Povijest Kreševa

O Kreševu

(Ulomci iz knjige fra. Stjepana Buljana Povijesne crtice Kreševa i franjevačkog samostana 1897 – 1997. g. )

Općina Kreševo nalazi se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Smještena je oko pedeset kilometara jugozapadno od Sarajeva. Prostire se na 150 km2 . Po posljednjem provedenom popisu stanovništva (1991. godine), na području općine živjelo je 6 699 stanovnika. Od toga broja, najviše je Hrvata (4 738), zatim Muslimana (1 527), osoba koje su se očitavale Jugoslavenima bilo je 249, pripadnika ostalih nacionalnosti bilo je 152, dok je osoba srpske nacionalnosti bilo 33.
Ovdje je tendencija smanjenja stanovnika, mnogo ljudi odlazi trbuhom za kruhom.

O pismenosti

˝Paripatetičke˝ ˝planinske škole˝ za čobane

Povijest je učiteljica života ako doista od nje želimo učiti, a učili smo i u težim uvjetima od ovih današnjih.
Kad je početkom prošlog stoljeća, kako bilježi kroničar, zadarski biskup prigovorio provincijalu Bosne Srebrene, kako je bosanski puk neuk, ovaj mu odgovori kako mu je narod pismeniji od zadarskog, jer u Bosni i čobani znaju čitati i pisati.
Ovo treba temeljiti na zabilješkama fra Grge Martića, uzetim iz njegova Putopisa po Hercegovini. On tu tvrdnju naime, potkrepljuje osobnim iskustvom navodeći primjer s Raduše.
Stigavši tamo i rasedlavši konja te prostrvši deku, pred sam zalazak sunca, začu jeku roga i iznenađen upita: – Što je to ?
Rekoše mu da je to Angelus (Pozdrav Gospi) kojim mjesni fratar poziva čobane radi zajedničke večernje molitve.
U to je doba, naime, bila praksa da s narodom koji čuva ovce i goveda na planini ide i po jedan fratar koji bi čitavu sezonu ostao s njima. Tako je imao dovoljno vremena cijelu sezonu podučavati ljude čitanju i pisanju, tumačeći im i pričajući im pritom što je sve u svijetu čuo, vidio i naučio. To su bile prve pučke škole organizirane diljem središnje Bosne: na Raduši, Vranici, Bitovnji, Vlašiću, na Kamešnici, Zvijezdi itd.
Ako se ima na umu da su fratri stoljećima držali škole po samostanima i bogoslovijama vani, onda je prirodno da je ovo svjedočenje o učenim pastirima – istinito.

O kulturi (i jeziku)

U Kreševu se došlo na ideju o otvaranju Hrvatske čitaonice. Pot- ekla je od fra Danijela Bana, u suradnji sa učiteljem N. Anićem i Grgom Vukovićem koji je bio upravitelj policijske ispostave i, kako kaže kroni- čar, dobar Hrvat i katolik. On je dao odobrenje za os- nutak čitaonice. Zajedno su napravili statut i poslali ga Zemaljskoj vladi u Sarajevo. U to je vrijeme Bosnom vla- dao ministar Kallay, Mađar, kao zajednički ministar fina- ncija Austro-Ugarske.

Vrhovna je uprava nad Bosnom i Hercegovinom stavljena pod to ministarstvo zbog vladajućeg dualizma u Monarhiji. Ona je nazvala naš hrvatski jezik bosansk- im.
Budući da se nije smjelo isticati hrvatsko ime, predlagači, da im molba bu- de odobrena, moradoše čita- onicu nazvati Narodna .

