CRTICE I…

PAZARNI DAN

Pazarni dan

Netko je neki dan, na mom sajtu ovako formulirao pitanje:
Kako su izgledale kiridžije?
Ne mogu mirno spavati od tada. Odlućih – odoh na stranicu napisati što znam i imam u knjigama o kiridžijama. Možda tako svojim malim doprinosom pomognem netkome da napravi rad o tom izumrlom zanatu.
Kratko ono što trenutno znam :
Zanat kiridžije najlakše usporediti sa današnjim vozačima (šoferima)
To su bili vlasnici konja koji su dopremali robu naručitelju.
U Sarajevo su donosili na samaricama (konji pod samarom)tovare drva i kum (vrsta deterđenta, bukov pepeo pomiješan sa sitnim pijeskom), naravno neki su nudili svoje proizvode s njiva i iz voćnjaka.
Uglavnom po meni (a to ću provjeriti ima li neka druga podjela, teoretičari mi mogu zamjeriti reći kako se radi o pojmovima istog značenja u različitim jezicima, po meni ovdje određuje značenje ono što je ušlo običajno u govor na ovim prostorima )
Kiridžija – na tovarnim konjima prevozi teret
Furman – dovozi teret vukući konjima (šumski radnici)
Kočijaš – svi oni koji teret voze kočijom (zaprega, drva, pijesak, sijeno, žito, mlivo i sl.)
Eh, sad, po meni, ima posao u kojem su sve ove tri stvari na jednom mjestu a to je u zemljoradnji ili domačinski poslovi. To se ne može uzeti u obzir jer tu ljudi rade za vlastite potrebe, u suprotnom su nadničari ili svaštari ( i to je borba za život, ali ih se ne može svrstati u neki od užih zanimanja).
O opremi je teško govoriti jer je krug djelatnosti preširok. Osnovno što su svi koji rade s konjima imali je: kandžija (bić) i sočna psovka, bez nje nije bilo kiridžije.
Ovako , o opremi, sada ozbiljno: Ular, splet kaiša koji se nabaci konju na glavu. S donje strane je metalni dio koji se konju stavlja u usta u zove se žvalje, za ular je vezan lanac za vođenje konja i uzde za komandu kad jaši ( često je povodac i uzde jedno te isto). Samar je od drveta i stavlja se konju na leđa. U njemu se može sjediti, jahati, ali se preko njega i veže teret. Samar se učvršćuje na konja s dva kolana (kajiša) koji se stežu vežući konju ispod stomaka, nazad od samara ide podrepni kajiš koji neda samru da se pomjeri naprijed.
Kad kiridžija odmara konja (na dulje vrijeme) popušta mu kolane i ako je na bestravnom terenu, stavlja mu okačenu oko vrata pod njušku vrećicu iz koje on može jesti žito (najčešće zob) pa se vrećica zove zobnica.
Sad mi pade na um nešto što sam čuo od starih seljaka, nikada nećeš , kažu, u štali vidjeti konja da leži. Ja ne znam je li to istina.
Još, ono što sam gore zaboravio reći, pokrivalo, najčešće od kozje kostreti, (izrađivali su ih majstori mutapdžije) izgleda kao deka od grubog sukna, služi da se konj zaštit od hladnoće.
Furmani su morali imati opremu za vuču.
Eh sad, kako se šta zvalo kod njih i kod kočijaša to ću morati malo istražiti pa ću vam nastavak napisati za koji dan.
Ćaos

