ZAŠTO SE KIZA RODIO PRIJE VREMENA

Upoznajem gospodina K. Z., koji je rodom iz Boke-Kotorske i dogovaramo da zabilježim sjećanja o njegovoj obitelji. Njegovom ispoviješću je inspirirana ova priča, a koja nije ugrađena u njegov ‘Obiteljski album’

25. listopada 1930. nepunu uru prije nego što se u obitelji Z. u mjestašcu na obali mora u Boka-kotorskom zaljevu, u kavani na kamenoj ploči kavanskog stola, rodio Lukin sin, a koga su krstili u crkvi Svetog Antuna imenom po djedu, poslije će ga prozvati Kiza, dogodilo se nešto što je potaklo Kizino rođenje. Rodio se, pun mjesec dana prije očekivanog vremena.
Sve je počelo prije nekih četiri godine u Većebrdu, u blizini pitomih kestena, daleko od mjesta i od ljudi. Đoko zvani Paprenica zbog svog stroga izgleda, a koji je bio sluga u obitelji Z., i toga je jutra, kao i svakog prije, u samu zoru istjerao kravu na ispašu. Išao je polako uz brdo uobičajenom stazom omeđenom šipražjem i žuti- kom. Djelao je nožićem štap i urezivao u njega šare, uzdužne i poprečne crtice. I kad je već bio kod stare murve pokraj zidina neke tko zna kada napuštene kuće ugleda kako se iza gomile kamenja izvukao, skoro za zemlju pripeo psić. Crno bijeli mješanac, sićušan, po izgledu još nije bio ni od sise otpao. Jedva da je bio malo veći od njegove stisnute šake. Bio je mršav, iscrpljen, kost i koža, i bit će da se zadnjom snagom dovukao i tko zna kojom je snagom još uspijevao ponekad mahnuti repićem, počeo se umiljavati petljajući se oko Đokinih nogu. Ovaj se okretao, lijevo desno, kolutajući očima, zatečen, očekujući da će odne- kud istrčati keruša, ili još koji psić.
No, ubrzo se uvjerio da ništa živo više nema u blizini, nije se ništa pojavljivalo tamo iza zidine ili iz obližnjeg grmlja.
– Otkud ti ovđe, a? Očito te neki bezdušnik bacio. Jâ, bezdušni su ljudi, bacaju mačiće i psiće kao da njhove mati za njima ne mogu tugovati. Uvijek sam se pito, đe će duša takim?, – razmišljao je Paprenica – Ili je možda – mislio je – netko samo ovog jednog donio. Ili je, jadnik, odnekud doluto. Vidi ga kako je jadan.- Sažalio se nad kržljavim cuckom, pa posegne u torbu i iz nje izvadi, ne veći od njegova kažiprsta, komadić suhog mesa i dadne cuki. Nikada ga i neće imenovati drukčije, za njega će on uvijek biti Cuki.
Kako je samo bilo žalosno gledati Cukija poslije koji tren kako cvili, a ni trunke komadića mesa nije mogao svojim još posve ne izraslim očnjacima otkinuti. I opet dođe Paprenici tuga, pa se zamisli, ne može gledati Cukija kako se pati onako gladan ne može da otkine ni komadić zalogaja hrane. Onda mu sinu, napraviti će kuzo, pa će u njega namusti kravljeg mlijeka i dati cukiju da jede. Osvrće se oko sebe i vidi da je sve šikara. Za kuzo mu treba malo deblje drvo s koga će oguliti komadić kore i saviti kako bi dobio posudu. Tamo, malo dalje naprijed, rastu pitomi kesteni, ali njih, i da mu nije žao nagrditi, ne može za kuzo jer je kora gruba i jaka. Psić se još hrvao, baleći nemoćno nad komadom mesa, čak i reži na njega od muke, pa glasno i zalaje i trza glavom lijevo desno no ništa mu ne pomaže. Paprenica je panično razmišljao, pa se dosjetio. Uze štene u ruke i ode do krave, prvo je pokušao musti, što se nije pokazalo jednostavno. Štene je vrtjelo glavu pa mu je mlijeko umjesto u žvale curilo i u oči i njušku i po vratu i čak ga je i po ušima bilo. Onda je jednostavno odlučio pa je mirno držao psića i pustio ga da sam doji.
