CHANNELIG (3.i 4. priča)

3.

Kad je gazda, izuzetno visok mladić, izraženih jagodica, širokih ramena, jakog vrata, svega što odaje sportski tip čovjeka, rekao da mogu odmah početi, Majstor se pobunio:
– Čovječe, crkli smo po ovoj vrelini u putu. Ja sad odmah ne bih ni svom ćaći radio – To je rekao, a znao je, ako brzo nađu smještaj, da će nabaciti podlogu i još će mu biti dosadno do noći.
Gazda ga odmjeri, kao da pita, što nećeš, pa ja taj posao toliko dugo čekam, ali ništa ne reče. Potom su sjeli u gazdin golf i otišli gore, pod Leotar, u iznajmljenu sobicu. I odmah potom Majstor se spustio u grad kako bi dovezao auto, a Boro je ostao s domaćinom.
Po povratku mu Boro saopći da tu u sobi na kraju hodnika stanuju dvije djevojke.
– Sada ih nema, na poslu su – rekao mu je.
Torbe su ostavili u svoju sobu, zatim skuhali kavu, pa nakon što su je ispili sišli u grad. Otišli su na radilište i vinogradarskom špricom nabacivali grunt na zidove. Tako će sutra sve biti spremno za bojenje.
– Ovo ti je – kaže Boro – ko zapišavanje terena.
– E, pa da, kad nabaciš svoj miris, onda se lakše diše.
Gazda je stajao po strani i listao ton kartu, tražio je odgovarajuću nijansu boje za strop.
Zatim se Boro raspričao. Svidjela mu se vlastita misao, zanijela ga. Pričao je o tome kako i kada u klozet uđeš iza nekoga tko nije pustio vodu, ne možeš disati dok ti ne počneš piš. I da životinje ne samo što bilježe teren, nego neutraliziraju tuđe mirise. Majstor je dodao kako se, eto, i u životi- njskom svijetu zna, da je gazda onaj tko zadnji zapišava teren.
Za pola sata su završili i isprali špricu, pripremili što treba za sutra pa s gazdom popili po pivo u prodavaonici kod Vere, njegove prijateljice, gdje su, prije nego su pošli kući kupili neke kobasice, i dvoje jaja za večeru.
Na usponu su se sjetili da bi trebalo još nešto kupiti pa je Majstor ostao u prodavaonici pedesetak metara ispod stana. Trebale su im još neke sitnice: bicevi, kruh i pivo.
Boro je otišao zgotoviti večeru…
– Šta je bilo?- pitao je Majstor kada je ušao i vidio Boru u dnevnom kako sjedi na kauču.
Kuhinja je bila lijevo, odvojena zastorom.
– Ona me istjerala – pokaza Boro bradom ka kuhinji.
Tamo je djevojka duge smeđe kose, visoka, vitka, u nečemu što nije ni spavaćica ni haljina, minica, spremala večeru.
Ona je za trenutak sve napustila i prišla.
– Darija – pružila je ruku obrisavši je prethodno o ono malo krpice nad bedrima. Nadla- nicom je sklonila pramen kose s čela. – Što će mi muško po kuhinji. Ja to ne podnosim. Sjedite, evo sad će biti gotovo. Ja ću postaviti stol.
Majstor u prvi mah nije mogao doći sebi. Odmah se spustio na najbližu stolicu, da nije sjeo, učinilo mu se, da bi pao. Možda je uspio pružiti ruku, možda je i izgovorio ime ili nadimak, ali je sjeo za stol i bijaše mu tako milo da se pokajao što nije kupio još koje pivo, i to je rekao naglas.
Darija je donijela jelo, ispržena jaja na oko i, uzduž popolovljene kobasice. Stavila tavu na sred i donijela dva plitka tanjura i pribor i servirala kao u restoranu ekstra klase. Stavila je na stol još neke sitnice, one kojih se muški rijetko ili nikada ne sjete: salvete, čačkalice, podmetače za čaše i, sve ono što jednoj domaćici može pasti na um.
Za vrijeme jela su se bolje upoznali pa su i nakon što su Boro i Majstor završili večeru nasta- vili pričati o svemu i svačemu, nadugo i naširoko, dugo-dugo u noć. Pretresali su Markove konake, kao da se znaju, tko zna otkad, kao kad se dobri prijatelji ne vide godinama. Toliko su u ovoj noći u kući na strmini Leotara postali bliski da se Darija povjerila kako piše pjesme i vodi dnevnik. Čak ga je donijela i tutnula na stol. Još štošta se tu kazivalo, s nekim čovjek ne ispriča toliko ni za nekoliko godina. Čak su u neko doba konstatirali da svih troje imaju mladež na leđima, dolje u dnu, i to kod sve troje skoro na istom mjestu. Moralo se to i pokazati, pa su zaključili, da je to neki važan znak Gospodnji, i odmah potom osjetili još jaču žeđ. Boro je ustao i otišao po još pića. Trebalo se otkvačiti jer rijetki su oni označeni, a onda, mora biti i da su posebno važni.
Koji minut poslije Darija je pozvala Majstora da mu pokaže gdje ona spava i kako je s cimerkom uredila sobu.
Boro se brzo vratio: – Nema, zakasnio sam, zatvoreno je – rekao je sa žaljenjem.
Nisu dopustili da im to pokvari ugođaj. Šta je – tu je, konstatirali su.
Stigla je i Darijina cimerka, pružila ruku, rekla neko ime i otišla spavati.
– Umorna je – pravdala ju je Darija – ovih dana ima nekih problema kući.
Onda je donijela Desankinu zbirku pa su čitali stihove. Na kraju je Boro s papira što je bio u knjizi pročitao Darijinu pjesmu. Još su pred spavanje zaključili kako će, ako ne sutra, a ono za koji dan sigurno, pasti kiša.
Trebala je, užasno je sparno.
Kada su pošli spavati, da je bio manje umoran ili da je bio imalo nervozan, još bi Majstor prije spavanja u sobi ganjao komarca što je tuda brujao kao zalutali Messerschmidt i tražio gdje će pecnuti. Još ga je dugo u noć nekim unutarnjim uhom čuo. Spavao je na jedno oko.
Ili je mislio da tako spava.

