O Zelen Panu i velikoj tajni 3. nastavak Stjepan Zelenika

Pan i zli duh među svijetom

Ima godina kako je Pan stigao u čaršiju. Pokola je već odavno ušao u narod.
Pan je čas u čaršiji čas na Brdu odakle baca pogled na cijelu varoš a njaviše ga zanima kuća Mije Ćorića iz Srdnjeg Čela iz koje mu je dolazila energija kristala ali nije mogao odgo-netnuti točno iz kog dijela kuće. Mogao bi, bi sigurno odgonetnuo, da nije bilo energija druge strane koje nastoje da on ne dođe do kristala. Dolazio bi on Miji u san i pitao za kristal, ali u isto vrijemem u Mijinu snu bi se odnakud stvorio još i Pokola koji bi došao s istim pitanjem pa nit je Mijo jadnik znao kome da odgovori i da li uopće da odgovori niti bi tada Pan htio odgovor, šaputao bi tad Miji da ne kaže jer je ovaj naopak i tako uspio nekoliko puta Miju natjerati da se probudi i spasi kristal od zla.
Mijina žena, sitna stasa, a vrijedna i radišna iz kuće roda Ribičića, preko puta, tamo pod Turanjom. Bijaše sva brižna, brinula o kući i o jedinici kćerki koja uz to što je bila lijepa naočita i što je izrasla u pravu djevojku, bijaše odgojena u radišnu, hitru, okretnu i snažnu djevojku. Miji dok je ležao bolestan, koliko je puta samo znao gubiti volju za životom vraćala je ljubav i vjeru u bolje i davala mu snagu i nadu u brz oporavak, nikada nije poboljevala, ili nije davala na znanje, prošle jeseni odjednom, preko noći je oboljela i za mjesec dana umrla.
Ostala je, doduše, već velika Ivuša kćer im, punih petnaest će imati za koji mjesec.
Ali Mijo se od gubitka žene teško oporavljao. Sve više se povlačio u sebe odlazio i na groblju znao sate i sate presjediti u razgovoru sa pokojnicom.
Zimus mu se i kuća zapalila. Krov je planuo dok je on jutrom rano otišao po smreku kako bi meso što se sušilo na tavanu nakadio njezinim mirisom.
Sreća je bil da su ljudi na vrijeme reagirali, sjatila se sva čaršija, pružili lanac od rijeke do kuće, drugi čakljama što su stajale okačene na zidu hana u Gornjem Čelu baš za ovakve nevolje, razgradili krov te je gašenje bilo brzo i efikasno.
Pan je znao da je to posao Pokola koji hoće po svaku cijenu natjerati starog rupara da izvadi kristal kako bi ga on mogao uzeti. Uzeti ga i on i Pan mogu samo kad ga vide, a da ga rupar ispusti iz ruke bar samo za treptaj oka.
Potom kako to biva, nikada jedna nevolja ne dolazi sama, krenu čaršijom i okolinom neka pošlica pa okrenu na gadnu bolest. Toliko zlo da za tri dana i tri noći što u čaršiji što u okolici umrije osamnaestero djece sva mlađa od tri godine. Pričalo se da bi navečer zdrava djeca zaspala, a jutrom osvanjivala s mrtvačkom maglom na očima. Neki su roditelji govorili, koji su vijdjeli šta se događa s djecom, da jednostavno bez ikakva razloga djecu uhvati grč i samo zavrnu očima i prestanu disati.
Kako cijelom svijetu tako je i Miji bilo nevolja dosta preko glave. U crkvi se molilo skoro neprestano čak su fratri odlučili proći još jednom i mimo redovnog blagosova kuća obaviti još jedan.
