Biografija Dragutina Lermana

DRAGUTIN LERMAN – KARLA

U Požegi 24. kolovoza 1863. godine rođen je Dragutin Lerman – Karla, istraživač Konga i putopisac. Budući je bio iz obitelji u kojoj je bilo šesnaestoro djece morao se skrbiti sam o sebi. U Požegi završava prve razrede gimnazije i odlazi u Krlovac kako bi uz rad nastavio školovanje. Međutim, nemiran duh željan novih vidika i novih spoznaja tjera ga da krene za Ameriku. Pješke se, 1878.g. uputio za Hamburg, iz koga odlazi u London pa se na kraju (ne vidjevši Ameriku) vratio u Karlovac gdje se ponovno zaposlio kao trgovački pomoćnik. U isto vrijeme pohađa Višu trgovačku školu. A onda se 4. studenog 1882. g. skupa s Napoleonom Lukšićem prijavio i bio primljen u ekspediciju glasovitog britanskog istraživača Henryja Mortona Stanleya
U knjizi Kreševski dnevnici 1916-1918.g.u Lermanovoj biografiji pod naslovom ˝Čovjek koji je vjerovao u svoju sreću˝ Zlata Kolarić Kišur, Znanje, Zagreb 1992.g. koju je priredila lektorica Irena Lukšić na stranici 9. piše:
…Jedne večeri donio je Lukšić francuske novine i veselo mu (Lermanu) rekao :
– Karlo! Evo nešto za nas! Slušaj: «Traže se mladi, zdravi, poduzetni ljudi, koji žele pristupiti u istraživačku ekspediciju za još neistraženi dio Afrike – Kongo.» Prijave se…
… I za dan-dva eto ih u Bruxellesu, u Grand hotelu, 1882. g. gdje je zasjedao «Comitée d´éexpedition du Congo». Prijavili su se komisiji…
… Promatrali su me (komisija) začuđeno i nešto među sobom šaputali. Bio sam primljen. Lukšić takođe. Ali njega je, na žalost, već u prvim danima pokosila navodno tropska groznica. Prava bolest nije utvrđena. …
8. studenog iz Antwerpena polaze brodom i 16 studenog stižu u Bananu, a 17. istog mjeseca su u Bomi.
(Kongo)
Iz ovoga teksta se vidi da je s Lermanom u ekspediciju u Afriku u Kongo otišao i mladi Napoleon Lukšić, koji je eto za kratko vrijeme po dolasku u Kongo obolio od tropske groznice kojoj je podlegao pa se poslije o njemu malo govori.
Lerman je u Kongu boravio četiri puta. Prvi je boravak trajao od 1882. do 1885. g; drugi od 29. prosinca 1888. do 12. prosinca 1890. g., a treći od 20. veljače 1892. do 15. srpnja 1894. godine, i četvrti, i zadnji boravak, trajao je od 23. ožujka do 21. kolovoza 1896. g.
Svoje doživljaje je bilježio u bilježnice, a o zapažanjima i događajima i putem pisama redovito izvještavao svojeg prijatelja Požežanina Julije Kempfa /1864-1934/, koji ih i objavljuje u knjigama izdanim u Požegi, i to 1891. g. “Listovi iz Afrike” te 1894. g. “Novi listovi iz Afrike”.
A Lerman se dopisivao iz Afrike i s biskupom Strossmayerom i još nekim hrvatskim velikanima tog vremena.
Zbirka koju je sakupio za svojih boravaka u Kongu čuva se u Etnografskom muzeju u Zagrebu, te predstavlja kapitalno vrijedni likovni pregled izvorne afričke kulture u 493 primjerka remekdjela primitivne umjetnosti. Od prijestolja izdjeljanog od jednog komada drveta do trube od slonovače i figurativnog raspela izrađenog prije prihvaćanja kršćanstva.
Njegove zabilješke iz putne bilježnice skupljene su i objavljene, kako sam već gore na- veo, i još dok je on boravio u Kongu. Ali njegov Afrički dnevnici 1888-1896. objavljen je tek 1989. g. Tri godine kasnije svjetlost dana su ugledali Kreševcski dnevnici, skupa s romansiranom biografijom ˝Čovjek koji je vjerovao u svoju sreću˝ koju je napisala Zlata Kolarić Kišur, a sve je objedinila i uredila Irena Lukšić, Znanje, Zagreb 1992. g.
( Radi se o tri dnevnika : 1. dnevnik 1. 1. 1916. – 31. 12. 1916. pisan na 375 lista, 2. dnevnik od 1. 1. 1917. – 17. 12. 1917. pisan na 194 stranice, 3. dnevnik 1. 1. 1918. – 4. 6. 1918. pisan na 59 stranica, formata 15 X 9,5 cm.)

