Nastavak: O Zelen Panu i velikoj tajni 2. nastavak

Novajlija u čaršiji

Jutrom samo što je sunce granulo pojavio se, okićen i ukrašen srebrom i sedefom, šepurio se na bijelom arapu poput tetrijeba u proljetnom pjevu dok je prolazio glavom ulicom praćen trojicom kavaza. Za bensilahom su zadjenuti handžar, barešinc i samokres bogato urešenih drški. Posebno mu se za pojasom uz tutunkesu*, isticala ukrašena čanta* u koju je sigurno mogao staviti i više od pet britvi.
Za njim su lagano koračali kavazi kolutajući očima po narodu kao da će ih iza prvog čoška netko zaskočiti.
Svijet je provirivao kroz penđere i ispod čepeneka čudom se čudeći ko je sad ovaj lojo*, u onako ukrašenom sedlu na onako lijepom konju i s kavazima u pratnji. Pomišljali su, da nije neki carski izaslanik, ili možda neki vezirov kontrolor i sliježući ramenima zatvarali se u svoje odaje nastavljali započeti posao i čekali da se pročuje tko je taj i otkuda je došao i kakvim poslom u ovaj mali dunjaluk.
A lojo se s pratnjom zaputio pravo ka Samostanu kako bi u musafirhani posjedio prodivanio s fratrima i vidio kakvo je stanje u narodu pa skontao kako dalje.
Kojim je poslom došao to je samo on znao.
U to vrijeme, prije nepun mjesec dana, u Travniku je zbog pronevjere i šlampavosti u poslovanju po naredbi sultana smjenjen vezir i po pričama poslat u hapsanu, prav na Bosfor.
Narod je strahovao i na svako novo lice upirao pogledom misleći kako je ovaj neki carski špijun ili u najmanju ruku, doušnik novog vezira, pa s oprezom postupao i ne pitajući puno.
Idealna prilika za prevarante i lopove koji ne prežu od toga da još više zagorčaju život običnom svijetu.
Drugi dan po dolasku lojo je s kavazima izašao iz samostanske musafirhane*. Fratri su konačno mogli odahnuti. Odmah po izlasku iz samostana taj, u narodu će mu ostati ime, Lojo, prošao je čaršijom uzduž bez kavaza na istom onom arapu.
Međutim, Lojo nije otišao daleko, ostao je u čaršiji i kad su kavazi otišli, smjestio se u
han u Srednjem Čelu.
Ispred hana na nekih dvadestak koraka, s druge strane ulice prema Džamiji u Gornjem Čelu bio je binjektaš, kamen s kojeg su buduće hadžije polazile na Ćabu, mimo tog vremena malo je bilo onih koji bi uzjahivali konja s tog kamena poštujući vrijeme i namjenu mu kao veliku svetinju.
Lojo će kasnije svaki put kad bude konjem polazio negdje na teren oko čaršije uzajhivati s binjektaša, tako će sam sebi pridavati veliki značaj.
Počeo je zalaziti po birtijama, zavirivao po dućanima i radnjama pod čepeneke i pokazivao radoznalost za poslove zanatlija i malih trgovaca.
Najviše su ga zanimali radovi rudara, gdje su kopovi, gdje su majdani, šta se gdje kopa ima li zlata, koje je nalazište najbogatije zlatom i srebrom?
A kada je tih dana urbarer* skupa s hutmanom, mjesnim rudarskim povjerenikom, pozvao naiba, zastupnik sarajevskog kadije, kako bi se otišlo na teren da se odrede mjesta za koncesiju ruparima* i majdandžijama* te im se izdaju tapije za rudarenje, Lojo se, a da je to malo tko opazio, negdje izgubio i dok komislija nije otišla iz čaršije nije se pojavljivao.
Nekima od muslimanske gospode je to bilo sumnjivo, ali nisu se usuđivali ništa pitati. Još je rano, nije se naviklo na novu vlast. Tek tu i tamo, po kućama na minderiam bi ponekada nešta prošaputali o Loji i tome kako je sve to s njim sumnjivo.
