CHANNELIG, Zagledana u nizine 2. DIO

Zagledana u nizine

Dalje:
Na gomili su bile tablete, kao da ste istresli kukuruze pred koke, ima ih na tisuće. U skupini su se ljudi žestoko borili. Snagom očajnika gurali su se i otimali. Grebli su i udarali nemilosrdno jedni druge, hvatali za vratove, grizli poput razjarenih zvijeri. Čupali kose sebi i drugima, plakali iz očaja i nemoći. Tražili su drogu, tražili su nešto što će im bar malo olakšati bol.
I opet isto – ako bi neki sretnik i našao pilulu, kada bi ju primaknuo ustima, kroz vilice bi mu prošao takav bol da nije mogao zinuti, a malo zatim, pilula bi nestala. Jadnik bi se ponovno borio za novu, kriveći sebe što ju je ispustio, mislio bi da mu je ispala, jer – kako će nestati?, to nije moguće.
Jedan je odvojen od ostalih sjedio u stolici zagrnuta rukava do lakta, sav je natečen i pomodrio. Drhti kao dijete koje dugo bude mokro na zimskoj hladnoći.
Začudo, sam trpi svoju bol.
Gumom je stegnuo ruku iznad lakta, tanku košča- tu. U drugoj ruci ima napunjenu špricu, a ruka mu se toliko trese, da ju jedva drži. I, samo što iglu upuca u venu, u šprici nestane droge, a pri tome se vidi da ga ubod toliko boli da osjeća tisuće sršljenovih ujeda na sebi.
Malo potom šprica bi mu ispala, zapravo bi frcila na jednu, a guma odleti na drugu stranu kao da ga netko mlatne po toj ruci. Tijelo mu je od olova, noge su ukočene pa mu se teško dići, a još teže otići po gumicu i sagnuti se kako bi je dohvatio. Na samrtnički bijelom licu sam mu vidjela ljutnju i mnoštvo pitanja: Zašto? Kako? Je li moguće? I sve to na kraju smijeni strašan grč i strašna bol…
…i kada bi se, po tko zna koji put, sagnuo i drhtavim prstima dohvatio gumu i špricu, sjeo u stolicu, stavio to sve u krilo, ponovno bi zategnuo gumu, nadao se kako će ovaj put uspjeti i udarao bi kažiprstom i srednjim da mu se ukaže vena …
I, naravno, opet bi sve morao ponavljati …
Mi smo produžili dalje.
Smjenjivale su se razne grimasolike face: Bilo je onih što lutaju s jointom i s cigaretom u ruci. Pa onih, kako mi je rekao vodič, što su zgriješili: mišlju, riječju, djelom i propustom i, još mi je objasnio da se na ta četiri pojma zasniva cjelokupno svjetsko kazneno pravo.
Osjetila sam da smo pošli nazad.
Nisam ništa govorila.
Činilo mi se dugo, iako je sve bilo samo tren.
– I njih je ovamo dovukao strah – rekao mi je. – Strah je posljedica prejakog ega, a on je uzrok svih zemaljskih problema. Čovjek čini ono što mu je zadovoljstvo. Kada ono postaje navika, pa onda obveza, postaje opterećenje. Tu se gubi draž. Tu se traži žrtva, a malo je ljudi spremno na žrtvu.
Koliko je samo lakše u trenu pribjeći zadovoljstvu, nego se oduprijeti kušnji. A to što se poslije ispa- šta zbog trena slabosti, to nikog nije briga. Daj nam danas sutra kako bude. Da netko može biti tako nepromišljen to nije dostojno čovjeka. Zato to zadovoljstvo poslije istinski boli. Ah. Da, znam. Htjela si me pitati – ovdje mi je pročitao misao, samo što sam zaustila da kažem, on je postavio moje pitanje: – Kako stjecati samopouzdanje, koje je osnova za dobro ispunjenje obveza, a da pri tome ne jačamo ego? Odgovor je jednostavan – rekao mi je – vjerom u ljubav! A jedino sredstvo za to je – ljubav. Daješ ljubav, dobiješ ljubav. Koliko daješ toliko ti se vraća. Ljubav za sve! I uvijek! I svuda!