U zagrebačkom tisku Jutarnji list od 1935. godine stoji :
˝Poslije napora u kojima je dao sve od sebe Lerman je dočekao počast da bude unaprijeđen na najviši položaj, postao je
generalni komesar Konga, a malo kasnije umirovljen je kao belgijski činovnik s pravom na doživotnu rentu. Na svom povratku u Europu pozvao ga je belgijski kralj Leopold II, da mu bude lični gost. Tom zgodom kralj ga je odlikovao titulom Viteza kraljevskog reda Lava…˝
A taj događaj na Web stranici grada Požega ovako iznose :
«Za vrijeme boravka u Kongu, obnašao je visoke funkcije u toj državi. Tako je za zasluge u službi Kralju i Slobodnoj Državi Kongo1 primio od belgijskog kralja Leopolda II. “Zvijezdu za zasluge” (1892. g.), a postao je i “Vitez kraljevskog reda lava”.»
Navod iz zagrebačkog ˝Jutarnjeg lista˝ iz 1935. g. stoji :
… Početkom listopada 1896. Požega je u znaku velikog događaja : priređuje se svečani doček njenom uglednom sugrađaninu koji nikada, ni na jedan tren, nije u dalekoj žarkoj Africi zaboravio na svoj rodni kraj. …
A već 1897.g. Lerman se vjenčao s Hedvigom Reiner (*1877 – +1958.g.) čiji je otac Mihael Mijo Reiner (*1855 – +1925.g.) bio ravnatelj Požeške banke. Hedviga je tada imala 20 godina a Lerman 33.
… Odlično stojeći tast smatra da je bilo dosta zetovog pustopošnog života i potucanja bijelim svijetom, te mu omogućava beamtersku karijeru. …
… Poduzetni Lerman postao je ravnatelj požeške ˝Pučke banke˝ i dioničarskog društva ˝Požeški ugljenici Ratkovica˝ s obnovljenim rudnikom Majdan….
… Međutim, nevolje su na pomolu: ˝Pučka banka˝ će propasti , a Lerman biti proglašen lakomislenim službenikom koji je sposoban samo za to da osiromaši tastovu gotovinu i ženin miraz….
Blagajnik I. Schmit koga je Lerman, vjerujući mu, namjestio na taj posao je s velikom sumom novca pobjegao u Ameriku i tamo 1916.g umro. Zbog toga, da bi izmirio dugovanja spram dioničara i vratio im povjerenje Lerman prodaje imanje Jakšić, s vinogradom na Kapavcu, koje je bio lijepo uredio i preseljava u stan u gradu. Kratko vrijeme nakon toga u tvornicu briketa Nerosin u Retkovcu, a koja je bila pri kraju izgradnje, udario je grom i do temelja sve uništio, i postrojenje i zgradu.
Kad se ujutro vratio iz Retkovca, piše Zlata Kolarić Kišur :
… Hedviga je bojažljivo uzdahnula:
– Karla, da ti se to ne osvećuje crni kontinent?
– Zašto? Ja mu nisam ni najmanje naudio. Bio sam uvijek ispravan. Voljeli su me svi. …
( Vjerojatno je zaboravio da je vlada Belgije na ime istraživanja crpila i izvozila prirodna bogatstva, a da je narod Konga i nakon svega ostao siromašan.)
…Nakon katastrofe, požar u tvornici nanio je Lermanu teškoće, žalost i brigu. …
Lerman je pokušavao bezuspješno pronaći izlaz iz postojećeg stanja. Dvije godine je sve bilo dobro. Poslovi su išli dobro Ugljik je davao dobar i kvalitetan ugljen ali onda jednog dana u rudnik je provalila voda takom snagom da je poplavila cio rudnik. Rad je obustavljen jer je Lerman naredio da se ljudi povuku na sigurno. Nakon toga banka je pod opsadom i pod pritiskom ulagača. Jedinu mogućnost za izlaz Lerman vidi u Belgiji u obećanju generlanog konzula Konga da ako mu bude trebala nekada pomoć neka mu se javi.
… Prijatelji mu rekoše:
– Pokušaj! Vidjet ćemo koja će poslovica ovaj put biti u pitanju. Naša narodna: «Carska se ne poriče», ili njemačka : «Der Mohr hat seine Schuldig getahen – der Mohr kann gehen!»*
Pođi na put, ali bez iluzija! …
________________________________
* Crnac je svoju ulogu odigrao i može ići (njem.) – Schilerova drama «Fiescova urota»
__________________________________