Mijo je sve više osjećao grižu savjesti, pritiskala ga ko da mu se čitava planina na pleća svalila. Teško bi disao u napadu grižnje koja ga lovila sve češće. Skoro je bio siguran kako zlo dolazi od kristala i da je on krivac za sve što se događa. Po njemu je sve počelo kad je on kući donio taj prokleti kristal.
Noću je molio da mu se snu pojavi bilo koji od ona dva lika što su ga jedno vrijeme proganjali pitajući za kristal, a sad kad mu trebaju nema ni jednog. Trebao ih je kako bi ih upitao šta mu je činiti i kako to riješiti, da narod više ne strada.
Ne dobivši odgovor niti mu se pokaza ni jedan od likova koje je prizivao čim bi oka sklopio. Zapravo i nije spavao, padao je u stanje transa na granici sna i jave.
Odlučio je jednu noć kad ga nitko ne vidi odnijet će kristal nazad u rupu u kojoj ga je našao. Spakirao je sve i krenuo za vedre noći jake mjesečine vidjelo se ko da je dan.
Onda ga nešta obrlatilo, zamutilo mu se u glavi i cijelu je noć hodao nekim nepo-znatim terenom, probijao se kroz šipražje, kroz tnje, provlačio nekim uskim pukotinama u stijenama koje mu nisu bile poznate i onda jedino čega se ujutro sjećao kad je sebi došao u sami cik zore, kad su se oglasili pijetlovi, bilo je da je pošao vratiti kristal tamo gdje ga je našao i da nije našao puta, negdje je skrenuo i eto sad je stiskao kristal umotan u krpu od gruba sukna, a bilo je kao da se nije odmaknuo dalje od prve krivine iznad čaršije.
Osjećao se kao da je cijelu noć hodao u krug.
Iscrpljen nije više htio čekati zaputio se kući pravo u duganju brata Ante. U čaršiji gužva što je bivala samo kad su ljudi tovarili konje spremali karavan, čula se psovka kočijaša, vika na konje, ljudi se dozivaju pakuju šta kome treba za put, tovare robu.
Na vratima duganje jedva se provukao pokraj krupna Loje koji se spremao tog jutra poći s karavnom. Kad su ga onakvog izbezumljena svega izgrebana i pokidane odjeće vidjeli Anto i Lojo nisu se mogli čudom načuditi pitajući se više svaki za sebe šta se to desilo.
Mijo je, dok je Anto oko grna potpirivao vatru što ju je tek upalio, dograbio čekić što mu je bio na dohvat ruke, od dvi oke težine, iz krpe izvadio kristal i na oči dva svjedoka svom silinom udario čekićem po kristalu. Frciše iskre na sve strane i kristal na tren bljesnu te se rasu u stotine sitnih i nekoliko krupnijih komada što se razletiše svuda po radnji.
Kao da mu je tim činom kamen pao sa srca sav ozaren Mijo će:
– Evo vam ga vala! Men ne treba ni trun njega! Mnijem da je svo zlo iz njega proizašlo.
A kristl iako je bio medenoproziran sad se rasuo i kao da je svaki komad u nekoj svojoj nijansi zasjao od blijedoplave, preko smeđe, crne, žute, crvene i ljubićaste nijanse čarobnog sjaja. Lojo je odmah navalio i u onu istu krpu u kojoj je bio kristal nakupio sve djelića što ih je mogao naći.
Mijo je otišao i ne okrenuvši se, u kuću odmoriti od silna napora i neobićne noći. Anto je kao da ništa nije bilo nastavio kovati, a karavan je već oko podne bio na putu ka Bitovinji, ka Hercegovini.

