O ZELEN PANU I VELIKOJ TAJNI

UVOD

U rudarskim krajevima odvajkada postoji legenda o malim zelenim ljudima. Oni zalaze po rudnicima i kopovima, susreću se s rudarima. Vjeruje se da kad ih rudari sretnu netreba im ništa govoriti, jer će se, u protivnom, zarušiti okno ili će se dogoditi neka druga teška nezgoda.

Legenda o malim zelenim

Duboko u tami ispod nama znanog svijeta, nalazi se svijet u kojem žive patuljci tame. Žive tu i svakodnevno kopaju blago, kristale, drago i poludrago kamenje. Zadatak je da ga nađu što više kako bi ga sakupili na jedno mjesto da bi ga lakše sačuvali od ljudskih želja i pohlepe.
Žive u tišini ljubomorno čuvajući znanje o mjestima na kojima se nalazi najveće bogatstvo. Jedno od tih njihovih mjesta odmah ispred njihova prebivališta u jednoj sjajnoj udubini, optočenoj kristalima čadžavog, ljubićastog i žutogu kremena, crvenih i zelenih smaragda i rubina, malo odmaknuta od njihova prebivališta nalazi se, odnedavno, jedna posebna škrinji-ca u kojoj je bio kristal s tri kraka, a u njemu je najjače čuvana tajna – velika tajna.
Tajna je bila smještena u kristalu s tri kraka u jednostavnom sanduku napravljenom od korijenskog čvora drveta tise, koji može trajati vječno. Na sanduku koji je samo na bravici i šarkama ukrašen mjedom i srebrom, a na sred poklopca je izrezbarena divna lijepa djevojka u bijelom plaštu poput vjenčanice s rubincrvenim cvijetom u kosi, sjaja i ljepote i mirisa koji nitko nikada na ovom svijetu neće osjetiti. Ista ta djevojka s čarobnim osmijehom na licu je bila u kristalu s tri kraka.

Kako je velika tajna izašla u ovaj svijet

Ćorić Anto domaćin iz Srednjeg Čela koračao je uz fratra niz Crkveni put:
– Moj brazer Mijo mi reče da samo što se pomako stijena se odlronila i otisnula se pravo njem na nogu. Kaže da nije imo kade ni jeknut.
– Jaki je Mijo, znadem ja njeg još od mojizije malih nogu – fratar će.
– Ivo i Juro, njegovi pomoćnic, jutros rano kad su došli na posao našli su ga di leži skršene noge. Kažu kad su ga našli bijo je pri svjesti i kad su ga metnuli na kola nije ni zastenjo. Ono koliko mu je skršena noga, a izdurat da ne jekneš bar malo, mnijem da obični čojek nije kadur to izdurat brez glasa. I kad sam ga vidio samo se molijo, moj Mato*, i cijelim putem, svo vrijeme je bijo pri sebi. Tek kod kuće je počeo drijemat. Potkoljenica mu puno krvarila, pa su mu nogu stegnuli iznad koljena.
– Sreča je da su jutros došli pomoćnici inače ne bi dočekao drugi dan ako puno krvari.- i onda poluglasno, više kao za sebe – Da je liptila krv, već bi bilo prekasno za njega, ma kakvi, pa ni pomoćnici ga ne bi zastali živa – zabrinuto će fra Mato, pa ubrza korak.
– Krv mu je lagano curila, ali nikako nije htjela stati. Htjeli su spaliti krvnu žilu, a ja njesam dao brez tebe.
– Dobro si učinijo, moj Anto, sade je na mene red ja ću to kako treba učinit. Zaškripi kapija jer su stigli u dvorište.
– Odmah iđemo njemu. Đe je, je li u kući?
– Evo u kujini, leži – kaza žena koja se zadesila pokraj vrata i ukloni se da mogu ući. U prostoriji se čuo žamor žena koje su odnekud donijele klupu smjestile je nasuprot povrije-đenom i zapodjenule molitvu, htijući tako pomoći, mada su činile još veću pometnju.