No u Belgiji su ga ljubazno primili i isti tako ljubazno mu saopćili da mu ne mogu pomoći jer su u velikim ulaganjima u Kongu.
Prvu noć po povratku iz Belgije, on i Hedviga su jedva spasili žive glave od požara u kojem im je izgorjela kuća.
Otac Hedvigu ostavlja bez ičega s tim da će o njoj on skrbiti, ali neće o Lermanu. Time je ucjenjuje da bi ona ostavila Lermana i ostala u roditeljskoj kući.
Nakon svega dolazi sumnja, u samog sebe, u svoju sreću, očaj, do tada najjači i teška odluka : – Ostaviti Hedvigu kod njezinih roditelja, i poći naći izlaz u svijetu.
Ma koliko ga ona voljela i podržavala dušu mu je razdiralo to da i ona uz njega pati u svim tim nedaćama. Nadao se da će se brzo oporaviti, pa imao je toliko prijatelja dok je boravio u Africi , da će mu netko od njih pomoći da stane ne vlastite noge.
Napušta je, ostavljajući je u kući njezina oca uzdajući se u prijatelje s kojima je bio u Africi da će mu pomoći pa će se on, kad postigne uspjeh u životu, čista obraza vratiti u Požegu i pred Hedvigu.
Neprijatelji vide priliku za ogovaranje i nasladu.
Dok ste dobri ljudima većina vas hvali i dići vam se, ali je nevjerojatno kako vas brzo počnu kuditi ako padnete.
Iako ga je Hedviga istinski voljela ipak je u veljači 1941. g. dala reporteru Fuisu ovakvu izjavu kriveći Karla : ˝Ogromno imanje, koje smo imali, nestalo je na njegovim eksperimentima, tako da bismo pali na prosjački štap, da nije bilo moga oca, koji nas je uvijek spašavao iz teške situacije.˝
U Jutarnjem listu stoji:
… Sva nastojanja da popravi svoje postojeće imovno stanje nisu davali nikakav rezultate. Karla -/Lermanov nadimak/- prelazi u Pariz i tamo živeći u najvećoj bijedi – nadajući se da će pronaći mecenu među prijateljima iz afričkih dana, ali ni od toga nikakve koristi. …
Neki kažu da su ga vidjeli u Prizu u nekom hotelu da radi na recepciji. Hedviga je to prokomentirala s : – Ne čudi me, za njega je svaki pošten posao bolji od milostinje.
Ovo da je u Parizu teško živio i u velikoj bijedi pokazuje nam njegov testament ˝Zadnja, volja moja!˝ Kreševo 16.1. 1916.g. (21. 4. 1916.g.?) u kojem navodi, između ostalog i slijedeće :
… Osim toga imadem prema ugovoru sa Muslimanskom Centralnom bankom i sa Hrv. Centralnom bankom dobiti u gotovu K 35 000 /tridesetpet hiljada/ . Od ove gotovine ima se platiti moj dug gdj. E. Laudi, Paris, 4. Bulevard Molesherbes u iznosu 15 000 / petnaest hiljada / kruna. …
Za usporedbu, dobrog i jako vrijednog rudara u to vrijem dnevna plaća je bila oko 3 /tri / krune.

Dalje po V. Dumboviću, a izvadak iz Jutarnjeg lista , 1935. g,, Zagreb stoji:
…Lerman ne bi bio Lerman kad ne bi i u svojoj domovini pronašao podvig dostojan divljenja. Odlučio je : otkrit će zlatnu žilu u Bosni pa neka svi zavidnici puknu od muke! Iznijet će blago* na svjetlo dana. …
*Ovdje je upotrebljena riječ ˝blago˝ koju Lerman koristi kao pojam zlatna žila, riječ blago se odnosi na bilo kakvo rudno bogatstvo.
_________________________________
A i da se prethodni pasus odnosi na zlato, po meni, ovo nikako ne stoji, a evo i zašto :
Zlato ( Au) je već vađeno u rudniku zlata Bakovići pokraj Fojnice.
A i oko Kreševa su primjenjivali destilaciju, pomoću žive odvajali su zlato od jalovine ili na potocima razapinjanjem jarećeg krzna hvatali zrnca ili listiće zlata koje voda nosi.
U knjizi Minerali Bosne i Hercegovine, Silikati 1, Sarajevo 1979., Fabijan Trubelja* i Ljudevit Barić*, u poglavlju Zlato, stoji kako je 1896. godine u rudniku Bakovići izvađena rekordna količina zlata za godinu dana 245 kg. I to je tehnikom destilacije živom odvajano iz pirita (Fe,S) i limonita (vrsta gline žuto obojena oksidom željeza, kem. formula varira.). Da ne bude zabune već tada je bilo poznato kako u Bosni nema samorodnog zlata osim u zlatonosnim potocima (što nastaje trošenjem tetraedrita, (Cu3(Sb,As)S3,25 ) ili ispiranjem limonita, što su uz pirit zlatonosne rude.) Dakle, poznavateljima rudnih bogatstava srednjobosanskog škriljastog gorja, poznato je da sem u potocima nema samorodnog zlata. Lj. Barić piše da je jedino u potoku Krušćica kod Viteza našao listiće čistog zlata neki su bili teški i do pola grama.
Moje mišljenje je da je Lerman tražio bilo što, što će ga spasiti i što će biti opravdanje za svu njegovu upornost nakon svih dotadašnjih poraza.
I tada je već postojala karta s geološkim pregledom Bosne i Hercegovine.
________________________________________
* Fabijan Trubelja ( *1927 – +2007.)
* Ljudevit Barić ( * 1902. – +1984.) oba su geolozi sistematski istražili prostor BiH.

