Nekoliko stihova

Katarini Dolak
LAZA LAZIC

Jedan zaboravljeni zivot izmedju njive I decijeg zmaja,
Zaboravljene ruke koje se nisu srele. Katarina
U nasem parku toliko ima ptica i tuge kada je vece ,
da su pune grudi cvrkuta i sanjarija.
Da su nam pune oci necemo nikome reci,jeli?
Cega su pune nase zelene oci. Kararina,
Da li granja ili sjaja djecijih beznacajnosti ili
drhtanja velikog mora koga smo slutili gorko.
Na sta mirise nas zivot sada u ova predbvecerja razumna I bolna.
Na sta mirise Katarina?

I trave I bunara I psa I bagrema.
Kada kise dodju ,setim se sirokog mokrog dvorista,
Koliko boli sto tek mirise kroz kisu sumracje sobe.
Nase knjige, nasa muzika, nas razgovor Katarina.
Ruke mirne, svaka na svom krilu,
I nase oci, granje sa mokrim pticama zelenim,
Jedan nezadrzani zivot,
jedan zivot koji uvijek prolazi izmedju nas
I nase tuge Katarina.
Necemo se nikada, I ti znas, jeli?
Nikada vratiti sebi, nasem parku,
nasem polju I zmaju.
Samo tesko se podnosi ponekad, kada je oblacno
I tmurno vece, kao iza tvoih prozora Katarina.
Tesko se podnosi sva ta sreca koja je zakopana ne povratno
I potpuno na dno gorkog mora.
Zatalasalo se more, uzvitlalo nas I ponelo.
I sve to naravno I nije tako lose Katarina.
Sapuci ipak tiho u snu, ma gde bila moje ime,
kao sto I ja sapucem tvoje,
Nas zeleni zivot je prosao.
I zasmej se jos jednom kao dete,
kada ja to vise nemogu,
ucini ti to za mene , molimm te Katarina.
I sedi na divan pred noc,
ucini da stvari oko tebe donekle postanu kao nekada,
spokojne I duboke.!

NOKTI U SNOVIMA

Noćima slušam tišinu što razdire mrak,
otkucaji sata na praznom zidu slute samoću…
Praznina mi razara dušu i razuzdano pali žar…
Čežnja preuzima tijelo u svoje kandže
i kida ranjeno srce što ratnički kreće u boj,
tvrdoglavo i radoznalo uzvraćajući udarce…

Daljina topline odvaja razum
i kao porod rastače kosti vrelinom pustom…
Gubim razum, tlo izmiče pod nogama.

Dozivam trenutke sreće,
ponovo si tu…
zaklela bih se da si ti,
baš tu kraj mene,
tvoj miris kože i toplina puti
osjećam ugrize meni drage…

Kiša suza lije licem a osmjeh prikriva bol.
Uzvraćam istim žarom…
Svom žestinom zarivam nokte u moje snove!

Valida Kika Tatarević

Dvije pjesme Mirjane Škorić

ZED
Dok se nasi osjecaji mijesaju
s toplinom tla i neba
Cujemo kako
u daljini voda sumi.
Olako svjesni da raj postoji,
tu, tamo, negdje
ne bas daleko
mi nastupamo strpljivo u igri rat.
Ne razmisljajuci o mnogo cemu
u tom trenu tim je jedno srce,
Osjecamo da je kontrast,
na neki nacin, previse nerealan
i usprkos paklenoj vrucini,
veoma romantican.

Mirjana Skoric
summer, 2001.

MAJKA U PARKU

Vidam te u prolazu
Godine ti teske
jos ljepotu nisu ukrale.
Cudim se kako ti
sumrak na oci
jos nije pao
jer zatobom
previse je jada…
Dani su jos kraci,
iznutra polagano staris.
Ponekad pogledas u moje oci,
koa da molis za ljubav
ili iskrenost, mozda,
Ja ti samo mogu pruzit
maleni osmijeh za snagu.
U ovakvim trenucima
cudim se kako jos
u tebi majka prebiva.

Mirjana Skoric
Feb.10.2002.

PISMO

Sjeti se, bilo je lijepo onog ljeta na starom gradu,
šumjela je topla kiša u blago predvečer,
dok zvona sa crkvenog tornja pozivaju na molitvu.

Sjeti se onog crvenog obzorja, dok silazimo stazom
i slušamo kreket žaba dolje kraj seoskog puta.

Sjećaš li se još onog starog hrasta pod kojim smo
po cijelu noć šaputali, baš kao da smo se u njega kleli.
Koliko si mi puta zaspala na rukama, kasno u noći?
Mislili smo da toj ljepoti nema kraja.