– Daj se malo raziđite da projem, i otvorite još penđer neka imamo zraka – prvo je što je fra Mato rekao nakon ulaska u prostoriju – Njeka sade nas dva ćemo bit ovdi.
Okrenu se okolo pa će oštrim glasom: – Svi vani! I, pošaljite nam jednog dobro jakog muškog. Pošaljite mi Peru Strukića, on je mlad i jaki. Mijo!, junače moj, sade ćemo mi to ured učinit.
Nadalje je ubadao igle da lokalizira, zapravo umrtvi nerve za mjesto prijeloma kod Mije kome je u majdanu u Crnoj rijeci otisnuta stijena prelomila nogu na dva mjesta.
– Evo da ti ovdi ubodem iglu – ubadao je tanku dugačku čeličnu iglu u točku na uhu. – E sad još ovdi … – ubadao je iza uha pa po cijelom tijelu. -Takooo… još ovdi … sade je dosti. Tako će, s Božjom pomoći, da ti budne bolje.
Nakon kraće stanke upita: – Kako to bijaše moj Mijo?
– Sam sam ti jutros uranijo da pomaknem jednu stijenu kako bih mogao otvoriti
veliku žilu crvenice* što se pojavila i zalazila za tu stijenu.
– Ih, pa ti, Mijo, ko dijete, di ćeš sam u majdan?
– Eh, moj ujače, da zna čojk di će ga belaj dočekat nikad ne bi išo tamo.
– Ma ja, tako je. Sve je Božja volja. Sve je porad nečeg neki nauk. Ko zna zašta je
ovo dobro što se desilo?
Noga je na posječenoj natkoljenici krvarila, što je fra Mato brzo zaustavio povezujući krvni sud. Kost na tom mjestu je bila čitava. Ispod je bio vanjski prijelom potkoljenice. Kost se bjelasala i virila je špicom naprijed kroz probijenu kožu na cjevanici. Fra Mato je to doveo u red uz pomoć Strulića, susjeda braće Ćorić u Srednjem Čelu, kojeg je on malopriej pozvao da ako zatreba pridrže Miju, ali dok je fratar namještao kost, povrijeđeni Mijo se nije ni pomaknuo. Strukić i Antro brat Mijin čudili su se kako to da Mijo nije ni jednom ni zastenjao niti bar prigušeno jauknuo. Nikako im nije bilo jasno kako to da ima mirno lice kao da ga uopće ništa ne boli, a mora da su bolovi užasno jaki. Nadalje, na nozi je dolje bio drugi prijelom, zapravo, bio je to čitav niz sitnih prijeloma na koščicama prignječenog stopala i vjerojatno mu je bila oštećena petna tetiva.
Dok je fratar obavljao zahvat Miji se, kao nekim čudom, pojavio blagi osmijeh na licu i on je utonuo u san u kojem mu se počinju vraćati slike, kroz izmaglicu sječanja nižu se jadna za drugom i sve mu se čini da je to ono što se toga jutra dogodilo.