… U toku ljeta 1879.g. za rekordno vrijeme geološki su snimljene prostrane teritorije BiH, a već slijedeće godine (1880.g.) objavljeno je prvo kapitalno djelo o BiH sa preglednom geološkom kartom / Mojsisovic, Tielze, Bittner : Grundlinien der Geologie von Bosnien und Herzegovina …/Dr. Vasilije Simić – Istorije razvoja našeg rudarstva – Beograd 1951.g. str. 67. i 68. /
Iz predgovora knjige ˝Geologija BiH˝ Dr. F. Katzera :
… 15 jula 1898.g. u Sarajevo dolazi čuveni geolog Dr. Friedrich Katzer ( *1861. – +1925.g.) koji se prima mjesta zemaljskog geologa za BiH, i od toga doba počinje njegov obilan naučni rad. On je tvorac Geološkog zavoda u Sarajevu, u kojem organizira novo geološko kartiranje i praktično rudarsko ispitivanje u BiH, i još uređuje minerološko – geološke – paleontološke zbirke Zemaljskog muzeja. …
Za narednu priču ne znam je li citat iz Jutarnjeg lista 1935. ili ju je V Dumbović čuo od mještana, jer i ja sam, još kao mali, od djeda slušao sličnu priči, ali vezanu za dvojicu Vrančana, Mate Šimundića zvanog Ošura ( koji je znao gdje je zlato) i Jakova Čapelja koji je imao puno djece, zbog čega ga je ovaj prvi, navodno, na samrti zvao da bi mu rekao gdje je zlato.
… Prema nekim autorima Lerman je nadošao na ideju da traži zlato u Bosni na slijedeći način: Jedan čovjek, kojeg je Lerman poznavao, neki bosanski seljak, otkrio je sam veliko nalazište zlata, ali nikome nije htio povjeriti tajnu, gdje se ono nalazi. Postepeno je on sam dolazio na to mjesto, vadio zlatna zrnca i sakrivao u puščanu cijev. Pred smrt ( znači da ako je seljak umirao kući, Lerman je morao već biti u Bosni, u Kreševu) pozvao je Lermana, kojeg je cijenio i volio, želeći mu otkriti tajnu. Lerman je pohitao, ali je prekasno stigao, čovjek je ponio tajnu zlatnog nalazišta sa sobom u grob. Ali Lerman nastavlja dalje traganje za zlatom, putuje po planinama, istražuje potoke, kopa zemlju, sve dok ga u tome traženju nije smrt zatekla….
Lermanov karakter nikako ne otkriva nekoga tko je toliko pohlepan da mu u životu zlato bude na prvom mjestu.
On je istraživao i kopao bakar (Cu) , zapravo je najviše bakra izvukao iz tetraedrita, u sastav kojeg je uz bakar išlo i zlato i srebro, a na kraju života se uzdao u barit, i nalazište bakarnog škriljca na Tmoru ( jugoistočno od Kreševa). Čiju bi eksploataciju pokrenuo da ga smrt nije prekinula u tome.
Po meni, a na osnovu Kreševskih dnevnika , Karla bi pokrenuo posao s baritom (barijev sulfat, Ba,So4 ) jer je već bio na predavanju u jednoj od banaka u Sarajevu koja je pokazala veliki interes za taj mineral. (Za one koji to ne znaju, u Kreševu poslije Drugog svjetskog rat kreće masovna eksploatacija barita i traje neprekidno do 1991. g.)
No, dakle 27. 10. 1912. godine Dragutin Lerma – Karla, afrički Ango-Ango, je stigao u Kreševo.
Do 12 lipnja 1918. Lerman istražuje rude i zapošljava veći broj Kreševljaka koji na taj način izdržavaju obitelji. Naravno neki su, u svojim duganjama, i dalje kovali i pored Kovačke zadruge (1908.g). U Kreševu je Lerman mogao živjeti opušteno jer ga ovdje nitko nije ismijavao zato što istražuje, pa ljudi su ovdje tri tisuće godina rupari i majdandžije ( rudari : oni koji silaze u jame i oni koji kopaju na površini). Bio je dobar čovjek što govori njegova parola, a koju su djeca Jelke Ban prenijela : – Ko tebe kamenom ti njega kruhom- imao je običaj često reći.
A o njegovom karakteru govori i sljedeći članak iz Kreševskih dnevnika :