Bilo je to 1900. godine, šest godina nakon zahtjeva Pjevačkog društva Trebević da mu se odobri naziv ˝Hrvatsko društvo ˝. U oba slučaja Vlada nije odobrila ova dva naziva sa nacionalnim predznakom…
… Za prikupljenu članarinu iznajmljena je prostorija na katu u kući Franje Dropulje. Bilo je to 1901. godine.
Odmah se pokazalo da je čitaonica velika dobit. Bilo je to pravo kulturno-zabavno središte.
Redovito su dolazile novine, dnevnici i tjednici, što je okupljalo ljude. Točno se znalo kada stiže pošta s novinama i časopisima.
U to bi se vrijeme članovi i ostali posjetitelji našli pred čitaonicom i za stolovima. Čitali su vijesti i komentare te raspravljali o kulturnim, političkim i običnim ljudskim problemima.
Da se novina ne bi oštetile, stavljane su u poseban držač.
Ubrzo se osjetila ruka Zemaljske vlade, čim je bilo očito da čitaonica ima uspjeha i čvrstu odluku da se nazove hrvatskom. Dekretom Vlade upravitelj kotarske ispostave g. Grgo Vuković premješten je u Kupres. Glavni uzrok njegova premještaja bilo je zdušno zauzimanje za Hrvatsku čitaonicu. Vlada je odbila molbu g. Vukovića da se vrati u službu na ranije mjesto.
Čitaonica je bila središte onih koji govore hrvatskim jezikom.
Tu je dolazilo do čestih sporova. Vlada u Bosni govor zove Zemaljski . Ne želi ga nazvati hrvatskim jer se bune hrišćani koji jezik nazivaju srpski .
Muhamedanci opet, koji se žele zvati Bošnjaci, smatraju da je ovo bosanski jezik.
Vlast, valjda po onoj: divide et impera, naziva govor naroda ˝zemaljski˝ . Ali vlast ne može odoljeti radu u prilog hrvatstva množine katolika. Ako je dopustila da se hrišćani nazivaju Srbima, onda mora i domaćim katolicima dopustiti da se zovu Hrvati i da otvaraju čitaonice s hrvatskim imenom…

Ovdje bih završio fra. Stjepanova kazivanja. Ovo sam naveo da se vidi od kada datira pismenost na ovim prostorima, kada se začelo kolektivno djelovanje u kulturi.
Za one koji misle kako smo mi u Bosni manje vrijedni Hrvati.
Na dalje ću proći kroz temu gospodarstva na ovim prostorima iz istog razloga.

O gospodarstvu

Na ovim prostorima se rudarilo još od vremena Rimljana. Nakon njih na ovo područje dolaze germanska plemena sasa i tu ostaju zbog izobilja željezne rude i drugih metala. Oni uče ljude vještini topljenja, kovanja i rudarenja.
Jedan primjer iz Kanon sas zakonika
Da bi se u vladanje rudara i ostalog naroda uvelo reda, bilo je neizbježno imati zakonik po kome bi se vladalo i kojega bi svi poštivali.
Npr.
Najčešće se radilo u timovima po tri čovjeka. Jedan dan bi se ljudi sastali i otišli gore u planinu tražiti rudu. Kada bi našli mjesto gdje su mislili da je dobro, obilježili bi ga tako što bi na to mjesto zaboli križ napravljen od drveta. Tako su ovi što bi dolazili poslije znali kako je to mjesto zauzeto. Nakon izvjesnog vremena, na teren bi izlazila komisija koja bi verificirala nalazišta. Određivala ih je tako što bi onaj koji je zauzeo mjesto stao kod križa i bacio čekić. Od križa pa do mjesta na koje bi pao čekić pripalo bi njemu. Dalje, koliko je rukom mogao dohvatiti bila je zona razgraničenja do zone sljedećeg.
Radili su po trojica i zarada se dijelila na tri jednaka dijela a ako bi jedan, kojim slučajem stradao pa ne bi mogao raditi, zarada se i dalje dijelila na tri jednaka dijela, dok, kako kažu, Bog njim ne providi, on ozdravi ili umre.
To je bio prvi vid osiguranja radnika, nekakve socijalne skrbi, koju ni danas mnogi nemaju.

