AIDA ŠEČIĆ Poezija

TRAŽILA SAM ULICU (Ivi Andriću)
Travničke se mahale zabile ko noževi
u obronke Vlašića, Bukovice, Vilenice.
Svom snagom, vijekovima već, ovaj grad
pokušava da odgurne od sebe planine,
da prodše jednom s oba plućna krila.
Uzalud, preslab je s uskim svojim tijelom
i smeđom rijekom što nevalja bregove.
A planine – aždahe kada bljuju dimove
na travničke uske sokake i mahale,
kašlju leptiri na livadama Bašbunara
i nožem možeš rezat komade sivog neba
u rombove pravilne ko blagdanske baklave.
Kažu, zato, kad sija sunce
pozlati se Travnik ko dvor kralja Mide.
U tom Travniku od magle i zlata,
uz blagoslov Kike Sarajlića,
od Donje čaršije do Gornje čaršije,
od Alibegove do Sulejmanije,
udišući miris Sahera i Egipta,
udišući miris prženog asfalta,
tražila sma ulicu za tvoje ime.
I dođoh, tako, do ulice prve,
u kojoj živi rođena ti kuća,
zgurena, zgrčena, zagorena
ko domaći somun iz stare furune.
Ulica krišom mahnu mi da priđem
I zatraži : Mene,
jer ja sma ga rodila!

Al´ krenuh dalje, do ulice druge,
u kojoj živi krštenja tvoga Crkva,
pred kojom bista kamena ti stoji,
kameno ćuti i kamen čita.
Ulica približi usne mojem uhu
i prošapta : Mene,
u meni je kršten!

No, pođoh dalje, do ulice treće
u kojoj živi najbolja ti Knjiga.
Tu dvojicu sretoh – Rudolfa i Lutvu
popih jednu, s lokumom i s kockom.
Zašumi ulica plavim nekim šumom,
zašumi : Mene,
ja sam ga nadahnula!

Cijelom je čaršijom šuštio šapat
mrtvih koji su dokaz života.
Iz mezarja su molili veziri
što hroniku grada pisali su s tobom.
Iz grobova su molili konzuli
što vjećni spokoj pronašli su ovdje,
lišeni bečkog i pariškog sjaja.

Išla sam tako kroz mahale,
sokake, musale i podmusale,
praćena suncem, ko vjernim psetom,
žednim psetom što, na kraju,
malaksalo je, posustalo,
i kao vjernik, ničice palo
pred bogomoljom imenom n a d a,

proseći uzalud, zajedno sa mnom,
čudno proseći, vezanih ruku,
proseći glasom koji se topi,
koji se topi, topi, topi,
Ulicu neku za tvoje ime.
U tvom gradu.
U tvom gradu.

BEZRUKA SAVA
Sahranila sma ruke,
Obukla ma crninu,
Položila ih u kovčeg.
Sada ih sjetno zovem –
Moje pokojne.
Sahranila sma ruke.
Tople od pečenja hljeba.
Mirisne od branja cvijeća.
Vlažne od jutarnje rose –
I vode sa bunara.
Sahranila sma ruke.

KRAJ

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s