1. Januar 1916. Nova godina, novi odsjek životarenja nove nade, starim snagama pogonjena. Šta će donijeti 1916. veliko je pitanje? Neka donese rascviljenoj Evropi mir i spoznaju, da nas Bog nije stvorio da se međusobno koljemo, već nas je stvorio da se međusobno ljubimo! Koliko daleko smo još do spoznaje ljubavi Bogom u dušu našu nadahnute, a našom sebičnošću u nami ugašene! – Jutros sam se zdrav i čil ustao. – Dan je lijep, bez studeni. Obišao prijatelje, ter jim čestitao novu god. – Svijet jest danas ozbiljniji već druge dane i svi misle na svoje na ratištu. Vrijeme je blago i skoro bi reć toplo. …
Još kažu, da nije bio čovjek koji se ikada nasmijao. Kada je počeo Prvi svjetski rat Lerman je nastavio da se bavi kopanjem ruda, posebno bakra, koji je bio prijeko potreban vojnoj industriji. Na to ime je mnoge Kreševljake oslobodio vojske i ratovanja.
Iz dnevnika : ( A i da je u Kreševu bilo ružnih djela )
25. 3. 1917. g. Moji rudari presretni da nisu morali nastupiti u vojnu službu. …
Jutros su našli novorođeno dijete u potoku izvan grada. Narod se snebiva, jer ovdje je svijet još moralno čist. …
U to vrijeme, kad je buktao Prvi svjetski rat, gospodin Lerman je oslobađao (na ime potrebe za istraživanjem i kopanjem rude) mnoge Kreševljake od odlaska u vojsku. Utjecaja je imao jer su mu Muslimanska centralna banka i Hrvatska centralna banka iz Sarajeva bile financijeri, a i vojnoj industriji je bio jako potreban bakar i olovo. Ali onda, što se rat više oduljio ni on nije mogao pomoći ljudima da ne idu na bojište. Tako Lerman, usprkos svim pokušajima, nije uspio u početku, osloboditi vojske Jelkinog muža Ivu, pa kad je ovaj otišao na frontu, on je nastavio borbu za njegov otpust.
U jednom pismu, koje je, sve do nedavno, bilo u posjedu Zorana i Josipa Marića, Jelkinih unuka, Ivan zahvaljuje Dragutinu Lermanu jer je njegovim utjecajem dobio otpust od vojne službe i piše kako će uskoro kući. Kažu, dan prije nego se Ivan trebao razdužiti, poginuo je na frontu u Tirolu (Austrija).
A o tome koliko je Kreševo u to vrijeme bilo pusto govori podatak da kada su 25.3. 1917. u potoku van grada našli mrtvo novorođenče, morao je, taj dan, ljudima dati slobodno jer nije imao tko pokopati dijete.
A još kako je Lerman pomagao ljudima u Kreševu govori i naredni članak iz dnevnika :
3. 1. 1916. g. Miju sina pokojnog Nike Barešića namjestio sam u kovačku nauku u ovdašnjoj strojnoj kovačnici po dobroti g. Lauka* , koji je meni za volju dijete na 3 god. u nauk uz uvjet uzeo, da će dečko već sada dnevno 1 K. dobivati. Tom zaslugom uzdržavat će dijete majku i sestru svoju. Dosle je dijete ploče kovalo ter je u 2 sata ujutro ustati moralo, da do večeri 1 krunu zasluži i pod večer bio u Vrancima.
Večeras tumačio g. Lauku Astrologiju. …
O njegovoj dobroti govori i ovo što mi je, jednom prilikom rekla Jelkina kći, gospođa Anđelka :
– Gospodin Lerman nije nikada došao s puta, ako je bio negdje van Kreševa, a da nije donio čokoladu koju bismo Kate i ja zajedno pojele.
( Kate je Anđelkina vršnjakinja i kći Jelkinog djevera.)
I tome kako se teško nosio s razumijevanjem investitora, što zbog rata što zbog skupoće rude i nedostatka ljudi za poslove govori slijedeći pasus:
Iz dnevnika :
… Nadovezujući se na riječi franjevca Danijela Bana, načelnik općine Kreševo, Niko Ban dodaje također izjavio za – Jutarnji list – : – Slao je rude i nalaze u Pariz i Belgiju i stizali su mu uvijek povoljni odgovori. On je bio zadovoljan analizom, ali kako je buknuo rat Lerman nije mogao oživotvoriti svoje velike planove. Teškom mukom je mogao zadržati tek nekoliko ljudi na svojim istraživanjima. Sav se bio predao poslu. …