FURMANI
Kako sam gore negdje napisao, furmani su radili s teglećim (vučnim)konjima.
Od opreme su imali, za konje: Komot, napravljen od drvene forme koja se rasklapa, obložena je mekom dlakom i sve onda obloženo kožom. Ima lećasti oblik i šupalj je kroz sredinu da ljepoše legne konju na vrat. Za njega su zakačeni lanci, štrange ( dva, s jedne i druge strane duž konja) i one su obložene kožom da štite konju noge prilikom vuče tereta. Štrange su zakačene za vagir (klip dužine oko 70-80 cm ) s kojeg ide jedan lanac na kraju kojeg je klin (kunta) koji se zabija u balvan da bi konji mogu vući balvan.
Kod kočijaša sve je isto samo je komot vezan jednim lancem za rudu kola, odmah u nivou glave i nazad ispred prve osovine sa dva vagira (ako kola vuku dva konja) onda se nastavlja vezano za centralnu polugu koja je pričvršćena na rudu i učvršćena je samo u sredini tako da se po potrebi može zakretati kako konji skreću lijevo ili desno.
Kod volovske zaprege je vuča riješena jarmom (drvena šipka savijena na U, i ona se ispod volovskog vrata provuče i ubada u polugu koja je spojena s rudom kola. Tako kod volovske zaprege nema štrangi ni vagira.
Jednom prigodom sam na Stupu pokraj Sarajeva na stočnoj pijaci gledao kako furman kupuje konja: svezali su ga za štangu električnih vodova, a onda ga tuku, udaraju ga nemilosrdno kandžijom. On se jadnik propinje otima se da može sve bi pokidao. Mislim da je to trajalo dugo, predugo.
Poslije mi je netko objasnio kako tako gledaju je li konj vrijedan, hoće li povući, možda nije zdrav pa će brzo klonuti i tako. Rekli su mi, da kad čovjek za konja odvaja velike pare mora biti siguran da pare nije uludo dao.
Tako je, kasnije sam čuo, neki seljak Pero u okolici Kreševa u davna vremena kad mu je ljetinu dvije godine za redom poplavilo, dao njivu za konja kako bi mogao zaraditi i tako izdržavati obitelj, pa kad je konj crkao nakon samo nekoliko mjeseci kod njega, čovjek nije više imao snage za borbu s životom pa se propio i pustio k vragu sve.
Poslije je nastala izreka kad netko promaši s ulaganjem u posao, uložio dobro ko Pero njivu za konja.
Toliko za sad…

Moram ponovno
Nešto sam jučer krivo pritisnuo pa mi tekst nije objavljen.
Kratko samo nastavak o ormi, opremu za konje.
AM – splet kaiševa koji ide na vrat umjesto komota kako bi konj mogao vući teret.
KIS – je dio od meke dlake na njega se sklapa drveni dio KOMOT.
KRIŽ – kaiš koji ide s jedne na drugu štrangu preko leđa konju.
PODMETAK – komad koji se stavlja pod samar konju na leđa. Nekada se radio od kozje kostreti (kad su koze zabranjene za uzgoj nestaje obrt mutapdžije i podmetak se radi od grubog sukna ili vune).
ŠTUCNE – kožne obloge na štrangama čuvaju konju tjelo i noge od povređivanja .
Volovska oprema za vuču kola:
TELJIG – dio drveni savijen u obliku slova U koji ide pod vrat volu pa se provuče kroz jaram (poprečna letva koja spaja dva tegleča vola upregnute u teljige.) Jaram ima na sebi rupe kroz kje prolaze teljizi.
ŠPICA – drijenov klipić koji se provuče kroz rupicu na teljigu i tako ga čuva od otkvačivanja.

Samo još ovo o zaprežnim kolima:
RUDA – kod konjskih kola postavljena između konja, spojena PROCJEPOM (rascijepljenim djelom rude) na TRUPINU- sa koje idu PAORI na koje ide OBUĆA. Sa po potrebi postavljenim stranicama uz dodatak uvezanih zadnje osovine i VINT – mehanizam za kočenje. Konjska kola su uglavnom kompletna.
Za volovsku zapregu sam našao podatak da umjesto rude (ista svrha) kod volova između njih ide OJA koja ide do KRČALA, što bi bio dio koji je uvezan s prednjom osovinom.
Toliko od mene na temu konjske i volujske zaprege.

Često mi postavljaju pitanje, kako se zovu navlake na oči kod konjske zaprege ili kad su konji u vršaju. Našao sam naš narodni naziv KAPCI. Još su u opticaju ovi nazivi : NAOČNJACI (Ivo Andrić) , VIZIRI, BLINKERI ZA OČI.

Advertisements
Ovaj unos je objavljen u Crtice i.... Zabilježite trajni link.

2 odgovora na CRTICE I…

  1. Tale kaže:

    Kiridžije nisu bili obični prevoznici niti su za prijevoz uvijek koristili konje. Kiridžiluk je vrsta trgovine.
    P.S.
    Konji spavaju stojeći.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s