CANNELIG – ˝Zagledana u nizine ˝ 1.DIO

˝Zagledana u nizine ˝

Bio je to naslov teksta u notesu, poslije će vidjeti da je to priča.

Desilo se to u vrijeme dok se tlo nije ohladilo od ljetnih vrelina i još nije pala kiša koja natjera travu, voćke i šumu, da promijeni boju i spreme se za počinak.
Imala sam tada, možda, petnaest godina. Nakon pokopa jednog poznanika, dva susjeda i ja otišli smo na Brdo. Naložili smo vatru u dnu jedne njive. U njivi ubrali po jedan-dva kukuruza i natakli ih na prutove i obilazeći oko vatre kao u nekakvom ritualu: malo ovdje, pa malo ondje, žmirkali smo, brisali suze i bježali od dima koji je štipao za oči i pekli kukuruze. Dim bi u trenu promijenio smjer, baš kao da se igrao s nama tražeći nas.
Petar, tako se zvao mladić što je sahranjen, stalno nam je bio u mislima. Prisjećali smo se nekih doživljaja dok smo kružili oko vatre. Pitali smo se što ga je to natjeralo da uništi sam sebe. Čuli smo da se drogirao i da je prije nekoliko dana uzeo zlokobnu količinu. Znali smo ga jer je bio samo dvije-tri godine stariji od nas i kada bi za raspusta dolazio iz Sarajeva, ponekad bi s nama išao na kupanje ili na planinu.
Za ostale naše igrarije bio je preozbiljan
Mi smo o drogi znali samo nešto iz filmova i po pričanjima onih što dođu iz inozemstva. Nekako, kao oni su nam malo važniji od nas samih. Još smo bili takvi da joint nitko nije smatrao drogom. Bili smo sigurni, kako sve ono što nama dođe u ruke nije opasno i nije strašno. Mislili smo, zapravo, da oni što stradaju ne znaju što čine pa im se nekako potkrade pogreška. I vjerovali smo tvrdoglavo, neki u čaršiji, ja nisam, da to što se događa u svijetu ne može se nikako dogoditi nama. Mislila sam kako je to bolest djece iz grada, onih koji pate od urbane tjeskobe i da će jednog dana to i nama doći. Ali, mislila sam, mi smo djeca prirode i nama je za maštanje bilo dovoljno nebo, zemlja i zrak, i neko deblo voćke. Da bi se dobro osjećali bilo nam je dovoljno otići bar stotinjak metara iz čaršije. Naložiti vatru, i kao sada, ubrati koji kukuruz ili tikvu za pečenje, ili bismo išli dalje pa brali jagode, borovnice, maline, kupine ili gljive ili divljake jabuke i, već od čega je bilo vrijeme za berbu i cijelu bi godinu bili aktivni i zadovoljni.
Tako sam mislila, ali ipak uvijek ima onih koji traže belaja, ko Madžareva krava, tako se u čaršiji kaže.
A za ta gradska raspamećivanja: Za razliku od onih s kojima sam se družila, tu mi je uvijek nešto bilo sumnjivo. Mada bi po prirodi trebala biti radoznala, mislim da sam po ovome pitanju bila manje žensko, od drugih žena.
Nešto u meni me tjeralo da sumnjam u ona tinejdžerska govorkanja, kako ovdje nema loše i jake droge i da, i kada uzmeš malo, ako si pažljiva, nema ti se što loše dogoditi. – Zapravo, bit će ti lijepo, govorilo se.
Ispričala mi je jednom prijateljica, što je ljeti na raspust dolazila odnekud iz svijeta, kako je doživjela toliki strah, da se po nekad još i sad upita, kako je, uopće, ostala pri pameti.
– Da sam tada pukla – rekla mi je – nikad više ne bih došla sebi.
U nekom stanu nekoliko njih su uzeli tripove. Kad su se ‘fino’ ufurali, netko predloži da se igraju žmire.
Razjurili su se kao da je naglo pukla nate- gnuta lastika što ih je držala na okupu. Na brzinu su se posakrivali – ona, ta moja prijateljica, sakrila se pod krevet.