Sjećaš li se, kako smo se ludo smijali, jednom,
oko ponoći?
Jedna je majka sjedeći kraj prozora čekala sina
da se vrati s pijanke.

Sutra smo otišli na more, provesti onih naših deset dana.
Kako nam je za sreću malo trebalo?

Sjećaš li se kako smo satima veslali, a vraćali se
tek kad Supetar pruži nisku svjetala, kad prvi ribar krene
na sviću?

I, sjećaš li se jutra, kada sam ti na stijenama ispričao
onaj san o magli, što se uvalila među nas,
pa ja pokušavam dohvatiti tvoje ispružene ruke,
a ti si sve dalje, i dalje, i polako blijediš?
Sigurno bi nestala da se ne probudih.
Da – kada sam ti ispričao san, rekla si:
To ne može biti, jer, tako si rekla,
kako ćemo jedno bez drugoga.

I onaj tvoj osmijeh,
još mi srce zatreperi kad ga se sjetim.

A onda:
Jedno jutro spakirala si kofer i otišla na studij.
Doći ću, obećala si, narednog ljeta opet ćemo na more.

Dugo je ovo moje čekanje, pomalo posustajem.

Znaš li da je granata slomila onaj naš stari hrast?
Kraj seoskog puta utihnuo je kreket žaba.
Putem sad vojničke čizme zveče.

I ona majka – viđam je često sklopljenih ruku,
u crno odjevenu, na crkvenom putu, kad zvona zazvone.

I onaj san,
I Supetar,
I ona brodica…

Svega se u ovoj samoći često sjetim
Nejasno, kao da još kroz maglu veslam.

Kreševo, 15. prosinca 1993. godina.
Stjepan Zelenika

SAN ILI BOLNA STVARNOST

Utopih bol u najljepše trenutke,
gledam raspelo, molim šutke.
Evo i sad svijest mi se muti,
Na zidu mijenjaju se sjenke,
i u toj igri neona i mraka,
vidim Kristovo uskrsnuće,
On; samo spominje mi:
«Golgotu, Judu, Pilata…»

Moj glas me iz daljine doziva,
u dubini nastaje tama,
iza mene ruši se Sodoma,
ispred mene kapija od zlata.

Samo korak dalje, kao da iz magle niče,
jedna ruka u sivom natrag me vuče,
pa čujem vlastiti glas, iz tišine;
i kao da se zadnji put moli:
«O, Bože, daj mi snagu Samsona.»

PULA, 3. 7. 1988.g. ponoć.

(Na njemačkom jeziku zvuči ovako)
VISIONEN ODER SCHMERZLIHE WIRKLICHKEIT

Mein Sscmerz ist mein schönster Augenblick,
Schaue hoch zum Kreuz und bete still.
Schau mein Bewusstsein trübt sich,
um mich tanzen die Schatten.
Ein Spiel des Wesens in der Dunkeliheit
Erblicke Jesu Auferstehung.
Er ruft,er spricht zu mir:
«Golgotha, Judas, Pilatus…»

Aus der Tiefe erschallt seine Stimme,
über den Gipfeln sammeln sich Schatten.
Hinter mir das zertrümmerte Sodoma,
vor mir das golden Tor.
Ein Schritt weiter,
Aus dem Nebel kommend,
Eine graue Hend
Zieht mich zurück.

Unter meinen Füssen liegt ein zerstörter Turm,
In Träumen und Visionen wandere ich.
Aus meinem Innern spricht eine Stimme
Das letzte Gebet:
Mein Gott, gib mir die Kraft des Samsons.

Pula, 3. 7. 1988. um Mitternacht
übersetzung,
Schweinfurth, 5. 7. 1990. Juric/Königer

MINIJATURE
1.
Dok djeca raja neprekidno
siju nove zvijezde,
dobrima snovi se ruše
a loši na sjaju davno zgaslih
iz dana u dan,
nova gnijezda gnijezde
2.
E, pa nećeš zvijezde dohvatiti pogleda uprta u nebo. Gledaj pred noge, pazi kud hodaš tad će ti nebo pred stopala samo sići.
3.
U tvom oku dvije suze
na drugi način vidiš Stari grad,

Poslušaj tugu?,
noćas prođi ulicom sama,
možda u zvuku koraka
još nade ima.

Sarajevo, 27. 5. 1989.

4.

Danas nakon Babilona nismo ni anđeli ni đavoli
Tek nešto od toga bi trebali biti.
U ime grešnika, a za pokajanje, u molitvi kličem :
Evo me muze babilonske!
Drage volje javljam se, ispočetka kulu da gradimo!

Ruja, 2009.g. Kreševo

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Stihovi. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s