Otišao je prije zore iz čaršije kako bi pripremio teren za eksploataciju nove žile crvenice. Naime, dok dođu pomoćnici mogao je nesmetano urediti teren, poduprijeti gredama tamo gdje je vidio ranije opasnost od odrona i osigurati momcima kad počnu raditi da nema opasnosti od stradavanja. „ Mladost ko mladost“, razmišljao je. „Oni kavi su namah će prionit na posao da kopaju neće ni pogledati visi li im šta nad glavom“ razmišljao je dok se po mrklom mraku peo putem ka Blinjama, prijevoju što se izdiže iznad same Crne rijeke. Kad je na istoku zarudilo on se već počeo spuštati od Vidovića (Vidosovića) vododerinom ka sastavu Crne i Bijele rijeke odakle je imao cigar duhana do majdana. Nestrpljenje ga je tjeralo, ni odahnuo nije. Čim je stigao samo što je odložio gunj u kram, potegnuo malo veči cug rakije iz čuture, pa je odložio na gredu iznad ulaza, uzeo je alat, čuskiju, kramp i veliki čekić, i odmah prionio na posao. Majdan je bio s desne strane rijeke uz strminu planine Tmor nekih dvadesatak metar dalje od puta. Obilježavo ga je, podno razgranatih bukovih krošanja, proplanak dugačak desetak metar, s gornje strane obrubljen zidovima isklesanih stijena visine pet-šest metara. Treća je godina kako je Mijo dobio tapiju i počeo raditi u ovom majdanu. Zimi, odnosno od jesenjih kiša pa do proljeća radi mogućih odrona a i studeni, nisu radili. Tada su obavljali ono šta su mogli kod kuće. Topili živu, odvajali zlato od jalovine. Mijo je tad najviše pomagao bratu Anti u njegovoj duganji koja je bila uz kuću u čaršiji. Tako je radio i čekao pomalo se pripremajući za vrijeme kad može ponovno na rad u majdan.
Iz majdana u lijevom uglu je jedna pinga*, desno, jedna iznad druge, u dva hvata bile su još dvije. Donju su tek počeli kopati pa im se oveća stijena ispriječila tako da je nisu stigli prošli put ukloniti. I upravo nju je Mijo tog jutra htio odvojiit, pa zatim obaviti podgrađivanje, jer je između donje i gornje rupe ispucano stijenje, kako bi, kad stignu momci, sve bilo sigurno i kako bi mogli nastaviti kopanje.
Činilo mu se, tako je izgledalo po onome šta se vidjelo tu s vanjske strane stijene, da je iza te stijene jako bogata žila crvenice i zlatonosnog tetraedrita koja, bio je siguran, tu ne prestaje nego se tko zna koliko duboko pruža u planinu.
I nije mu bilo uopće teško. Tek što je malo zavro čuskijom stijena kao da je samo čekala da se malo upre u nju pomjeri se i skotrlja da bi se dva metra niže zaustavila u uvali. Pred Mijom se ukaza otvor, taman toliko velik da se on može bez po muke uvući unutra. Kad je zavirio vidje da rupa što se otvorila njemu pred očima nije samo mala pukotina, nego je to crno usko i dugačko grotlo. Dno mu je posuto sitnim kamenjem pomiješano s ilovačom, nije vlažno. Iz njega zrači studen i neka mistična tama. Koliko je mogao vidjeti golim okom, bez svijetiljke rupa ide dublje. Eh, to je već izazov. Mijo je radoznao, sve u njemu trepari od neizvjsnosti koja zjapi s tamom te crne rupe koja mu se ko najbolja djevojka nudi i izaziva pa
ga nešto u njemu tjera da ispita to šta je otkrio. Brzo ode do krama po lojanicu i čakmak, ukre-sa trud pa zapali lampu i bez velikog razmišljanja uđe u rupu. Mogao je bez većeg napora puzati. Nakon nekih desetak metar rupa se spuštala, blago je savila desno i činilo mu se kao da je odatle šira. Budući je bilo vrijeme jakih ljetnih žega, već duže bez kiša, po zidovima rupe nije bilo velike vlage…
Štrecnu ga oštra bol, samo nakratko kako bi ga podsjetila na trenutno stanje. Mijo se prenu. Fratar je bio završio namještanje kosti i počeo se pripremati za šivati ranu na potkoljenici gdje je bio vanjski prijelom. Potom će kudeljom umočenom u jaje stegnuti mjesto prijeloma i gotovo. Taman što je fra Mato udio konac u iglu kad – začu se iz avlije vika i zapomaganje.
Muški bariton zove doktora.
Izađe fra Mato brišući krpom ruke od ulja kojim je mazao i ruke i oboljelo mjesto da bi mogao lakše masirati povredu pa nakon zamračene prostorije na suncu zaškilji na oči gleda kroz trepavice po narodu što je čekao da vidi što će biti s povrijeđenim.