Lojo se udomaćio, i kahvu je ispio u Donjem Čelu s nekoliko čaršijskih dobrostojećih domaćina. Ni tada nije rekao ništa o sebi.
Nakon nekoliko dana pročut će se glas, prvo unutra obitelji samo u kućama, a onda krene koa i vsaki glas poput daška vjetra prenosit će se šapatom od uha do uha, kako je Lojo bio tamo negdje u Sandžaku emet paša* nekom diplomati iz Carigrada, ali kako je i kad su bili nasamo, Lojo stalno bio šutljiv i zabrinuta izgleda, i taj, tamo neko, pomislio je da i njemu nešta mulja pa ga otpustio.
Tako se počelo pričati kako nije s čistim poslom ni ovdje došao. Šaptalo se jedno vrijeme pa prestalo.
Lojo se povremeno nakratko izgubi iz čaršije pa ponovno pojavi. Nitko nije znao gdje je i kuda je otišao i kad će se ponovno pojaviti. Nekoliko puta je s karavanima otišao prema moru i vraćao se s trgovcima kad bi oni stigli nazad.
_____________
*Tütün kesesi – duvankesa, tur.
*Čanta – futrola za britve, njezina ukrašenost i veličina je značila bolje stoječeg gospodara
*Musafirhana – prostorija ili objekat uz samostan, a izdvojen od njega, gdje se može posjeliti i razgovarati.
*Urbarer – povjerenik kraljevske vlasti za rudnike.
*Lojo – krupan čovjek
*Emmet pasha*- pratilac Turskih velikaša, daje svojom pojavom ozbiljnost situaciji, zabrinuta izgleda, koluta očima i šuti.
*Rupar – rudar koji kopa rupu da bi došao do rude.
*Majdanđija – rudar površinskog kopa.

Zelen Pan i zli duh iz podzemlja

Kad su mu nad glavom punim sjajem zasjale zvijezde i mjesec Zelen Pan se zadesio u šumi nadomak jednog mlina. Jasno je čuo bućkanje vode o mlinsko kolo i kloparanje žrvnja. Mislio je kako će prenoćiti u mlinu. Onda, iz njemu ne poznatih razloga, zvuk žrvnja postaje tiši, iako je on sve bliže mlinu, nadjačava ga divna melodija, što dolazi iz dalje pa se probija kroz šumu sve bliže i postaje sve glasnija. Nije znao otkuda dolazi melodija što mu zalazi u svaki nerv, od miline njezina zvuka se sav najezio, uztreptao je od glave do pete.
Nešta ga je povuklo pa je sišao s puta i zašao u šumu. Nije znao zašto je skrenuo, ali je koracao opčinjen ljepotom nečega što je dolazilo uz melodiju, možda miris ili svježina zraka, ili ona obična ljudska crta radoznalosti. Išao je sve dublje, probijajući se kroz trnje, provlačeći se bez ikakvog napora kroz šiblje, pa ispod porušenih debala da bi stigao blizu proplanka s kojeg je dolazila ta divna melodija, djevojčki smijeh i cikot i divna, predivna pjesma. Cio proplank je okupan mjesečevim zlatnim sjajem, pa sve izgleda kao iz nekog drugog svijeta njemu do sada neviđenog. Vile obavijene zlaćanim sjajem mjesečine u haljinama što su posute srbrnim prahom izvodile su plešući jednu od svojih igara. Zanesen, kratko vrijeme se divio njihovoj ljepoti i izvijanju tijela u ritmu glazbe.
Iz zanosa ga prenu figura djevojke što se odjednom stvorila pred njim, zlatne lepršave kose kojom kao da se poigravao povjetarac iako ga nije bilo, djevojka vitka struka, iz očiju joj izbija sjaj i nema toga tko može odoljeti ljepoti tog pogleda.
Pan je shvatio da je pred njim vila, a mislio je kako ga, dok su u zanosu igre i plesa, ne vide i ne znaju da ih gleda.
