CHANNELIG (1. i 2. priča)

C H A N N E L I G

1.

Pero Barić zvani Majstor, maler je po opredjeljenju, po profesiji nešto drugo. Otkako se vratio iz inozemstva, okrenuo se boji i evo već dvadesetak godina opslužuje bosansku varoš.
Na kraju dana ležao je na kauču, odmarao čitajući.
… Svi su sretni, ovo ljudi što smo ih sreli, a puno bi bolje bilo da tu nije još ovo žezlo od asfalta što danju upija žar, samo da bi navečer zajebalo ovu ugodnu svježinu.
Šećući cestom gledamo tamo, ravno prije- ko, vide se svjetla u nizu, zrcale se na površini između mora i neba parajući sjajem tamu i zrak nad otokom.
Prebacio sam joj ruku preko ramena. Ona, sva u kosama, malo čupavo moje, zvao sam je. Prolazeći pokraj crkve, pomislih i odmah rekoh naglas, naša je karizma između nas Gospode. Dok smo se spuštali dolje ka rivi do nas je s lijeve stra- ne dopirala galama. Počela je tombola. S desne strane dopire glazba s terase nekog restorana. Pra- vo ispred udara more.
Ovamo pred brijačnicom na samom ulazu u skalu, dvojica barba na svjetlu ferala šahom i vinom gase strasti. …
Nar… zvonjava telefona ga trgnu u pola riječi. Prođe mu kroz nerve kao strujni udar. Pero se strese i, skoro da mu knjiga ispade iz ruku. E, neću se javiti, pomisli, samo se promeškolji…
Neće se javiti – ili ipak hoće? Kako je taj netko na aparatu bio uporan dvoumio se. Aparat nikako da prestane
Ustao je.
(Ovdje bi neki napisali kako je samo ispružio ruku i dohvatio slušalicu. Pero je radnik pa je morao preći čitavih četiri koraka i četvrt da bi podignuo slušalicu.)
Poslije razgovora se vratio i legao na kauč. Pokušao je dalje čitati, ali više nije išlo. A ovaj poziv, došao mu je kao kec na desetku…
Sutra ne gubeći vremena, još dok je mrak sjedio po rubovima šume s pomoćnikom je utovario skoro sve što je imao od alata, sjeo u svoj drndavi auto i krenuo u Hercegovinu.
U putu je pričao Bori o svojim putovanjima po Europi. Pričao je s nekim posebnim zanosom o težini prvih dana u tuđini. Ispredao nevjerojatne situacije o boravku u hajmovima. Imao uzbudljivih scena s bjelosvjetskim ženama. Govorio je o sitnim, a ipak tako velikim zadovoljstvima. Tamo su i najobičnija pijančenja toliko značajna da se teško zaborave. Spominjao je velike želje i plano- ve koji su mu davali snagu i volju da lakše podnese i najteže trenutke. Ali te želje i planovi, iako su stalno čovjeku na dlanu, ne budu nikada uhvaćeni. Ostaju zauvijek njegova vječita težnja, tvrdio je, sada posve siguran, da je trebalo samo zrno sreće pa da mu se neke od njih ostvare.
On to nije imao.
Rekao je Bori kako je cio život samo ge- neralna proba i kako čovjek misli da bi drugi put znao nešto bolje učiniti i dodao:
– Da sam samo malo bio odlučniji i danas bih živio tamo negdje u Europi. Nekim ljudima stvari, jednostavno, ne izmaknu tek tako. Ja kad dođe do toga da ne mogu imati ono što sam poželio i ne vrdam mnogo, mislim to tako mora biti i, gotovo, a poslije skontam da sam možda uz malo više upornosti mogao i ja ostvariti to nešto, pa mi bude krivo.
Samo, pošto sve prođe, onda, ‘alali Huso materi.
Boro je zapalio cigaretu, slušao ga je pozorno. Ponekada bi se zamišljao tamo negdje i tada bi treptao kapcima, otkucavao bi misli koje telegrafski zuje samo u njegovoj glavi.
Pero često nije znao da li ga, uopće i, čuje. Iako bi ponekad pomislio kako ne treba govoriti, i koncentrirao bi se na cestu, na vožnju, riječi su mu dopirale u uho, kao da dolaze od nekog trećeg. Izgovarao ih je netko u njemu, mimo njegove volje i uzimao sebi za pravo pričati o njegovom životu. Usuđuje se misliti kao on. Možda je i bio s njim cio put, spavao s njim u smrdljivim haustorima Nurnberga. Skupa su zebli na ulicama Hamburga. Skitali preko mostova i po dokovima, zaobilazili u što većem luku San Paolo strasse. Taj je s njim kisnuo na petlji u Lubeku. Netko tko je skupa s njim, zbog nemirnog mora, uljuljan na putničkoj platformi, povraćao u klozetu trajekta za Rodby. Pa se sada sjetio kako je bilo kada se pojavio, iscrpljen i blijed ko smrt, pred danskim carinikom. Izgledao je kao da nosi neku, Bože sačuvaj, pošast, pa je jadni carinik detaljno pretresao, prvo njega, pa torbu, ne bi li opravdao vlastitu sumnju. Pošteno mu je i dušu iz torbe istresao, ispreturao, zapitkivao sve i svašta i na kraju pozvao kapetana da vrati robu natrag, tamo gdje ju je i ukrcao, nimalo postiđen što nije imao razloga da sumnja. Još čvršći u odluci da se roba vrati na polazište. A to što u Njemačkoj pljušti kiša, kao da je nebo sišlo na zemlju, i što više, tog dana nema trajekta za Dansku i što će uskoro mrak, ništa ga nije bilo briga.
Vozeći pogleda zalijepljena za cestu i asfalt, majstor osjeti na koži blagu jezu, lagano zadrhta sjetivši se kako je bilo ledeno. Dok su mimo njih nestajali pejzaži, beskonačna traka ceste se motala, u svijesti majstora bi se ponovno nizale slike iz prošlosti i davale mu neku posebnu crtu emocija. Nekada je to bila blaga tuga, a nekada bi postajao veseliji.

