ISPOVIJEST JEDNOG NEŽENJE IZ PODASTINJA

Kad je rat stao ja se više nisam vratio u staru firmu nego sam se, jedno vrijeme, snalazio kako sam znao i umio. Radio sam za dnevnicu od jednog do drugog gazde, cijepao drva, kosio njive ručno, mašina nisam imao.
Jednom sam cijepao drva kod jedne starije žene u susjednom selu. Za vrijeme odmora, sjeo sam na drvo i zapalio cigaru a ona je iz kuće iznijela kavu i u pola prve šalice upitala me:
– Jesi li oženjen?
– Nisam! Jedva sam izdržao da ne prasnem, to me pitanje uvijek raspali. Ništa ne boli više od vlastite nemoći.
„Šta je nju briga jesam li oženjen, nisam njoj na teret, ne pere mi ona rublje, ne kuha mi ona ručak, šta je se tiče moj život“, bjesnim u sebi i redam pitanje na pitanje.
– Pa što se ne ženiš, nastavlja ona tu temu praveći se da ne primijeti koliko me to nervira.
– Neće me ni jedna, kratko odgovorim.
– Ih, pa tebi je šezdeseta a nisi shvatio, ako ne ide drugačije, pitaj redom, ona će.
– To ti je isto igranka, uvijek se može naći jedna koja će ustati na ples.
Nakon toga počeo sam malo i razmišljati o tome kako bi bilo sada se oženiti.
U međuvremenu sam čuo kako je ta žena savjetovala svoje sinove. Govorila im je:
– Djeco vi ste iz srednje stojeće obitelji pa nemojte za ženu tražiti curu bogata roda, takva će htjeti da joj stvorite ono što joj je stvorio otac.
Ako oženite curu siromašna roda ona, opet, kad osjeti da ima barem malo više nego je imala kući, digne nos pa s njom ne možete ni za glavu ni za rep. Nego vi tražite curu srednje klase jer ona je spremna prihvatiti život dostojan vašeg nivoa. Iznimke su jako rijetke.
Jednu večer, skupio sam malo hrabrosti i nešto para i krenem među svijet. Izašao sam u kafić na Kreševsku cestu. Stanem u jedan ugao s nekim poznanicima, svi su mlađi bar dvadesetak godina od mene. I tako sve do blizu ponoći. Jedino konobar djeluje malo stariji od gostiju.
Kad sam, u neko doba, prolazio u toalet vidim pokraj šanka jednu žensku smeđe kose do ramena, i po profilu koji sam samo na tren nazreo u prolazu, pomislim:
„Djeluje mi bar malo starija od ostalih. Možda je raspoložena za razgovor? Pokušat ću je počastiti pićem pa ako prihvati onda je za razgovor.“
Kad sam se vratio na mjesto gdje sam prije stajao zovnem konobara:
– Daj, molim te, odnesi piće onoj ženskoj tamo, pokažem prstom ka šanku.
– Ne može, oštro će konobar.
Sasiječe me pogledom kao da sam mu ubio ćaću.
– Pa što, pitam ja začuđeno, ne mogu shvatiti šta sam loše rekao.
– To mi je žena, kaže konobar i okrenu se od mene.
I, šta mi je ostalo, nego da se nalijem i to toliko da sam kasnije jedva pogodio most preko rijeke, tamo u dnu sela.
Otad sam skoro posve pao u nekakvo stanje obamrlosti. Nemam volje nizašta. Sve više osjećam kao i da živim nazor.
Nakon toga događaja predao sam se čitanju knjiga. Puna mi je kuća knjiga. One me još drže normalnim, ako to još jesam. Jedina relacija mi je posao – kuća, ako me netko i uspije nagovoriti da nakon posla svratimo na piće, meni ti to dođe kao kiša u pola puta do sela. Znam, događa se, ali je neugodna. I više i ne vidim nekakva smisla u svemu ovome što je ostalo. Vidiš da se svaki dan čuje kako je netko nekog upucao, bilo iz puške bilo iz pištolja. Ovi su danas puni oružja pa se bolje držati kuće. I, gdje onda čovjek može naći sebi ženu?
Nudili su mi, neki poznanici, jednu Zorku s Gromiljaka, ali čovječe, ta priča, usta ne zatvara. I iz firme su mi predlagali jednu kuharicu, a opet ona je takva da nema s kim nije bila u firmi. Anka iz Jehovca, potrošila bi Božju kišu para na šoping. Ona bi stalno kupovala i dijelila cekere gdje god ide u goste. A nema mira, pet minuta ta ne može izdržati u kući. I koju više da pitam za udaju? Htio sam pitati jednu iz čaršije, ali ona je, čuo sam, lezbijka.
Hoće ona i muško, kažu, ali je većinski lezbijka.
I nakon tih pokušaja ja više nemam snagu ni volju da se zavaravam kako još nije kasno, kako još negdje ima neka žena za mene. Mislim da više i nema neka koja bi me ovakva kakav sam postao htjela trpjeti. A i nakon tolikih neuspjeha prestanete sanjati sve češće se okrećete sjećanjima jer vam ona daju snagu ili ako bole, bole poznatom boli.
Nema ti više u ovom životu za mene ništa zanimljivo. U zadnje vrijeme sve više osjećam slabost, ponekad me uzme neka malaksalost i nemoć, i još kad se sjetim s kolikim sam lijepim ženama bio i koliko njih sam iskreno volio.
Tek sada kad je kraj blizu vidim da sam za žene bio preslab, a nedovoljno odlučan da bih se promijenio.