– Šta je bilo? Nješta …
– Pomagaj – prekide ga onaj bariton. – Dina ti fratre, umrijet će mi sin!
Kad mu se oči privikoše na danju svjetlost, poznao je vrijednog i radišnog Omera Skopljaka iz Mahale, čija je kuća bila druga u nizu kod jednog od tri mosta preko rijeke, naspram Džamije. Vidi preplašenog Omera kako u naručju nosi dječaka od desetak godina i samo što ne grune u plač. Držao ga je blijed ko krpa, koliko se prepao i zamorio trčeći, izgledao je kao da nije imao kapi krvi u sebi, dok se dijete svo nateklo i pomodrilo napinjalo udahnuti stisnutih očica, i pri svakom udisaju puštalo neki prigušeni pisak.
Rekoše fra Mati da su neki njegovi vršnjaci vidjeli da ga je na livadi blizu kuće ujela pčela. Mato je odmah, onako za sebe, konstatirao da je u pitanju alergijska reakcija i naredio :
– Čim prija mi donesite tri žive pčele – i dodao – nemojte da i´ oštetite prilikom lova.
I zađe u kuću završiti započeti posao kao da se vani ništa ne događa.
Omer, sada više zbunjen nego uplašen, ode kao oparen ostavivši dijete nekim ženama na skrb u vrtu iza kuće pod jabukom. Do tada su oni koji su bili alergični umirali od ujeda pčele. Sreća pa je Omeru lov pćela lako išao, u Buljanovoj njivi, s onu stranu ceste, pod Turanjom, kod prve košnice, bez poteškoća, naravno pomogao mu je Ivo gazda pčela, uspio je u maramicu od fina sukna uloviti tri pčele. Kada su stigli u dvorište dječak je sada jedva čujno disao, a grudi mu se skoro neprimjetno pomjerala. Fratar je iz kuće izašao s keramičkom čikarom u ruci i u njoj je izgnječio insekte dodao malo vode i ulio malom u grlo i opet pošao u kuću rekavši :
– Eto, što je do mene ja sam učinijo, nosite malog kući, i molite se Bogu, sada je sve u Njegovim rukama.
Vidjevši kako su svi zbunjeni na tako kratkom tretmanu za tako strašnu stvar ponovio je još jednom: – Molite se Gospodinu jer on odlučuje o svemu!
A znao je, da će mali za sat-dva biti kao da ništa nije bilo.
Mijo je opet zapao u san.
Puzao je Mijo hodnikom, studen mu obuzima tijelo, ali opet ga nešta tjera da ide naprijed. U nekim trenutcima mu se čini kao da je zrak rijeđi, tada teže dolazi do daha, ali samo tren kasnije opet mu se vraća snga pa lakše diše. Čas mu je toplo pa čas hladno, sad jedno pa onda drugo naizmjence obuzima mu cijelo tijelo, ali on kao u grču želi i nepokolebljivo puže kroz rupu sve dublje i dublje. Koljena su ga već zaboljela od puzanja, dlanovi otrnuli od sitnih kamenčića koji ga bodu dok se odupire o tlo, znoj ga probija od napora. Prije samo pet minuta mislio je kako će mu srce iz grudi iskočiti koliko se bio zadihao i koliko god je jače udisao sve mu je više nedostajao zrak. Sad, za veliko čudo, sve to je ko nekom čarolijom nestalo i može, osječa se kao da je tek krenuo, pun snage ići dalje. Tu i tamo na zidovima rupe su se pojavljivali ukrasi u obliku kamenih curaka, manjih stalaktita i stalagmita, u bojama bijeloj, žutoj, crnoj i crvenonarančastoj. Na tim mjestima se jedva provlaćio kroz splet tih ukrasa kako bi mogao nastaviti. Kapljice vlage su sijale na zidovima poput sitnih dijamanata. Nadlanicama je brisao znoj s čela i puzao dalje.