2.

Prošao je mjesec otkako su stigli i smjestili se u centru Posušja, ispod starog hotela. Još samo da odu u Trebinje završiti restoran i onda će odahnuti.
Izgubili su vremena dok su u poduzeću čekali na konačan dogovor i još, dok su utovarili materijal i alat. Strpali su sve što su imali pa vijugavim putom preko Kočarina i Trna, kroz Široki se spustili u Mostar, pa kroz grad u brda i kamenjar. Kad su se popeli i krenuli ka Stocu, sunce je već bilo visoko, žarilo je svom silinom i zrak je titrao nad cestom i imao se dojam da je put nemiran. Vrelina dana, titranje zraka i vidokruga, ravnomjerno promicanje makije mimo njih, sve to umrtvi čovjeka da samo malim dijelom svijesti zapravo vozi. Sve ostalo u njemu spava.
Dugo su šutjeli. Cesta i vrelina ih uljuljala. Od Ljubinja nisu izgovorili ni čestite dvije rečenice. Samo bi ponekada sa strane blizu same ceste vidjeli stado ovaca, po pet šest njih skupa, kako brsti žuti cvijet zanovijeti, žutike.
– Jebem ti! – trgnuše Majstora rupe na putu. – Ja ih primijetim tek kad ne mogu ništa učiniti. Tek ih osjetim pošto se cimnem preko njih! Majku im, otići će mi gume!, – ljutio se sam na sebe.
A onda se sjetio onog dana kada je Boro prvi put u Posušju stao na role. Ponijelo ga još u Njemačkoj. Tamo ga je neki tip autom izuo iz rola i otada, kao u inat, Boro je još više vezan za te male kotačiće
Bit će da mu se u glavi nešto poremetilo.
Elem, prvom prilikom natandario se na njih i ulicom od starog hotela, pokraj mnogo parkiranih auta, sjurio dolje prema školi i sportskom terenu.
Boro je nakon rolanja stigao tek narednog dana, pošto se dobro razdanilo. Role je nosio u rukama. Odmah je s ulaza tresnuo role na pod i ustremio se na radijator, uhvatio se objema rukama i pokušavao izuti cipele, ljuljao se, jedva uspijevao ostati na nogama, jednu je i uspio svući skupa s čarapom i tako legao.
Da mu je onakvom, kojim slučajem, palo na um da opere noge, prevalio bi se preko glave u kadu.
Oko podne su, nakon što je malo odspavao, otišli u Tomislav započeti novi posao. Kad su počeli posao Boro mu je htio ispričati što mu se dogodilo, pa ih je netko prekinuo. Tako je Majstor ostao još neko vrijeme radoznao i htio mu je posli- je napomenuti, međutim, zanesen poslom, lojtra- ma je zagazio u prazno i tresnuo na pločice niz tri stube. Sreća, nije se povrijedio. Samo malo zdr- mao, stresao i zaboravio o čemu je htio pitati Boru…
Sada je ponovno razmišljao o tome danu.
– Šta je bilo ono neki dan kad si rolao? – upitao ga je, držeći čvrsto volan i ne skidajući pogled s ceste, jer svaki tren mogu naletjeti na nove rupe. – Izašao sam odmah za tobom, a ti si već bio odjurio niz ulicu. Htjedoh vidjeti reakciju dvojice policajaca što su uvijek na raskrižju. Kontam, kad te vide, možda će te zezati.
– I šta je bilo? Meni nisu ništa rekli.
– Ma, samo sam čuo nešto kao: Vidi, isukrsta ti, kako čovik vozi, a ova naša dica čim napune dvanes, cigar i pivo u ruku.
– A ja, dolje sam se malo niže sklonio s puta, da prođe auto, zaustavio sam se pred jednim kafićom, a otud me neki tip pita: Odakle si ti stigo?
Iz daleka, kažem mu.
A on će: Pa jadan ti, kako ćeš kući na tome?
Odatle sam otišo u Sport café i malo smo svirali i cugali.