Iz toga se vremenom osamostalilo, metalstvo, rudarenje. Kovalo se danonoćno a uvijek se slabo živjelo, jer je muka uvijek bila za druge. Zbog kršćanske skrušenosti, koji su po prirodi blage naravi, dok ih se ne stjera u kut, ( što je pokazao i ovaj obrambeni rat ), Kreševljaci su prihvaćani kao plodan teren za manipuliranje pa je plod za uspjehe ovih ljudi uvijek ubirao netko drugi.
Vjerojatno bi sve to bilo i znatno gore da fratri iz Samostana nisu štitili ovaj ubogi puk.
Tako je do rata 1991. godine ovdje uspješno radila Obrtnička zadruga Unikov uz Tvornicu lakih otkivaka , rudnik Barit i tekstilna Autooprema ( ona je nasljednica tradicije tvornice ćilima.)

Preuzeto s portala: http://www.Kreševo.ba
Četvrtak,3. Ožujka 2011.
Srijeda, 12 Kolovoz 2009 17:58

” U kraljevskom gradu Kreševu … ” – započinjala je ovako znamenita ” Kreševska povelja “, pisana davnog 12. kolovoza 1434. godine. Ova povelja, čiji se original čuva u Dubrovniku, danas je najstariji pisani dokument u kome se pominje ime grada nastalog stoljećima prije. Do danas nisu otkriveni pouzdani povijesni izvori, koji bi mogli točno odrediti vrijeme nastanka Kreševa. Postoje brojni tragovi, koji su mogli biti izazov povjesničarima: nekropole u selima Deževice i Pirin, “Rimski most” u Vrancima, ostaci zidina u Crkvenjaku, Crnićkom kameniku, Berberuši, Kotarcu i Gradu na Bedemu iznad Kreševa. U srednjem stoljeću je sačuvano dosta povijesnih dokumenata, jer početkom XIV stoljeca dolazi do znacajnijeg razvoja rudarstva u srednjoj Bosni; bogatoj u prvom redu srebrom, bakrom, živom i olovom. Rudokopi u Kreševu se prvi put spominju 1381.godine. Uz rudarstvo napreduje i trgovina, čiji nositelji postaju spretni Dubrovčani. Carinski sustav Bosanskog kralja uglavnom je bio u njihovim rukama. Naselje Deževice smješteno zapadno od Kreševa bilo je u to doba vrlo vazno carinsko i trgovinsko srediste srednje Bosne. Krajevi sa rudarskom proizvodnjom srebra, olova, bakra i željeza od posebnog su značaja za Bosanske banove i kraljeve. To je razlog da u grad Kreševo dolaze Bosanski velikaši i Dubrovačka gospoda, a tu često stoluje i Bosanski kralj sa svojom svitom. Tako je 3. rujna 1444. godine Stjepan Tomas svojim kraljevskim pečatom potvrdio Dubrovčanima odgovarajuće povlastice izdavši povelju u kojoj Kreševo naziva slavnim gradom.