– Ne boj se! Ja sam Lada*, – smijala se nekako prigušeno, ali opušteno i veselo, a onda
glasom koji kao da zamire u daljini – Budi oprezan! Ne idi u mlin! Ne smiješ biti ni blizu vode, a kamo li na vodi! Stigao je Pokola* i on traži veliku tajnu.
Pan ju je htio upitati gdje ga smije dočekati i zašto ga proganja i još što-šta je htio pitati, ali odjednom je mjesec zašao za oblak, nastala je nestvarno jeziva tama. Više nije osjetio zanos nit išta od malopređašnje ljepote. Znao je da je Lada otišla.
Mnogo se namučio dok je, iako je bio biće tame, izašao do ruba šume, a onda sjeo na oboreno deblo, odahnuo i počeo razmišljati: „ Kuda da idem? Šta me to čeka sutra? Kojim putom krenuti?“
Dvoumio se da krene odmah prema planini Visočici ili da zanoći tu kod debla na kojem sjedi pa sutra danju može do mlina.
„Šta god me čeka sutra ne može bit loše danju kao noću. I eto, opet sam u dilemi, kad god razmišljam kuda krenuti, uvijek su predamnom tri puta, tri odluke – jedna je prava, druga kriva, a treća je ona koja me dovodi ponovno na raskižje“.
Ujutro samo što je svanulo vidio je ispred mlina mlinara i riješio je prići, ali kad se primaknuo opazio je u njegovom pogledu snagu zla. „Ne, ovo nije mlinar“ pomisli „ovoliko zla u pogledu ne može imati običan čovjek.“
Zatim je čuo unutarnji glas koji mu kaže: „ To je Velesov* sluga Pokola“.
Istog trena je prestao razmišljati, jedino tako može blokirati Pokola da mu ne pročita misli. Okrenuo se i bez zaustavljanja uputio otići što dalje i dok se duh snašao on je bio već zašao duboko u šumu ka Visočici.
Ovaj put se Pan izvukao, a znao je da mu kad-tad prestoji velika borba s duhom zla. Možda već sutra?
Sad mu je postalo jasno, nije prije o tome razmišljao, da će još neki iz paralelnog svijeta, osim duha zla, doći u lov na kristal s velikom tajnom i to ga je zabrinulo. Iz tog razmišljanja se nametao samo jedan zaključak – stvar je hitna, mora što prije nači tajnu, jer što više vremena prolazilo zlo će biti veće, povećavati će se broj onih koji će htjeti veliku tajnu za sebe, a njemu će biti teže doći do nje.

***
Staze u podnožju Visočice nije bilo, ili možda jeste, ali je on nije našao pa se sporo probijao kroz bujnu vegetaciju. U većem polukrugu je zaobišao močvaru Žuto blato, čije blato ima narančastožutu do crvenu boju zbog oksida željezne rude po čemu je dobila naziv. Na rubu močvare naišao je na jedno jezerce pogledao pa kad u bistroj vodi nije vidio vlastiti odraz zastao. Iako se bio nagnuo da se napije vode u njoj se samo vidio odraz neba. Pomislio je: „Pa dobro i dolazim iz drugog svijeta pa možebiti zato mi nema odraza u vodi.“
Onda je, podignuo pogled, prenuo ga cvrkut ptica koji je u tom trenu postao življi, pa se okrenuo tamo otkuda je taj cvrkut dopirao i ugleda tamo još jedno jezerce. Nekih desetak koraka udaljeno odatle, obraslo niskom šaši, jezerce je skoro iste veličine kao i ovo na kojem sad stoji pa pomisli: „Svejedno mi je voda je voda“, i pređe do njega da se tamo umije i napije.
