Priča objavljena u časopisu ŽIVOT

JESI LI ŠTO LJUTA,
ILI SU TI SE PRSTIĆI SMRZNULI?,
kliknuh na Send, sačekah malo i, to je to – gotovo.

U zadnje vrijeme sam na relaciji, mala seoska kuća – kavanica – gradska sobica u kojoj jutrom, nakon kave, sjedim i pišem.
Auto sam parkirao na drugom kraju grada.
Bliže nije bilo mjesta.
Odgovor, iz Istre, od Mo… nikako da stigne. Zadnji put mi je javila kako se smrzava u sobi dok je na računaru.
U kavani, večernjak nije bio slobodan. Listao ga je, tamo u kutu, jedan od onih koji uzmu samo da bi drugome zajebali ćeif. Glazba sa zvučnika ‘Onli you’ Pletersa ili je nečiji prepjev, ugodno mi golica uši.
Brzo se navikavam. Jutros je, čini mi se, glazba pojačana zbog nečijeg ugođaja.
Naslonio sam se na šank i zakovao za bijeli mramor na kojem je stajalo piće što je stiglo prije mene. Bila je tu kava koju i nisam trebao naručiti, znalo se da mi je to prvo jutarnje piće, ali ovaj put uz nju je bio i konjak. Častio me gost, što je u maskirnoj jakni, možda i u maskirnim hlačama, njih nisam ni vidio, stajao s moje desne strane.
Osmjehnuo sam se. – Hvala stari, nisi trebao.
Nije ništa rekao samo je malo podigao čašu s ploče kamenog šanka :
– Živio.
A zatim uzeh još jednu kavu, da se malo pojačam jutros. Popih i još jedan konjačić i poča- stih pićem ovog do sebe.
I tako je počelo.
Smjenjivale su se runde…