Nešta ga je vuklo da puže, i puže, i puže i ni u jednom trenu nije pomislio da se okrene i vrati dok nije zaglavio negdje u nekom uskom prolazu.
Čini mu se da otuda odnekud dolazi blaga svjetlost, skoro da vidi i bez njegove lampe.
Onda, nakon sveg napora, povuklo ga toliko da nije ni lojanicu nosio sa sobom i nije se sječao više ni gdje ju je i kada ispustio. I ovako je vidio posve dobro. Oko njega je bila blijeda svjetlost, ko večernji sumrak, dovoljna da vidi kuda ide. Pa onda, u neko doba, nakon što se spuzao niz jednu okomitu stijenu pa upao u vodu do pojasa, ugledao je, desno od njega, hodnik kojim može komotno hodati. Mogao je ići ispravljen. Otamo izdaljeg je čuo slabi zvuk, dolazio je muklo, kao da je iz velike dubine ili iz velike daljine, šum potoka i nekog slapa. Vuklo ga je dalje ispitati šta je to tamo, negdje iza, na drugom kraju hodnika što jako sja. Stresao se na pomisao, da sad ide bez lampe. Tijelom mu prostruja jeza od straha : „Kako ću izaći ako ova svjetlost zgasne ili se bude utušila lampa koju sam ostavio? Zašto sam samo ostavio svoju lampu?“ Nije znao odgovor. „Šta ako je u povratku ne mognem naći? Kako ću vani?“
Nizala su se pitanja i sumnje jedno za drugim, ali svejedno, sve njegove misli nisu ga navodile da se okrene i vrati dok može i zna put nazad. Na koži je osječao studen podzemlja, kroz nos ga parao miris zemlje i vlage, onaj miris podzemlja koji znaju samo rudari i ljudi koji svako malo zalaze u pećine i rupe.
I što je išao dublje postajalo mu je sve lakše. U njemu je napetost, malo pomalo splasnula, osjetio je kako mu je snaga ponovno nadošla i mogao je lakše disati. Koracao je lagano kao da je u šetnji poznatom stazom pokraj potoka uz miris lipova cvijeta. Tko zna koliko je dugo tako išao, skretao lijevo pa desno i peo se uz stijene i spuštao niz litice. Na jednom mjestu gdje je bila dvorana veličine dvije spavače sobe prošao pokraj slapa potoka čiji je huk bio još odavno čuo. I nakon što je odmakao nekih desetak minuta hoda pa skrenuo iza oveče izbočine pa se spustio nekih pet metara niz liticu s desna se do njega probijao slabašan ali zvuk udaraca pijuka o stijenu i čekića o špic. Čak, u jednom trenu je čuo neki govor, jezik nerazgovjetan, ali bio je to ljudski glas. Bio je posve siguran u to da je čuo neke ljude. A onda ga prožme jeza: „Da to nisu mali zeleni?“ I usprkos osječanjima, jezi i strahu, suhom grlu i okusu gorkog, što čovjek osjeti kad mu je muka, ono unutarnje je jače od svega toga pa je išao kao u transu dalje i dalje, dok nije stigao do jezerca koje se ispriječilo i prosulo od zida do zida hodnika kojim je išao. Bilo je bistro ko suza, dugačko nekih destak metara i nije bilo dublje od njemu do koljena…

U trenutak stvarnog stanja vrati ga ubodanje na nozi.
Fra Mato je bio ušao u kuću, zašivao je ranu na Mijinoj cjevanici.
Mijo rukom pod jastukom opipa zamotuljak. Želio se uvjeriti jeli kristal tu. Nije ga dao nikome, iako su mu, dok su ga stvaljali na kola, htjeli uzeti kako bi ga riješili bar te brige, on ga nije dao. Vjerojatno mu je briga da sačuva kristal što ga je umotao u košulju i dala snagu da i u najtežem trenutku bude pri svijesti.