4.

Dan uobičajen, radni. Unutra se vrelina ne osjeća pa je ugodno. Boro se uplašio da neće stići pogledati grad pa je počeo kukati:
– Ja ću večeras malo prohodati. Moram, da ne bih bio poput onih manekena što ih strpaju u kombi i odvezu na aerodrom. Zatim, slete u London, odmah ih smjeste u kombi. Iz kombija ih smjeste u garderobu. Prohodaju pistom. A nakon revije – s piste opet na pistu. Samo zato jer su im rekli, znaju da su bili u Londonu
– Nemoj večeras – plašio se Majstor da ovaj ne zaglavi – Sutra ćemo završiti ranije pa onda idi.
I ostali su na tome.
– Kupit ćemo vina pa lijepo sjesti – govorio je Majstor na kraju posla – Red bi bio počastiti Dariju, a i onu drugu da bolje upoznamo.
Darija nije bila gore. Nisu mogli piti, nije im išlo.
Da je bilo pivo ili nešto drugo, ali vino…
Sjeli su na terasu, pokušavali se opustiti. Glumili su kratko vrijeme jedan drugome kako ide i kako je sve dobro. Na kraju, ipak su se prestali natezati. Priznali su da večeras ne ide, pa nakon što su dokrajčili litru i to samo zato jer su je otvorili, ostavili su drugu u hladnjak. Možda im sutra bude išlo bolje.
Grad se odveć uvukao u mrak. Nebom se zacrnio plašt, koji kao da je netko izbo šilom, pa kroz rupice curi nešto svjetlosti na brda i krovove, u oči i dušu i pamćenje.
– Jesi li vidio koliki nam je gazda?- pita Boro.
– Aha – gleda Majstor odsutno gore negdje – Negdje sam čuo da su ovdje ljudi u prosjeku najviši u Europi. E – onda se kao sjetio – znaš li ti tko je tamo kod nas Hercegovac?
– Mato – lupi kao iz topa Boro.
– Nije. Mislim, on jeste Hercegovac, a nije Hercegovac. Njega su prozvali tako zato što mu povrtalj uvijek dobro uspijeva. A pravi Herce- govac je Andrija V.
– Čuj! – začudio se Boro – On? – kao da ne vjeruje.
– Da, on ti je došao za duvandžijama kao financ i ostao. Oženio se, dobio djecu, i kažu, da više nikada nije otišao svojim dolje.
– Pa što je radio kod nas?
– Svašta. – malo je razmislio pa dodao – bio u policiji. Bio je negdje direktor. Znaš već kako je to išlo? Nego, jesi li čuo za Vukašina?
– Nisam.
– Vidiš – opet se Majstor zagledao negdje gore. – Vukašin ti nije bio baš sav svoj. Radio je sve i svašta. Cijepao je drva svijetu, noću pomagao istresti tezgere i radio najteže i najprljavije poslove, ali mu nije bilo mrsko ni ukrast.
Tako je u selu, susjedu što je živio iznad njega, pokrao japiju. Odmah su sumnjali na njega, ali ovaj zapeo da ne zna ništa i, gotovo.
Ispitivali su ga svakako ali ništa.
Onda odnekud banu Andrija i uze na se da to riješi.
Ponudi Vukašina cigarom, Moravom bez filtra, i s njim u priču:
Ma, Vukašine, ovo ti je ovdje sve gô lopov…
… Pusti ti njih da ja i ti ko ljudi popričamo…
Elem, omekšao Vukašin, a kad to Andrija osjeti, veli: Čuj bolan! Što ti ne bi ovako; kad padne mrak, vrati japiju i niko neće ništa znati.
Kad će Vukašin – Al’ ko će to opet brdu tegarit?
Onda mu je ispričao da ju je odnio u potok, zatrpao granjem i lišćem, a potom rekao mu za još neke stvari o kojima ga ovaj nije ni pitao…

