Prijevoz hrane

Prijevoz hrane

U dane se uvlači jednoličnost lažnog mira. Još uvijek u selo dofrkće, bez ikakva povoda, pokoja granata, razbije se o polje ili se, ovamo u Sarajlijama, promašivši školu, još jednom lokvom upiše na seoskom putu. Onda po ustaljenom redu dvije ili tri bi granate razderale zrak nad gradom i opet bi nastao mir.
´Žicom´ bismo se raspitali je li tko stradao i potom se vraćali dnevnim obvezama.
Noću, nekada su se uvaljivale četničke trijade, (snajperist i dva pomoćnika, obično, mitraljezac i poslužitelj). Nasilno bi izviđali, vjerojatno su bilježili koordinate. Sva sreća, učinak im je bio slab. Jugo soldateska drugi dan bi se javljala topništvom iz Rilića ili bi sa Kamenite Glave tenkom tukli po položajima naših.
U zadnje vrijeme, sve rjeđe.
Kažu da je ovih dana ( 05. svibnja 1992. godine ) u Žitniću obavljena prva razmjena kupreških zarobljenika.
Svatko je htio vidjeti je li tko njegov živ pa je taj broj ratnih novina bilo skoro nemoguće nabaviti.. Jednima se na licu vidi oduševljenje, drugima pak neko blago bljedilo udari u čelo i opet ona nada se pojavi:
– Možda je ipak negdje živ?
Ljudi se hrane tom nadom čekajući narednu razmjenu.
Jedan dogovor.
Nadanja živnu.
Propao dogovor.
Očaj
Ponovni dogovor.
Ponovna nada.
Propao
Srbi postavljaju nemoguće uvjete.
Užasna je to igra živaca.
Očito je da Srbi razmjenu, iz nekih razloga, još ne žele obaviti.
I konačno 14. svibnja, obavljena je u Žitniču, druga veća razmjena.

Tada je puštena i Jaka, ona HOS-ovka iz Prisoja i ona hoće nat- rag u postrojbu, jedva je uspijevaju uvjeriti da ostane u gradu, ona je svoje odradila.
Braća Grgić, Petar i Stipo, na žalost bez brata Željka i one posade minobacača su se vratili.
Kažu da bili su u Kninu.

Neke su momke viđali, njima nepoznate, pričao mi je poslije Petar, momak visok, snažan, ali sada bez i jednog zuba u glavi, kada su čuvari dolazili po njih i sklanjali ih pred predstavnicima Crvenog križa. Znali su, kaže on , da su ti momci otpisani i da su se ovi poslije na njima istresali do krajnjih granica izdržljivosti, ili na mrtvo.

Braća Petar i Stipo iz Zlosela su izašli iz kninskog logora, sada na slobodi s nestrpljenjem čekaju ponovni ulazak u postrojbu.
Razišli smo se – oni su otišli na zaduženja, a ja sam otišao u Sarajlije potražiti Mašića, za njega imam pozdrav iz Sarajeva.

Sarajevo je u totalnoj blokadi. Iz Kreševa su ljudi preko radioamatera kontaktirali sa svojima tamo.
O važnosti poruke nisam razmišljao, sada u ovoj situaciji to je bilo suvišno, u miru sam pozdrave prihvaćao formalno pa ih po običaju nisam prenosio. Sada je drugo vrijeme, možda je ovaj pozdrav vapaj za pomoć.
Mašić je otputovao bratu u Zagreb, popio sam kavu s njegovom mamom, ljubazna starica, i potom sam otišao preko mostića poljem u grad.
Šetnja me opušta.
U hotelu ću se tuširati, sutra je nedjelja, otići ću na misu, razmišljao sam idući preko polja.
Nakon tuširanja u hotelu, vraćajući se prošao sam pokraj crkve, strana što je okrenuta bojišnici, zaštićena je deblima. Iznad Sarajlija čuju se ovce, veliki broj stanovnika sela se vratio.