Kad se nad njima nagnuo kako bi se napio vode vidio je vlastiti odraz i bijeli oblak na plavom nebu i nekoliko ptica u letu iznad glave mu i dva vilinska konjica iznad vode. U tom trenu je osjetio neku radost kao da mu se jezerce smiješilo i sve se okolo obradovalo što je došao. Pljusnuo se vodom, napio se i uputio dalje ka vrhu. Još neko vrijeme je razmišljao o tome kako u vodi onog prvog jezerceta nije vidio vlastiti odraz niti odraz ičega drugog, kako tamo nije bilo živahno i na njemu nije osjetio nikave emocije, kao da je bilo mrtvo jezerce, a na drugom je ugledao vlastiti odraz i odraz ptica u letu i vilinskih konjica u igri. Vidio je odraz života i sreće od toga ga svega obuzela neka milina. Razmišljao je neko vrijeme o tome pa onda zaboravio, jer kad je prošao kroz šaš i trstiku počeo se poskakujući poput dječarca u igri penjati pokraj strmih litica niz koje bi se ako bi bio imalo nepažljiv lako mogao stropoštati nije prestajao diviti nad ljepotama koje su se smjenjivale jedna za drugom.
Dan je bio sunčan i gdje god je imao čisti pogled kroz granje krošanja crnogorične šume, viskoih, u nebo propetih jelika i smrče, zastajkivao je i divio se ljepoti osječajući kako i on putuje skupa s pogledom kroz plavetnilo neba sve do na kraj, tamo daleko, dokle pogled doseže. Kad bi ispred ugledao srne i jelene i ptice na granama ili bi nešta drugo od divljači izašlo pred njega nitko nije bio sretniji od njega što je to vidio.
Podno samog vrha planine, na rubu šume, slijedilo je naporno izvlačenje kroz trnje maline i kupine pa kroz koprivu što je bila visočija od njega.
Zalazak sunca je dočekao očaran sjedeći na vrhu Visočice diveći se ponovno ljepoti i čudeći se kako u tako divnom svijetu punom ljepote, kažu mu mudraci obitava puno-puno nesreće.
Tada nije znao, ali brzo će shvatiti kako ljubav i sreća idu ruku pod ruku s tugomi nesrećom.
Kasnije, nakon što se odavno smračilo, spustio se niže do jednog proplanka među stablima šume, zavukao se u zavjetrinu i usnuo.
U san mu je opet došla lijepa Lada. Plesala je i rekala mu da sutra ne ide prema gradu nego, kad mu dođe Pokola neka ga nagovori da idu strmu na sjevernu stranu, to je ista strana kojom je on izašao, mora ga navući u močvaru što ju je on prethodnog dana zaobišao . On ima moć koju dobija iz vode. Kako da ga vodim u močvaru, umjesto negdje u bezvodno, pa tamo će bit još jači?
– Ne brini – reče mu Lada – moraš ga odvesti u močvaru. Veles i njegove sluge
nemaju moć u toj močvari jer tamo vladaju Slava* i Stribor*. Samo ga tamo možeš pobjediti. Dovoljna je kap blata da on nestane. Čuvaj se njegove sjekire, sva snaga zla iz nje izlazi. Nju moraš uzeti i ponesi ju sa sobom.
Kasnije u neko doba noći jaki huuk sove trgnu ga, prenuo ga prije nego je sve shavtio. Još je čuo glas koji kao da zamire u daljini: „Okupaj se u svojem odrazu.“
Ovo mu nije bilo jasno ali, gotovo je, probudio se, možda mu odgovor dođe kasnije sam. Nakon što mu je trebalo malo vremena da se pribere, iako je mjesečina bila slaba, ugledao je kako mu prilazi neki čovjek. Imao je kapu nabačenu nisko na čelu tako da ga nije mogao prepoznati. Skrivanje je samo po sebi sumnjivo. Išao je pravo njemu kao da je znao da je on tu. To je Panu pojačalo sumnju. Na nekih pet šest koraka od njega se zaustavio i podignuo kapu s čela. Zbog pogleda koji je Pan tada ugledao došljak mu se nije morao predstaviti.
