Priprema za obranu i ratni put Kreševljaka

Priprema za obranu od
JNA i četnika i ratni put Kreševljaka

U strahu od upada nepoznatih skupina a zbog sve jačih sukoba diljem Hrvatske narod se samoorganizira te su u Kreševu već polovicom 1991. godine organizirani seoski vodovi i oni traju sve do 10. listopada kada se na Lopati osniva prva satnija, u čiji sastav su ušla tri voda: prvi je postrojba posebne namjene (specijalci) i dva manevarska (prateća). Tad je donesena odluka i policijska postaja je (do tada stanica milicije) stavljena pod nadzor Općinskog odbora. Oružje je stizalo tajnim kanalima, Muslimani milicajci, naše ljude prate u stopu, snimaju svaki korak i nekakvim kanalima dojavljuju, u centralu, gdje sjede Srbi, pod okriljem jugoslavenstva. Još uvijek su ti isti Muslimani uporno tvrdili kako na ovim prostorima neće biti rata, iako su se, dok smo se mi naoružavali za obranu naših kuća, potajno spremali i naoružavali i odlazili na crtu na Igman ili Košćan, ratišta na hadžićkoj općini.
Kada ih je potpuno stegnulo i kada ih je već oko dva milijuna bilo pod granatama ili u pokretu, dok im se počelo dešavati ono što naš narod već odavno trpi, tada kao oni shvaćaju situaciju i dižu se u obranu ˝domovine˝, a svi koji su ustali prije bili su ustaše i neprijatelji Bosne i Hercegovine. I ne valja im ni što smo mi na crtama dodira sa agresorom zaustavili tenkove i pješadiju i spasavali im glave.
Sjećam se jednog vikenda kada sam bio kući na odmoru, stigao sam pred večer sa tomislavgradske bojišnice, u mahali se u neko doba noći skupilo poveće društvo. Pomislih da nije koga kakva nevolja stisnula, ali poslije vidim da dijele Merhamet, valjda zato što se noću slabije vidi da im sjaj mliva ne bi izazvao sljepilo. Sutra su svi ,opet, bili na spisku i stajali su u redu i kao da nemaju što jesti, čekali su podjelu iz Caritasa.

Prva vježba (kad je formirana prva satnija) bila je pokaznog karaktera, još su vježbe održane u dva navrata na Lopati. Druga je bila odmah u jedanaestom mjesecu 1991., a treća u drugoj polovici siječnja 1992. godine.
Mnogo je ljudi zainteresirano, što zapovjednom kadru olakšava prikupljanje ljudstva radi provjere vojne sposobnosti, treba vidjeti kakvim znanjem ljudi raspolažu i upoznati ih sa novim naoružanjem.
Nestručnim rukovanjem u planinarskom domu 18. siječnja jedan je bojovnik lakše ranjen.
Radi sigurnosti mještana pojačan je nadzor nad vozilima i stan- ovništvom pa su na Blinjama i u Tomiću postavljeni punktovi Pričuvnog sastava milicije , a većina pripadnika su iz redova katoličkog naroda. Nedugo nakon toga osniva se Hrvatska komponenta oružanih snaga u koju sada svi prelaze. (Ovdje pod hrvatskim mislim na ovaj katolički puk, a što nema nikakve veze s Republikom Hrvatskom)
Nastaje stanje vakuuma. Svatko ima oružje, narod je uznemiren, nešto se mora hitno poduzeti. Dežure su u Sastavcima dolje podno Meoršja ka Tarčinu.
Ono što se poslije događalo uglavnom je vezano za tri voda Prve satnije, mada je svakim danom broj ljudi u vodovima sve veći.
Stanje postaje zaoštreno i na hadžičkoj crti koju nadziru Muslimani.
Oko Sarajeva Srbi stežu obruč.