Onda je počelo traženje:
Taj što je tražio, očito nije znao ni gdje se nalazi. Bauljao je, teturao preturao stvari, sudarao se s vratima, s ormarima, sa zidovima. Jedva se provlačio ispod stola, udarao glavu o stolice ili ramenom o dovratak. Svaki put kad bi zavirivao negdje pa se pustio zateturao bi, jedva je držao ravnotežu. I dalje bi tražio sav dezorijentiran, po ladicama i nahtkaslićima. Zavirivao je u obuću, pod jastučiće i, Bože sačuvaj, gdje sve nije gledao…
I, nekako ih je, valjda su sami izašli, sve jednog po jednog uspio naći. Samo nju, tu moju prijateljicu, nikako nije mogao, iako su mu sada i drugi pomagali.
I sve bi bilo dobro da njoj nije dojadilo i htjela je izaći.
E – onda je za nešto zapela. (vjerojatno odjećom za oprugu kreveta )
I tu je već počela stenjati i jaukati. U početku tiho, pa sve jače i jače.
Jer kako su tripovi halucinogeni, ona je vidjela stotine užasnih ruku-kandži kako je tegle i vuku.
Čupaju je, hoće ju odvući u neki užasan svijet.
Otimala se tome nečemu svom silom. Koliko god se teglila, sve više ju je hvatao strah. Vrištala je iz sveg grla, i što je više vrištala kandže su je sve jače vukle, strah u njoj je sve više rastao.
Dok se ona spašavala sa ruba ludila, gutala prašinu i vlastitu slinu pomiješanu sa suzama, kidala nokte o daske poda i rub kreveta, ovi su ponovno tražili po ladicama namještaja i, u ormarima, pretresali su svaki džep kaputa i hlača, zavirivali su, po tko zna koji put svuda i u obuću, vraćajući se, i ponovno ispočetka pretražujući sve i, svašta.
Nekako se sama iščeprkala, sva u krvi, zadrigla lica, polomljenih nokata, uplakana. Tresla se od straha, bila je na rubu svijesti, nedugo zatim, srušila se kao svijeća.
Do tada su, nesvjesni situacije bili već pola zgrade digli na noge.
To mi je palo na um dok smo jeli pečenjke.
Možda se i Petru nešto takvo dogodilo?, ili je jednostavno isplavio?
Čula sam da se to tako kaže, kad uzmete previše ili kvalitetnije.
Netko je predložio da krenemo i to me trgnulo iz sjećanja.
Odmaknula sam se i muški su popišali vatru. Ostatak žara smo ugasili nogama. Fuj!, kako je odvratno smrdjelo. Nadlanicom sam obrisala garež oko usta i bacila otučak. Pošto su i drugi pojeli, izašli smo u voćnjak, na ovu stranu Brda, što je cio dan osunčan, nad čaršijom.
Zemlja je bila topla pa smo polijegali na leđa. Nisam ni zapazila da vrijeme tako brzo odmiče. Brzo se smračilo, iznenada, kao da je mrak samo onako, odjednom, tresnuo s neba. Pod nogama iz kotline u koju sam bila zagledana bliještala su večernja svjetla kao da su se zvijezde s neba spustile i zaplele u grad, u ulice i krovove kuća
Lijevo od nas, iza planine, izvlačio se Mjesec u punom sjaju. Netko je zapalio joint i dao ga u krug. Ja sam povukla dim, ne gutajući ga. Jednostavno, nisam imala snagu reći im da neću. Poslije je do mene došao još nekoliko puta i opet nisam ništa rekla nego sam svaki put povukla i mislim da me na kraju zamantalo.
Pljuvačka mi je bila užasno gorka.
Počeli smo opisivati na što nam liče fleke na Mjesecu.
I svatko je tu ljepotu vidio drukčije, čini mi se da smo svi govorili u isto vrijeme i da nitko nikoga nije slušao, svatko je uživao u svom viđenju.
Malo, pomalo, zanos je utihnuo. Uvukao se u nas.
Jedno po jedno pali smo u vlastitu fantaziju i šuteći uživali u toj čarobnoj moći svemira.
Tu gdje sam ležala, stalno sam klizila.
