam udisao miris zrele žene shvatit ću koliko se ona, uistinu, trudila da bude uvijek tu, spremna za mene, a ja to nisam opažao. Dođe mi neka jeza koja u čovjeku izbije kad mrzi, tog trena sam sebe zamrzio najviše na svijetu. Sreća, nije me taj osjećaj držao dugo.
Na kraju večeri kad smo se spremali poći kući:
– Hoćemo li se od sada ja i ti početi zabavljati – upitao sam.
Prihvatila je i propela se na prste da bi me poljubila u oko.
Uzvratio sam joj poljupcem na resi uha, blago je zadrhtala.
Ja sam bio napet kao puška.
Ali, kako kaže stih iz jedne pjesme Josipe Lisac: Kad nađeš sreću / svi ti se u nju upliću.
Mislim da stih ide tako nekako, odavno ga nisam čuo.
Treći dan poslije te večeri kako smo se počeli zabavljati ja sam primio poziv za služenje vojnog roka u JNA.
Rastali smo se jedno popodne u parku prema Kiseljačiću. Ljubili smo se na Sastavcima iza jednog plasta sijena, Borka se posve otvorila, ali je svako malo plakala. Tada taj njezin plač nisam razumio.
– Evo … pred… – promrmljala je nešto što ja nisam razumio od njezinih jecaja.
Nisam ništa rekao i dok je ona ležala zatvorenih očiju ja sam nakratko bio voajer, gledao sam joj lijepo golo tijelo, a zatim strastveno ljubio. Ona je sve više padala u histeričan plač. Još mi je, u jednom trenu, rekla da je djevica.
Na kraju kad sam odlazio, na autobusnoj postaji dok još bus nije bio krenuo, mahnula mi je:
– Ja te neću čekati iz vojske – doviknula mi je i otišla, pogurena, stegnutih ramena. Još je plakala.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s