PER ASPERA (iz romana)

ROMAN
Per Aspera

STJEPAN ZELENIKA

*Per aspera – preko trnja, lat.

PRVI DIO

Prvo poglavlje

NA BAŠČARŠIJI

– Hej Care! – čujem glas gazdarice Mejre – Đe ćeš?
Stao sam u pokretu na pola puta od ulaza u kuću do izlaza iz dvorišta, na oko dva metra od kao limun žute drvene kapije. Pričekala je dok se ne okrenem i pogledam gore na prozor. Sitne kapi kiše orosiše mi lice.
– Zvala me je Azra i pita možeš li joj doći popraviti vrata od kupatila.
S prozora na katu virila je, plavog minivala na glavi, izgledala mi je kao fotografija za osobnu.
– Šta je bilo?
– Radio joj keramičar pločice u kupatilu prije desetak dana…
– Da sjećam se da je ono jednom govorila kako će sređivati stan.
– E, pa čovjek je skinuo vrata na kupatilu i kad je završio, otiš'o je, a vrata nije uštim'o.
– Pa kako će tako uraditi?
– Ona ih više ne može nataknuti jer je podignut nivo poda.
– Ih… Valjda ih treba podrezati. Je li ga opet zvala?
– Kaže da joj je rek'o doći do večeri ili sutra ujutro rano.
– I?
– I?, petljanac neki, k'o i svi kućni majstori – ovdje se nasmijala, iskreno od srca. – Eto prošlo je deset dana, a on joj ne dolazi. Možeš misliti kako je ženi bez vrata na kupatilu?
– Neka ključa ulazna od stana – zastadoh na trenutak pa nastavih – Ili, reci joj da je još bolje, kad se kupa neka ključa ulazna od zgrade.
– Ma daj, naletu jedan, ti ćeš joj to uraditi za pola sata.
– ‘ajde vidi je li večeras kući, pa neka pristavi kafu. Šta mogu drugo nego joj otići – onda sam se sjetio – je li Fićina ubodna pila još tu negdje, ili je odnio ono neki dan kad smo popravili ormar kod tebe?
– Ovdje je negdje, moram je potražiti.
– Idem na Čaršiju. Moram nešto odnijeti Mariji. Neću ostati dugo, pa ću kad se vratim, uzet pilu i otići gore.
– Dobro, pozdravi mi Mariju – ušla je s prozora na katu, čuo sam kad ga je zatvorila.
Kad sam se malo odmaknuo od dvorišta, na prvom uglu, gdje ulica počinje strmo, prošao sam pokraj abdestane, kamenom ozidane česme na ulazu u malu Džamiju.
Spuštajući se, promicao sam lijevo desno, uskim ulicama između visokih zidova kuća i dvorišta. Niz oluke zvone kapi kiše, pa se tu i tamo čuje kako u dvorištu s druge strane zida klokoće potočić.
Gazdarica Mejra je četrdesetak godina stara, medicinska je sestra u KBC Koševo. Azra je novinarka po profesiji, njih dvije su dobre prijateljice. Kad god bi Azra imala slobodnog vremena, dolazila bi kod Mejre na kavu. Tako sam ju, jednom prilikom, tu na kavi i ja upoznao. Kada je u stanu trebala pomoć, Azra bi mene zvala, rijeđe bi se obratila Fići, Mejrinom bratu.
Fićo, Fikret, moja je generacija. Sprijateljili smo se već prvom izgovorenom rečenicom pri upoznavanju u kafeu Filozofskog fakulteta, gdje je on iste godine kada sam ja krenuo na književnost došao studirati psihologiju i pedagogiju. Pet ili šest mjeseci poslije, na njegov nagovor sam s Otoke i došao na Sumbul Česmu stanovati kod Mejre.
Zanimljivo nam je bilo to da smo obojica rođeni iste godine, 1966., istog mjeseca. On u hitnoj, a ja u rodilištu bolnice ‘Jezero’. I samo dva dana sam stariji od njega.
On je odrastao i još je stanovao na Vratniku. A mangup je samo toliko koliko moraš biti da te ulica ne uzme na ‘trehu’. Inteligentan je, načitan i skroman, izuzetno dobar čovjek. Kad sam s Otoke preselio bliže Čaršiji, osjetio sam veliko olakšanje. Nekako, ako sam dalje od Čaršije, osjećao bih nekakvu tjeskobu, kao da nisam u Sarajevu, stalno mi nešto nedostaje.
Kad sam uselio kod Mejre, na Sumbul Česmi sam zatekao Branka iz Fojnice. Njega sam upoznao na veterini kada smo Fićo i ja došli kod njega po bonove za studentsku menzu. I otada nam je on bonove stalno nabavljao. Stanovao je s još jednim momkom točno preko puta moje sobe. Tog njegovog cimera vidio sam nekoliko puta, nabrzinu u prolazu, uvijek je negdje izbivao. Onda ga više nisam viđao, nekako tiho, skoro neprimjetno, odselio je.