Nije prošao ni cio sat, kada su drugi otišli svatko za svojim poslom, a ostali smo nas tri-četiri poredani oko šanka.
U neko doba čujem:
– Daj, imaš li vatre – traži konobarica upaljač od mladića što stoji s moje desne strane, a kod koga crna kosa nije veća od moje brade kad se ne obrijem tri-četiri dana.
On joj pred oči pruži upaljač, običan, onaj najjeftiniji, bijeli, i kresnu ga, od prve ukresa, buknu plamen, kao da ga sam vrag tjera vani.
Ženska se trgnu nazad, skloni rukom kosu:
– Stani bolan – oči joj pokazuju koliko se uplašila. – Umalo me ne zapali!? Koji ti je to vrag?
Gleda on u nju pa će: – Ne boj se! Ti ne možeš gorjeti. Ti si sirova.
Na drugom kraju kafića, lijevo od nas za stolom punim nekakvih papirića od dvojice tek pristiglih, kroz glazbu probija se glas:
– Arsenal će ga uzet.
– A ovdje?
– Stavi keca!
– Jesi l’ siguran?
Dvojica su strastveno kombinirali za kladionicu.
A kod nas, za šankom smjenjuju se pune i prazne čaše.
Palo je još rundi…
Jedva sam smogao snagu poći. Prvo kada sam pomislio da krenem razmišljao sam hoću li moći ustati. Kada sam ustao i učvrstio se na nogama, razmišljao sam kako da krenem, a da ne zateturam. Onda sam se okrenuo i pogledom, mutilo mi se, potražio vrata i kada sam pustio mra- mor, bilo mi je kao da sam se brodicom otisnuo iz luke u valove podivljalog oceana.
Sve mi se, tek tada, posve zaljuljalo.
Sekundu po izlasku iz kafića sam zaboravio gdje sam bio.
Sekundu po ulasku u kuću sam zaboravio kako sam došao kući.
A sekundu po ulasku u sobu sam ugledao kauč, potom zaboravio da sam ga vidio i zaspao sam zaboravivši da sam uopće negdje bio.
Kad sam se probudio, prošlo je bilo podne. To znam jer mi tada sunce tuče kroz prozor. Kada pišem moram zamračiti kako bih vidio što piše na monitoru.
Sjetih se da sam htio uraditi nastavak u jednoj priči, prvi sam dio završio prije tri-četiri dana, sada mi je falio negativac koga sam nekada prije skicirao, onako kakvog sam naslućivao negdje unutar sebe.
U stomaku mi je počelo burljati. Kao da me je dimnjačarska kugla lupila u glavu, a potom mi spala u želudac i tu zapela, a sada hoće van.
Odoh do bara. Mislim bit će mi bolje. Natočih čašu konjaka, u ruci mi ostade prazna boca Zvečeva.
Nakon što ispih piće, u stomaku mi je još gore. Samo mi se ona kugla više uzvrtjela, i još je teža.
Jedva sam stigao do WC-a.
Nakon što sam, teškom mukom uspio doći do daha, okrijepih se hladnom vodom.
– Baš mi prija.
Vratih se, izbistrilo mi se. Samo me, još malo, muči želudac.
Otvorih poštu.
Napokon, stigao je mail:
Mo… piše
Znaš šta ?
Tako mi drago da me se sjetiš. Fakat.
Bila vani. Vratila se u subotu 23.30.
Uru kasnije zove me tata, s hitne.
Vozili ga, u Pulu, na pregled.
Kad tamo!,
dovoze dvojicu, iz prometne.
Meni na oči!?
Uočila, prvi je veoma loše
( Siv je )
A drugi, sav krvav i jauče.
Prosuo se tu zadah alkohola…
Par minuta kasnije, odvoze leš.
Tehničar kaže da je netko s odjela.
Poslije doznala, da je onaj prvi, mrtav.
I, da je još jedan umro na licu mjesta.
Sve klinci!
BOŽE!
Zazvonilo mi u glavi, počela se trest, plakati.
Najradije bih ih išamarala.
Osjetila nepravdu!?
OK.
Tata čeka nalaze. Izbalansirala se vinom.
Kratko i jasno!
Nisam dobro. Al’ nisam ni loše.
Mnogo mi znači to što me se sjetiš. Neobično mi je milo.
I nije mi više onoliko hladno u sobi.
Skinula još koju kilu. Nenamjerno.
Valjda mi fali zagrljaj…
…I ne ljutim se
Mo…
Nepcem mi prođe okus žestice. Drago mi je što se javila. Čaša mi je prazna zapela za oči. Stomak me manje peče, pa mi sada kad se malo smirio nešto stalno govori : Da mi je sada jedno piće, osjećao bih se potpuno zdrav.
Svejedno nisam se dao smesti.
Počeh pisati…
…Jednom, od onih rijetkih dana kada je radio, Matiji je na golo stopalo bacio usijanu konjsku ploču…
Ali me odjednom poklopi neka vrućina i nervoza. Tako jako i, tako iznenada, da se sav stresoh. Preznojih se. Hladna jeza prozuja po meni.
Odjednom!
Skočih!!!
Luđak koga sam stvarao, toliko me naljutio da sam skočio i za trenutak ostao, ukočen. Nisam znao što da radim.
Da sam ga vidio pred sobom!, pobio bih se s njim.
Još sam drhtao, čini mi se, i jače nego malo prije.
Da sam, srednjovjekovni pisac, zgužvao bih list na kojem sam pisao! Pokidao bih ga! Ma, pojeo bih ga u slast, u trenu.
Da sam srednjovjekovni pisac? …I, guskino bih pero pojeo, i, iii…
Izašao sam iz programa. Sjebana mi je koncentracija. Kliknuh na Shut Down i još jednom kad mi ponudi shut down za kraj, sačekah da se ugasi.
I, vratih se za mramornu ploču.
Isto društvo. Isto piće. Isti ja – onaj od prije podne…

Kad sam napokon izašao iz birtije, padala je kiša što se odmah ledila. Već na izlazu sam se poskliznuo i nekakvim čudom ostao na nogama.
Dobro je bilo, upozoren sam na to što mi je pod nogama, na samom početku. Da nisam, možda bih se poslije negdje gadno prostro.
Asfalt mi se sve više ljulja.
Razmišljam o onom svom luđaku, stalno mi se nameće pitanje:
Tko je tu kriv?,
On, što je takav ispao? Nametnuo mi se svojim luđačkim ponašanjem.
Ili ja? Što sam ga stvorio takvog? Dopustio sam mu da me ponese ideja koju nisam mogao pratiti!!!
Netko me iz auta u prolazu pita:
Gdje ti je auto?, pa odjuri trista na sat.
Pogled nisam smio dići, njime sam se podupirao o asfalt.
Tek tada shvatih da sam umjesto na drugu stranu čaršije, do auta, pošao pravo kući. Daleko sam već odmakao. Ne bih se vratio za sva blaga svijeta.
– Đe ću ovakav u auto, bolan – promrsih – i ovako ne vidim puta.
A bio sam siguran, da se nisam odmah po izlasku iz kavane poskliznuo i, da sam se, kojim slučajem, sjetio auta, otišao bih sjeo u njega i odvezao se.
Ovako, ostao mi je na drugom kraju grada. Pokušah se sjetiti, gdje.
A onda mi izađe pred oči, okovan ledom na asfaltu, zabrinuti lik drage mi Mo…, pa je, samo tren poslije, smjenjuje slika iz pulske bolnice.
U sebi još nosim onog luđaka, i vidim još onaj plamen iz upaljača.

Zahvaljujem Ibrahimu Kajanu

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s