Škulje

Škulje

Manevarska, što se za ovakve prigode uvijek iznova formira, sa tridesetak članova je raspoređena u Škulje. To je selo pod planinom Galica čije se stijene sa tog kraja skoro okomito uzdižu nad gradićem Turbe gdje su MOS-ovci u pola grada uspjeli zaustaviti osvajače jugo-armade. Mi smo poslani u ispomoć snagama MOS-a.
Dok smo dežurali sa ´savezničkih´ položaja je znao stići poneki hitac ispaljen na nas. Malo smo se dosađivali u selu katoličkog puka što je na brzinu napušteno. U podrumu gdje sam bio smješten našli smo bure kiselog kupusa pa nam je to razbilo onaj užasan okus američkih dnevnih obroka. Selom je skitao samo jedan usamljeni oroz i šepurio se dok jednom društvu nije na um pala juha. Jedan je bojovnik kalašnjikovim nanišanio oroza i opalio, nakon prvog pucnja prestrašen oroz se zaletio preko dvorišta, valjda neosječajući ranu ili mu je , možda, metak samo prošao kroz perje. Bojovnik je i drugi put pucao, a nalet inercije bacio je oroza za grm. Borac, onako ljutito, trznu pušku i baci je na zemlju dvorišta uz komentar:
– Jebem ti ovaki rat! Ovdje i orozi nose pancirke.
Potom ode sjesti za stol gdje su ostali pili kavu. Neki su (u takvim trenucima i to je neizbježno) od pretis lonca inprovizirali mali rakijski kazan jer su šljive nadošle, šteta bi bila da propadnu.
Još se sjećam dežure na br. 1. u zemunici iznad štale, gdje su Varešaci, u nekoj smjeni poslije, umalo stradali. Bilo je snježno i užasno hladno. Dežurali smo ja i J. B. iz Crnića, stigli smo, a još se nije niti svanulo. Smjena će nam stići oko dva, ako nas snajper ne pokrije, što je već imao naviku učiniti. U protivnom , morat ćemo ostati do mraka. Oko dva neki se vojnik, gore na stijeni, navalio na PAM-u pa svaki minut zvizne nam naboj tik do ulaza. Dojadilo nam čekati, pomalo smo počeli i drhtati; mali je prostor za kretanje te se teško ugrijati, i kada više nismo mogli izdržati, a uvjereni da ovaj gore neće prestati, kažem Josipu:
– Odoh da mu naredim pola sata stanku.
Bila je to šala, a ipak sam izašao iz zemunice i dreknuo iz sveg grla:
– Hej, dosta je više, stanka je za kavu, hajde pola sata!
I smjena je obavljena, mi smo ušli u kuću i samo što smo se smjestili tik iznad glava kroz zid od pruća i gline prozuja zrno i opet se nastavi onaj maloprijašnji ritam snajpera.
Samo nam je dao na znanje da nas ima, mi nismo toga bili svje- sni. Iz Škulja smo sutra navečer skriveni mrakom otišli putom iznad nekih borića u Paklarevo gdje nas je čekao autobus.
Tada sam vidio da su stigli minobacačlije, sreo sam neke poznanike. Oni odlaze na drugu stranu, gore negdje visoko u brda.
Sve vrijeme te kasne jeseni sve do u zimu smjenjivali smo se mi i Varešaci, Fojničani i Kiseljačani na toj bojišnici, sve dok u noći 23. na 24. siječnja nije u Busovači ostala odsječena posljednja ekipa iz Kreševa što je bila u travničkoj općini. Bili su blokirani od onih kojima su pomagali da sačuvaju svoje kuće od JNA i četnika. Prometnicom se više nije moglo.
Na brzinu osmislivši akciju, a imajući momke besprijekorne fajtere, jedan je Kiseljčanin, htijući proguliti za Busovaču, s momcima uletio u okruženje. Nekon toga su se tukli tri dana da bi se probili nazad iz okruženja i na kraju su se ipak izvukli. Jednog bojovnika su izgubili. Mihovil Bojo je u toj borbi za ovaj katolički narod položio svoj život.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s