Od toga trenutka, njih dva, Đoko Paprenica i Cuki će biti nerazdvojni. Ali Cukija Đoko više nikada neće morati voditi na sisanje. Kad on hoće dojiti mlijeko krava mu se sama namjesti i pas ju je često dojio, i kada je odrastao. Udebljao se i zaokr- uglio, tako da su se svi u mjestu čudili. Pitali su se i ukućani i ostali u mjestu : – Kako to da se sav zaokruglio, a ne jede ništa više od drugih pasa? Gazda Luka je strastveni lovac i imao je još dva lovačka psa. Cuki jede i manje od njih, uvjerili su se u to jer se znalo dogoditi da ono što mu ukućani daju ostane preko noći do jutra i netaknuto.
Čudili su se tako sve dok jednom jedna od žena, iz susjedstva, nije vidjela, ranim jutrom dok su polazili u brdo, kako se pas zaletio da podoji kravu. Vidjela je žena kako se krava namjestila, i u nevjerici otrčala da to ispriča u kavani.
I tako je konačno tajna otkrivena.
Kućni savjet mudraca, babe, proglašavaju dežur- nog krivca Paprenicu i donose odluku – Cukija se mora prodati!
Ni jadni Cuki ni Đoko nisu slutili kako će stvari ići.
U početku je Paprenica mislio da to nije toliko ozbiljna stvar, mislio je da će pustiti stvar vremenu i babe će za to zaboraviti i sve će biti u redu.
Ali babe su uporne, one ne praštaju.
Baba Franica, koja po cio dan radi za šaknom u kavani, Đoki je održala pridiku jedne večeri ispred kavane na svjetlu tek upaljenog fera- la.
– Đoko – kad ga je ovako oslovljavala znao bi da nešto nije dobro – Za koji dan se treba roditi dijete u ovoj kući, znaš li ti to!? I đe to ima, da mlijeko za dijete i mlijeko za štene iz jednog vime- na iđe. Jesi li ti o tome mislio? Đe će nam čeljade i štene za koje i ne znamo kakve sve boleštine ima, da se hrane iz istog vimena!? – Baba napravi malu stanku, zagleda se Đoki prodorno u oči, kao da mu hoće zjenice propržiti pa oštro odsiječe
– Ne može to tako!!!, I GOTOVO!
Paprenica na ovo nije ništa odgovorio, baka Frana nastavi : – Moraš se Cukija riješiti, i to pod hitno. – Bila je uistinu ljuta Franica. Dok su Viktorija i Karla, koje su znale doći u goste kod zaove, šutjele stojeći sa strane.
– A šta ću mu? Ja sam ga ostavljao gore, i u Boljevici i u Jarićima, ali on odmah za mnom dođe kući. Đe god da ga odvedem on za mnom dođe. Jednoč sam ga i vezo i ne znam kako se ispengo, ali opet je došo za mnom.
– Ubij ga ako ne možeš drukčije. – ni trepnula nije Franica na ovu svoju opasku – Inače!, neću viša da vidim ni tebe ni njega.
I tako dok je djed, Lukin otac, star i iznemoćao ploveći svjetskim morima, bio u nekim svojim mislima, više svjestan nekog drugog svijeta, nego ovoga u kući, baka Franica je vodila bitku za čisto mlijeko svome unučetu, koje joj uskoro treba Lukina supruga, donijeti na svijet.