– Pokola! – viknu, a pomisli „Stgao me.“
– Da, eto stigao sam te. Hajde da se ne nadmudrujemo. Znamo zašto smo u ovome
svijetu. Oba nas veže isti cilj. Hajde lijepo da uzmemo kristal pa ga možemo na miru podijeliti. Bit ćemo …
Pričao je Pokola kao mlin, nije uzimao daha.
„Ako hoćeš nadmudriti protivnika“ govorio bi mu mudrac „pusti ga neka priča. Neka misli da on vodi. Ti ga samo sitnim detaljima navodi na smijer koji tebi ide u prilog“
– Pa ako si za diobu, nemam ništa protiv. Kristal je blizu, baš sam mislio ujutru
krenuti dolje u močvaru da ga uzmem.
– Kakvu močvaru? Šta me zezaš!? Zar ga nije rupar iskopao i odnio kući.
– Jeste, ali ja sam saznao da ga je nakon što mu je obitelj zadesila velika nesreća
donio u Žuto blato, močvaru podno ove planine i tu ga bacio. Saznao sam čak i gdje ga je točno bacio.
– Ma kakvi ujutru, moramo odmah. Stvar je hitna, zar tebi to nije jasno. Šta ako nam
ga noćas tko uzme? Ti misliš da s tim treba čekati? Ništa ako hočeš idemo odmah, ako nećeš ti ja odoh sam.
Pan se dignuo i koracio.
– Idemo onda i da znaš da bismo vidjeli odakle sja, to je mjesto gdje je kristal
moramo stići prije Zorine* trube, ako okasnimo moramo čekati drugu noć.
– Ih, pa to je super lako ćemo ga naći. I onda možemo svak svojim putom.
Krenuli su jedan za drugim stalno se osvrčući, jer svaki se bojao onoga drgugog da ga ne gurne niz litice.
Na bezbroj mjesta te noći će se uvjeriti da je od Pokola jako teško sakriti misli. Izgubio bi snagu, („Kad sumnjaš u sebe to je pola puta ka porazu“ govorio mu je učitelj.) da tada nije dobio u slici obrisa figura na horizontu lik Šaputka i Smijuljka. Odahnuo je, znao je da će oni uspjeti svojom igrom oko Pokola uspjeti ga zbuniti da njemu neće biti teško pobjediti.
I sve bi bilo drukčije da se on usljed oslanjanja na svoje male prijatelje nije posve opustio. Već su stigli na rub močvare trebali su sići samo još niz jednu liticu, kad je Pokola prišao i sapleo ga, a on više od iznenađenja nego što se uistinu nije mogao održati, raširi ruke i svom silinom s visine nekih desetak metar pljusnu u blato močvare.
Šaputko i Smijuljko se nisu snašli a Pokola je već bio dolje čekao kad ovaj izviri iz blata da ga udari sjekirom ili da ga gurne ponovno i tako ga utopi.
Samo što je Pan pomolio glavu Pokola je zamahnuo sjekirom da ga udari po sred glave, u zadnji tren se Zelen Pan izmaknuo, sjekira pljusnu u blato od kojeg nekoliko kapi dopre do duhove noge. Osjeti pečenje i bol u nozi. Tad je shvati da je na krivom mjestu, možebiti da je pročitao Panovu misao, ovdje on ne prima snagu iz vode i blata nego je u ovoj močvari gubi. Onda je zamahnuo nogom kako bi gurnuo Pana dublje u blato ovaj ga dohvatio za nogu i povukao. Noć je proparao strahovito jaki krik bola. Pan je dohvatio sjekiru i izašao iz blata. U tom trenu iscrpljen stalnim nadmudrivanjem niz planinu i konačno ovom borbom krenuo je iz močvare kad mu Šaputko javi poruku. „Okupaj se u vlastitom odrazu.“
Sad mu je sinulo, pa da okupat će se u jezercetu u kojem je vidio vlastiti odraz.
Nakon toga se osječao jači nego prije borbe, iz te vode je dobio veču snagu i jače moći. Osječao se jako radostan i znao je da ga nitko više ne može zaustaviti na njegovom putu.