Ustala sam i premjestila se za stablo jabuke kako bih se nogama uprla u deblo. Nastavila sam promatrati sjenke na Mjesecu, pa zalutala na Kumovu slamu. Vidjela sam zvijezde padalice, mislim da su, dok sam ih zapažala, tri proletjele. Zamislila sam želju i plovila tim prostorom. Osjećala sam se ugodno laganom i lepršavom. Ponijelo me i uljuljalo to beskrajno prostranstvo…
Odjednom vidim kako idem seoskim putom. Gledam sebe, i postajem lepršavo laga- na… Podigla sam se i lebdim iznad seoskih njiva, kuća, rijeke i šume. Zrak tako ugodno struji kroz mene. Sad ću se sjuriti dolje u onu štalu, pomislim. Jurnjava i lakoća kojom vladam svojim htjenjima, prožimaju me svu, penju se mnome poput mrava koji osvajaju truo panj. Kratko sam još tako jurcala tamo-amo pa se vratim i spustim na isto mjesto odakle sam krenula.
Opet koračam onim istim seoskim putom. Mračno je. Baš kako je bilo kada sam se premjestila za deblo jabuke. Ali opet, tu oko sebe sve dobro vidim. Nisam daleko od kuća, pomišljam pa me nije strah. Inače jest, ne volim mrak, u stvari, zaista se plašim mraka.
I dok sam tako opušteno koračala, ne znam zašto sam se okrenula, valjda ona vječita sumnja da ima nešto strašno iza u mraku, ugledah, kamen veličine osrednje lopte, kako se kreće za mnom?!
Stanem – stane i on.
Malo počekam, zbunjena sam.
Koraknem jednom.
On ide.
Koraknem još jednom.
On se pomjera uvijek za dužinu mog koraka kao da je nečim mi vezan za nogu.
Hvata me strah – ubrzam! – On ubrza! Strah me još više!, jeza nadolazi u mene pa mi niz kičmu silaze žmarci. Trnem i drhtim istovremeno.
Jedva se malo pribrah i pođoh da se odvojim od tla. Tako ću mu pobjeći, pomislih. To mi je jedini spas. Kao slamka utopljeniku.
Ali, on se zaskoči i zakvači mi se za petu i istog trena osjetih da tonem, padam i padam. I nekakav studen zrak, mi zviždi na uši i reže tijelo.
I padam dugo – sve dublje i dublje, i čekam, potpuno svjesna, kada ću tresnuti i razbiti se o dno.
Pomišljam: Sigurno je ovo kraj?!
Zaustavim se! Onako, odjednom, u zraku.
Nema dna. Svud oko mene neograničen prostor.
Dok razgledam gdje sam, pokušavam shvatiti je- sam li budna ili sanjam. Odnekud se pojavi suho- njav starčić sijede brade i kose čije su vlasi ko zrake sunca frcale u svim smjerovima. Ne vidim mu oči, tu su mračne šupljine iz kojih izbija nešto što me smiruje i više nemam straha i nisam zbunjena. Pomirena sam sa svim, ravnodušna, ionako ne znam gdje sam i što se sa mnom zbiva.
– Tko si ti – upitah ga.
– ‘ajde sa mnom, vidjet ćeš.
Osjećam kako me nešto vuče. Je li to moja rado- znalost ili je nešto drugo?
– Dobro me poslušaj – govorio je tako sugestivno da, i da nisam htjela, poslušala bih. – Tamo gdje idemo, vidjet ćeš svašta. Vidjet ćeš svakakvih ljudi: Užasnih, u jakom bolu, strašno iskrivljenih lica, raznih grimasa, na rubu svijesti od nepodnošljiva bola. Faca u užasnim patnjama.
Upamti, ti si samo promatrač! Tebe se njihov bol ne tiče. Ti si samo u prolazu. Dakle: Ne boj se! Ne suosjećaj s njima! Svi su oni imali šansu da okaju grijehe i prokockali su je. I opet, kad budu spremni, dobit će je. Ti si za ovo odabrana, dopu- šteno ti je ovo vidjeti.
Pitaj što te bude zanimalo.
Još smo stajali u istom prostoru, a otuda kamo smo trebali poći dolazila je hladnoća. Ugodnija od one koja me sjekla dok sam padala.
Poslije ću shvatiti da iz svega što je negativno zrači studen.
(Tada nisam znala da nam za put treba, ključ, mač i vozilo.)