– Baš malo, do zore i do besvijesti. – Promrmlja Majstor sebi u bradu.
Zatim je Boro izvadio pa dugo u krilu na komad papira, mrvio prstima travu, miješao s duhanom, da bi napokon smotao joint i zapalio, povukao dva-tri puta dim kratko, samo da raspali žar, a onda udahnuo jako i duboko, zažmirio je i nagnuo glavu kao da žmireći gleda u nebo, koji tren zatim puhnuo i, ponovio još jednom.
Malo je duže zadržao dah.
˝Kada bi čovjek i bez jointa onako disao, zama- ntalo bi ga ˝ , pomisli Majstor.
Malo poslije Boro je drjemuckao opijen. Majstor osjeti niz leđa curke znoja. Sva vrelina dana uda- rila mu je u kičmu. Počeo se meškoljiti na sjedištu.
˝ Da bar na obzoru vidim oblak, manje bi mi bilo vruče ˝, mislio je.
Kada je Boru nešto trgnulo iz transa, sjetio se i njega pa ga ponudi dimom, a on odmahnu glavom i s više pozornosti upre pogled na cestu.
Bilo mu je i ovako loše.
A joint u njegovoj blizini uvijek ga podsjeti na nešto iz prošlosti. Ovaj put se sjetio jedne poznanice, koja mu se, nekako na kraju dječačkog doba, hvalila, kako je lijepo gledati kad na ruku prisloni žar opuška a sitne zvjezdice raznih boja frču na sve strane.
I to je sada prepričao Bori.
Pitao sam je, čime se nakljukala – Neka- kvim tabletama – rekla je. Dodala je da joj knedla u grlu užasno smeta i da trava diše.
Onda sam je opet upitao: Otkuda ti ideja za gašenje cigare na ruci? Nikako mi nije išlo u glavu što je učinila.
– U sobi gdje sam sjedila – kazala je – od ispod stola je došao jedan malešan starčić i gasio je cigaru na ruci, a okolo njega su praskale zvjezdice, kao vatromet; ma još ljepše.
Malo je zastala, uzimala je dah. Zagledala se u me, onim pogledom što ostaje unutra, iz njega ništa ne izbija, pa nastavila: – Da vidiš kako su prštale te divne zvjezdice raznih boja. Svaka od njih bi na kraju pucnula i rasprsnula se u još više manjih prije nego bi nestala. Onda mi je pružio taj čovječuljak ruku na rukovanje. Ja sam je pri- hvatila, malo zatresla, a on se sav u zvjezdice sasuo i uz blijesak nestao. Plakala sam za njim – rekla je. – Bio je tako slatki čikica.
Zatim je zavrnula rukav i ja sam na podlaktici vidio žive rane, još se unutra vidjelo crveno tkivo, ranu do rane sam vidio, njih sigurno desetak. Pomislio sam: ˝Bože moj, kakva će joj tek ljepota biti, kad dođe sebi?˝
Završio je kazivanje i nije znao je li mu to pitanje sada palo na pamet ili se stvarno, onda to zapitao.
I samo što je završio s kazivanjem, nakon jednog pravokutnog zavoja u lijevo, pred njima u daljini ukazaše se ogromne krošnje trebinjskih platana. Iako su ih samo vidjeli naslutiše svježinu i osjetiše olakšanje kao da tu svježinu već u autu dišu. Kada su malo poslije u starom gradu izašli, sasvim ih obuzme osvježavajući dašak. ˝ Svaki grad ima svoj miris. Ovaj lijepo miriše s ovolikim krošnjama nad sobom ˝, pomisli Majstor. ˝ Miris mu je kao srce, kao duša po kojoj ga osjetiš i pamtiš.˝

Nastavlja se…

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

2 odgovora na CHANNELIG (1. i 2. priča)

  1. Nemam nista protiv da podijelite clanak s prijateljim ai raduje me da vam se clanak svidio.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s