BARBARA

Novo Mesto, Slovenija

BARBARA
POEMA

Noćas mi zlatnim rukama
pun mjesec krade san.
U tišini sobe sjeta kroz
mene svom silinom boli ječi,
U zagrljaj te pozivam.

Sjećaš li se Barbara?
Plakala si mi na ramenu
autobus samo što krenuo nije,
na srce mi poput trnove krune
legla sva naša ljubav.
Posljednji poziv putnicima za Zagreb.
u mene se pretaka žestoka gorčina
sa zadnjom kapi žestice
ispijena iz čašice za šankom.
Ne smijem te u oči pogledati
ne smijem ti reći zbogom,
preslab vjerovati životu.

Mislim doći ću brzo.
Lažem tebe, lažem sebe,
srca nam lažem,
ako se njima može lagati.
U busu mi se dvije suze niz obraz oteše.
Mada još nisam htio priznati sebi
da sam na mom ramenu s tobom
i ja plakao.
Dok mi pred očima plavetnilo neba
iznad Novog Mesta postaje
sivilo.

Mislim kako ću te opet držati za ruku
dok noću šetamo stazom uz Krku.
Nikada neću zaboraviti kako smo
na tvoj rođendan umjesto viskija
koji smo pili to popodne
zabunom kupili bocu ruma.
Otad miris ruma me na tebe sjeti.
I ne volim kolače s njegovim okusom.
Poslije šetnje smo kod bolnice
peli se na ogradu i brali grožđe.
Znadeš li da sam zbog tebe
ukradenim čamcem JNA
oko ponoći plovio uz rijeku
kako bih stigao na veselcu
i zaplesao s tobom
zadnju polku.
Rekla si mi tad
da tvoje nebo u Krškom
ima ljepše zvijezde
i da pokraj tvoje kuće
(iako ga tad vidjeli nismo)
ima ljepše zelenilo.
Da ti u svibnju i lipnju kroz prozor
dopire miris i bagremova cvijeta
i ocvale lipe.
Zaklinjala si se da ti iste ptice,
one iz Krškog,
na prozor internata u Novom Mestu
svako jutro dolaze
i isti cvrkut daruju.
Dok si mi plešući govorila
brojao sam uzdahe,
drhtaje prebirao.
Kad si odlazila po pivo
divio se kako njišeš kukovima zrele žene
a tek ti je osamnaest.
A onda …
Ti ostade u internatu
mene na Pokljuku poslaše.
Rastužiše me, ali uz sjećanje na tebe
ljepša mi biješe od Prešernove Urške.
Slao sam ti pozdrave po leptirima,
po golubovima planinskim
pjesme i stihove ti slao
I brinuo, jako brinuo Barbara,
kad bi nad Triglavom smračilo se
kad bi kišilo nad Bršljinom
pitao bih se, gdje si,
brinuo da mi ne ozebeš.
I kad bi Bršljinom s topola
bijele pahulje ko pamuk
zrakom lepršale
zamišlajo bih te u zagrljaju
kako se privijena uz mene skrivaš
od vremena što nam rastanak sluti.

Da, teško je bilo …

Prizivah te Barbara u snovima
klečah pred imenom tvojim
Strah me da vidjeti te neću!
Ko i sad se pitah:
Šta se može dobiti golom
ljubavlju u srcu?,
a nisam znao da
imam najveće blago na svijetu.
I nisam znao
da će mi tvoj osmijeh
u srcu ostati
ko klokot njadražeg potoka
što ga u cijevi zatočiše.
Nisam znao da ćeš se
poput maslačka rasprhnuti
i prosuti u sjećanju.
Sad skupljam te sjemenke
i sklapam cvijet
što jednom, sedamdeset i neke
bijaše mirisan i žut,
a samo tren kasnije,
zreo i razasut.

Stjepan Zelenika, Kreševo, 3. lipnja 2012.g

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Stihovi. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s