Luka je, kako smo već rekli bio, kao i svi muški iz te obitelji, strastveni lovac, i u jednoj sobi na katu kuće na zidu imao je o klinove okačene šest lovačkih pušaka: jedna dvocjevka, veća, i dru- ga manja, pa gore, iznad njih, duga jednocijevka i floberica i dvije stare sačmarice koje nije odavno nitko koristio. Sutra se zorom Paprenica ušuljao u kuću, ušao na katu u sobu, a da ga nije nitko ni čuo ni vidio i uzeo je manju dvocjevku, sačmaricu, jednu od onih u nizu pri dnu zida, i još je uzeo dva naboja i izašao. Sinoć je sebi spremio litru jake crnogorske rakije i otišao s kravom i Cukijem u brdo. Bio je pijan toga dana, već je u pola puta zalegao i zaspao. Kada se probudio pas mu je ležao tik do uha, miran, spokojan, a krava je malo dalje brstila mladice nekog grma. Još je sunce žeglo. Osvijestio se pogledao psa i grubo ga protresao rukama ga držeći za vrat, pa za glavu i uši.
– Slušaj me dobro Cuki, blento jedan! Iđi od mene! Ako ođe ostaneš, morat ću te, na moju dušu, ubit ko najvećeg dušmana, a tako si mi drag.
Cuki ga je gledao tužno, kao da razumije, a onda bi nagnuo glavu pa ga pogledao onako sa strane, kao da mu ništa nije jasno.
Tako je Đoko nekoliko puta u nagovaranju i nogom grubo odgurnuo psa, on bi ga tužno pogle- dao, kao da se pita u svom psećem mozgu, što mu je sad, i nakon minut dva opet bi se vratio i glavu naslonio na njegove noge.
S mrakom su skupa sišli s Većebrda kući.
Đoko je rakiju ostavio gore u grmlju.
Sedam dana je uporno Paprenica Đoko tjerao psa od sebe. Sedam dana i svaki bi se po cio Božji dan od jutra do mrkla mraka, naguravao s Cukijem. Sedam dana je išao tamo daleko preko Boljevice, na drugu stranu Vrmca, skoro do Sto- liva, ali Cuki bi ga nazad kući u stopu pratio. Đabe ga je Đoko čuškao nogom od sebe, govoreći mu s ruba plača, sve i svašta, svakakve pogrde, ali nije imao snagu podići pušku na njega. Cuki bi mu se uvijek vraćao i umiljavao, petljajući mu se glavom o njegove noge.
A onda…
Desilo se to 25. listopada, dok je Đoko sjedio oslonjen leđima o stijenu, ispruženih nogu zabodenih u gustiš nekog grma, jedva je držao otvorene oči užegle od rakije, što mu je misli zamantala i pogled zamutila. Gledajući ga čovjek bi pomislio da sada vrača onaj dubokoumni pogled Njegošu gore na snježni Lovčen. Još bi to s Cukijem, tko zna do kada trajalo, da nije, oko podne naišao neki Crnogorac na konju, pa sjahao i sjeo pokraj njega zamotao mu duhan pripalio i još malo posjedio da popričaju. Paprenica mu i nije vidio lik, sve mu je bilo nestvarno i daleko, u nekakvoj izmaglici. Cuki je bio odmaknut od njih nekih desetak metara, nešto je kopao šapama, vjerojatno je lovio miša, ili nešto slično.
– Pa ako ti ne moreš da ga ne bi nosio na duši, daj dera meni pušku.
I dok se Đoko nije ni snašao, stari, vjerojatno iskusan s puškom, u trenu uze sačmaricu, prelomi je da vidi je li napunjena, sklopi je nazad i nani- šani.
Đoko ne zna ni kada mu je spomenuo taj problem s Cukijem, pa sve misli sad će mu brkalija iz omaglice vratiti pušketinu, uz ono :
– Na, ti to uradi, tvoj cuko tvoj problem.
Ali stvar ide drukčije, pogled zamućen, misli blokirane košmarom pijanca, još se Đoko i ljulja, iako sjedi, kad grunu puška da se sve brdo zaori.
Kad to ču u Đoki nešto jeknu i dok se pribrao, vidje da Cuki leži nepomičan tamo gdje je kopao rupu. Crnogorca više nije bilo, ako ga je uopće i bilo, a puška je ležala uz Đokine noge, na dohvat ruke, i kad ju je opipao cijev je bila vrela.