* * *

Nedjelja, topla i sunčana.
Tamo u dvorištu kuće preko puta naše, Kulini opet nešto peku, zovu nas da se pridružimo.
Rekao sam kako ću doći poslije i otišao u crkvu.

Mnogo je svijeta, nazočan je cio puk i ne znam što bi moglo ove ljude pokolebati u njihovoj vjeri. U molitvi im je i utjeha i nada i snaga, duhovna čistoća i blaženi spokoj. Sve je to u molitvi.

Misa je slavljena u hodniku samostana.
Sjetih se Kristova obećanja Petru:
– Na tebi ću sagraditi crkvu, ni vatra je pakla nadvladati neće.
U ovom hramu, narod i njegova vjera su, uistinu, hram Gospo- dnji, puno veći i snažniji od ovog kamenom sagrađena.
Kada je počela pričest, fra Branimir me pozvao i zamoli da poslije svratim u župni ured. Kada je završio sačekao sam u hodniku dok se presvukao.
Pitanje je bilo direktno:
-Hoćeš li pratiti kamion hrane za kreševski Caritas?
– Kada bih išao – pitao sam.
– Kad možeš krenuti, ako hoćeš odmah sutra. Sve je spremno. Odaberi relaciju, ti najbolje znaš stanje na tim putovima.
Dogovorili smo se, doći ću sutra oko podne.
Iste večeri sam se raspitao o sigurnosnim uvjetima na cestama i odlučio se za relaciju preko: Blidinja, Jeblanice, Ostrošca, visećim most- om, pa dalje kroz Kostajnicu, kanjonom Neretvice, Dubokim Potokom, pa preko Zec planine u Dusinu i Fojnicu, pa u Kreševo.
Druga strana nije bila sigurna, desio se sukob u Novom Travniku između TO-a i naših.
Mudrost svećenika bila je u tomu što mi je našao vozača muslimana (naziv Bošnjaci još nije bio ozvaničn kao narodnost)Ibru iz Oplećana, sela nadomak Tomislavgrada. To će se poslije pokazati op- ravdanim.
Roba je utovarena i krenuli smo. Nisam smio natovariti pun kamion, pitao sam se hoće li mostovi u Kanjonu Neretvice izdržati teret.
Na samom polasku od Branimira sam zatražio nešto za čitanje.
Dok se vidi, što bih drugo mogao raditi? Put je dug.
Dao mi je zadnji broj TRN-a (Tomislavgradske ratne novine) gdje sam kasnije u sredini našao tekst u rukopisu na dvolisnici kariranog papira.

GENERACIJO! objavljeno u TRN-u, listopad 1992.g

Danas sam umoran. Nije mi ni do čega. Osjećam prazninu i u vremenu i u prostoru. To je neko bezglavo vrijeme. Boli me rat a u njemu ta današnja praznina. Tajac Pritaja. Nastojim u sjećanje vratiti neki lijepi film. No, najljepša prošla stvarnost su lica moje generacije. Generacija šezdeset i neke…

Tu ste. Gimnazijske školske klupe, «strogi» profesori i skriveni osmijeh.

Radost s naših lica nisu mogli skinuti ni kečevi ni ono « mrš van». Obvezni plavi mantili sa srednjoškolskim amblemima prenosili su se iz učionice u učionicu. Točno smo znali koji profesor inzistira na tome. Trokutovi, patike, trenerke, sve je kolalo. U pauzama i na odmorima uz dobro zagrijanu školsku peć skriveno smo pušili Opatiju. Bijeg sa sata je završavao u kafiću Saloon . Tajili smo prve ljubavi.
I tada smo znali za komunističke laži i ponašali se savjesno gledajući da ne stanemo na led. Koja mudrost u sedamnaestim S prvim proljetnim vjetrom pošumljavali smo duvanjske goleti. Tada su nam bili najdraži sendviči i jogurt. Zbijali smo šale i fotografirali se. Na skrovitom mjestu moje sobe brižljivo čuvam najdraži album.
U mom sjećanju ste vi. Zvali smo se imanima iz TV serije ˝Velo misto˝ . Sa mnom su tu Pegula i Duje. U mom sjećanju živi i madam Violeta, kao i Kate. Najdraže plave oči i topli osmijeh iz drugog dva danas griju moju dušu.
Pitam se: Gdje li je sad? Ona ljepota i sada je tu preda mnom. Tu, na mom kamenu pod mojim srcem.
Možda sam zbog tog sjećanja ovdje.
Možda je praznina nastupila danas samo da bi me vratila k sreći.
Možda me sreća i toplina mog podneblja čeka već sutra.