… Malo-pomalo svi oni koje je isprva uspijevao pridobiti za sudjelovanje u diobi istražnih radova, odustaju od daljnjih ulaganja. Prije svega riječ je o stranim i domaćim akcionarskim
bankama koje uskraćuju nove zajmove. Dojučerašnji galantni ortaci počinju javno gunđati da u kreševskim brdima nema ni trunke onoga što im je nadobudni Požežanin obećao! Karla se snebiva: nije mu jasno kako netko može tako, pesimistički govoriti o kreševskom bakru. Za njega je to podlost i lupeština! …
________________________________________
* Fridrich / Miroslav / Lauk koji je rođen na Muri, bio je drugi upravitelj kreševske Kovačke zadruge, a na mjesto upravitelja je došao putem natječaja. Tu dužnost je obnašao od 1913 – 1920.g
________________________

O odustajanju akcionara govori i sam Lerman u svojim Kreševskim dnevnicima ( tu je kriv rat) No, to da su ga definitivno svi napustili, nije točno, jer je 12. 2. potpisao ugovor s Ministarstvom u Sarajevu kredit od 50 000/pedeset hiljada/ kruna, a Muslimanska centralna banka mu je za Kreševo nudila 8 ½ hiljada. Je li to dobio?, ostaje nepoznato.
Iz dnevnika :
12. 2. 1917. Primio službenu obavijest od Muslim. Central. B. da je ministarstvo odobrilo opciju na Kreševo za K 50 000 i da se topogledni ugovor potpisati ima. Somogji javlja da Hrv. Centr. Banka neće da uplati za daljnji rad jer rude nismo prodali……
20. 2. Nastavljam pregovore sa Hrv. Centr. . – Muslum. B. nudi 8 ½ tisuća K . Hrv. C. za istup. Jedna i druga spremne potpisati ugovor opcija. Vlada odobrila je ponudu Banki da prepusti Kreševo za K 50 000. …
… Koliko je doista Lerman uložio u kreševske rudnike, nema pobližih podataka, izuzev što možemo pročitati u novinskom prilogu dopisnika predratnog –Jutarnjeg lista – : ˝Lerman je sav svoj kapital uložio u kreševska brda, a da sam nije vidio od cijelog svog truda baš nikakve koristi. Novac koji je ovaj poduzetni čovjek dao u ispitivanja zlatnih nalazišta, predstavljao je ogromno bogatstvo, po prilici nekoliko milijuna dinara u današnjoj vrijednosti / 1935.g. / Rezultati su kako kažu Kreševljaci, bili izvrsni, ali rad nije bio nastavljen. Nije se našao, izgleda, čovjek koji bi dovršio jedno veliko i korisno djelo. …
Ovo je izvještaj koji je sam u sebi kontradiktoran! Iz njega proizlazi da ga piše onaj tko ne razumije Lermanov trud. A to da je trebalo biti koristi od toga govori i slijedeći podatak :
… Navikom još iz Afrike Karla iz dana u dan zapisuje u dnevnik : … 14. V. 1918. – Bože, došao sam prije sedam godina u Kreševo u nadi da ću obaviti posao za 7 mjeseci, a kad tamo teglim na toj raboti još i danas…
1. lipnja 1918. Prošli mjesec ukazao se kao jedan od najsretnijih, jer je g. Rosenberger načelno izjavio da će osnovati d.d. za iskorišćavanje ruda Kreševskih…

Do 16. siječnja 1916. g Lerman se uzda u svoju snagu. Tada uviđa da je svakim danom sve slabiji i da mu se bliži

kraj. Bolest ga muči i sve se češće dešava da ga prikuje za postelju po nekoliko dana.
Iz dnevnika :

