Oselište i Kazagići

Oselište

Nas su, kako to uvijek biva, na brzinu skupili. U vojarni u Kiseljaku smo dobili streljivo, natrpali smo se pod ceradu kamiona i tek izašli kod restorana ˝Jelenov Gaj˝, nekada poznatog po ukusnom jelu i ljubaznosti domaćina. Sam ambijent je malo neobičan. To je posljednji restoran s ove kiseljačke strane prije Kaćuna. Stalno sam mrmljao ne znajući, a ipak sluteći, šta se to dešava. Iza leđa su nam ostala sela Klokoti i Bilalovac gdje su MOS-ove snage ostale nedirnute, a svi su znali, pa i ptice na grani, koliko su jaki i bez da su pojačani Visočanima i Zenicom.
Naime slutio sam ono što će se tri dana poslije desiti.
Već tada su nam provalili u vezu, zarobili su i pobili naše veziste, dočepali su se razgovornika pa su naše minobacačlije dajući im krive koordinate napucavali na nas. Kiseljačani koji su u neizvjesnosti čekali postrojbu koja je ostala u okruženju jedva čekajući priliku da unesu smutnju među muslimanske redove pa su nam često slali projektile. Onda su odnekud donijeli i počeli nas proganjati BST-om. (Kakva glupost, ovdje je netko morao za nekoga znati.) Smješteni smo ovdje mimo pravila, u jednoj vikendici jednog zeničkog Jevreja koji nam je kuću dao na raspolaganje i jedan dan bio s nama, a sutra se već izgubio ostavivši sve svojoj sudbini.
Mi smo tu noć proveli u užasnoj hladnoći iako smo razvalili plast sijena što je bio na njivi dolje malo niže. Obložili smo sijenom unutrašnjost rovova. Studen je bila na rubu podnošljivosti. Poslije do kraja rata pa računajući i ono vrijeme pod Cincarom ne sjećam se da mi je bilo studenije. Može se izdržati, obećali su nam smjenu sutra navečer.
Iz smjera Busovače detonacije ne prestaju, od ranog jutra do samog mraka nisu prestajale. Još nam nije bilo poznato da se u Busovači naši bore za svaku katoličku kuću. Ovdje je opći rat počeo usprkos potpisanom, baš u to vrijeme, Vens-Ovenovom planu podjele Bosne na deset provincija.
Naš narod u Busovači i Vitezu je napadnut, a kada šačicu naroda napada veliki broj vojske krvoločne i željne pljačkanja i iživljavanja nad pukom onda u ljudima proradi inat i ne da se. Mi smo noć proveli mirno i taj dan samo smo na večer digli pobunu čuvši kako su našu smjenu odveli nekamo na drugu stranu. Vratili smo se kući kroz Klokote i Bilalovac, kamionom kojim smo i dovezeni.
Tada sam zadnji put vidio Marinka Bošnjaka, zapovjednika 3. bojne brigade „Josip Ban Jelačić“ poginuo je 16. 06. 1993. godine.

Naša smjena zajedno sa fojničkim i kiseljačkim bojovnicima, računajući i one iz okruženja izašli su preko Zahora na cestu negdje prema Fojnici i stigli su kućama umorni i iscrpljeni ali svi živi i zdravi.

Kazagići

Od tada se crta postavlja u Kazagiće i Badnje, iznad ceste Kiseljak – Busovača, sa strane između Brestovska i Visokog. Htjelo se nadzirati put kojim su iz Visokog i Zenice stizala pojačanja i tvarno tehnička sredstva. Ipak se pokazalo da je to za nas preveliki zalogaj. Kontrolirati taj put bilo je još daleko od nas. Kuće naših mještana u Kazagićima su prazne. Dolje prema položajima MOS-a u međuprostoru već duže vrijeme leži leš jednog sredovječnog muškarca. Domaći govore da je to civil iz njihova sela što je prvi dan ubijen u napadu Muslimana na to selo. Još dugo je ležao tako dok nisu došli po njega. Tako smo, uz sve češće pokušaje armije da nam probiju crtu obrane, dočekali proljeće uz sada pojačanu dežuru u Pirinskom propustu.
S tih smo položaja gledali 31. svibnja 1993. kako gori samostan sestara Klarisa na Brestovsku.
Tog dana je u gašenju vatre poginuo: Anto Drljo

Anto Drljo

Anto Drljo

Nakon što je izgnan iz svog sela Anto se nastanio s još nekolicinom Konjičana u našoj općini te odmah pristupio HVO-u.
Čak smo u jednom naletu muslimanskih snaga, zbog nesmotrenosti boka gore na Badnjama izgubili dio crte koja je zatim vrlo brzo stabilizirana. U tom naletu i rasulu dijela naših branitelja u povlačenju, zbog tko zna čega, u među prostoru je ostao jedan naš bojovnik. (Koje li ironije, čovjek koji je rođen samo par stotina metara dalje ostao je izgubljen u prostoru). Ostao je među crtama i kada su se svi pomirili s tim da smo ga izgubili, jednog dana se pojavio kod trešnje na kojoj su naši često brali plodove. Pojavio se iznenada, predavši se vojaku koji je zbrisao samo što ga je ugledao.
Kada su drugi vidjeli šta se događa, brzo su ga pokupili i sproveli u vojarnu otkuda je odvezen kući. Poslije je, prisjećajući se tih dana, pričao kako mu je najteže bilo podnijeti žeđ. Lokva koju bi petom nap- ravio da mu se na močvarnom terenu nakupi voda za piće, služila je pticama za kupanje, a on je tada morao još dugo čekati da bi mogao piti.

Nizali su se dani, sve teži i sve neizvjesniji.
Po povratku dežuralo se u Pirinskom propustu.
Tu je crta dobila nekakvu formu i rovovi su utvrđeni.
S jednom manom u svemu tome; dok mi dežuramo, Muslimani iz Mra- tinića i Gunjana čuvaju ovce i goveda oko naše crte.
Na žalbu, u stožeru odgovaraju da su im to odobrili i da “nema proble- ma“ ? Takvo ponašanje ljudi iz kreševskog stožera kasnije će koštati života neke bojovnike.
Jer trada je već svima bilo jasno kako je sukob s MOS-om neizbježan.
Incidenti postaju sve češći.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s