Kad je fratar završio šivanje zagnjurio je kudelju u razmućeno jaje i ovio nekoliko puta imobilizirajući mjesto gdje je namjestio kost. Zatim je petu nježno masirao i tko bi sa strane gledao rekao bi da je samo onako blago gladi. Onda ju je ojačao opet kudeljom umočenom u jaje, tako da se stopalo ne može pomjerati i tek tada je iz bolesnikova tijela izvadio, jednu po jednu svoje čelične igle i spremio ih u kutijicu.
– Eto, ja sam kosti doveo u red kako je po Božjoj volji. Ne dajte mu da se preveć pomjera i sve će, uz Božju pomoć, za koji tjedan ići nabolje.
Zatim se pozdravio s Mijom, Antom i Strukićem, blagoslovio ih i izašao.
Još je nešta doviknuo izlazeći iz dvorišta u glavnu ulicu, što oni nisu razumjeli, nakon čega se nije uputio kaldrmom ka samostanu nego je krenuo na drugu stranu, kroz Široku ulicu, pa Rijekom dolje, ka Međumostinama, Skopljakovim u Mahalu, da vidi kako je dječak. Kad su mu otvorili mandal, odmah s vrata, vidio je radost na licima ukućana i njega obuze blago zadovoljstvo.
„Mogle su stvari krenuti i drukčijim smjerom, hvala Bogu ovaj put nijesu“ razmišljao je.
Dječak je već bio na nogama i igrao se, tko zna gdje, s prijateljima. …

Kad je fratar izašao i narod se razišao Mijo je u povjerenju bratu Anti ispričao što se dogodilo, zapravo ispričao mu je ono čega se sjećao, nakon čega mu je dao zamotuljak kako bi ga Anto sakrio u magazu u kameni zid.
– Turi ga u onu rupu iza kamena na malom zidu, ma znaš di smo ko djeca sakrivali naše stvari, pa kad bude prilike onda ćemo proviđat s njim – rekao je. – Meščini da je to kamen nekako drukčiji od drugih. Morebit ćemo jednom na njemu moći dobro zaraditi.
– Ali – čudio se Anto – kako se dogodilo da ti stijena nogu skrši, a da se ničega ne
sjećaš?
– Mora da me zakačila neka od onih što su se obrušile nakon mog izlaska. Bi´će, ono
kad sam umoran htio zaspati nisam se bio odmaknuo od mjesta gdje se odronilo. Ma nešto mi se sve čini, ko kroz maglu mi nadolazi, da sam čuo tutanj, ono samo tren prije nego me san svlado ko da se zemlja zatresla. Ne sjećam se, ni kad me pritisnulo, ni kad sam se izvukao od stijene i oslobodio iz odrona. A opet, ko da sam stalno bio budan i da mi se učinilo dugo-dugo, ko godina, dok su jutrom došli do mene. I za veliko čudo, noga me tek na kolima počela boljeti.
Anto je odnio zamotuljak u magazu, rekavši da će nakon toga u radnju ima neki neodgodiv posao. Znao je da je sad njabolje pustiti brata da dobro odspava kako bi se odmo-rio.
Napokon opušten, ostavljen sam, kao preporođen, bez velikog tereta, Mijo zaspa slatkim snom.

Na drugom karaju jezerceta, na zidu, malo iznad vode je udubina. Koliko je mogao vidjeti s tog mjesta gdje je stajao bila je optočena kristalima svih boja, pa je odatle dolazila neobična svijetlost, bilo je to zapravo blještavilo u paleti svih duginih boja. Od te ljepote obuze ga toplina. Tijelom mu od glave do pete prođe blaga jeza radosti, obuze ga osjećaj kao da mu mravi projuriše svim mišićima, svakim nervom. Divio se ljepoti i čudio kako kamenčići tako čarobno blješte ko zvijezde nebeske.