16. siječnja, i jutros me je kucanje srdca mučilo i mala tjeskoba gnjavila. Osjećam da sam izvanredno uzbudjen, da mi nije dobro. Zima je oštra, ipak sam mnogo po vani hodao, da mi bude bolje. Glava me nije boljela, ali mi je pomućena. Danas sam napisao moj testament ter umolio g. Ožanića da bude exekutorom. G. Ožanić neka u slučaju smrti moje kreševski posao dalje vodi. Njemu pripada u tom slučaju 50%, Hedvigi 30%, a djeci mojih sestara 20%. Sada neka volja Božja vrši! G. Richter mi je pisao da je Dusina dobra. …

Dakle g. Lerman konačno shvaća da je kucnuo čas, kako je vrijeme da napiše oporuku : ˝Zadnja, volja moja!˝, koji je, vjerojatno, ovjeren tek 21. 4. 1916. g. ili je to datum prvog prijepisa u Kreševu.
( Kopiju testamenta donosim na kraju rada.)
15. travnja 1917.g. Austrougrska donosi odluku o eksploataciji hrmze* za vojne svrhe. Za nadzornika postavlja natporučnika Havlaša (Čeh), kojeg kad je odsutan u nadziranju i vođenju poslova mijenja g. Lerman.
U isto vrijem Lerman je koncesionar u eksploataciji Boksita pokraj Mostara pa često je odsutan jer putuje za Hercegovinu.
I sve više je uvjeren kako će u Kreševu otvoriti tvornicu za proizvodnju glinice. Iako je nastupila velika glad. Hrana ne stiže redovito u Kreševo. Narod sve češće protestira pred zgradom Općine.

…Profesor Branimir Kempf kaže : – Pošto je Lerman boraveći u Kreševu predosjećao da neće dugo, poslao je u dva sanduka svu korespodenciju i dnevnike mome ocu ( Julije Kempf 1864-1934) u Požegu. Moj otac se 1931. prihvatio priređivanja dnevnika za objavljivanje u knjizi, konsultirao stručnjake iz pojedinih grana, jednom riječju dao sve od sebe. U to vrijeme i on se nije baš najbolje osjećao, ali prionuo je da obavi posao do kraja.

Dragutin Lerman umro je u Kreševu, u svojoj sobi 12. lipnja 1918. g.
_______________________________________
* Realgar (As,S / Arsenov sulfat) Hrmza – dobio naziv po potoku koji teče pokraj nalazišta a koje je udaljeno oko 6 km istočno od Kreševa.. Hrmza je još od davnina poznata kao sredstvo za depilaciju, u kombinaciji s vapnom ili glinom koristi za tu svrhu u kozmetičkim salonima. U vrijem Turske vladavine da koriste hrmzu mogle su samo žene aga i begova.

Priča koju mi je ispričao Jelkin unuk Zoran Marić :
«Gospodin Dragutin Lerman – Karla je po dolasku u Kreševo pa sve do smrti stanovao kod obitelji Nike Bana, a čija je supruga bila Kate kojoj je na ime pažnje i brige u testamentu ostavio (u akcijama) 3000 Kruna. Njihov sin Ivan je bio oženjen Jelkom i imali su djecu : Anđelku i Josipa, kojem je Karla bio kršteni kum.
Jelka je imala običaj svaku večer, poslije večere, za koju je Dragutin obavezno uzimao kiselo karavlje mlijeko, a za doručak je uzimao vareniku (svježe kuhano kravlje mlijeko), pred spavanje, voditi Josipa u sobu Karlu kako bi ga pozdravio. Te večeri 12. lipnja 1918. godine kad je Jelka uvela Josipa u Dragutinovu sobu on je stajao oslonjen na prozoru i teško dolazio do daha.
Rekao joj je: – Jelko ja umirem – kao da se na taj način htio oprostiti od nje i ostalih.
Jelka je izvela Josipa iz sobe i požurila da Dragutinu odnese čašu vode.
Kada je ušla, on je, i ne opazivši je, samo izgovorio nešto što je ona razumjela kao:
– Isuse, Marijo i Josipe, predajem vam svoju dušu.»

Sprovod su obavili njegovi rudari koji su postupili po zadnjoj volji g. Lermana :
Iz testamenta :
…Želim biti sahranjen na najčedniji način ondje gdje umrem.
Želim da moj grob rijesi samo jednostavni naslovni drveni križ. Želim da usade na sredini groba mojeg mladu ˝Lipu˝ i neka ju tjelesni ostaci moji hrane, a marne pčelice neka sabiru sa moje lipe cvijeta slatki med, kojim neka ljudi slade život svoj.
Nadam se, i Boga Svevišnjeg prosim i molim, da podjem sa svijeta ovoga spokojno i mirno, utičući se u milosrdje i pravednost Božju i ljubav Krista Učitelja i Spasitelja našeg!

