Stradavanja na visoravni

Stradavanja na visoravni

Gori Kupreška Visoravan!
Gori vatrom, gori munjom, gori gromom.
Tutnjava se poput vjetra širi, proždire kuće, stoku, ljude.
Selo za selom u pepeo i prah sažiže.
U Novom Selu sablasna pustoš vlada.
Iz Rastovače i Blagaja dopire žestoka pucnjava.
U Begovu Selu poveća kolona gubi se iza zadnjih kuća.
Žene i djeca i starci umorni i satrti nedaćama vuku se u spas.
Ovdje je jutros pakao stigao.
Zlosela su u okruženju, čuju se detonacije i žestoka borba, borci brane civile sela, skoro svi su još u selu, vije se crni dim.
Veze su u prekidu.
Udari su sve bliže i sve su precizniji.
Čišćenje grada od snajpera postaje preopasno.
Zapovjednik te postrojbe donosi odluku, ljude povući
Izvlače se pri kraju posla.
Kod prvog ulaza u farmu sustigoše ih dvije granate. Zalegoše gdje se tko zadesio, one se uz zaglušujuću buku razbiše u prazno i razdvojiše momke u dvije skupine. Ovi s desne strane ili ovi s lijeve, nisu mogli prići jedni drugima – nije bilo šanse spojiti se.
Ponijeli su bestrzajac, Kelava nosi posljednju granatu.
Poslije mu je tenk, nakon što je on ispalio na njega projektil, uzvratio i pred nosom mu razbio brježić iza koga je mislio da je sasvim siguran. Nakon što se zemlja i prašina slegla, opipavši se i vidjevši da je zdrav i čitav, zahvaljivao je Bogu, skoro urlajući od ushićenja, što se ovaj put izvukao.
Tamo, na drugoj strani, kod Janića Sela, skupina boraca i ne gledajući kuće u plamenu, izvlače se prema Bugojnu. Onda su se okrenuli, i s teško ranjenim Željkom izašli našim. Željko je gadno dobio, sreća, više ne krvari mnogo. (Željko je jedan od zapovjednika. Nije brat Stipie i Pere Grgića.) Ipak ima snagu da uvjerava ove što ga nose da ga ostave. Govorio im je da je on gotov kako nema svrhe zbog njega riskirati i, još je svašta govorio, ali oni su to pripisali njegovom bunilu.
Tko bi ga ostavio?

* * *
Crta obrane više nema nikakvu formu. Neprijatelj sada skoro na svim pozicijama ima bojovnike u vidnom polju, proganja ih protuzračnim strojnicama, samohotkama, tenkovima, oka ne mogu otvoriti.
Dolje niže na visoravni, jedan tenk – jedan čovjek. Čovjek goloruk, srcem protiv čelika.
Ulovili su Tenk. Ostao je bez streljiva i goriva, ljudi su na njega navalili pa zuje okolo kao ose. Nitko ga ne pokriva. Pokušaj da zarobe posadu je propao.
Ne može se unutra.
Uzalud su pozivi na predaju.
Uzalud je i obećanje kako će se fer ophoditi s njima.
Uzalud su sva uvjeravanja.
Ovi unutra odavno su dušu đavolu prodali.
Jedan borac zuji okolo na motoru.
Nastaje dilema :
˝Pustiti ga?˝ , razmišlja zapovjednik. ˝Već danas će ga osposobiti i opet će tući naše. U njega ne možemo. A, da momcima pustim malo oduška? Doći će drugi, može nas potući.˝
Dalje dileme nema.
Slijedi gromoglasna naredba:
– Dosta je bilo – odmičući se s RB-om . – U zaklon !
– Čisto je – dovikuje drugi nakon što se bio okrenuo da vidi ima li tko otraga.
Slijedi ispaljenje što se gubi u detonaciji, burno gorenje i nešto što podsjeća na štucanje unutar tenka, potom potmula detonacija. Sve se to dešava u par sekundi.
To je prethodnica protuoklopne.
Poslije kada se uključi protuoklopna, princip je, jedan tenk – jed- an čovjek. Brojke su, čujemo, dvadeset četiri tenka su izbačena iz stroja, toliko nam ljudi iz protuoklopne nema.
NEKA IM JE LAKA HRVATSKA ZEMLJA
Naredni dan je neprijatelj uključio šezdeset četiri tenka.

Granate oru, urlaju simfoniju smrti. Sustižu jedna drugu, na svim mjestima.
Narod, ovo što je ostalo, snalazi se svatko za se.
Do šume, u planinu, u neizvjesnost.
Opća je smutnja.
U Bogdešiću i Šujici krovovi frću u zrak, miješa se crveni i crni dim.
Crkva svetog Ante je čitava.