Kehara

Tako je bilo i godina prošla i počeli se spremati svati za Mijinu kćer Ivušu. Cura je napunila šesnaest, a eto udaje se za Franju Miloševića što žive iza rijeke blizu Banove kavane.
Cura je imala problema s Lojom, zagledao se nalet u nju pa je di god stigne, a da nitko ne gleda napastuje i jedva mu se ona nekoliko puta otela, ali ovo kako se zadnji put vratio s puta na koji je odnio komadiće kristala postao je više napasan, nekako agresivniji prema njoj.
Pričalo se da je od Splitskih i Dubrovačkih i još nekih Turskih filigrana što su se poslom dolje u Dubrovniku zadesili velike novce izvukao za kamenje. Čak je neki od njih, tako su pričali oni koji su bili očevidci prodaje, rekao da je toliko lijepo da on u svojoj praksi nije vidio ljepše i čistije kristale.
Elem, Ivuša je imala problema i čak se zadnji put jedav istrgnula iz Lojinih šaketina. Uplakana sva u suzama je stigla kući. Mijo je mislio: „Posvadila se s momkom pa proći će je, mladost je to.“
A Ivuša je opet mislila, kad se uda Lojo će je pustiti na miru.
Tako je vrijeme prolazilo uobičajenim tijekom. Mijo i Anto kovali u duganji. Cura oko ognjišta, ako je šta morala obaviti van kuće gledala je da izbjegne napasnika. Laknulo joj je kad bi čula da je Lojo s karavanom otputovao. Znala je bit će mirna bar mjesec dana.
Lojo je još uvijek bio tajna za mještane. Otkupljivao je nešto rude, nešto gotove otkovane robe i vozio uvijek u karavani, priključujući se kad bi naišli Posavljaci ili iz Srebrenice ili Soli bilo koji karavan da bi naišao on bi odlazio s njima put Dalmacije.
Mještani su o njemu zaključili kako je vješt u govoru, valjda naučio uz onoga u čijoj je pratnji bio kao emetpaša. Otud mu išlo u sklapanju trgovine. Pare je imao. Tvrda na pogađanju malo potežak ali ipak pošten na plaćanju. Ali, i opet se narod ustručavao jer je Lojo imao nešta u sebi, neki trun nečega što je ljudima govorilo da kod njega nešta nije čisto, te ga se bolje pripaziti. Posebno im nije išlo u glavu, zašto se onomad pojavio onako teatralno nakinđuren, na bijelom arapu u pratnji kavaza od kojih ni jedan nisu više nikad viđeni u čaršiji? To im je davalo sumnju da Lojo nešta zlo, ali veliko zlo sprema, a šta i kako i kome, e, to nisu mogli dokućiti.