Darija ih je zatekla u šutnji, sjela je kratko. Onda je stigla druga. Rekla je da je bila negdje na muzici i dodala: – Jest me drmnulo! Ko štocom!
– Umorna sam.- pravdala se Darija – Idem malo leći, pa ako vam se bude još pilo, zovnite me kasnije. Treba mi samo malo da pritrenem.
Kada je otišla njih su dva opet pali u šutnju.
Sjedili su dok im nije postalo hladno
– Čovječe, smrznut ćemo se ovako. Ja odoh, a ti kako hoćeš – ustao je Majstor.
Još je Boro u sobi na zidu prije spavanja, napravio crvenu mrljicu.
Majstor je jednom ustao, išao u klozet, zatvorio prozor.
Pojačala se invazija komaraca.
Opet mu nešto nije dalo zaspati. Kao da je čuo milijune komaraca kako mu zuje tik do uha.
I onda?..
Nije više mogao izdržati. Ustao je i ušao u sobu preko puta.
– Tiho, – javila mu se Darija čim je odškrinuo vrata. – Da nju ne probudimo.
– Bit ćemo ko bube, – jedino što je mogao reći, dok je krevet užasno zaškripao.
– Čekaj malo – ustala je i svukla deku. – Dođi ovamo, na pod.
Nije vidio u mraku što ona radi, ali kad ga je zapuhnuo vjetrić, znao je kako, tamo nasuprot prozoru, namješta deku.
Kada ju je napipao, za koljeno, uhvatila ga je za ruku i lagano povela preko trbuha i grudi, pa mu poljubila dlan i ugrizla ga za palac. Dok joj je tražio usne prislonio je obraz uz kosu, bila je mokra. Kako mu je u trenu godio taj hladni dodir. Mirisala je na naranču. Samo polako, pomislio je. Išao je prstima nježno tako da joj jedva osjeti kožu. Potpuno se prepustila.
Bradavice su joj nabrekle i tvrde su kao klikeri. Dolje je gorjela svim rajskim ognjima. Ima li išta slađe od grijeha?
– Pazi! Polako! Žulja me – smirila se da sve bude lagano i nježno.
– Je li sada dobro.
– Aha
Strast u njemu je nadolazila poput bujice. Darija se uvijala pod njim. U njoj je nadolazio vulkan. Ono što se osjeti kroz vlažnost međunožja, u nabubrelim bradavicama, u ubrzanom stiskanju, poljupcima, jačem grickanju i, u glasnim uzdasima.
Ona je još samo jednom progovorila, da pazi da ne bi svršio u nju.
I, možda je prostenjala još nešto, ali on to, da li je čuo, ili nije, tko to zna, jer se kao dječarac gubio u vrtlozima strasti. Gubio se u njenom stiskanju butina, uzdizanju i spuštanju, u sudaranju tijela. …

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s