U Malovanu, strmu pokraj kapelice i groblja pokušava se probiti jedna manja skupina kako bi osigurali odstupnicu onima što su kod Adrije i tamo dalje u selima odsječeni.
Jedni su ušli dublje pod okrilje Cincaru, nadajući se lakšem prolazu. Drugi pokušavaju penjući se uz Malovan ( brdo ) otići iznad magle i dima, što se odjednom gust nadvio nad sve, ne bi li tako lakše odredili smjer kretanja. Neki su poslije stizali ka Glamoču, pravo u ruke neprijatelja.
Ovi žešći, pokušavaju održati kakav-takav bok, ne bi li se što više ljudi spasilo.
Lijevo, s kraja sela, iz potkrovlja kuće ‘sijač’.
Nije precizan. Rasipa.
Momci se raspoređuju za odrađivanje kuće.
Jedan je ranjen, nekim nabojem što je tko zna otkud doletio.
Rana je plitka, na ramenu je i ne krvari.
Detonacije su, čas tu, a onda su tamo daleko, s druge strane planeta, pa onda opet su u trenu, blizu, tu u selu.
Dečki rade rutinski. Poklapaju svaki otvor. Zatvaraju svaku mogućnost pucnjave iznutra.
– Ja sam skoro pao s nogu – žali se jedan onako potiho ovom do njega.
– Jesi vidio, kao da se uopće nismo pripremali – konstatira drugi.
– Kako se kondicija brzo gubi – ovo je rekao samo za sebe.

Iz šljivika je ispaljena ‘zolja’.
U kući bljesak i muk.
Sad su nervi napeti.
Iščekivanje.
Na vratima ulaza u prizemlje bijela krpa u tankoj ruci, žilavoj, staračkoj.
– Predaju se, Pozor momci – glas je zapovjednika. – Izađite – dovikuje onim autoritativnim glasom. – Dignutih ruku! Slobodno! Nećemo vam ništa, ja vam dajem riječ – završio je.
Izlazi starica u crnom, pogurena, jedva korača, ruke je teškom mukom podigla do lica pa se doima da skriva oči pred sjajem Jaganjca Božjeg.
Iza nje izlazi sredovječna žena, isto u crnom, i tijelom pokriva, vjerojatno da bi je zaštitila od možebitne pucnjave, djevojčicu staru desetak godina.
Dijete drhti, lice joj je umrljano suzama.
Momci se opuštaju.
– Na mjesta!, – naredba, kratka i oštra.

I samo što zamakoše za zid sa zarobljenima, granata tresnu na mjesto gdje su do maločas bili.
Od žestine zemlja se zatrese i kroz pupoljke i behar prosipi odozgor na tlo.
– Pazite Vidio sam ih kroz svijetlarnik!, – viče vojak koga detonacija nije omela. – Sišli su stubama!
Žene su zbrinute.
Okruživanje se nastavlja.
Netko upita : – Bako , ima li četnika u kući?
Nema, sinko .
Nitko i ne sluša odgovor, dečki upadaju kroz prozor u prizemlju.
Ču se, potmula detonacija ručne bombe i tišina.
Onda, zvuk loma stakla i čekanje.
Prvo izlaze dvojica naših izvodeći za sobom jednog mladolikog i dvojicu sredovječnih četnika. Utegnuti u uprtače i opasače, stariji imaju brade i dugačke kose i strašno zaudaraju na znoj. U rukama drže šubare, a na njima kokarde, ko dlan.
Mladi ima na glavi kapu JNA.
– A tko su bako, – pita onaj malopređašnji glas – sada ovi?
– Partizani, sinko – ona će bez razmišljanja.
Poslije su kod pretresa u džepu jednog našli nož na preklapanje, uzak, dugačak, blago povijen unutra. Kažu da je to njihova kama. Loše je oprana, pa na njoj još i sad ima krvi.
– Tako je to – netko je kasnije prokomentirao – a mi smo bili ustaše i kad smo ministrirali u crkvi. Bili smo ustaše i kad smo pomagali fratru za vrijeme misnog slavlja.

Iz smjera Malovana (brda) detonacije su učestalije. Čulo se i nekoliko, mnogo jačih, od uobičajenih.
To se protuoklopna pokušava ubaciti s ovu stranu.
Prilazi su joj odsječeni. Momci se probijaju.
Nema više borbe za zadržavanje teritorije, sada se samo tuče da bi se dobilo na vremenu, za one što su ostali u okruženju.
I zemlja, i nebo, i zrak gori.
Sve češće vjetar nanese dim od koga se jedva diše.
Sada su ljudi već toliko izmiješani da, kada vidiš nekoga kako pretrčava, moraš se dobro zagledati, da ne ubiješ nekoga našeg.
(Samo da se ne ponovi Nuštar. Ljudi su tamo, na povlačenju iz Vukovara, u mrkloj noći, pucali na sve što se kreće. Tko na koga, ni danas se ne zna.)
Postrojbe se povlače.
Leševi svud. Ljudi i životinje skupa.
Protuoklopna se povlači cestom i malo ispred pilane, kod krivine se ukopava. Desno dolje je Stržanj, izvor Šujice.
Dostava je već odavno prekinuta.
Hitna je pogođena, auto gori.
U Stržanju odzvanja, pa je teško točno locirati, ili malo niže, niz tok rijeke, pojačava se pješačka paljba. Pojačavaju i naši minobacači.
Bogdešićani brane selo.
I kod njih je dim. Sipaju naokolo komadi crijepa, kuće gore, miješaju se dimovi i prašina.
Dušu u čovjeku žegu.
Otvaraju se rane koje nikada neće zacijeljeti.