– Amen! –

Opaska:

Gospodin Dragutin Lerman je našao u Kreševu, ma koliko to nekome čudno izgledalo, nešto što je više od zlata i vrjednije od svega materijalnog bogatstva : a to je duševno i tjelesno ZDRAVLJE!
Iz dnevnika:
2. januar 1916. g. Kada sam došao 27. X. p.g. u Kreševo tako me je neurastenija srdca mučila, da sam jedva teško disajući hodao. Osobito mi je teško bilo i na običnu visinu uspeti se, ili se sagnuti. – Bogu Svevišnjem hvala, ja sam se vanredno lijepo oporavio tako, da mogu skoro kao i prije na ovdašnja visoka brda penjati se. Ja sam n.p. danas na Inču* bio, ter nisam oćutio napor, već dapače opazio, da mogu bez poteškoća penjati se. …
____________________
* Inač, Lisin oko 1470 m. Visine.
Na žalost platio je veliku cijenu, nije imao razumijevanja svoje supruge koju je neizmjerno volio.
Iz dnevnika :
6. januar. 1916.g. Dragica mi piše, da se Hedviga vraća u Požegu. Ova me je vijest dobrano potresla . Ja duboko i čisto i iskreno osjećam, da mi je ona duši najbližja, da je sve badava, gonio svoje misli kako hoću, njezina uspomena vraća se uvijek novom, uvijek svježom snagom mišljenju mojem. Oh, da mi ju je još jednom vidjeti!
Snijeg pada, mislim, da će sada zimsko doba nastati.
Cio dan prevadjao sam Arkane* …
___________________
* Arcani disciplina ( nauka o tajni) – vjerske tajne, molitve, dogme, obredi koji se u starokršćansko doba nisu povjeravali nekršćanima. ( Irena Lukšić, Kreševski dnevnici str. 76.)

Testamen Dragutina Lermana : Zadnja, volja moja!

Cvjetovi Lermanove lipe, još uvijek, svakog lipnja, otvore se k'o usne djevojačke napučene na poljupce, čekaju marne pčelice.

Literatura :

Kreševski dnevnici, Irena Lukšić, Znanje, Zagreb, 1992.g.
Čovjek koji je volio svoju sreću, Zlata Kolarić Kišur, Znanje, Zagreb, 1992.g.
Dr. V. Dumbović, Rudarski podaci za statistički godišnjak 1985.g.
Historija našeg rudarstva – Dr. Vasilije Simić – Beograd 1951.g.
Geologija BiH – Dr. Friedrich Katzer – 1924 na njemačkom jeziku, a prijevod 1925.g.
Materijali iz prijepisa fra Kruno Misilo 9. rujna 1970.g.
Minerali Bosne i Hercegovine, Silikati1, Sarajevo 1979.g. Fabijan Trubelja, Ljudevit Barić
Jutarnji list, Zagreb 1935.g.
Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ, o obitelji Lehrmanovih
Fotografije i dokumenta : Gradski muzej Požega, za Etnološki odjel: Maja Žebčević Matić dipl.etn.
Fotografije:
– Portret D, Lermana, inv. br. 12.586
– Portret D, Lermana, inv. br KH-1020
– Portret D, Lermana u Africi 1892.g., inv. br. KH-1021
– Portret Hedvige Lerman, inv. br. E 975
– D. Lerman s prijateljima u Kreševu, inv. br. E 990
– Rodna kuća D. Lermana, inv. br. KH 1023

Fotografije dokumenata:
– Fotografije (2 komada) – ˝Kreševski dnevnici˝, inv. br. E 297
– Pismo ( od 14 str. 1. str. ) autobiografija D. Lermana za potrebe putopisa ˝Listovi iz Afrike˝, inv. 13.608/1-14
– Testament D. Lermana (prijepis), inv. br. 13.643/1-3
– Pismo D. Lermana upućeno J. Kempfu, inv. br. 13.622
– Odlikovanje D. Lermana vitezovi kraljevskog lavovskog reda, inv. br. 13.637

Zahvaljujem na pomoći :
Zoranu i Josipu Mariću i Žarku Bešliću iz Kreševa, Maji Žebčević Matić dipl.etn. iz Gradskog muzeja, Etnološkog odjela, Požega . Zemaljski muzej Sarajevo.

Stjepan Zelenika, 3. 3. 2010.g. Kreševo

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u O Kreševu. Zabilježite trajni link.

1 odgovor na Biografija Dragutina Lermana

  1. niko kaže:

    Zanimljiv clanak

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s