Zelen Pan je tada brzo prešao planinu i sa Pokolovom sjekirom u ruci stigao u Kostajnicu gdje je dimač* Perkan, sin kovača Mate, što je kad se oženio iz čaršije odselio u Vranke gdje su tad uglavnom živjeli rupari i mjadanđije i dimači koji su ujedno bili i kovači. On je sad imao kolibu* u Kostajnici. Unutarnji glas mu je govorio kako je Perkan pouzdn, pošten i radišan majstor i uradit će onako kako mu se kaže. Jedino on neće popustiti ako ga uhvati pohlepa zbog izuzetno dobra kvaliteta komada čelika koji je Pan sada držao u ruci, jer je taj komad imao jaki sjaj i vidjelo se odmah da nije običan komad željeza.
Kad je stigao do kolibe Perkan je radio nešta ispred kolibe prišao mu je s leđa potapšao ga po ramenu: – Kako ide majstore?
– Iznenadi me čovječe – trgnu se – dobro, hvala Bogu za sad je sve kako spada.
– Evo sam ti donio komad koji je uzrok velikog zla- malo je zastao ispitujući
reakciju na licu majstora koji nije pokazivao nikakvu emociju, onda je nastavio – Dobri dusi su mi rekli da si ti jedan od onih koji će uraditi kako ti se kaže. Ovo nije obično željezo, Istopi ovu sjekiru u grnu uz jako upuhavanje iz mijeha i pusti neka ishlapi! Nikako ne smije doći u kontakt s drugom rudom u rudnici. I nipošto nemoj od toga nešta od alata napraviti! Sve što od nje napraviš donijeti će zlo svima ovdje, i puno dalje će odnijeti zlo, svima koji se bave preradom metala.“
Ponovio mu je to još jednom i u prisustvu mlađeg pomoćnika, jasno i oštro.
Kad je otišao Perkan će odmah prionuti na posao. Tako važan posao bolje je što prije skončati. Ali kako to biva oboično stvari ne stoje kako treba da bi sve išlo glatko i bez problema. Perkan će budući mu sjekira bude prelazila krajevima preko ognjišta pokušati je raskovati, smanjiti površinu tako što će je kovanjem presaviti nekoliko puta da bi ju lakše istopio. Baš kad je pokušao da je prvi put prekuje, odnosno previje uvjeri se kako je sjekira zapravo sućelica*, pomisli da je varenjem* presavije, ali u tom trenu mu odozdo uz potok dolazi iz sela sin susjeda Jure, dječak svojih šest sedam godina star i kaže kako su ga poslali da mu javi kako mu se žena porađa.
Bez oklijevanja Perkan, sav u žurbi, na granici između radosti i zabrinutosti, baciti, će, bolje reči zafrljačiti sjekiru i ona će upasti u rudnicu. I ne obazirući se ogrnuti će košulju i neopravši ruke od čađi i dima kovačke vatre s dječakom krenuti niz potok kući u selo. Na polasku samo doviknuvši pomoćnicima da on ode, a neka oni rade kako i do sada.
Jedan će od pomoćnika, samo što je Perkan zakoracio strmu ka selu, nadviriti se nad vatru da vidi kakvo je to željezo koje je onaj donio pa kad bude vidio oko sjekire neku čudnu svjetlost i neobičan prasak iskri što frču iz nje dok se ona topi uspjet će iz vatre kliještima izvući poveći komad tog neobičnog željeza.
Taj će kasnije kad bude samostalan mjastor kovač u svojoj duganji odsjecajući komde praviti noževe koji će po njemu bti poznati i ne samo u tom kraju nego i daleko-daleko u svijetu. U duganji će imati uvijek isto veliki komad onoga čelika od sjekire, ma koliko od njega odsjecao za kovanje.
Kujući i prodajući noževe mjastor će širiti zlo pohlepe među ljudima.
Ono što se od sjekire istopilo u rudnici biti će druga vrsta zla.