I Rajkovača i Babice i Kupres i Vukovsko i Ravno i Zvirnjača, u sve je ušao neki vrag.
Tog dana su naše zarobljene postrojili kod benzinske crpke na Kupresu, a potom su ih strpali na kamione i odvezli u logore iz kojih će tko zna kada i hoće li uopće izaći?…

* * *

Pozicije su postavljene.
Bogdešić je srušen, ali u njega nisu ušli.
Šujica trpi detonacije, svaki čas.
Tomislavgrad je jedan u inat okovan grad, u njega neće sigurno.
Noću, brdima se ćuti užasno sumnjiv mir.
Danju, napadi jenjavaju.
Noću, ukopavanje u tvrdu zemlju i kamen.
Još su Munjevac i Babice na udaru izvuđača i topništva. Obje su pozicije strateški jako bitne. Dominiraju terenom. I kada neprijateljski topđije fulaju, Splićo, zapovjednik tog dijela crte, kuka kao da je baš sada neka zemunica odletjela u zrak. Ovi nasjedaju na to pa su im naredna gađanja bez velikih korekcija.

Sada se u predahu, mozaik slaže.
Strahovi su nadjačani. Ostaje sumnja u sutra i slutnja za bližnje koji su negdje u pokretu. Svima, u tim trenucima mira i spokoja, postaje jasno, kako se sve ovo uvalilo u organizam kao maligno tkivo i širi metastaze, trujući sjećanja svom žestinom, pa ako se počnu sjećati djetinjstva, igara djetinjih ili vremena koševina, sve ih to strašno zaboli, jer iz svake sjete, bar jedne drage osobe više nema.
I onda se čiju glasine: Tko je zarobljen. Tko je poginuo. Koga još nema, i tko bi još, možda, mogao stići. Onima za koje se ne zna, još se nadamo.
Tako saznajemo, da su neki, lutajući, stigli pravo neprijatelju na ruke.
Kupreška Vrata su zatvorena. Kažu, da je nad tunelom jako mitraljesko gnijezdo. Jedni su odlutali, ili su tako morali, prema Vukovskom.

Jedan iz specijale, snažan, visok momak, atleta, onaj što zamalo nije glavom platio odvajanje od postrojbe kod farme, sada se šulja rubom polja. Vukući se maksimalno pozorno, mic po mic, šikarom i dubljom travom, naizmjence, pokušava izaći pokraj Vukovskog, pa pokraj Mušića, ka Šujici ili Tomislavgradu. Kada se magla, na čas razrijedi, koristi sve svoje znanje iz orijentacije, prateći mahovinu na kamenju i deblima, gdje ih ima. Ide prema usjeku između Vučjaka i Mušića, a onda, na rubu ljeskovika, kada je izvirio iz koprive što mu je dosezala do ramena, pred očima mu je bljesnulo. Bez zvuka – bez ikakve najave. Neka sila ga je ponijela. Teturao je, nakon toga, još korak-dva, ili možda i tri, tek toliko da shvati, da ga je nešto jako udarilo u glavu. Onda se srušio uz samu stazu, što je obrasla u nisku travu, i poneku koprivu…
Ležao je tako do predvečerja.
Dolazeći k svijesti, počeo se polako dizati – i, odjednom, kao s neba pred njega, iz grmlja, iskrsnuše crni brkovi pod šljemom, s tri sjajne zvjezdice na ramenima JNA uniforme. Iz tame u polusvjesti ču glas : – Gde ćeš ti, bre? Lezi, bre , lebac ti ljubim – a onda vidje u izma- glici, kako mu ta spodoba okreće leđa, i ne gledajući ga više, izgubi se u šipražju.
I opet mu u glavu navali mrak, i slabost, i on leže. Osjeti jezu od slabosti i straha, i samo što se primirio, tik do njega, prodefilira kolona šinjela i šubara.
Počeka još časak, škiljeći na jedno oko, i skloni se u grmlje. Bojao se da bi ih moglo još naići. Kako je mrak postajao jači bolove je sve više osjećao. Uspio je složiti nešto tankih grančica na zemlju i legao je. Prije nego je usnuo, vrhovima prstiju opipa već skorenu brazgotinu na glavi iznad uha.
Tek sad ga sve boli i užasno mu tutnji u glavi.
Tek sad je bol pristizala iz daleka, onako tupo, pa je postajala sve jača, i još mu se mutilo. Oči su ga užasno pekle. Više ništa oko sebe nije čuo, samo vlastito disanje i otkucaje na smrt prestrašenog srca. Nije imao snagu razmišljati, zaspao je – ili se onesvijestio.
Sutra, oko podne, kada je sunce načas probilo maglu, pod Rajkovačom, teturajući još samo zadnjom snagom volje, izašao je Bogdešićanima s onom skorenom ranom tik iznad uha. U ruci čvrsto držeći već odavno praznu pušku.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s