U to vrijeme Kupres gori.
Izetbegović još vaga, taktizira; je li to njihov rat ili se to njih ne tiče.
I konačno – kad im je dogorjelo do nokata Vlada proglašava početak rata u Bosni i Hercegovini i stavljaju Bošnjake kao žrtve u prvi plan, a nas Hrvate zapostavljaju ili nas čak, optužuju za politiku velikohrvatstva, prozivajući nas Bobanovim odmetnicima, jer nismo islamisti, i nismo potčinjeni sarajevskom vrhu, koji je, to se već tada vidjelo u stanju prodati vlastiti narod. (Što se poslije i pokazalo točnim)
Istina je da je od Hrvata u Bosni i Hercegovini proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna s ciljem samoodržanja i organiziranja naroda u obranu ognjišta a ne , kako su drugi prikazali, provođenja nečijih kvazihrvatskih ideja. Iz već navedenih razloga 8. travnja 1992. godine proglašava se nastanak HVO-a, vojne komponente hrvatskog herceg-bosanskog puka. Tada Kreševo dobija brigadu koja potpada pod zapovjedništvo Općinskog stožera te se 8. svibnja 1992. na stadionu Zid obavlja prisega.
Iz Kreševa je jedan broj momaka otišao dragovoljno na ratišta diljem Hrvatske. O njima se samo nagađa, jako malo se zna šta je s kim od njh. Tu i tamo bi procurila vijest da je neki nastradao. Mislim da glasine nitko nije provjeravao. Naime, o tim se ljudima šutjelo, kao što se danas šuti o našom preživjelim bojovnicima s herceg-bosanskog ratišta. Sukob s Bošnjacima je povijesna pogreška. Kao da smo mi spalili istočnu Bosnu ili možda i još istočnije, kao da smo mi spalili i sjevernu Bosnu i još sjevernije, južnu i još južnije, sve okolo i srednju Bosnu i kao da smo mi svu Bosnu spalili i kao da ona nije i naša domovina, kao da mi nismo još tisuću četiristotine i šezdeset treće godine branili Bosnu Srebrnu od nekoga i ginuli za nju od toga istog.
A eto, danas mnogi, čak ne smiju niti spominjati da su bili u ratu, mogli bi izgubiti posao u državnoj službi koja je pod nadzorom …?
Tada u vrijeme blokade Sarajeva, Muslimani iz kreševske mahale odlaze na Košćan, a naši se ukopavaju na Kobiljači, po Čubrenu nad Lepenicom, a na drugu stranu još pojačavaju kontrolne punktove. Naši su pod Oštrikom. Na Oštriku su Srbi. S druge strane je Košćan i tamo su snege TO-a (Armije BiH.)
Mislim da su tada još lutali nisu znali kako se nazvati i kako definirati nacionalnost a da bi poslije mogli sve druge optužiti za genocid. Tako poslije nastaje naziv za MOS Armija BiH a uzimaju nacionalnost Bošnjak . Naši političari to sve prešućuju, nitko ne reagira na nove konstrukcije nego još i podupiru pritisak naHrvate središnje Bosne ne bi li se oni iselili. Taj pritisak, očito je , još i danas nije prestao.

Preko ovih prostora prevozi se streljivo i mudžahedini za snage MOS-a. Naši šute, ne znam zašto, (sada znam da je to bilo zbog dogovora da se katolički narod srednje Bosne iseli s tih prostora) kao potajni saveznici, u narodu se to pravda religijskim duhom samilosti, koji nam se poslije dobro sveti.
I konačno, zbog nužnosti usaglašavanja zapovjedništva i sve veće potrebe za čvršćom stegom među Hrvatima, a zbog sve većih poraza MOS-a koja sada može jedva voditi računa o jako malom prostoru države i tu vlada siromaštvo i glad povrh rata. Hrvatski puk se sprema za obranu.
Hrane nam još ne nedostaje. Sarajevskom vrhu, a i svijetu koji to sve pomno prati ( Sarajlije služe svijetu kao pokusni kunići) nikako ne godi da mi imamo normalno življenje te nas na sve moguće načine pokušavaju zavaditi sa Srbima tamo na Kobiljači. Nismo mi njihovi simpatizeri ali strah od totalnog zatvaranja od strane MOS-a tjera nas da budemo malo više taktični. Tako nas bošnjačka obavještajna zajednica proglašava četničkim doušnicima i kako sve ne, a momci na svim crtama dodira daju živote i zdravlje za obranu svega bosanskog i hrvatskog. Zbog zbunjenosti svijeta ili iz ne razumijevanja ovlaš prelazeći preko bitnih povijesnih fakta stalno nas tjeraju u nekakvu zajednicu, ma ne da bismo bili zajedno već pod MOS-om unutar koga u Sarajevu vlada prava zbrka i javašluk, nerazjašnjena ubistva i otimačina za pozicije. I sada mi koji smo bolje organizirani, koji imamo više i smisla i snage za obranu prostora, mi koji smo već izgradili i taktiku i strategiju da nam narod manje gine, da nije gladan, zbog nekakve globalne politike moramo se podvrći zapovjedništvu vrha države koji je, od početka, gubitnik na svim frontovima.
I konačno, početkom devetog mjeseca 1992. godine, skupina od dvadesetak momaka odlazi skupa sa Kiseljačanima i Fojni- čanima na crtu obrane u Jajce. Tu su osjetili prvo krštenje. Jajce je stalno pod udarom. Nema vražje naprave koja nije tu isprobana.
Naši su se momci vratili zdravi i čitavi, Kiseljačani su imali ranjenih a i Fojničani što ih je vodio Marinko Bošnjak vratili su se svi na broju po spisku.
Potom je 20. 12. 1992. osnovana HVO brigada “Ban Josip Jelačić” Kreševo – Kiseljak.
Nekako tih dana su avioni JNA još u zraku pa su naši rovovi za motrenje i PZO po brdima svud okolo. Godine 1993. kada počnu sukobi, iz rovova koje smo mi napustili, vjerujući, zapravo nasjedajući MOS-ovim obavještajcima a slušajući naše časnike koji su bili protiv nas a danas sjede na visokim pozicijama po parlamentu i skupštini BiH na pričama kako neće doći do sukoba između nas i Muslimana, ispaljeni su prvi hici i prve granate su pale na katolička mjesta iz tih rovova.
S početkom listopada za naše bojovnike u Jajcu je stanje sve teže. Nakon pada Jajca 27. 10. 1992. naši su na nogama u Travniku, Vitezu, Busovači i na Komaru skupa sa snagama MOS-a uspijevaju zaustaviti nasrtanje četnika.
Iz Kreševa bojovnici odlaze na ispomoć u sela travničke općine i Turbeta.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s