I još da znaš, Gore vodi mnoštvo putova, ali ni jedan nije bez ljubavi.
– Kojim putom trebam ići? – upitah.
– Svaki put koji vodi Gore je pravi put. Imaj na umu, grijeh vodi dolje! Ovo dobro upamti! Grijeh vodi dolje.
– I još da te pitam: Što sam ja išla dolje?
– Ovaj tvoj posjet negativnim entitetima je da ukažeš drugima na to što ne treba činiti. Iako je ovo samo predvorje pakla, dovoljno ti je bilo ovo vidjeti. Već sam ti rekao, svatko rođen ima određenu ulogu. Ako je i ne otkrije odmah, nije grijeh. Kad-tad otkrit će je ili će mu se, ako zasluži, sama reći. Grijeh je u strahu bježati od onoga što nam je zadano i prije rođenja.
I kao da me uze za ruku i povede u još jedan prostor.
– E, još i ovo da vidiš.
Putovanje – samo bljesak – tren.
Vidim čovjeka, sam je i nigdje. Nema nikoga u blizini, i nema ništa okolo njega. Prazan prostor mi ne govori gdje se taj nalazi. On mi izgleda toliko tužno da jedva gleda.
– Što je sad ovo – upitah – Ovome baš i nije loše – ote mi se.
– On je jedan od Gurua koji je kroz medita- ciju težio zadovoljstvima.
– I je li mu udovoljeno?
– Naravno. Poželio je bijesan auto, pa je dobio bijesan auto, imao je bijesne žene i obijao bijesne barove i svakojake lokale i klubove.
– Super – pomislih, a znam da će opet nešto biti drukčije.
– Slušaj dalje!, živio je tako jedno vrijeme i onda poželio jahtu pa je imao provod s egzotičnim ženama na egzotičnim otocima. Kada mu i to dojadi, poželje lijepo nebo i more, plažu, palmicu i lijepu kuću da u miru uživa. E, to je postao problem, nije mogao naći mir. Njega je davno, za trenutak zadovoljstva u tim svojim divljanjima dao.
Onda ti on jednom pozove svog čuvara i zamoli ga: Meni je dodijalo ovdje u raju, možeš li me pustiti da vidim kako je u paklu.
Čuvar ga samo upita: A znadeš li ti, gdje si do sada bio?
I tek tada su mu pred oči došle slike starosti, bolesti, nemoći i samoće. I onda se počeo bojati vlastitih želja, za koje više i nije imao snagu.
– Eto, vidjela si koliko je prisutno bola ovdje?
– Jesam. Užasno je.
– Ovakva ugoda nije vječna, zapravo je ona zabluda Ona te natjera da brzo postaješ ovisan o njoj.
A tada gubiš sebe, gubiš smisao života.
Zato, upamti ovo za kraj:
Ne teži pametan čovjek da ima zadovoljstva nego da nema bola.
Upamti to dobro!
I nestao je.
Probudih se raširenih nogu, tko zna kada sam skliznula i uzjahala deblo jabuke. Noć je divna, puna svjetlosti. Osvrnem se okolo. Nikog nema, sama sam u mraku.
Ustala sam i krenula niz put kući, a u meni je još odzvanjalo ono što mi se činilo da sam zadnje čula od starčića, kao da je još titralo u zraku tik do mog uha:
– Ne teži pametan čovjek da ima zado- voljstva nego da nema bola.

* * *
Kada je Majstor ujutro otvorio oči, pa se umio i spremio za posao, ponio je notes da ga stavi na stol, i baš, kad ga je htio spustiti, na koricama je ugledao fotografiju sasvim nepoznate žene. Ispod je bilo, činilo mu se poznatim rukopisom, potpisano: Ane Ma…
Popodne, kada su se vozili kroz Popovo, nije bio siguran je li priču sanjao ili ju je stvarno pročitao.
Nije znao ni, tko je ta Ane Ma… ? Samo je na duši osjećao neku blagost kako mu je legla na nju i usnula snom djeteta.
Na putu nije više bilo onako vruće kao kada su dolazili.
Samo desno od Mostara, nad planinom, visoko k nebu dizao se gusti dim.

kRAJ

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s