I, da li mu se učinilo…
ili je vidio da u toj udubini ima nekakva škrinja?
„Otkud ovdje škrinja? Tko ju je mogao donijeti? Jesu li ljudi nekada već bili ovdje?“ Nametala su se pitanja jedno na drugo, na koja nije znao, a nije ni mogao znati odgovor.
Stajao je kao kip, nakrtako, ukočen, nepomićan. Osjećao je da je blizu kraju puta. Sada između njega u tom svijetu tame, glasova koje je čuo, zvukova udaraca pijuka o kamen, čarobne svijetlosti i škrinje koju je nazreo u udubini optočenoj draguljima i njega ispriječilo se još samo jezerce od nekih desetak metara. Još jedino ono mu stoji na putu da sazna sve odgovore pa da izađe u stvrani svijet, da se vrati na površinu u svijet neba i sunca i svježeg zraka ispunjenog mirisom šume i rijeke i slobode dokle ti pogled doseže. „Pa neću valjda sad odustati?“ razmišljao je pokolebavši se na tren. „Prešavši sve prepreke do sada, našavši se tako blizu svim odgovorima, da sad ne pređem jezero bilo bi van pameti.“
Onda je, ne čekajući više ni trena, zagazio u mirnu poput zrcala blještavu vodu.
Došavši do udubine zagleda se u škrinju koja je bila optočena mjedom i srebrom, a na sred poklopca je bila prelijepa djevojka u bijelom plaštu i s divnim rubincrvenim cvijetom u kosi. I čudno, ali kao da je osjetio divan sviježi miris cvijeta i livade. Mijo je u transu, kao omađijan, otvorio škrinju. U njoj je bljesnuo medenožuti kristal nalik zvijezdi s tri kraka, predivnog sjaja, u čijoj formi je bila zatočena slika one iste djevojke koja je bila na poklopcu, čarobno lijepa djevojka u bijelom s divnim rubincrvenim cvijetom u kosi.
Okretao je kristal pažljivo ga prebacujući iz jedne ruke u drugu, zagledajući ga sa svih strana, prevrčući ga čas lijevo čas desno, pa ga zatim okretao i zagledao odozdo i odozgo, dok konačno nije skinuo košulju i u nju umotao kristal i pošao dalje.
Krenuo je ka glasuvima, tamo otkuda su dolazili zvuci kopanja kamena, kuckanje pijuka o stijenu i čekića o špic.
Nakon nekoliko koraka …
Samo se okrenuo, pregazio namreškanu vodu jezrceta i uputio nazad putem otkuda je došao.
Na rubu svijesti od iscrpljenosti i studeni zadnjom snagom je ispuzao vani. Odmaknuo se od izlaza nekih dva-tri metra i legao, mislio je samo da malo odahne, da dođe do daha pa će onda na posao podgrađivanja. Stisnuo je smotuljak košulje uza se i nakon nekoliko udisaja, odjednom kao munja iz vedra neba, bez najave i nekog znaka, čuo je tutanj, došao mu je do svijesti kao udaljeni potmuli udar groma i kao da je osjetio kako se zemlja pod njim stresla. Bio je preumoran da bi razmišljao šta se dešava, posve se prepustio blaženom stanju opuštenosti, i smračilo mu se, kao da je i zadnji tračak sunca za oblak zašao.
Sve mu se izgubilo pred očima.

* fra Mato Nikolić – *Kreševo 1784.g + Žepče 9.XII.1808. godine. Prvi školovani liječnik u Bosni i prvi koji je primjenjivao akupunkturu.
* Pinga – uska rupa, karakteristična za rudare Sase, kopajuči rudu samo su kopali koliko da bi mogli pratiti žilu, bez suvišnog kopanja okolo. Tako su rupe često bile i menje od metar u promjeru.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

1 odgovor na O ZELEN PANU I VELIKOJ TAJNI

  1. NOVA OBRADA PRIČE OBJAVLJENNE NA ENGLESKOM.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s