Tog trena postane mu jasno da se sve to uistinu dogodilo. Cuki je stradao i više ga nema. Stegnulo ga u grlu, nešto mu nije dalo disati, je li to bilo od rakije ili od teška srca zbog gubitka Cukija, nije znao, ali su mu suze same krenule niz obraze.
Malo potom kad se pribrao, otišao je do leša začeprkao zemlju i zatrpao mrtvog Cukija, navalivši na njega nekoliko većih gromada kamenja da ga ne mogu raznijeti lešinari.
I ne gledajući gdje mu je krava, zakrva- vljenih očiju od nespavanja, tuge i alkohola, uputi se pravo kući pa u kavanu. Potrefilo se da su nekakvim povodom babe bile na okupu, Viktorija i Karla su došle od svojih kuća nakratko nešto su šaputale iza šanka s Franicom.
Tu su u kutu sjedili još, feral je već bio užežen, i Lukina braća, upravo su se vratili s mora gdje su postavili mrižu da je ujutro rano mogu povući, još su tu sjedili za susjednim stolom Tozo i Ivan Zifra i Đildo, mjesni redikul, zvani Ombre, koji se neke godine vratio s broda gdje je cio radni vijek bio garbunjer, ložač, u strojarnici. Upravo je završavao priču kako je zadnji brod bio toliko veliki da je on morao ustati u četiri da bi u sedam stigao u makinju na gardiju, smjenu, te da se zbog toga prvom prilikom iskrcao i vratio kući. Nitko se nije ni pomjerio, nije nitko ni mogao slutiti što se to vrzma po glavi Đoke Paprenice.
Upao je ljut, kakav je navijek i izgledao.
Nije progovorio ni jednu riječ, ni glasa nije pustio.
Podignuo je pušku i grunuo onaj drugi naboj babama tik iznad glava, o kameni zid kavane. Pucanj grunu poput groma, zagluši sve u kavani.
Babe popadaše, zrnje sačme zazveča po kamenom podu poput rasutih perli, a on se nije niti okrenuo kad je izlazio ispustivši pušku na pod kavane.
Muški zakovani u mjestu, šokirani, iznena- đeni.
Tko bi mogao, a da ne zna povoda tome svemu, doći pameti u trenu i vladati sobom, a da mu ne treba bar koji minut da se odkosteni i pokrene, prvo dah, pa misao, pa onda oči, pa ruke i noge.
I dok se drugi nisu ni snašli Đoko se vratio tamo otkuda je i došao, gore u brdo.
Na katu kuće trudnica se spremala upravo sići u kavanu kad je čula pucanj i prvo što joj je palo na um bilo je, netko je nekoga ubio.
I – užasan je drhtaj osjetila u tijelu, potom joj je jaki grč prožeo utrobu. Jedva je sišla u dvorište iza kuće, išla je više pužući nego hodajući niz stube, pa okolo uz zid na ulicu i do ulaza u kavanu. Prag joj je bio užasna prepreka, dalje nije mogla.
Kad su je na vratima ugledale onako blijedu i onemoćalu babe su odmah shvatile o čemu se radi, naredile su muškima da se gube iz kavane, pritvorile vrata, čula se škripa dok su privlačile stolove da polože mladu na leđa, a onda je jedna od njih dobacila:
– Brzo nam donesite vode i nekoliko lancuna i trčite po dotura, žena se porađa.
Kako se pojavila druga nevolja, babe su svoju brzo zaboravile i dale se na to da nevjesti pomognu.
Poslije će komentirati, kada se sve sretno završilo, da je porod izazvan šokom od pucnja.
Tako je rođen prvi Lukin sin, u malom mjestu u Boka-kotorskom zaljevu, kršten je djedovim imenom u crkvi Svetog Antuna, a poslije prozvan nadimkom Kiza.
Sutra je u obitelji u kavani napravljeno veliko slavlje, kakvo se pravi za rođenje sina prvijenca.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i..., priča. Zabilježite trajni link.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

w

Povezivanje na %s