U blizini ostataka srednjovjekovnog grada Kreševo smještenom na brdu Grad izgrađena je zalaganjem fra Stjepana Buljana 1996. godine kapela u spomen na posljednju Bosansku kraljicu Katarinu Kosaca, koja je svoj život završila u progonstvu. Pokopana je u Rimu u franjevačkoj crkvi Ara Coeli 1478.godine. Razdoblje pod Turskom vlašću od 1463. do 1878. godine zabilježeno je po stradanjima, ali su ipak rudari i kovači zbog vađenja i prerade željezne rudače imali povlašten položaj. Tada se u Kreševu u odnosu na druge krajeve u Bosni živjelo bolje. Austrougarska vladavina je 1878. godine donijela više prava, reda i izgradnje općenito u Bosni, ali je zbog industrijalizacije u Kreševu došlo do zatvaranja rudnika, topionica i kovačnica. Veliki broj Kreševljaka se u potrazi za poslom iselio u novootvorene industrijske centre. Godine 1908. se otvara u Kreševu Kovačka zadruga, jedno od prvih dioničkih društava u Bosni i Hercegovini na čijim je temeljima poslije II svijetskog rata formirana Tvornica kovanog alata Čelik, koja je upošljavala najveći broj ljudi i bila nositelj razvoja cijelog kraja. Kreševo je u svojoj teškoj prošlosti dalo veliki broj znamenitih ljudi, poglavito franjevaca. Do konca XIX stoljeća svojim djelovanjem u Kreševu i Bosni ostavili su snažan pečat uglednici: narodni liječnik fra Franjo Gracić, liječnik i kirurg fra Mato Nikolić komu je papa Pio VII dao dozvolu da liječi u Bosni, po kojemu je nazvana i novoizgrađena bolnica u Novoj Biloj; doktor medicine fra Petar Marešević koji je titulu stekao na Bečkom sveučilištu; te uvaženi biskupi fra Mato Delivić, fra Marijan Bogdanović, fra Augustin Botoš-Okić, te povijesničar fra Ignacije Strukić. Početak XX stoljeća obilježio je dr. Danijel Ban, utemeljitelj prve Hrvatske čitaonice i društvenog doma u Kreševu, zatim povjesničar i etnolog fra Augustin Kristić, spisatelj i pjesnik dr. fra Augustin Čičić i drugi . . . Veci dio svojeg života proveo je u Kreševu hercegovački franjevac i pisac fra Grga Martić, istaknuti kulturni i politicki djelatnik. U Kreševu je umro i sahranjen 1905.godine. Pred samostanom je postavljena njegova bista, djelo kipara Ivana Meštrovića.

Kameni most u selu Vranci:To je najstariji sačuvani građevni objekt na prostoru Općine, sa autentičnim izgledom i neodređenog vremena njegove gradnje. Moguće je da datira iz rimskog perioda, obzirom da se iznad njega, na udaljenosti od oko 400 metara nalaze ostaci prometnice, “rimske ceste” u dužini od 2000 metara, ili iz vremena samostalne Bosne, odnosno prvih godina Turske vladavine u Bosni. Narod i sada taj most zove “rimski most”.

L i t e r a t u r a : 1) Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, autori: Dž. Čelić i M. Mujezinović, 1969. godine, izvorno ZZSK BiH. 2) Povijesni spomenici Kreševa , Augustin Kristić, 1995. godine. 2. Putna prometnica Kreševo – Homolj ćuprija (Lepenica): U Turskom periodu a i poslije, do 1900. godine kada je izgrađena suvremena prometnica Kreševo – Kiseljak, prometnica Kreševo – Sarajevo koja je vodila preko Han Ivice, Homolj ćuprije, Azapovića, Rakovice i dalje u Sarajevo imala je veliki znacaj za transport kovačkih izrađevina (robe) iz Kreševa u Sarajevo i dalje u istočni dio Osmanlijskog carstva. Tako su Skadarski trgovci znali i po 100 tovara robe transportovati u Albaniju. Poznati Kreševski trgovac Merdan dao je načiniti kaldrmu, vjerovatno je obnovio dio prometnice Kreševo- Homolj ćuprija (Lepenica), koju narod u novije vrijeme (prim. A.B., pred kraj 19. stoljeća) zovu Merdanova testa ( cesta ). U drugoj polovini 19.stoljeća, obitelj Merdan ( Salih, Mula, Ahmed, i dr.) bila je vlasnik 6 gvozdenih majdana sa topionicama u majdanskoj opcini Kreševo. L i t e r a t u r a : 1) Lepenica, privreda, stanovništvo, priroda, zdravlje; Grupa autora, Sarajevo 1963. godine. 2) Lokalizacija gvozdenih majdana i rudnici oko Kreševa, autor Augustin Kristić, 1956. godine.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u O Kreševu. Zabilježite trajni link.

1 odgovor na Povijest Kreševa

  1. Konjenik kaže:

    Jel možda neko u Kreševu posjeduje mape iz turskog doba

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s