SUMBULOVAC

Dogodilo se to možda mjesec dana nakon što sam ja doselio na Sumbul Česmu. Branko je ostao sam u sobi pa nas je Mejra zamolila da prijeđemo jedan kod drugog i on je istoga dana prenio stvari u moju sobu. Sada je gazdarica mogla izdati njegovu dvokrevetnu sobu.
Nakon dva dana, preko puta je doselio jedan Albanac s vjerenicom, bili su naših godina. Ona je odnekud iz okolice Sarajeva, a njega nismo ni pitali iz kojeg je grada, a i, iskreno rečeno, ja, osim Prištine, nisam ni znao za neki drugi grad na Kosovu. Susjed je imao onaj srebrni čajnik s pipom na sredini. Ponekad bi nam spravljao, na pari, indijski, ruski ili neki drugi čaj, ovisno o tome kako se već zvala trava koju je stavljao u njega. Onda bismo sjedili i ćejfili u ispijanju. I obično ne bismo mnogo pričali, veći dio čaja bismo posrkali šuteći. U sjeća- nju mi se urezalo jedno jutro kada je, tek što sam se probudio, donio čaj u pola staklene čaše od decilitar. Ispričao se što nema limuna jer je veli bez njega malo jak, ali budući da sam ga već pio, ne bi mi trebao naškoditi.
Sjeli smo, opušteno kao uz jutarnju kavu i srknuo sam udahnuvši isparenje da me svog ispuni. Nije loše, pomislih, ugodno mi je zamirisala oštrina, poput mente. Dalje smo pili polako, na tenane, osje- ćao sam da s lakoćom dišem jer su mi se bronhiji proširili. Skoro čitav sat smo sjedili i srkutali, tu malu količinu čaja, kap po kap, uživajući svom dubinom bića u okusu i mirisu, bili smo prepušteni svaki svojim mislima.
Kao i obično u takvoj situaciji, nismo mnogo razgovarali.
Onda je on ustao pravdajući se kako mora ići obaviti nešto negdje u gradu, nisam čuo gdje niti što. Samo što je zatvorio vrata sobe, ustao sam i osjetio prvu reakciju, jedva sam se održao na nogama, zaljuljalo me. Ipak mi je čaj bio prejak, pomislih. Držalo me i još nosalo, mantalo me cio taj dan, pa i kad sam legao, mislim da mi se krevet blago ljuljuškao. Otada sam taj čaj poslije još samo jednom pio, ali taj put je bio s limunom i prijao mi je.
I, prošlo je nešto više od tri godine otkako sam kod Mejre. Prošle godine, negdje u jesen, Branko je s djevojkom Jasnom preselio u Kozaračku, nekih dvjestotinjak metara niže prema Kovačima. Uselili su u stančić u prizemlju stare kućice. Gazda Mušan ih je držao kao kap vode na dlanu. Tu bi se njih dvoje ponekad sjetili i mene pa bi mi on ili Jasna u maloj srebrnkastoj šerpi donijeli ručak u sobu. Ako ja ne bih bio u sobi, ostavili bi pokraj kreveta.
Nekada bi me pozvali na izlazak pa bismo skupa odlazili na piće. I tada bismo najčešće završavali u diskoteci hotela Bosna na Ilidži.
Nije prošlo mnogo vremena poslije Brankova iseljenja, a Mejrin muž Ibro je došao iz Njemačke. Godinama se nije javljao. Banuo je iznenada. Mejru je istukao u samu zoru narednog jutra i otišao na aerodrom kako bi odletio avionom nazad u civilizirani svijet zapada. Gazdarica mi je jednom poslije ispričala kako je došao tražiti razvod koji ona nije htjela potpisati rekavši mu da neće potpisati dok ne riješe imovinske odnose, i kako ga je to razljutilo te da ju je zbog toga istukao. Rekla mi je tada: – Ako mu dam razvod, onda nakon dva'cet i dvije godine i tri mjeseca braka, iz njegovog hira, djeca i ja ostajemo bez ičega. Neću dozvoliti da nas tek tako izbaci na ulicu. …

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s