Nismo se sastali za desetgodišnjicu mature. Rastrglo nas neko ludo vrijeme.
Trgali su nas konstantno. Ubijali nam volju, nisu nam dali posla. Mi smo se adaptirali na sve to i kao čičci prilijepili za ovo naše.

Tjeramo pravdu na konac. Pao je Ante u boju. Sjećanje na njega bit će vječno.
Melac je negdje i naše misli traže njegovu intelektualnu duhovitost. Tu smo, možda bude neka desetogodišnjica mature. Oblaci se razilaze. Nad mojim nebom prestaju parati munje. Pokušat ću dokučiti plavi biser u daljini.

VOJAK

U listopadu će i taj tekst biti objavljen u ratnim novinama.
Putom od Sovićkih Vrata ka Doljanima tu i tamo može se vidjeti poneki automobil, parkiran uz cestu a pokraj njega stoje dvojica ili više ljudi u prepoznatljivo arapskoj odjeći. Dalekozorom promatraju okolne planine kujući samo njima znane planove.

Jablanica je krcata narodom koji se s istoka Bosne doselio, bježeći od jada i nevolje što su ratom nastale.
Bradina nije još prohodna.
˝Bože moj, kako sam blizu da stignem u Kreševo samo što je sada tako stanje da se moram vući šumskim putevima i još satima vrludati šumskim vrletima da bih stigao. Najradije bih produžio kroz Konjic i preko Ivan-sedla za dva sata bio na cilju.
Razmišljao sam gledajući silinu vode pod nama dok smo prelazili viseći most u Ostrošcu.
Koreja

Poslije će Muslimani tu na punktu ubiti malog Koreju.
Ubiše ga dok je išao curi u Buturović Polje, a čak nije ni imao oružje.
Bio je pripadnik HOS-a, u koji su u to vrije- me Muslimani nemilice hrlili.
Kada smo nešto kasnije prošli tvornicu Igman ( tvornica streljiva ) i poslije Buturović Polja ušli u Kanjon Neretvice već je pao mrak. Kamion je mjestimice upadao u duboko blato iz koga smo se jedva izvlačili, ponegdje je cesta bila sumnjivo uska, obrasla šibljem i šikarom, izrovana, ponegdje nasuta i uređena. Vidi se da je na brzinu osposobljena za uporabu. Slabašan sjaj mjesečine zaklanjaju vrškovima u nebo zabodena stabla bukava i jela, smrče i bora.
Dolje, čas desno, potom ispod nas, zatim lijevo, uz tutnjavu što je pojačava tišina litica sa strane, svoju melodiju orlja Neretvica.
Na rijetkim raskrižjima smo pratili put koji je imao više tragova, (ovu relaciju nisam dobro poznavao, njome sam prošao samo jednom prije), nismo nigdje pogriješili.
Nakon dugačkog truckanja u Dubokom Potoku naiđosmo na patrolu fojničkog HVO-a. Momci nas upozoravaju na zasjedu MOS-a, negdje gore oko Ljeskovika.
Tako i bijaše, bili su to istočnjaci, govorili su ekavski.
Naime, na jednoj krivini blizu negdašnjeg kamenoloma, niotkuda pred nas izbiše dva naoružana momka s odorama na kojima smo jasno vidjeli ljiljane na ramenima.
Stali smo. Čim je ulovio priliku, Ibro se predstavio i istog trena je napetost popustila. Upustio se u razgovor s njima. Potom s različitih strana iz šikare izađoše još trojica vojnika.
Čujem vozača kako sada malo tišim tonom pita sugovornika:
– Spremate li se, bit će belaja?
– Znamo – glasio je kratak odgovor drugog.