Perkanovim nemarom zlo iz sjekire će zaći u svaki atom te ture željeza kojeg će biti više od deset kabala*, nekoliko stotina oka*. Nadalje sve što bude od nje otkovano sa sobom će nositi težinu življenja, znoj, krv i bolesti, jad onome tko imao nešta otkovano od tog željeza. Bit će vrijeme da će se u tom kraju kovati najviše oružje, mačevi i vrhovi strijela i koplja. Čak i ono što od oruđa neki od majstora uspije ponekad da otkuje nekom seljaku, nabrzinu, bilo bi takvo da onaj dio zemlje koji je obrađen tim alatom donosi jako slab ili nikakav urod.
Naravno tu se pojavljuju trgocvi i nakupci. Svi oni koji budu trgovali kovanim proizvodima uvijek će puno više zarađivati od onih koji vade rudu, tale je, prerađuju i konačno otkivaju gotov proizvod.
Razlog je jednostavn, trgovinom šire zlo Pokolove sjekire.

Opaska
Dugo-dugo vremena kasnije kad nedaće počnu pogađati narod iz tog sela i cijelo područje okolo i šire, skoro svakodnevno, Perun će, jedne olujne noći, da bi umanjio prokletstvo željezne rude koju je Perkan talio, poslati munje na svaku kovačku vatru, koja je bila upaljena u to vrijeme. Munje će jedna na drugu odjekivati i odzvanjati kotlinom narod nikada prije a ni poslije neće vidjeti oluju s više munja u jednoj noći. Perun nije slao munje na ugašena grna taj mali dio prokletstva ostavio je narodu za nauk kako se plaća nemar i nepažnja.
_______________
*Lada – (slav. mit.) boginja ljubavi, ljepote i proljeća, u ovoj priči se pojavljuje kao vila.
*Veles – (slav. mit.) Bog tame i podzemlja, vječiti Perunov rival. Žestoko su se sukobljavali.
*Pokola – (slav. mit.) Zao duh iz podzemlja.
*Slava – (slav. mit.) boginja časti, junaštva, slave i pobjede.
*Stribor – (slav. mit.) (Stribor), bog vjetra i šume.
*Zora – kraljica jutra, trubom poziva vile na počinak.
*Koliba – nadstrešnica uz rudnicu u kojoj je kovačko grno i oprema za taljenje
*Rudnica – peć (ili radionica) za taljenje željezne rudače.
*Sućelica – tvrd komad željeza koji se ne može kovati bez dodatne termičke obrade.
*Kabao – mjera za rudu koju nose dva konja (što bi bilo dva tovara, a tovar je oko 100oka )
*Oka – mjera za težinu (oko 1,28 kg)
*Dimač – majstor za taljenje rude, talioničar,ljevač.
*Varenje gvožđa – žarenje komada sirovog željeza (teklaca) u kovačkom grnu pod jakim zapuhom mjehova.

______________
*Lada – (slav. mit.) boginja ljubavi, ljepote i proljeća, u ovoj priči se pojavljuje kao vila.
*Veles – (slav. mit.) Bog tame i podzemlja, vječiti Perunov rival. Žestoko su se sukobljavali.
*Pokola – (slav. mit.) Zao duh iz podzemlja.
*Slava – (slav. mit.) boginja časti, junaštva, slave i pobjede.
*Stribor – (slav. mit.) (Stribor), bog vjetra i šume.
*Zora – kraljica jutra, trubom poziva vile na počinak.
*Koliba – nadstrešnica uz rudnicu u kojoj je kovačko grno i oprema za taljenje
*Rudnica – peć (ili radionica) za taljenje željezne rudače.
*Sućelica – tvrd komad željeza koji se ne može kovati bez dodatne termičke obrade.
*Kabao – mjera za rudu koju nose dva konja (što bi bilo dva tovara, a tovar je oko 100oka )
*Oka – mjera za težinu (oko 1,28 kg)
*Dimač – majstor za taljenje rude, talioničar,ljevač.
*Varenje gvožđa – žarenje komada sirovog željeza (teklaca) u kovačkom grnu pod jakim zapuhom mjehova.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s