* * *
Kad je Ivuša (već udana) krenula po naramak drva u Meoršje, planinu što se nadnijela nad čaršijom Lojo nije mogao odoljeti svojem nagonu i krenuo je po snijegu koracajući u njezine stope da je prati dok ne zađe i izgubi se iz vida, dok ne odmkane od naselja toliko daleko da je nitko ne može čuti ako zvala u pomoć. Ljepoti Ivušinoj ni Pan nije bio ravnodušan, ovaj put neopaženo je išao za Lojom.
Kad je Ivuša odmaknula dovoljno daleko Lojo je, morebit i sangom Pokola potpomognut, koju dobije čovjek kad mu je na umu kakvo zlo načiniti, obišao je u velikom luku i znajući kuda ide sačekao, iskočio pred nju iza jedne stijene, zgrabio ju i odmah počeo čupati joj garderobu i ljubiti joj njedra. Uhvatio ju je za kosu i povukoa toliko jako da je bila na rubu svijesti. Otimala se svom snagom, vrpoljila, cviljela moleći da je pusti.
I sad gledajući je kako se otima Pan se divio Ivušinoj ljepoti morebit i više od bilo koga drugog u čaršiji i više nego ikada prije.
Potom odnekud joj u svijest dođe da ima malu sjekiru u ruci, dođe joj snaga te zamahnu (ovdje se dajući snagu Ivuši umiješao Pan…*) i zadnjim atomom snage udarila je Loju po sred sljepoočnice.
Lojo ukočio očima, ni glasa nije pustio, kao da se čudi šta to bi, pa kao da ne vjeruje da ga je udarila, nakon nekoliko trenutaka tako ukočenaog stajanja noge mu popustiše i skljoka se u snijeg a da više ni prstom nije mrdnuo.
Ivuša sva u strahu, prvo sleđena, u čudu otkud joj takva snaga, na rubu plača i radosti. Tijelo joj ko okovano, sva otrnula, polako joj se vrača svijest, pomjeri prste pa ruke u um joj dođe da mora što prije skloniti i dobro sakriti Loju. Svuče ga po snijegu pod put, uvuče ga dublje u stranu, zatrpa snijegom pa jelovom granom zamete tragove. Ondje gdje se borila s njim više nabaci snijega progaza pa opet nabaci snijeg da prikrije kako krv ne bi izašla na površinu i opet onom istom jelovom granom zamete trag.
Dok je to radila, posve se pribrala i sad je jače od straha bilka radost što je izvukla živu glavu od napasnika. Došlo joj je u svijest da je sigurno imao namjeru snjom skončati. U žurbi, više nije bila u panici malo dalje iznad tog mjesta nakupila je suvarika i vrati se kući.
Đabe što je bila smirena, barem je tako mislila, pet noći nije mogla oka sklopiti. Pet dana je hodala kao opčinjena, automatski obavljala poslove, mislima bila odsutna.
Šestu noć kad su lampu utrnuli i legli na počinak Franjo muž joj stade je ispitivati:
– Šta ti je? Od nekidan nijesi nikako dobro. Da te šta ne boli?“ bio je uporan, dok ona nije popustila, rasplakala se i iz nje je grunula bujica kajanja, kroz jecaje mu je rekla kako ju je Lojo pratio kad je pošla u drva,te je gore napao i počeo joj skidati djeću, htio je silovati. Ona braneći se od njega udarila ga sjekirom htijući samo da ga omete kako bi se izmigoljila iz stiska i pobjegla, ali belaj je to što ga je udarila na zlo mjesto te ga umrtvila.
Muž je prvo planuo sav se zajapurio, udarila mu krv u lice, da mu je Lojo tu čini mu se da bi ga jednom rukom podignuo u zrak i tresnuo o zemlju ko perce.
Nekih desetak minuta šutnje a koje su se činiea dugačke ko godina, počeo ju je smirvati, zapravo prvo je govoreći njoj sebe smirivao aonda posve priseban rekoa je:
– Moramo pred samu zoru, prije nego itko u čaršiji ustane, nas dvoje krenuti gore te
ga sakriti kako ga nikada nitko ne nađe.
– Najbolje je baciti ga negdje u jamu.
– Da, znam ja gdje ima jedna stari šaht. U njeg ćemo ga ubaciti, a sve mi se čini da je to neki skitnica bio i da ga nitko neće ni tražiti.
Tako su i uradili. Izvulki su se iz kuće i iz čaršije da ih nije nitko ni čuo ni vidio.
– E, evo ovdje ga u ovoj rupi nitko više nikad neće naći.
Samo što su ga ponijeli ka otvoru rupe Franji ko da nešta šapnu te on spusti tijelo dok ga Ivuša začuđeno pogleda pitajući se šta mu je.
– Hajde kad ga već hoćemo baciit da ga pretresemo, morebit da nalet ima nešta vrijedno uza se.
Odmah za pojasom zadjenuta kehara u kojoj je bilo dvadesetak dukata, pismo o nekom mjestu poprilici tajnom i jedan komadić draulja medenožut.
Tako je ostalo u narodu čaršije kako je Lojo otišao negdje za pare od kamenja kupio imanje i smirio se.
Po kakvu je poslu bio došao u ovaj mali grad samo se nagađalo još neko vrijeme, nagađalo pa se ušutjelo.

*Ovdje se umiješao Pan. Upao u zamku ljubavi kroz ljepotu još otkako se počeo penjeti uz Visočicu. Nije više u ovom svijetu bio samo promatrač na što je bio strogo upozoren, ne smije se miješati bilo šta da se događa a nije vezano za kristal. Niko ne smije podleći ljudskom egu mada ga mora imati. Ne smije biti sudionik u događajima. To je značilo samo jedno, Pan je pao, morat će posjetiti svoje u podzemlju.

images

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s