(Točno godinu poslije u planini nad Kreševom taj će mi razgovor par dana neprekidno zvoniti u ušima.)

Još ih je pitao treba li im zejtina, pa kad su rekli kako treba ostavili smo im karton i tada su nas pustili dalje.
˝Kako su naivni˝, pomislio sam. ˝Kada bih htio sada ih imam sve otvorene. Svi su izašli.˝
Sreća je pa sam samo tako pomislio. Tek što krenusmo, vidjeh još dvojicu kako izlaze tamo gdje sam sve vrijeme bio okrenut leđima misleći da je prazno.
Kada smo, neki sat kasnije, u Dusini prešli most, pao mi je kamen sa srca.
U Gojevićima naš punkt.
Zaustavili smo se.
– Polako – čujem autoritativni glas odnekud iz daljine.
– Držite ih na nišanu – ne vidim tko viče.
– Stani, Pero – dovikuje dvojici što prilaze s uperenim puškama i sada su na oko tri metra stali ispred auta.
– Ivo, idi bliže k vozaču! Pokrivaj ga, Pero!
Ivo dolazi do vrata. Ne otvara ih. Drži Ibru na nišanu. Pero sada prilazi, oprezno, otvara vrata s moje strane i drži mene na nišanu dok Ivo otvara vrata do vozača i tek sada izlazimo.
Iznad ceste mitraljesko je gnijezdo.
Izlazimo podignutih ruku. Nakon pretresa i uvida u papire nastupa opuštanje ili je ono samo prividno. Malo poslije tomu još doprinosi dolazak mojih znanaca.
– Čemu toliki oprez – i tek što upitah uvidjeh suvišnost izreče- nog.
– Rat je – kaže glavni. – Svaki dan su incidenti sve češći. Ne možemo sebi dopustiti opuštanje.
Dalje smo putovali bez problema.
Čuli smo kako se u Travniku stanje smiruje.
U Oparama se nikada ne zna.
Po predaji ove robe imam nalog da idem u Bugojno, u mlin po brašno za tomislavgradsku bojnu.
Svratio sam kući kako bih sa svojima popio kavu i sačekao jutro. Oba smo malo odspavali.
Čekajući da istovare hranu sreo sam Juru, koji je jedva dočekao da mi prenese pozdrav svoje majke, koja me zbog nečeg jako poštovala.
– Moja se Matija svaki dan za te Bogu moli.
– Zahvali joj.
Nisam još dugo ostao, morali smo poći.
Kreševljaci su mi savjetovali da nipošto ne idem u Bugojno, po njima je rizik prevelik. Vjerojatno bi tako i bilo da me nije vozio Ibro.
Sjeo sam u kamion i rekao Ibri da vozi preko Novog Travnika, potpuno svjestan rizika, čovjek ga prihvati, sa njim se pomiri, pa je onda lakše.
Išli smo preko Opara, Pavlovicom, na Gornji Vakuf i u Bugojno u mlin. Naime, prvo smo otišli u centar grada, vozač je imao nešto svoje obaviti. Čujem u kafiću kako su jutros, negdje gore na Raduši, poginula dvojica Bugojanaca, Hrvata.
I gledam, tu u centru, štand do štanda, (naši nemaju vremena oni su u šumama, ginu braneći grad ), muslimani trguju cigaretama dilaju devize, sjede u kafićima, pijanče…

Pod znakom opće opasnosti napustili smo mlin i Bugojno.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s