Uzjahali smo nešto nalik raketi, starčić, pa ja. Čvrsto se uhvatih kao za bijesnog motoristu i krenu- smo. Zapravo, ne znam jesmo li krenuli ali smo brzinom misli već stigli. Osjećala sam, kao da je sve, zapravo, tu pokraj nas, samo se otvori prostor u kome se to može vidjeti. Nema vremena. Sve je svuda i uvijek.
Tako, ne znam jesmo li išli ili ne, ali sam znala da smo negdje drugo.
Tu je bila gomila svijeta. U prvi mah pomislih da je nekakav sajam. Svi nekuda bauljaju. Neodređeno hodaju izgubljeni u prostoru. Kao da svatko traži nešto što je izgubio. Nije mi bilo jasno što rade, ali kad se bolje zagledah – Zgrozih se!?
Nije me bilo straha. Samo sam bila zbu- njena i iznenađena. Bilo je tu ljudskih obličja s uzduž rascopanom lubanjom iz koje cijedi nekakva bjeličasta masa. Jedno oko poluzatvoreno i na onom jednom obrazu skvrčen, kao zgužvan list papira, mišić lica. Vidjeh trupla, bez glave. Iz vrata im lipti krv. Čuje se krkljanje. Koprcaju se, i koče, naizmjence. Pola rastrganog trupa, rukama se drži za glavu, jauče i urla, pa stišće si glavu s vremena na vrijeme, samo što je stiskom ne smrvi, kako bi odagnalo bol. Bilo je ljudi sasvim raskomadanih, ali su ti dijelovi iako nevezani, opet nekako išli skupa. Jedno je tijelo vuklo za sobom polomljene noge i svaki pokret je toliko bio bolan da je iz sve snage ispuštalo krik. Sve je zaudaralo na lešinu u raspadanju. Dali oni osjećaju taj smrad, ne znam. Neki su nosili konopac oko vrata, pravili su razne grimase pokušavajući ga trgajući i čupajući skinuti, ali im se prsti nisu odvajali od vrata.
Drugi su nosili raznovrsno oruđe i oružje.
– Tko su oni ?- upitah vodiča.
– Samoubojice – odgovori mi kratko. – A ima ovdje i onih koji su drugome nanijeli smrtne rane pa sad moraju nositi rane onih koje su povrijedili.
Onda je objasnio.
– U duhovnom svijetu svatko nosi svoju ranu. I ona koju umjesto žrtve nose ubojice, je zapravo rana koju su oni sami sebi zadali. Vidiš onoga što nosi pušku, eno, nema pola glave. On si je pucao u glavu. Vidiš ga, kako je izgubljen. U stalnoj je zbunjenosti. Užasan prasak mu je ostao zaleđen u duši. A sve ono što ga je mučilo još je u njemu. Vidiš mu grč na licu? Kao da se pita: Kada će ova bol prestati i što već nije prestala? Eto, isto ti je to i s onim što nosi konopac oko vrata.
– Otkud ja ovdje?- upitah.
– Strah te povukao, a trebaš još nešto vidjeti.
Ti si došla vidjeti ono što je iza ovoga!
I kao na slajdu slika se mijenja.
Dok smo prolazili nitko nas nije opazio, iako sam imala osjećaj kako su nas neki očešali u prolazu. Prešli smo u drugi prostor, nije bilo prezida, ali je nečim neodređenim odvojen od drugih.
– A onaj tamo? – vidjeh čovjeka za šankom s punom čašom.
S druge strane šanka su boce raznog pića.
– On je pijanica, muči ga neutoljiva žeđ.
– Njemu i nije loše, eno ima piće.
– Da, ali kada prinese piće ustima, sve ne- stane, a želudac mu stegne jaki grč.
Alkoholičari su mnogo vezani za vaš svijet zato ovo ovdje mnogo liči na kavanu.
Još je tu bilo raznih likova što su s polupraznim bocama bauljali, ali čim bi pokušali ispiti svega bi nestalo. Oni bi se u čudu osvrtali oko sebe kao da im je netko istrgnuo bocu iz ruke pred samim ustima. Malo zatim, kada odmaknu ruku, opet bi se u njoj stvorila ona boca. Sada bi se polako, oprezno pripremali za naredni pokušaj, kolutali bi očima, kao da će ih tko zaskočiti pa nesigurni u sebe pokušavali ponovno i ponovno i tako stalno, s nevjerojatnom upornošću.

Slijedi nastavak.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s