* * *

Možda mislite kako ja sve ovo pričam zbog vašeg interesa za moj život. Ne, ja sve ovo pričam zbog jednog ubogog bića što se javilo ovih dana u meni.
Sam u svojoj priči tražim opravdanje zašto sam bio takav. I što ulazim dublje u analizu sve mi postaje veća tama, sve slabije vidim samog sebe i sve slabije shvaćam samog sebe onakvog kakav sam bio i sebe ovakvog kakav sam sad. Stisnulo me u grudima, i ovih dana je toliko jako da imam osjećaj da ću pući ako to nekome ne ispričam.
Dođe mi da od ljutnje na samog sebe puknem u milijun komadića. U zadnje vrijeme sam stalno na rubu unutrašnjeg sukoba primitivizma i racija. Stalno sam na rubu agresivnog, nekontroliranog i kukavičjeg, kako bi primitivci nazvali to moje stanje racionalnog koje mi ne dâ napraviti neku glupost.
Kad razmišljam još o svemu šta sam propustio a imao na dlanu, odnekud mi dolazi onaj miris ‘Pokošene trave’.
Kažu da je čovjek vječito mlad, osim ako sam u sebi ne ubije mladost. Mislim da se meni baš to dogodilo, ja sam u sebi ubio mladost.
Jedno vrijeme sam mislio kako je nekome Bog odredio da ima obitelj, a drugom nije dopustio tu draž življenja. Imam osjećaj kamo god dođem da smetam. Nekako, čini mi se da, one koji imaju obitelj, ljudi uvijek drukčije gledaju pa se s poštovanjem odnose spram njih, a nas samce smatraju čudnim. Pa, i jesmo čudni i ubogi kad se nismo mogli vezati za obitelj i imati djecu. Šta bi bilo sa svijetom kad bismo svi bili neženje, okorjele neženje, kako netko ima običaj reći, a mi ćemo to prihvatiti jer nam se tako lakše sakriti iza vlastite nemoći i svih promašaja u životu.
Ma samo da sam nekada vjerovao u to da na svijetu negdje ima jedna žena za mene i da ima načina da je osvojim sve bi bilo drukčije. Ja u to nisam vjerovao, zapravo o tome nisam uopće razmišljao.
Ka ženama se mora ići glavom kroz zid i to bezuvjetno, svaka od njih obožava neku vrstu nasilnika u muškarcu. Naravno kad to nasilje ima smisao, kad ima mjeru i granicu. Tek takvog žena može prihvatiti kao zaštitnika. Šta će joj onaj koga ona mora štititi. Ako je žena na lijep način pripremljena sama će ti dati povoda da je uzmeš. Ako je tada odbiješ, onda te zamrzi kao najvećeg dušmana.
Žena manje mrzi vlastitog silovatelja nego onoga tko je ne prihvati onda kad se ona nudi.
Čujem, priča se ovih dana da će mi firma pod stečaj. A nije mi uplatila staž i mirovinsko više od petnaest godina.
U tom slučaju i mi čuvari ostajemo bez posla.
A šta meni ostaje od života nakon toga?

Da bar imam doma nekoga kome bih, na kraju, s mirom u duši mogao pogledati u oči i sve ovo ispričati da mi bude lakše živjeti.
Moj narode, živim samo zato što je grijeh dići ruku na sebe, a ako je grijeh izgubiti volju za životom, onda neka mi Gospod oprosti.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s